Alija Izetbegović: Zagovornik i branilac srednjeg puta

Cijenjena porodico, prijatelji, saradnici i poštovaoci Alije Izetbegovića, Alija Izetbegović je rođen sedam godina nakon prvog svjetskog rata u Bosanskom Šamcu, gradiću na sjeveru Bosne. Odrastao je i školovao se u Sarajevu, u vremenu u kojem svijet nije više imao nekadašnje nadvremenske visine i ponore i u kojem su se postavljale jedne naspram drugih stare moći religije i nove moći nauke, a raznoliko mnoštvo ljudskih zajednica povezivalo i dijelilo u neravnopravnoj izloženosti jedinstvenim procesima povijesti.

Bilo je to evropsko ili zapadno vrijeme svijeta, vrijeme intenzivnih zanimanja za svijet kao predodžbu i još intenzivnijih zabavljenosti svijetom kao voljom. Mislioci, pjesnici i umjetnici nastojali su oko saznavanja i predstavljanja svijeta, a političari, vojnici i trgovci činili su sve da vladaju i upravljaju svijetom. Prvi su željeli istinu o svijetu i ravnanje prema toj istini, sporili su se međusobno i osporavali su druge. Drugi su željeli gospodarenje nad svijetom, ignorirali su prve i međusobno se borili u podređivanju ljudi i institucija svom gospodarenju. Neuspjeh ili nemoć pjesnika, mislilaca i umjetnika u tom vremenu, koje je završilo u drugom svjetskom ratu, na upečatljiv način je izrazio anonimni njemački autor koji je sedam dana prije izbijanja rata napisao: “Da sam zaista pjesnik, trebalo bi da mogu sprije- čiti rat.”

Tom vremenu sutona Zapada i druge noći svijeta pripadaju prva traganja Alije Izetbegovića. Traganja su imala elementarni oblik unutarnje rasprave vjernika koji teži sigurnosti u vjeri i racionaliste koji nije spreman da se odrekne suda razuma. U isti mah, sadr- žavala su izvornu napetost odno- šenja prema svijetu na način mi- šljenja, u kojem se svijet želi saznati i tumačiti, i na način čina, u kojem se želi djelovati na svijet i mijenjati njegove zadanosti. Većina njegovih vršnjaka sličnih intelektualnih i socijalnih osjetljivosti, koji su jednako bili zainteresirani za istinu o svijetu i za ostvarenje pravde u svijetu, u tadašnjem su se Sarajevu, kao i u drugim gradovima Evrope, opredjeljivali za jedan svjetonazor protiv drugih svjetonazora i za jednu povijesnu akciju protiv drugih povijesnih angažmana. U prvim poratnim godinama, kada su nesaglasnosti u mišljenjima ljudi i nepravde u odnosima među ljudima dobile novu određenost, Alija Izetbegović je odredio svoje traganje i tokom dva naredna desetljeća radio je na djelu “Islam između Istoka i Zapada” kao njegovom ispunjenju.

Istok i Zapad tada su imali jasno geopolitičko značenje i označavali su strane u ideološkoj, političkoj i ekonomskoj podjeli svijeta. Podjela je imala globalnu tendenciju i kao suprotnost između socijalističkog i kapitalističkog bloka proizvodila je odlučne napetosti doba. U demokratskim zemljama Zapada nju se predstavljalo kao suprotnost slobode i sila prinude dok je u socijalističkim zemljama Istoka predstavljana kao suprotnost društvene pravde i klasnog izrabljivanja. U oba bloka nastojalo se sav svijet podvrgnuti njezinim značenjima i praktičnim učincima; čovje- čanstvo se razvrstavalo u dva tabora, a narode koji nisu bili neposredni sudionici blokovske podjele primoravalo se na sučeljavanje i prihvatanje vlastite sudbine na putu kapitalizma ili socijalizma.

Naslov djela “Islam između Istoka i Zapada” upućivao je na geopolitičku i ideološku tematizaciju islama, na definiranje položaja muslimanskih zemalja u blokovskoj konstelaciji svijeta. Osnovna teza djela bila je da postoje tri integralna svjetonazora i da ih više ne može biti, jer oni predstavljaju tri elementarne mogućnosti cjelovitog pogleda na svijeta. To su religijski, materijalistički i islamski pogled na svijet. Oni su vizije svijeta kao cjeline sa svojim unutarnjim duhovnim oblicima i karakteristič- nim izrazima u religiji, umjetnosti, filozofiji. Svaki od njih uključuje također način gledanja kao aktivno određenje u svijetu, kao vrednovanje i procjenjivanje životnih pojava, kao ideološku, političku, ekonomsku i socijalnu orijentaciju. Religijski i materijalistički svjetonazor su monistički sistemi koji se uzajamno isključuju u svojim načelima i sukobljavaju u svojim institucionalnim oblicima i stremljenjima, a islamski sistem je dualistička sinteza suprotnih i protivrječnih načela, središnji put i na- čin institucionalnog mirenja suprotnosti. To je islam koji istovremeno zagovara dobra ovostranog i onostranog svijeta, kojemu su jednako bliski intimni život u kulturi i javni život u civilizaciji, koji teži harmoniji osobne slobode i druš- tvene odgovornosti. Poruka “Islama između istoka i Zapada” bila je, dakle, da se istina i pravda ne mogu razdvajati, da socijalistički blok i kapitalistič- ki blok pretpostavljaju monističke sisteme i da svaki sadrži dio istine i pravde, te da se religija i nauka mogu susresti u zajedničkoj plodonosnosti i da je islam opcija sinteze. Programski smisao poruke bio je da se izbavljenje muslimanskog svijeta iz stanja opće ekonomske, socijalne, političke i kulturne bijede i dezorijentiranosti ne može postići pukim preuzimanjem modela političkih i društvenih pokreta uvezenih sa Zapada već povratkom izvornim vrijednostima islama i obnovom dinamične islamske misli. A to je značilo da se izvorne vrijednosti islama ne mogu jednostavno primijeniti na inertno, ponižavajuće stanje muslimanskih naroda, već trebaju biti prihvaćene i kulturnohistorijski prerađene u samorazumijevanju muslimanskih naroda i njihovih otuđenih elita. Svoje djelo Alija Izetbegović je pisao u privatnosti porodičnog života i profesionalnog rada koji nije imao direktne veze sa njegovim vjerskim i intelektualnim zanimanjima. Zato je, na prvi pogled, mnogo toga fascinantnog u njegovoj odluci da se upusti u pisanje “Islama između Istoka i Zapada” i, jednako tako, u činjenici da je ovaj pokušaj svjetonazorskog su- čeljavanja i mirenja Istoka i Zapada realiziran u prvim desetljećima prošlog stoljeća, izvan akademskih institucija i u glavnom gradu jedne od republika jedne od evropskih socijalističkih zemalja. I zato ove fascinancije ne može umanjiti spoznaja da “Islam između Istoka i Zapada” predstavlja muslimansku varijantu djela koja su pisana u Evropi s kraja osamnaestog i tokom devetnaestog stoljeća, a u kojima se ne raspravljaju pojedini problemi na temelju sistemskih istraživanja već se razvijaju okviri za sveobuhvatne sisteme spoznaje. Fascinantnost “Islama između Istoka i Zapada”, uključujući i različite nedostatke ovog djela, razjašnjavaju zapravo porijeklo i snaga vodeće ideje ili intencije koja osmišljava ovo djelo u cjelini.

Ta temeljna ideja, prisutna u svim važnim tekstovima i nastojanjima Alije Izetbegovića, jeste kur’anska ideja sredine, ravnote- že, harmonije. Osuda pretjerivanja je jasna kur’anska poruka, a zabrana prelaženja granica koje su ljudima kao ljudima zadane jasna je kur’anska zabrana. Na više mjesta u Kur’anu stoji da Bog ne voli one koji pretjeruju i da će biti kažnjeni oni koji prelaze granice. U skladu s tom porukom i s tom zabranom je kur’ansko određenje muslimana kao čovjeka umjerenosti i muslimanske zajednice kao zajednice sredine. Na to što je kur’anska ideja sredine značila i kakav je oblik imala za Aliju Izetbegovića na najljepši način upućuje određenje sredine koje je Thomas Mann iznio u eseju o Goetheu i Tolstoju. Na kraju čudesnog eseja o dvojici vrhova svjetske književnosti, koji su dijelili najviše poštovanje prema islamu i ustrajno bavljenje islamskim nasljeđenjem i kojih se zato treba dodatno sjećati u ovom vremenu kada mnogi nemuslimani islam doživljavaju kao prijetnju a pojedini muslimani im u tome vrijedno pomažu, Mann je na način uzvika izrazio svoje pronicanje sredine: “Plodotvorna poteškoćo sredine, ti si sloboda i suzdržanost.” U životnim nastojanjima, žrtvama i postignućima Alije Izetbegovića, u njegovim odlučivanjima za slobodu i za suzdržanost, kur’anska misao sredine je imala upravo tu snagu teškoće koja je plodonosna i oblik slobode koja se potvrđuje suzdržanošću. Ona se tako očitovala kod njega kada je kao vjernik i intelektualac u ti- šini pisao djelo o islamu, Istoku i Zapadu, ili kada je kao nepravedno osuđni zatvorenik vanjskoj neslobodi, šutnji i mogućem padu u ništavilo suprotstavio slobodu vlastitog unutarnjeg života i osobnog dostojanstva, kao i kada je kao lider političke stranke i prvi predsjednik Predsjedništva suverene Bosne i Hercegovine svoj život podvrgao sudbini svoje zemlje i naroda. Sjećamo se i pomalo zaboravljamo kako se ta sudbina izvršavala, uz svjetsku pozornost i učešće ovosvjetskih sila Zapada i Istoka, u dramatskom dodirivanju krajnosti dobra i zla, pravde i nepravde, građenja i razaranja, smisla i besmisla. Alija Izetbegović je bio musliman i Evropljanin koji je povezao Istok i Zapad prvo teorijski, u svome najznačajnijem pisanom djelu, a onda ljudski i politički, u svojoj borbi za odbranu i opstojnost multietničke i demokratske Bosne i Hercegovine. Vladao je sobom, svojim hodom srednjim putem, i zato je mogao utjecati na druge, usmjeravati druge. Charles Baudelaire je politiku okarakterizirao kao bezdušno znanje. Bosanskohercegovačko i bošnjačko političko nasljeđe Alije Izetbegovića je nasljeđe politke koja ima dušu.

Autor: Hilmo Neimarlija/cdv.ba

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker