Kako je Ataturk napravio Tursku sekularnom

Evolucija Turske u ranih 1900-ih je jedna od najviše zbunjujućih kulturnih i društvenih promjena u islamskoj historiji. U nekoliko kratkih godina, Osmanlijsko carstvo je oboreno iznutra, skinulo svoju islamsku historiju, i prenijeto u novu sekularnu naciju poznatu kao Turska. Posljedice ove promjene se još uvijek osjećaju i danas širom muslimanskog svijeta, a posebno u vrlo polarizovanoj i ideološki segmentiranoj Turskoj. Šta je uzrokovalo monumentalne promjene u turskoj vladi i društva? U središtu svega je Mustafa Kemal, poznatiji kao Atatürk. Pod njegovim vođstvom 1920-tih i 1930-tih, moderna sekularna Turska je rođena, a islam je prešao na margine turskog društva.

Uspon Atatürka

Odluka Osmanlijskog carstva za ulazak u Prvi svjetski rat 1914. godine ispostavilo se da je strašna greška. Carstvom je upravljala diktatorska vlast na čelu sa ,,Tri paše’’ koje je jednostrano ušlo u rat na njemačkoj strani, protiv Britanaca, Francuza i Rusa. Osmanlijsko carstvo je napadnuto s juga od strane Britanaca, sa istoka od strane Rusa i od Grka sa zapada. Do 1918. godine kada se rat završio, carstvo je podijeljeno i okupirano od strane pobjedničkih saveznika, ostavljajući samo centralnu Anadolijsku visoravan pod kontrolom domicilnih Turaka.

Mustafa Kemal, 1918. godina

Mustafa Kemal, 1918. godina

To je bilo u središnjoj Anadoliji, gdje se Mustafa Kemal pojavio da postane nacionalni heroj za Turke. Kao osmanlijski vojni oficir, on pokazuje veliku sposobnost vođenja borbi, posebno na Galipolju, gdje su Osmanlije uspjele da odvrate britansku invaziju čiji je cilj bio glavni grad Istanbul. Međutim, nakon rata, Kemal je jasno pokazao šta su njegovi prioriteti. Njegov glavni cilj je uspostavljanje turskog nacionalizma kao ujedinjujuće snage turskog naroda. Za razliku od multietničkog i raznovrsnog Osmanlijskog carstva, Kemalov je cilj stvaranje monolitne države zasnovane na turskom identitetu.
U vlastitim riječima Mustafe Kemala, on opisuje značaj turskog identiteta i beznačajnost islama kao što on to vidi:

,,Čak i prije prihvatanja vjere Arapa (islama), Turci su bili velika nacija. Nakon prihvatanja vjere Arapa, ova religija, nije izvršila uticaj da spoji Arape, Perzijance i Egipćane sa Turcima da predstavljaju jednu naciju. (Ova religija) je prilično oslabila nacionalnu vezu turske nacije, i utrnula nacionalni osjećaj. To je vrlo prirodno. Budući da je svrha religije koju je osnovao Muhamed, bila da sve narode uključi u arapsku nacionalnu politiku.’’ – Mustafa Kemal, Medenî Bilgiler

Iskrivljeni i netačni pogledi i stavovi Mustafe Kemala na islamsku povijest pomogli su mu da pogura svoj nacionalistički program. Koristeći turski identitet kao tačku okupljanja, uspio je ujediniti bivše osmanlijske oficire pod njegovom komandom u ratu Turske za nezavisnost u ranim 1920-tim i protjera okupatore Grke, Britance i Francuze, koji su okupirali tursku zemlju nakon Prvog svjetsko rata. Do 1922., Kemal je uspio potpuno osloboditi Turke stranih okupatora i iskoristio priliku da uspostavi modernu Republiku Tursku, predvođenu Velikom narodnom skupštinom, (VNS) u Ankari. Na čelu nove turska vlada je došao predsjednik, izabran od strane VNS. Prirodan izbor bio je Mustafa Kemal, junak Rata za nezavisnost, koji je sada preuzeo titulu ,,Atatürk’’, što znači ,,Otac Turaka’’.

Ukidanje Osmanlijskog sultanata i halifata

U početku se činilo da će nova turska vlada da naslijedi ulogu osmanlijske vlasti kao čuvara islama. Novi ustav koji je sačinila VNS proglasio je islam službenom državnom religijom Turske i da svi zakoni moraju biti provjereni od strane stručnjaka islamskog zakona, kako bi bili sigurni da nijesu u suprotnosti šerijatu.
Međutim, ovaj novi sistem vlasti nije mogao funkcionisati sve dok je postojala i dalje suparnička vlada u Istanbulu, koju je predvodio osmanlijski sultan. Vlade u Ankari i Istanbulu su tvrdile da imaju suverenitet nad Turskom, imajući otvoreno konfliktne ciljeve. Atatürk će eliminisati ovaj problem 1. novembra 1922. godine kada je ukinut Osmanlijski sultanat, koji je postojao od 1299. godine, i službeno prenio vlast na Veliku narodnu skupštinu. Međutim, on nije odmah ukinuo Osmanlijski halifet. Iako sultanata više nije bilo, on je dozvolio da Osmanlijski halifet i dalje postoji, ali bez stvarne vlasti, već samo kao simbolička figura.

Abdulmedžid (Abdülmecid) II , zadnji halifa koji je bio na toj funkciji od 1922-1924. godine

Abdulmedžid (Abdülmecid) II , zadnji halifa koji je bio na toj funkciji od 1922-1924. godine

Znajući da će ovaj potez biti vrlo nepopularan među turskim narodom, Atatürk ga je opravdavao tvrdeći da se samo on vraća na tradicionalni islamski oblik vlasti. Od 900-tih do 1500-tih godina, abasijske halife su uglavnom bile figure, a stvarna moć bila je u rukama vezira ili gospodara rata. Atatürk je koristio ovaj primjer da opravda svoje stvaranje nemoćnog hilafeta.
Hilifet je postojao od prvog dana nakon smrti Poslanika Muhammeda, a.s., kada je Ebu Bekr izabran kao prvi vođa muslimanskog svijeta. Za muslimane izvan Turske, akcije Atatürka su jasno stavile instituciju hilafeta u opasnost. U Indiji posebno, muslimani su izrazili ogorčenje akcijama Atatürka i organizovali Pokret hilafeta, koji je tražio da se zaštiti hilafet od opasnosti, bilo od stranih okupatora ili od same turske vlade.
Izrazi podrške hilafetu od muslimana izvan Turske za Atatürka su predstavljali miješanje u unutrašnje poslove Turske. Navodeći ovo međunarodno miješanje, 3. marta 1924.godine Atatürk i Velika narodna skupština ukinuli su sami hilafet i poslati sve preostale članove Otomanske porodice u izgnanstvo.

Napadi na islam

Sa ukinutim hilafetom, turska vlada je imala više slobode da nastavi politiku koja je napala islamske institucije. Pod krinkom ,,čišćenja islama od političkog uplitanja’’, obrazovni sistem je u potpunosti prepravljen. Islamsko obrazovanje je zabranjeno u korist sekularnih, nedogmatskih škola. Ostali aspekti religijske infrastrukture su također srušeni. Šerijatsko vijeće za odobrenje zakona, koje je Velika narodna skupština samo dvije godine ranije osnovala je ukinuto. Vjerske zadužbine su zaplijenjene i stavljene pod kontrolu vlasti. Sufijski tarikati su nasilno ugašeni. Sve sudije islamskog zakona u zemlji su odmah dobile otkaz, kao i svi šerijatski sudovi su bili zatvoreni.
Atatürkovi napadi na islam međutim nijesu se ograničili na vlast. Svakodnevni život za Turke je također Atatürk diktirao sekularnim idejama:
– Tradicionalne islamske oblike pokrivanja glave, kao što su turbani i fesovi su zabranjeni u korist zapadnog stila kape – šešira.
– Hidžab za žene je postao predmetom ismijavanja kao ,,smiješni objekat’’ i zabranjen u javnim ustanovama.
– Kalendar je zvanično promijenjen, iz tradicionalnog islamskog kalendara, na osnovu Hidžre – Poslanika Muhammeda, a.s., iz Meke za Medinu – u gregorijanski kalendar, na osnovu rođenja Isusa Krista.
– Godine 1932., ezan – muslimanski poziv na molitvu – je zabranjen na arapskom jeziku. Umjesto toga, prerađen je koristeći turske riječi i nametnut hiljadama džamija u zemlji.
– petak se više nije smatrao dijelom vikenda. Umjesto toga, Turska je bila primorana da prati evropske norme subotu i nedjelju kao neradne dane.
Nakon svih ovih promjena, VNS je odustala od šarade i 1928. godine je izbrisala klauzulu u ustavu kojim je proglasila islam kao službenu državnu religiju. Islam je zamijenjen sa Atatürkovom sekularnom ideologijom.

Reforma jezika

Atatürk je znao da će ove sekularne reforme biti uzaludne ako turski narod uspije da se okupi zajedno da se suprostavi njima. Najveća opasnost ovom novom poretku bila je povijest Turaka, koja je od 900-tih godina isprepletena sa islamom. Da bi se distancirale nove generacije Turaka od prošlosti, Atatürk je morao da prošlost učini nečitljivom za njih.
Uz izgovor povećanja pismenosti među Turcima (koji je bio zaista vrlo niska u 1920.), Atatürk se zalagao za zamjenu arapskih slova sa latinicom. Slično kao persijski, turski jezik je pisan arapskim pismom stotinama godina nakon konverzije Turaka na islam u 900-tim. Zbog toga što je turski jezik pisan arapskim pismom, Turci su mogli pročitati Kur’an, i druge islamske tekstove s relativnom lahkoćom, povezujući ih sa islamskim identitetom – što je Atatürk vidio kao prijetnju.

Atatürk uvodi novo latinično pismo 1928.

Atatürk uvodi novo latinično pismo 1928.

Pored uvođenja latinice, Atatürk je formirao komisije zadužene za zamjenu arapskih i persijskih pozajmljenica u turskom jeziku. U skladu sa svojim nacionalističkim programom, Atatürk je želio jezik koji je bio čisto turski, što je značilo stare turske riječi, koje su postale zastarjele za vrijeme osmanlijskog doba, vratiti u upotrebu umjesto arapskih riječi. Na primjer, u ratu Turske za nezavisnost, ranije poznat kao Istiklal Harbi, sada poznat kao Kurtuluş Savaşı, jer ,,Istiklal” i ,,Harb” su arapske pozajmljenice na turskom jeziku.
Iz Atatürkove perspektive, reforma jezika bila je mnogo uspješna. U roku od nekoliko decenija, stari osmanlijski turski je efektivno izumro. Novije generacije Turaka su u potpunosti odsječene od starije generacija, s kojima je jednostavno bilo teško razgovarati. Sa Turskim narodom nepismenim na svoju prošlost, turska vlada bila je u stanju da ih nahrani verzijom povijesti koja se smatrala prihvatljivom, koja promoviše turske nacionalističke ideje samog Atatürka.

Sekularna Turska

Sve ove reforme su radile zajedno na efikasnom brisanju islama iz svakodnevnog života Turaka. Uprkos naporima vjerski orjentisanih Turaka (kao što je Said Nursi) da sačuvaju svoju baštinu, jezik i religiju, pritisak vlade da se usvoje sekularne ideje bio je prevelik. Za više od 80 godina, turska vlada je ostala žestoko sekularna. Pokušaji da se vrate islamske vrijednosti u Vladi su naišli na otpor od strane vojske, koja sebe vidi kao zaštitnika Atatürkovog sekularizma.
Godine 1950, Adnan Menderes bio je demokratski izabran premijer Turske koji je vratio na arapskom jeziku ezan. Iako je bio uspješan, on je svrgnut od strane vojnog udara 1960. godine i pogubljen nakon ishitrenog suđenja. Nedavno, 1996. godine, Nedžmetin Erbakan (Necmettin Erbakan) je izabran za premijera, dok se izuzetno otvoreno izjašnjavao kao ,,islamista”. Još jednom, vojska je ušla i zbacila ga s vlasti nakon samo godinu dana vladanja.
Odnosi moderne Turske sa islamom i svojom historijom su komplikovani. Dijelovi društva snažno podržavaju Atatürkovu ideologiju i vjeruju da islam ne bi trebao imati ulogu u javnom životu. Ostali segmenti društva zamišljaju povratak na društveno uređenje države koja je više islamski orjentisana i sa bliskijim odnosima sa ostatkom muslimanskog svijeta. Najproblematičnije je, međutim, što ideološki sukob između ove dvije suprotstavljene strane ne pokazuje znakove skorog jenjavanja.

Bibliografija:
Hiro, Dilip. Inside Central Asia: A Political and Cultural History of Uzbekistan, Turkmenistan, Kazakhstan, Kyrgyzstan, Tajikistan, Turkey, and Iran. 9. New York: Overlook Duckworth, 2011.
Ochsenwald, William, and Sydney Fisher. The Middle East: A History. 6th. New York: McGraw-Hill, 2003. Print.

Izvor: Lost Islamic History

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Adbloker detektovan

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker.