Alija Izetbegović: Zagovornik i branilac srednjeg puta

Cijenjena porodico, prijatelji, saradnici i poštovaoci Alije Izetbegovića, Alija Izetbegović je rođen sedam godina nakon prvog svjetskog rata u Bosanskom Šamcu, gradiću na sjeveru Bosne. Odrastao je i školovao se u Sarajevu, u vremenu u kojem svijet nije više imao nekadašnje nadvremenske visine i ponore i u kojem su se postavljale jedne naspram drugih stare moći religije i nove moći nauke, a raznoliko mnoštvo ljudskih zajednica povezivalo i dijelilo u neravnopravnoj izloženosti jedinstvenim procesima povijesti.

Bilo je to evropsko ili zapadno vrijeme svijeta, vrijeme intenzivnih zanimanja za svijet kao predodžbu i još intenzivnijih zabavljenosti svijetom kao voljom. Mislioci, pjesnici i umjetnici nastojali su oko saznavanja i predstavljanja svijeta, a političari, vojnici i trgovci činili su sve da vladaju i upravljaju svijetom. Prvi su željeli istinu o svijetu i ravnanje prema toj istini, sporili su se međusobno i osporavali su druge. Drugi su željeli gospodarenje nad svijetom, ignorirali su prve i međusobno se borili u podređivanju ljudi i institucija svom gospodarenju. Neuspjeh ili nemoć pjesnika, mislilaca i umjetnika u tom vremenu, koje je završilo u drugom svjetskom ratu, na upečatljiv način je izrazio anonimni njemački autor koji je sedam dana prije izbijanja rata napisao: “Da sam zaista pjesnik, trebalo bi da mogu sprije- čiti rat.”

Tom vremenu sutona Zapada i druge noći svijeta pripadaju prva traganja Alije Izetbegovića. Traganja su imala elementarni oblik unutarnje rasprave vjernika koji teži sigurnosti u vjeri i racionaliste koji nije spreman da se odrekne suda razuma. U isti mah, sadr- žavala su izvornu napetost odno- šenja prema svijetu na način mi- šljenja, u kojem se svijet želi saznati i tumačiti, i na način čina, u kojem se želi djelovati na svijet i mijenjati njegove zadanosti. Većina njegovih vršnjaka sličnih intelektualnih i socijalnih osjetljivosti, koji su jednako bili zainteresirani za istinu o svijetu i za ostvarenje pravde u svijetu, u tadašnjem su se Sarajevu, kao i u drugim gradovima Evrope, opredjeljivali za jedan svjetonazor protiv drugih svjetonazora i za jednu povijesnu akciju protiv drugih povijesnih angažmana. U prvim poratnim godinama, kada su nesaglasnosti u mišljenjima ljudi i nepravde u odnosima među ljudima dobile novu određenost, Alija Izetbegović je odredio svoje traganje i tokom dva naredna desetljeća radio je na djelu “Islam između Istoka i Zapada” kao njegovom ispunjenju.

Istok i Zapad tada su imali jasno geopolitičko značenje i označavali su strane u ideološkoj, političkoj i ekonomskoj podjeli svijeta. Podjela je imala globalnu tendenciju i kao suprotnost između socijalističkog i kapitalističkog bloka proizvodila je odlučne napetosti doba. U demokratskim zemljama Zapada nju se predstavljalo kao suprotnost slobode i sila prinude dok je u socijalističkim zemljama Istoka predstavljana kao suprotnost društvene pravde i klasnog izrabljivanja. U oba bloka nastojalo se sav svijet podvrgnuti njezinim značenjima i praktičnim učincima; čovje- čanstvo se razvrstavalo u dva tabora, a narode koji nisu bili neposredni sudionici blokovske podjele primoravalo se na sučeljavanje i prihvatanje vlastite sudbine na putu kapitalizma ili socijalizma.

Naslov djela “Islam između Istoka i Zapada” upućivao je na geopolitičku i ideološku tematizaciju islama, na definiranje položaja muslimanskih zemalja u blokovskoj konstelaciji svijeta. Osnovna teza djela bila je da postoje tri integralna svjetonazora i da ih više ne može biti, jer oni predstavljaju tri elementarne mogućnosti cjelovitog pogleda na svijeta. To su religijski, materijalistički i islamski pogled na svijet. Oni su vizije svijeta kao cjeline sa svojim unutarnjim duhovnim oblicima i karakteristič- nim izrazima u religiji, umjetnosti, filozofiji. Svaki od njih uključuje također način gledanja kao aktivno određenje u svijetu, kao vrednovanje i procjenjivanje životnih pojava, kao ideološku, političku, ekonomsku i socijalnu orijentaciju. Religijski i materijalistički svjetonazor su monistički sistemi koji se uzajamno isključuju u svojim načelima i sukobljavaju u svojim institucionalnim oblicima i stremljenjima, a islamski sistem je dualistička sinteza suprotnih i protivrječnih načela, središnji put i na- čin institucionalnog mirenja suprotnosti. To je islam koji istovremeno zagovara dobra ovostranog i onostranog svijeta, kojemu su jednako bliski intimni život u kulturi i javni život u civilizaciji, koji teži harmoniji osobne slobode i druš- tvene odgovornosti. Poruka “Islama između istoka i Zapada” bila je, dakle, da se istina i pravda ne mogu razdvajati, da socijalistički blok i kapitalistič- ki blok pretpostavljaju monističke sisteme i da svaki sadrži dio istine i pravde, te da se religija i nauka mogu susresti u zajedničkoj plodonosnosti i da je islam opcija sinteze. Programski smisao poruke bio je da se izbavljenje muslimanskog svijeta iz stanja opće ekonomske, socijalne, političke i kulturne bijede i dezorijentiranosti ne može postići pukim preuzimanjem modela političkih i društvenih pokreta uvezenih sa Zapada već povratkom izvornim vrijednostima islama i obnovom dinamične islamske misli. A to je značilo da se izvorne vrijednosti islama ne mogu jednostavno primijeniti na inertno, ponižavajuće stanje muslimanskih naroda, već trebaju biti prihvaćene i kulturnohistorijski prerađene u samorazumijevanju muslimanskih naroda i njihovih otuđenih elita. Svoje djelo Alija Izetbegović je pisao u privatnosti porodičnog života i profesionalnog rada koji nije imao direktne veze sa njegovim vjerskim i intelektualnim zanimanjima. Zato je, na prvi pogled, mnogo toga fascinantnog u njegovoj odluci da se upusti u pisanje “Islama između Istoka i Zapada” i, jednako tako, u činjenici da je ovaj pokušaj svjetonazorskog su- čeljavanja i mirenja Istoka i Zapada realiziran u prvim desetljećima prošlog stoljeća, izvan akademskih institucija i u glavnom gradu jedne od republika jedne od evropskih socijalističkih zemalja. I zato ove fascinancije ne može umanjiti spoznaja da “Islam između Istoka i Zapada” predstavlja muslimansku varijantu djela koja su pisana u Evropi s kraja osamnaestog i tokom devetnaestog stoljeća, a u kojima se ne raspravljaju pojedini problemi na temelju sistemskih istraživanja već se razvijaju okviri za sveobuhvatne sisteme spoznaje. Fascinantnost “Islama između Istoka i Zapada”, uključujući i različite nedostatke ovog djela, razjašnjavaju zapravo porijeklo i snaga vodeće ideje ili intencije koja osmišljava ovo djelo u cjelini.

Ta temeljna ideja, prisutna u svim važnim tekstovima i nastojanjima Alije Izetbegovića, jeste kur’anska ideja sredine, ravnote- že, harmonije. Osuda pretjerivanja je jasna kur’anska poruka, a zabrana prelaženja granica koje su ljudima kao ljudima zadane jasna je kur’anska zabrana. Na više mjesta u Kur’anu stoji da Bog ne voli one koji pretjeruju i da će biti kažnjeni oni koji prelaze granice. U skladu s tom porukom i s tom zabranom je kur’ansko određenje muslimana kao čovjeka umjerenosti i muslimanske zajednice kao zajednice sredine. Na to što je kur’anska ideja sredine značila i kakav je oblik imala za Aliju Izetbegovića na najljepši način upućuje određenje sredine koje je Thomas Mann iznio u eseju o Goetheu i Tolstoju. Na kraju čudesnog eseja o dvojici vrhova svjetske književnosti, koji su dijelili najviše poštovanje prema islamu i ustrajno bavljenje islamskim nasljeđenjem i kojih se zato treba dodatno sjećati u ovom vremenu kada mnogi nemuslimani islam doživljavaju kao prijetnju a pojedini muslimani im u tome vrijedno pomažu, Mann je na način uzvika izrazio svoje pronicanje sredine: “Plodotvorna poteškoćo sredine, ti si sloboda i suzdržanost.” U životnim nastojanjima, žrtvama i postignućima Alije Izetbegovića, u njegovim odlučivanjima za slobodu i za suzdržanost, kur’anska misao sredine je imala upravo tu snagu teškoće koja je plodonosna i oblik slobode koja se potvrđuje suzdržanošću. Ona se tako očitovala kod njega kada je kao vjernik i intelektualac u ti- šini pisao djelo o islamu, Istoku i Zapadu, ili kada je kao nepravedno osuđni zatvorenik vanjskoj neslobodi, šutnji i mogućem padu u ništavilo suprotstavio slobodu vlastitog unutarnjeg života i osobnog dostojanstva, kao i kada je kao lider političke stranke i prvi predsjednik Predsjedništva suverene Bosne i Hercegovine svoj život podvrgao sudbini svoje zemlje i naroda. Sjećamo se i pomalo zaboravljamo kako se ta sudbina izvršavala, uz svjetsku pozornost i učešće ovosvjetskih sila Zapada i Istoka, u dramatskom dodirivanju krajnosti dobra i zla, pravde i nepravde, građenja i razaranja, smisla i besmisla. Alija Izetbegović je bio musliman i Evropljanin koji je povezao Istok i Zapad prvo teorijski, u svome najznačajnijem pisanom djelu, a onda ljudski i politički, u svojoj borbi za odbranu i opstojnost multietničke i demokratske Bosne i Hercegovine. Vladao je sobom, svojim hodom srednjim putem, i zato je mogao utjecati na druge, usmjeravati druge. Charles Baudelaire je politiku okarakterizirao kao bezdušno znanje. Bosanskohercegovačko i bošnjačko političko nasljeđe Alije Izetbegovića je nasljeđe politke koja ima dušu.

Autor: Hilmo Neimarlija/cdv.ba

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.