Balti

Mali Omer strpa đačku knjižicu u džep i istrča iz učionice. Dok je učiteljica viknula s vrata: ,,Reci mami da sutra dođe u školu!”, on je već nestao iz školskog dvorišta. Projurivši stotinak metara glavnom ulicom, stušti se jednim puteljkom niz strmu obalu prema rijeci Bosni. Dobro je znao mjesto na kom je Šaćir vidio Baltija. Dok je sjedio u klupi uz prozor prizemne učionice, Šaćir, njegov vršnjak Rom koji češće nije dolazio u školu nego što se pojavljivao na časovima, kroz staklo zatvorenog prozora, prenio mu je tu vijest njihovim nemuštim jezikom.

Čim je u punom trku uletio na omanju travnatu zaravan uz samu rijeku, ugledao je četiri momka od 14-15 godina. Odmah je prepoznao Šačirovog starijeg brata Himzu, a i ostala trojica su mu bili poznati. Znao je da su krali pse i negdje ih prodavali, zato je i trčao kao bez duše, da ih nađe prije nego što odnesu Baltija negdje gdje ga on više neće naći. Zapazi i Baltija, vezanog za vrbu, malo dalje od grupice zanesene u razgovor. Za tren se nađe kraj Baltija koji se već trzao na prljavom debelom užetu radosno lajući. Sa nekoliko poteza Omer presijeće uže oštrom čakijom i prije nego što su momci došli sebi, potrča uz brdo onom istom utabanom stazicom.

Kući je stigao sav blatnjav, u knjižici je imao pet jedinica, majka se ljutila, ali, Omer je sijao od sreće: njegov Balti je opet bio u svojoj kućici u dvorištu! Omer je Baltija doveo kući istog dana kada je pošao u prvi razred osnovne škole. Sada, na polugodištu prvog razreda, sa nepunih osam godina, zahvaljujući Baltiju, Omer je već doživio snažno osjećanje dubokog prijateljstva i privrženosti, kakve mnogi ljudi ne osjete cijelog života.

Svakodnevno, tačnije, po cijeli dan, su Omer i Balti bili zajedno. Gdje god bi krenuo Omer, Balti je išao s njim. Omerovi roditelji su prihvatili Baltija, jer ih je njihovo prijateljstvo potpuno razoružalo. Balti je bio lijep, potpuno crn pas, kratke sjajne, dlake, srednjeg rasta, mišićavog tijela i eksplozivnih kretnji. Kada je odbranio Omera od napada razjarenog bika, na jednom izletu na rijeci Krivaji, ujedajući ga bjesomučno čas za zadnje noge, čas za bokove, čas nasrćući pravo na bikovu glavu, zavolili su ga i oni. Poslije toga, Balti se pročuo kao veliki borac, a to je bio i razlog što su ga nekoliko puta pokušali ukrasti i prodati ljudima koji se bave borbom pasa. Ali, ovaj put, roditelji su zaključili da je za pet jedinica u prvom razredu osnovne škole, krivo upravo njihovo pretjerano druženje.

,,Ovih petnaest dana raspusta, moraćeš se manje družiti sa Baltijem a više učiti!” zaključila je bukvicu zbog loših ocjena Omerova mama. Ali, iako je spremno obećao da će učiti, samo neka mu dopuste da se poigra sa Baltijem u dvorištu, Omer nije stigao da održi obećanje. Tri dana poslije onako uspješne operacije “Spašavanje Baltija”, Omerovi roditelji dobili su premještaj. Selili su se u Donji Vakuf.

“Vodićemo i Baltija! Ja ću imati sve petice i vodiću ga svaki dan do škole i kući. Tamo mi ga niko neće ukrasti!”

“Naravno, vodićemo i Baltija!” – rekli su roditelji. Obradovan, Omer nije primjetio da su se pri tom pogledali pogledom krivaca. Sutradan ujutro, Balti nije bio u dvorištu.

“Ne možemo voditi Baltija vozom. Nije dozvoljeno. Ostavili smo ga kod jednog čovjeka koji će ga dobro čuvati. Pisaće nam redovno kako je Balti.”

Ko bi opisao očajanje, tugu, gnjev, razočarenje osmogodišnjeg dječaka!? Ko bi ga mogao razuvjeriti da nije prevaren od onih kojima je toliko vjerovao, od onih koji ga nisu smjeli prevariti – od svojih roditelja!? Ko bi ga mogao utješiti u trenucima kada je jasno shvatio šta znači biti potpuno nemoćan da se suprotstaviš nepravdi, nemoćan da pomogneš prijatelju od kog te, na prevaru, razdvajaju zauvijek!?

Popodne, sve stvari su bile spakovane u teretni vagon, a Omer, njegov stariji brat i roditelji, smjestili su se u putnički vagon uskotračne pruge koja je, preko planinskog prevoja Komara i Travnika vodila do Bugojna i Donjeg Vakufa. Dok je voz u oblaku pare i dima, uz dug prodoran zvižduk, prolazio pokraj poslednjih kuća na periferiji grada, Omer se iskrade na platformu poslednjeg vagona da još jednom vidi svijet u kom je sreo a sada zauvijek ostavlja svog Baltija. Odjednom, očima crvenim od plača i još uvijek punim suza, ugleda crnog psa, gipkog kao crni panter, kako trči – ma ne kako trči, kako leti! – između šina za vozom, a pragovi mu iščezavaju pod nogama, i za njim se one šine sve više sužavaju, i gotovo spajaju u daljini.

,,Balti!” – viknu iz sve snage Omer. I kao ponosen tim glasom, Balti još ubrza i evo ga primiče se platformi sa koje ga doziva Omer, dahće ubrzano, isplaženog jezika a oči su mu crvene sasvim isto kao Omerove. I trenutak prije nego što će Omer iskočiti iz voza, uhvati ga oko pasa majka i odnese ga nazad u kupe…

Tri dana kasnije, kroz prozor njihove nove kuće u Donjem Vakufu, Omer ugleda – Baltija! Izgladnio, izgreban do krvi po bokovima, ali čio i zdrav, gledao je u Omera i lajao gromkim lavežom.

Na kraju te školske godine, Omer je imao sve petice i bio najbolji učenik prvog razreda u cijeloj školi. Balti je opet bio onaj isti munjeviti, intelignetni, hrabri i beskrajno vjerni prijatelj.

Ali Omer više nikada nije mogao izbrisati sliku Baltija kako trči između šina za vagonom na čijoj platformi stoji on, Omer, i odlazi, odlazi, odlazi. Kad god bi čuo da se govori o nekom izdajstvu, o ostavljanju prijatelja na cjedilu, od tada do danas, javi mu se ta slika Baltija, u ludom trku, preko pragova koji strelovito nestaju za njim, između čeličnih šina. I uvijek pomisli da mu je tim trkom Balti saopštio da nas prijateljstvo čini bržim i od lokomotive, tvrđim i od čeličnih šina.

Izvor: feridmuhic.com

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.