BORBA PROTIV ZLA JE UVJET ČINJENJA DOBRA

Etički pojmovi dobra i zla, kao i sva duhovna i materijalna određenja ovih pojava, strogo su uređena postulatima kojima se nastojalo da se do preciznosti razriješe religijska, filozofska i ostala svjetonazorna stajališta. Pojam dobra je široko određen kao i pojam zla. Širina ljudskog ponašanja od samog poimanja, tj. svijesti pojedinca, prema kojima je kreacija svih vrijednosnih sudova usmjerena ka jednom od ova dva konačna određenja, ima svoj dubinski smisao od pripadanja jednoj od ove dvije oprečne krajnosti, do usaglašavanja svih normi djelovanja prema utemeljenim pogledima na njihova svojstva. Karakter čovjeka ne može biti istovremeno dobar i loš, kao što ni dobro ne može biti i zlo u isto vrijeme. Tu se povlači jasna linija. Pojava zla i korištenje zlom čovjek je sebi pokušao da opravda, ali je i krivo uspijevao. Ako se zlo prema drugome javilo iz namjere, a zlo prema sebi iz neznanja, savezništvo zlu se javlja iz indiferentnosti prema istome.

Namjera u službi opravdavanja zla prema drugima

Vanteološko i vanetično stajalište u smislu čuvene Makijavelijeve tvrdnje da cilj opravdava sredstvo, bio je jedan od pokušaja da se činjenje zla opravda nekim konačnim dobrom, no na tom stajalištu se nije mogla graditi harmonija zadovoljenja pravde jer ona bi po tom pravilu bila naklonjena pojedincima ili grupama ljudi sa posebnim vizijama blagostanja. Zlo se kroz razne teorije nastojalo opravdati kao sredstvo do dobra, međutim, na tim iskrivljenim pretpostavkama nije se moglo usaglastiti njegovo konačno svojstvo u ulozi i pretapanju u bilo koji vid dobra.

Neznanje u službi opravdavanja zla prema sebi

Čovjek indiferentan prema zlu, koje najprije povlači nepravdu, bio bi spreman da istu podnese na svojoj koži, što nije svojstveno ljudskoj biti niti prirodi, pa je prema tome svako zlo usmjereno prema drugome, osim onog koje mnogi antički filozofi tumače kao neznanje, odnosno, glavni motiv činjenja nepravde prema sebi može tumačiti kao ugrožavanje vlastitog života kroz razne vidove destruktivnosti prema svom biću, ali se gajenjem trajnog uvjerenja da se zlom prema sebi može postići neko dobro opravdava žrtva u nesvjesnoj službi zlu.

Indiferentnost prema dobru ne podstiče dobro, dok indiferentnost prema zlu podstiče zlo

Linija između dobra i zla je debela linija samo kada se određuju njihova svojstva i manifestacije, osim u jednom, neutralnom svojstvu – indiferentnosti prema pripadanju jednoj od ove dvije kategorije. Ta linija neutralnosti se nikada nije održala na mjestu razdvajanja, već je uvijek vukla inerciji, onom dijelu koji je aktivniji. Ukoliko zlo, pored manifestacije zla, ima za cilj da se opravda kao cilj prema dobru, onda dobro samo suprotstavljanjem zlu ima svoju pravu opravdanost i mogućnost da se održi na liniji razdvajanja, pa tek suzbijanja zla. Prema tome, postojanje dobra u čovjeku, činjenje dobra, istovjetno je vezano za borbu protiv zla, kao što je i činjenje zla, svakako, usmjereno protiv dobra.

Borba protiv zla uvjetuje

Ne može se biti i dobar i zao. Nije moguće i ne biti ni jedno ni drugo. Moguće je biti samo jedno ili drugo. Svaki pokušaj da se bude nešto između vodi ka zlu. Ne činiti dobro znači biti zao. Ništa ne činiti znači nemati dodira sa dobrim. Nemati dodira sa dobrim znači imati dodira sa zlom. Ako pripadanje zlu, pored činjenja zla, ima cilj da zlo predstavi dobrim, onda pripadanje dobru podrazumijeva ne samo izbor prema dobru, već i obavezu borbe protiv zla. Stoga je uvjet činjenja dobra borba protiv zla.

Glas islama 289, Rubrika: STAV, Autor: Dženis Šaćirović, strana 20 

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.