Bošnjaci između afirmacije i asimilacije

Autor: Ekrem Tucaković

Posjeta Republici Kosovo krajem septembra, povodom Dana Bošnjaka, ali i neki drugi skorašnji događaji, podstakli su me na razmišljanje o nivou (ne)svjesnosti Bošnjaka u pogledu međusobnih potreba i problema, o tome koliko se na razini nacionalne svijesti (ne)znamo i koliko smo stranci jedni drugima, koliko nemar nacionalne i državne matice, koji uzrokuje osjećaj napuštenosti, utječe na ispisivanje naših sunarodnjaka iz bošnjačkog nacionalnog korpusa.

Naime, koliko smo Bošnjaka u nacionalnom smislu izgubili, koliko su nam ih drugi (pre)oteli samo zato što su im prije došli, ponudili svoju pažnju, nacionalno ime i identitet, radno mjesto i osjećaj nacionalne i državne brige? Koliko Bošnjaka u Bosni i Hercegovini zna da je 28. septembar Dan Bošnjaka Kosova, također da je to i u Makedoniji Dan Bošnjaka, da su Bošnjaci u ovim područjima za svoj nacionalni dan uzeli datum povratka svoga nacionalnog imena, odnosno zasjedanja Bošnjačkog sabora 28. septembra 1993. godine u Sarajevu? Koliko se tim povodom snimi priloga, da ne kažem emisija, kako mediji u BiH daju pažnju ovom danu? Zašto Bošnjaci na Kosovu ili Makedoniji više i sadržajnije slave dan povratka nacionalnog imena, 28. septembar, nego Bošnjaci u matičnoj domovini?

Na Kosovu su vidna značajna postignuća na polju afirmacije bošnjačkog identiteta i političkog predstavljanja. Uglavnom su to postigli tamošnji Bošnjaci bez sistemske brige i pomoći matice. Unatoč tome, Bošnjaci na Kosovu još uvijek su izloženi snažnim asimilacijskim procesima i pritiscima. Mnoge strane se bore da im ponude svoje nacionalno ime: i Albanci, i Bugari, i Srbi, nudeći uz to bolji status, privilegije i sigurnost. Primjera radi, bugarski pasoš omogućava boravak u zemljama EU, beogradska politika ulaže značajna sredstva da u području Gore podstakne goransku nacionalnu svijest. Nažalost, u tome su primijetni i rezultati. Neki dojučerašnji Bošnjaci, prepušteni sami sebi, mijenjaju svoj nacionalni identitet. Zato je prirodno pitanje šta ulažu Bosna i Hercegovina i bošnjačke institucije u očuvanju nacionalnog identiteta Bošnjaka na Kosovu. Za početak Bošnjaci bi bili presretni da mogu putovati bez viza, slati svoju djecu na školovanje na bosanske univerzitete. Usto, odsustvo jedne roditeljske nacionalne brige pospješuje još uvijek prisutnu tamošnju bošnjačku političku podijeljenost i štetne rasprave o autentičnom predstavljanju i bošnjačkoj političkoj autohtonosti na Kosovu.

Dakako, Bosna i Hercegovina je matica svih Bošnjaka svijeta i konačno se mora tako i ponašati. I kao što su Srbija i Hrvatska sebi nametnule zakonsku obavezu da se brinu o svojim sunarodnicima ma gdje bili, isto tako Bosna i Hercegovina se mora na identičan način brinuti o bošnjačkom narodu ma gdje bio i bošnjačkim autohtonim regionima na području Balkana. A više takvih autohtonih bošnjačkih regiona ima na Kosovu, koji nemarom i nebrigom polahko mogu iščezavati. O bošnjačkoj ukorijenjenosti na Kosovu i dubokim historijskim korijenima, svjedoče, pored ostalog, bošnjački toponimi i nazivlje koje nalazimo u književnosti čija dva isječka, ilustracije radi, ovdje navodim. Prva pjesma je iz zbirke Haruna Hasanija, koji je prikupljao narodne pjesme i objavio ih je 1987. godine u Prištini.

Skupili se sve mladi momci

Ići će da se konjima utrkuju

Da se utrkuju u polje bošnjačko.

Odoše u polje bošnjačko

Pa nađoše tri kola djevojaka…

U drugoj pjesmi se traži junak Bošnjak, koji je, očito, po nečemu bio na dobrom glasu:

Daj mi, Bože, krila paunova

da preletim visoke planine

da ugledam Bošnjaka junaka…

Država Bosna i Hercegovina i bošnjačke institucije neodložno moraju pronaći modele kako da povedu konkretnu brigu i pruže efektivnu podršku Bošnjacima na Kosovu, ali i svim drugim autohtonim bošnjačkim regionima na Balkanu i svim Bošnjacima gdje god da žive. Mora se požuriti, dok ima kome i dok ima onih koji tu pomoć traže i očekuju. Dosta je izgovora kako se ne može. Oni koji predstavljaju ili se pozivaju na Bošnjake imaju obavezu kazati kako se može, jer nisu izabrani i plaćeni da bi smišljali uvjerljive izgovore i tragali za besmislenim opravdanjima, umjesto uspješnim rješenjima. Pored toga, veoma je tužno i razočaravajuće saznanje da Bošnjaci ni u drugoj deceniji 21. stoljeća nemaju jasnu i prepoznatljivu svebošnjačku nacionalnu platformu i strategiju oko koje bi se okupljala većina Bošnjaka svijeta. Međutim, još tužnije jeste da su se, pored državne nemoći, organizacije, koje su nastajale s ambicijom svebošnjačkog nacionalnog okupljanja i artikuliranja temeljnih bošnjačkih interesa, urušavale u vlastitom neradu i nerazumijevanju sredine. Potrošeni kredibilitet i vrijeme teško se mogu nadoknaditi. Ako s ovim u vezi može biti ikakve utjehe, onda stečeno iskustvo treba biti primjer novim generacijama kako se ne treba raditi.

Nažalost, nisu samo Bošnjaci na Kosovu u stanju između afirmacije i asimilacije, nego vrlo ozbiljni pokazatelji govore da se slični procesi odvijaju i na drugim geografskim područjima. Bošnjaci u Hrvatskoj izgubili su snagu i sposobnost da izaberu svoga zastupnika u hrvatskom Saboru. Neki analitičari ukazuju na generacijsku smjenu, jer na političku i društvenu scenu stupa nova generacija koja je, za razliku od prethodnih, rođena u Hrvatskoj, a što ima svoje implikacije. „Mlađi Bošnjaci rođeni u Hrvatskoj prolaze kroz proces asimilacije i u sve većoj mjeri žele ravnopravno sudjelovati u hrvatskom političkom životu, a ne ograničeni na manjinsku političku arenu. Nekadašnjih desetak Hrvata islamske vjeroispovijesti naraslo je danas na desetak tisuća muslimanskih Hrvata“, skoro je upozorio u jednom sarajevskom sedmičniku Tarik Kulenović iz Zagreba.

U Hrvatskoj je, dakle, snažno prisutan proces kroatizacije Bošnjaka, koji postaju Hrvati islamske vjeroispovijesti. Nedovoljno aktivan ili pogrešan rad na izgradnji bošnjačke nacionalne svijesti i stanje krize političke zrelosti Bošnjake u Hrvatskoj vodi ka njihovom svođenju na vjersku identifikaciju. Takvo stanje bošnjačku budućnost u Hrvatskoj čini vrlo neizvijesnom.

Ipak, da proces debošnjakizacije ima šire razmjere pokazuje primjer iz Prijepolja u Sandžaku. U Preporodovoj reportaži iz Prijepolja, broj od 1. oktobra, advokat i član Općinskog vijeća Prijepolje Sabahudin Hajdarević, govoreći o stanju Bošnjaka u tom gradu, ukazao je na zabrinjavajuću pojavu. „Ima zanimljivih pojava da oni koji imaju bošnjačko ime i prezime i porijeklo kada se zaposle u državnim organima više se ne predstavljaju kao Bošnjaci, nego uzimaju blaži naziv – musliman. To je činjenica i fenomen. Takvi misle da im neko neće šta zamjeriti ako se predstave kao Bošnjaci.“

Spomenuta zapažanja, ustvari, su veoma zabrinjavajući idikatori stanja i perspektive bošnjačke svijesti koji se moraju veoma ozbiljno i odgovorno uzeti u razmatranje. Mora se tragati za odgovorom zašto se pojedini Bošnjaci, koji se zaposle u državnim organima, ili općenito zbog dobijanja i zadržavanja posla, odriču svoga nacionalnog bošnjačkog imena i prihvataju vjersku odrednicu „musliman“?

Nema sumnje da Bošnjaci, i kada bi zanemarili svoje nacionalno ime, neće biti ostavljeni na miru čak ni u svome vjerskom identitetu i autonomni u svome muslimanstvu. I za ovaj vid identiteta, kao i za nacionalni, mora se izboriti i permanentno ga čuvati. Uostalom, to pokazuje slučaj cijepanja Islamske zajednice u Srbiji i formiranje vjerske paratvorevine, što je sponzorirano od strane državne vlasti. Dakle, na miru se ne ostavljaju ni kao muslimani, ne dopušta im se da makar u vjerskim poslovima budu autonomni, nego se sve čini na slabljenju, „razvlačenju“ njihove pameti, međusobnom sukobljavanju i iscrpljivanju.

No, intencija ovog teksta je, prije svega, želja da nas, kao naciju, suoči sa činjenicom da iz godine u godinu u ovom regionu ima sve manje i manje Bošnjaka. Ta činjenica je veoma zabrinjavajuća. Svođenje Bošnjaka samo na Bosnu i Hercegovinu nije dobro. Taj proces vodi nestanku sa geografske karte Balkana autohtonih bošnjačkih regiona i svođenju Bošnjaka na minimum životnog prostora. Završni dio ovog procesa mogao bi rezultirati njihovim potpunim nestankom i sa tog minimuma.

U konačnici, ono na što posebno želim ukazati, kao ne tako daleku moguću realnost, jeste dolazak u situaciju da više nećemo biti u prilici samo govoriti o nestanku autohtonih bošnjačkih regiona u balkanskim zemljama, nego o iščezavanja Bošnjaka kao nacije unutar pojedinih područja, gradova i sela, u okvirima granica Bosne i Hercegovine. Naime, ukoliko se nastave postojeće prakse i tendencije nemara prema jačanju nacionalne (sve)bošnjačke svijesti i borbe za prava Bošnjaka, bojim se da ćemo doći u poziciju, i to vrlo brzo, da se Bošnjaci u entitetu RS počnu stidjeti svoga bošnjačkog nacionalnog imena i opredjeljivati se za anacionalnu, odnosno vjersku, muslimansku identifikaciju, kao što je to već primjećeno u Prijepolju.

(preporod)

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker