Božanska i ljudska pravda

Mir i pitanje rata

 

 ”O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedočite!” (Kur’an, 5:8)

„A ako im budeš sudio, sudi im po pravdi , Allah doista pravedne voli!” (Kur’an, 5:42)

„Hoćete li da vas obavijestim o djelu koje je bolje od posta, milostinje i namaza? Pravite mir jedni među drugima: neprijateljstvo i zlonamjernost iskidaju nebeske nagrade iz korijena.“ (Poslanikov hadis)

„Svjedočim da je On Pravedan i da su Njegova djela ispravna.“ (‚Ali Ibn Abi Talib, Nahj al-balaghah)

 

Unutarnji ljudski osjećaj pravde i potraga za pravdom

 

Poput osjećaja mira i nostalgije za mirom, osjećaj pravde i potraga za njezinom realizacijom čini se da je bila oblikovana u samoj supstanci iz koje je čovječanstvo stvoreno. Nije važno kako je dvosmisleno i nejasno filozofsko, teološko te čak pravno značenje pravde koje može biti u našem razumu, naše duše posjeduju u svojoj dubini osjećaj pravde koji svijetli unutar naše savjesti, a vatra plamti u nama nukajući nas da živimo pravedno, da krojimo pravdu te da štitimo ono što zapažamo da je ispravno. Poslanici, apostoli i mudraci – od jevrejskih poslanika, Zoroastera i Konfučija preko Sokrata, Platona i Aristotela do Krista, Poslanika islama te nebrojeno mnogo kasnijih religijskih mislitelja, uključujući muslimane – izgovorili su mnoge izreke i napisali mnoge tekstove u pogledu ovog predmeta. Sveti tekstovi od Upanišada, Biblije i Kur’ana sadržavaju mnogo poučnih pasaža o središnjosti pravde u pogledu morala i duhovnog života. Svi ljudi i nacije govore o pravdi čak i kada je nepravde u izobilju na ovom svijetu, a čini se da ljudski duh nije u stanju da živi bez pravde, kao što ne može bez ljepote, mira, ljubavi i samilosti.

K tome još, kada dolazimo do razumijevanja zbiljskog značenja pravde, na formalnom se planu pojam razlikuje u različitim religijama i filozofijama morala te čak unutar pojedinačnog religijskog univerzuma. Slučaj sa islamom nije izuzetak. Tema pravde prožima cjelokupni islamski život i Božanski Zakon, cilj čije implementacije jeste uspostava pravde. Kur’an je prožet sa ukazivanjima na predmet pravde i on poistovjećuje dobro društvo upravo sa onim pravednim. Ova vrlina je toliko središnja unutar islama da, sukladno iskazu Poslanika: „carstvo može preživjeti u nevjerovanju, ali ne može preživjeti u nepravdi i nepravednosti“.

Međutim za muslimane, kao i za jevreje, koji se oslovljavaju tako često u Tori u pogledu pitanja koja se odnose na pravdu, te kršćane, čijih je toliko najvećih religijskih mislitelja bilo primarno pozabavljeno ovim pitanjem, uostalom kao i za sljedbenike drugih religija, neka od glavnih pitanja su kao što slijedi: „Što znači kazati da je Bog pravedan i što znači pravda u ovom kontekstu?“, „Kako Bog prosuđuje i kako mi možemo suditi po pravdi?“, „Što je značenje pravde na ljudskom planu i zašto, usprkos svim religijskim učenjima o pravdi, postoji toliko puno nepravde na ovom svijetu?“

Jedna istina, očigledna i prihvaćena od strane muslimana, jeste da je Bog pravedan i da je pravda povezana sa Njim i istine koje je On objavio preko Svojih poslanika. Međutim unutar ovog općenitog okvira stoljećima su postojale mnogobrojne interpretacije različitih islamskih škola mišljenja o ovom središnjem pitanju, uostalom kao što su postojale kod kršćana i jevreja. Bespotrebno je da kažemo da se ovdje ne možemo baviti ovim teološkim i filozofskim razlikama, ali se možemo okrenuti određenim temeljnim učenjima koje su muslimani univerzalno prihvatili i nastoje da razumiju u islamskom kontekstu neke suštinske značajke središnje zbiljnosti pravde i ispravnih načina življenja i djelovanja, s jedne, te suprotstavljanja nepravdi i nepravičnosti, s druge strane.

 

BOŽANSKA PRAVDA

 

Na isti način na koji su Samilost i Ljubav, Mir i Ljepota Imena Božija, i Pravda je jednako tako Ime Božije. Bog je al­-‚Ādil, al-Muqsit i al-Hakam, što označava Pravednog, kao i Samu Pravdu, Nepristrasnog te Donositelja Pravde. Kao što ova Imena pokazuju, mogli bismo kazati u islamskotn kontekstu da nije samo Bog pravedan već da je On Sama Pravda u najvišem smislu ovog pojma.

Onda, što je islamsko razumijevanje pravde u njojzi samoj i kada se ona priinjenjuje na Boga? U jednoj od svojih mudrih izreka ‚Ali Ibn Abi Tālib je rekao: „Pravda smješta svaku stvar na njezino mjesto“. Pravda je povezana sa ravnotežom, davanjern svakoj stvari onog što joj pripada (haqq) tako da svaka postojeća stvar bude na svojemu mjestu sukladno njezinoj naravi te u suglasnosti sa onim što je Platon rekao u svojemu djelu Država, da svaka osoba izvršava svoju dužnost u društvu u suglasnosti sa njegovom ili njezinom prirodom. No, Bog je al-Haqq, Istina i Zbiljnost, iz koje dolazi riječ za koju je svaka stvar primjerena te jednako tako riječ za zakon i prava, kojima ćemo se vratiti u narednom poglavlju. Bivajući apsolutna Istina i Zbiljnost, te konačno jedina Zbiljnost, bez bilo kakve podjele ili omeđivanja u Svojoj Suštini, Bog je Sama Pravda, jer je On sve On Sam i ništa drugo izuzev Njega Samog. Ne postoji mogućnost neuravnoteženosti ili nereda, otuda ni nepravde unutar Njega, budući da ne postoji druga zbiljnost unutar Njega čak da omogući uvođenje takve stvari negdje tu u blizini. Metafizički i teološki govoreći, samo je Bog zaparavo savršen i beskrajno pravedan, kao i savršeni djelitelj pravde.

Tokom stoljeća, muslimanski teolozi su raspravljali o tome da li je sve što je Bog uradio bilo samo na temelju toga što je to Njegovo djelo, ili da li bi Bog bio u stanju, time što je Bog, da djeluje osim pravedno, a njegovo postojanje nam je bilo jedino shvatljivo sukladno moći opažanja naše inteligencije koju nam je On podario. Aš’ariti, koji su dominirali sunnijskom teologijom nekih hiljadu godina, zauzeli su prvu poziciju, a sunnijski mu’teziliti, kao i oni ši’itski, zauzeli su drugu poziciju. Međutim čisti rezultat, što se tiče islamskog svjetopogleda, bio je isti, to jest Bog je savršeno pravedan i savršeni upravitelj pravdom kroz sve Svoje stvaranje. Kur’an dokazuje:

„Savršene su Riječi Gospodara tvoga i po Istini, i po Pravdi! Nema toga ko će Allahove riječi promije­niti, On sve čuje, On sve zna.” (Kur’an, 6:115), također:

„Allah svjedoči da osim Njega drugi bog ne postoji, i meleki, i ljudi učeni, svjedoče isto, i da pravedno postupa! Nema boga osim Njega, Silnoga, Mudroga!” (Kur’an, 3:18)

Bog je sve stvari stvorio sukladno pravdi i želi od čovjeka i žene, kojima je On dao slobodnu volju, da budu pravedni. Tri puta se u Kur’anu potvrđuje da Bog voli pravdu.

Na temelju ove kozmičke te također ljudske pravde Bog prosuđuje ljudska bića. Kur’an potvrđuje središnji značaj uloge Boga kao sudije, kao što je to ranije objavljeno u Tori. Zapravo, izričito izjavljuje:

„A mi smo sinovima Israilovim Knjigu, i Vlast, i Vjerovjesništvo dali…” (Kur’an, 45:16), te:

„Mi smo doista Tevrat objavili, u njemu je Uputa i Svjetlost…” (Kur’an, 5:44)

Pobožni među muslimanima, kada su suočeni sa neprijateljstvom i nevoljom, dijele osjećaje tako snažno iskazane u Psalmima: „Ustani, Jahve, u svom gnjevu, digni se na bijest tlačitelja mojih. Probudi se! Sud mi sazovi.“ (Psalm 7:6)

U kur’anskoj perspektivi Bog je također vrhovni sudija.

„…Ti ćeš suditi među Svojim robovima o onome u čemu su se razilazili.” (Kur’an, 39:46), te:

„A On je Sudac najbolji.” (Kur’an, 12:80)

Štoviše, Kur’an retorički postavlja pitanje:

„Zar nije Allah najpravedniji sudija?!” (Kur’an, 95:8)

Božiji sud je konačan, jer:

„…A Allah sudi! Nema toga ko će presudu Njegovu preinačiti! On brzo račun sviđa!” (Kur’an, 13:41),

iako je doseg Božije Milosti poznat samo Njemu. Konačno, Bog je zapravo jedini sudija, budući da:

„…sva vlast u Allaha je, On istinu zbori, On je sudac najbolji!” (Kur’an, 6:57), te:

„…Njemu Presuda pripada…” (Kur’an, 28:88)

Premda, naravno, ljudski sudovi postoje na ovom svijetu, za muslimane, kao i za predane jevreje i kršćane, koji se hiljadama godina pouzdaju u Božiji sud i Njegovu pravdu iznad svih ljudskih posredovanja, krajnje pribježište počiva u Božanskoj Pravdi i Božijem sudu ljudskih djela. Samo On zna sve stvari i samo On može prosuđivati ljudska djela ne samo izvanjski nego sukladno nakani u srcu, nakani koja određuje vrijednost djela prema poznatom izričaju Poslanika: „Djela se prosuđuju prema njihovim namjerama.“

Tokom svog života, muslimani, kad god se pozovu na ljudski sud, oni se sjete ajeta:

„Zar da mimo Allaha drugog sudiju tražim…?“ (Kur’an, 6:114),

iako ovo duhovno stajalište ni na koji način ne negira njihovu odgovornost pred Božanskim Zakonom, ili čak ljudskim zakonima, ili ‚urfom i ljudskim posredništvima koja su ustanovljena da sude čovjeku i ženi na ovom svijetu sukladno donesenim zakonima. Međutim konačni sudija je Bog i konačni sud, događaji Sudnjeg dana, jedini su sud koji je konačno važan.

 

VAGA

 

Prije okretanja eshatološkim zbiljnostima (svršetku vremena) i Sudnjem danu prema islamskim učenjima, moramo nešto kazati o ključnom kur’anskom simbolu koji je povezan sa pravdom i Božijim konačnim suđenjem nama. Taj simbol je vaga (al-mizan), spomenut nekoliko puta u Kur’anu i ponavljan u mnoglln kontekstima u različitim klasičnim tekstovima koji se bave etikom i drugim pitanjima. Bog je stvorio sve stvari u pravilnoj proporciji i harmoniji, a svijetom vlada ova jedinstvena harmonija, koja je trag jedinstva na području multipliciteta. Kur’an kaže:

„I Zemlju smo rasprostrli, brda na njoj usadili, i učinili da po njoj sve sa ravnomjerjem raste.” (Kur’an, 15:19)

Ravnoteža se primjenjuje na svaku razinu zbiljnosti, od fizič­ke do alhemijske, psihološke i duhovne. Postoji ravnoteža ele­menata unutar zdravog tijela i naše psihe, jer ako je tijelo zdravo, ono je uravnoteženo. A za duhovnost dobro izobraženog muslimana postoji ravnoteža izmedu duha, duše i tijela te zado­voljenja njihovih pojedinih zahtjeva. Da bismo dali svakoj stvari njeno pravo (haqq) u skladu sa njenom naravi kako ju je Bog stvorio moramo živjeti u ravnoteži i shvatiti ravnotežu stvari te prema tome moramo živjeti u pravednosti. Ravnoteža također uključuje ljudsko djelovanje. Kur’anski izričiti nalog: „…I pravedno na litru i na kantaru mjerite…” (Kur’an, 6:152),

primjenjuje se na poštenu prodaju stvari na pijaci, kao i pravedno djelovanje na svakom životnom primjeru. Naša se djela zapravo općenito „važu“ od strane Boga na „vagi“ i bit ćemo suđeni prema tome na Danu obračuna, jer:

„I vagu pravde Mi ćemo na Danu sudnjem postaviti…” (Kur’an, 21:47)

Ravnoteža kao vidljiv simbol pravde, kao harmonija i ekvilibrij u kozmosu jeste toliko značajna da Kur’an tvrdi:

„A mi smo Naše poslanike s jasnim dokazima slali, i s njima smo Knjige slali i Mjerilo, da bi svijet postupao po pravdi…” (Kur’an, 57:25)

Držati se ravnoteže u svim stvarima jeste živjeti po pravdi. U tradicionaloj islamskoj umjetnosti nema skulpture, međutim zapadnjačku statuu figure zavezanih očiju koja drži vagu, prona­lazimo na toliko puno trgova i dvorana pravde i ona je ovdje od pomoći. Mogli bismo kazati da ravnoteža simbolizira islamsku ideju pravde, a da figura zavezanih očiju odražava jednakost pred Božanskim Zakonom. Muslimani se čak podsjećaju onog:

„i pravo mjeru napunite i na teraziji ne zakidajte.” (Kur’an, 55:9), budući da će se jednog dana suočiti sa vrhovnom vagom pred Sucem, Čija je pravda beskrajna a presuda savršena, premda su Njegova Milost i Samilost jednako tako neizmjerni.

 

ISLAMSKA ESHATOLOŠKA UČENJA

 

Svi muslimani, svih pravnih škola, vjeruju u zagrobni život, raj i pakao, Sudnji dan te ostale eshatološke zbiljnosti, koje su u mnogim slučajevima slične tradicionalnim kršćanskim vjerovanjima. Vjerovanje u ma’ād, doslovce „povratak“ Bogu, ili ono što je teološki poznato kao eshatologija, jeste dio islamskog vjerovanja. O njemu se radije ovdje raspravlja nego ranije, budući da je nužnost prihvatanja zbiljnosti zagrobnog života toliko blisko povezana sa ostvarenjem Božanse pravde. Ljudi žive u svijetu prepunom nepravde te ukoliko neko prihvata Božansku Pravdu, otuda postaje također nužno da prihvati i zbiljnost drugih svjetova i posthumnih stanja za ljudsku dušu u kojima se pronalazi krajnja pravda. Čak se i Immanuel Kant, koji je bio metafizički „agnostik“, okrenuo Bogu u svojoj moralnoj i praktičnoj filozofiji upravo u pogledu pitanja pravde. U svakom slučaju, zbiljnost zagrobnog života je u tolikoj mjeri intenzivna za muslimane, čak i danas, da se moralna dilema o pravednom Bogu koji stvara nepravedni svijet, a o kojoj je toliko raspravljano na Zapadu, uopće ne pojavljuje za njih. Oni su ostali svjesni da se naš sud o bilo kojemu životu na zemlji temelji jedino na malom segmentu sveukupnog životnog luka čiju potpunost ne možemo sagledati.

Znanstvena filozofija koja je proizašla iz moderne znanosti lišila je većinu dobro obrazovanih klasa na Zapadu, a napose u Evropi, ozbiljnog vjerovanja u zagrobni život, a odnedavno, na temelju ovog skepticizma, mnogi su pokušali da se narugaju islamskoj koncepciji o zagrobnom životu utemeljenoj na Kur’anu i hadisu. Dovoljno interesantno, isti skeptici malo govore o hinduističkoj i budističkoj eshatologiji, niti oni haju da se prisjete teksta najvećeg djela zapadnjačke krščanske književnosti, Danteove Božanske komedije. Otuda postaje nužno da kažemo nekoliko riječi o kompliciranom predmetu islamske eshatologije, koja je jedna od glavnih tema Kur’ana i kojoj su posvećeni mnogi Poslanikovi hadisi. Muslimani razumijevaju eshatologiju u dva smisla: jedno se tiče individualne, a drugo ljudske historije. Kada se bave drugim smislom, muslimani, poput kršćana, vjeruju da postoji kraj ljudske historije i da će ovaj kraj biti označen Božijom intervencijom u vremenskom poretku sa dolaskom Mahdija i njegove vladavine, popraćen Drugim Kristovim došašćem – a ne poslanika – u Jerusalem, destrukcijom svijeta, ponovnim oživljavanjem te konačnim sudom pred Bogom. Nekolicina na Zapadu shvaća središnju ulogu koju Krist igra u islamskoj eshatologiji, baš kao što je igra u kršćanskom razumijevanju posljednjih dana. Što se tiče onog individualnog, eshatološke doktrine nas uče da se u trenutku smrti pojavljuje melek da uzme od osobe dušu, nakon čega ta osoba ulazi u različita rajska, čistilišna, ili paklenska stanja ovisno o djelima osobe na ovom svijetu. U najdubljem smislu mi ispredamo naša posthumna tijela sa našim djelima u ovom životu. Muslimani, jednako kao i krščani, vjeruju u ponovno proživljenje tijela, a ne samo u besmrtnost duše.

Međutim krajnje zamršenosti eshatoloških zbiljnosti ne mogu biti sačuvane za većinu ljudi ako su iskazane običnim ljudskim jezikom kroz određena uprošćenja koja vidimo u krščanstvu i islamu. Islam se, jednako kao i kršćanstvo, prezentira običnim vjernicima sa velikim izborom između raja i pakla uz čistilišna stanja između ovog dvoga. Međutim u ezoteričnim islamskim učenjima, takvim kao što su djela Ibn ‘Arabija i Mullā Sadrā Širazija, razvija se mnogo više iznijansirana slika koja se bavi putovanjem duše kroz različita posthumna stanja i koja također objašnjava hijerarhije nebesa, čistilišta i pakla, na Dan­teov način. Zapravo, postoje knjige na arapskom i perzijskom koje su islamske parice tibetanske Knjige mrtvih.

Štoviše, opisi posthumnih zbiljnosti nužno moraju biti simbolički, bilo da govorimo o kristalnom nebeskom Jerusalemu Ivanovog otkrovenja, ili baščama, hurijama i rajskim rijekama u Kur’anu. Stoljećima su na Zapadu neki kritičari islama nastojali da ocrne islamski raj predstavljajudi ga tek kao područje senzualnog zadovoljavanja na isti način kao što je raj američkih domorodaca pejorativno bio opisivan kao „sretno lovište“. Ovaj djetinjasti i površni kriticizam sad se vraća kad se pitanje samoubilačkih bombaša, koji se smatraju mučenicima od strane njihovih podržavatelja, pojavljuje na zapadnjačkim medijima. Tačno je da Kur’an koristi vrlo konkretan jezik o raju i paklu, jezik koji ne bi trebao biti čudan u svojoj konkretnosti, ako se ne upotrebljavaju naročiti simboli, za one koji su srodni sa Knjigom Revelacije ili Božanskom komedijom. Međutim ovaj konkretni kur’anski jezik je simboličan i ne smije se uzimati doslovce, iako njegovo doslovno značenje također posjeduje svoj smisao.

Pa ipak, rajski opisi se doimaju na prvi pogled kao jednostavno sublimiranje zemaljskih zadovoljstava, uključujuči seksualnost. U zbiljnosti je obrnuto istinito. Svako legitimno iskustvo ugodne naravi ovdje na zemlji je samo sjenka i odraz rajske zbiljnosti. Najintenzivnije fizičko iskustvo za ljudsko biće, koje je seksualno sjedinjenje, jeste odraz jedinstva duše sa Bogom i ono odražava na svojoj vlastitoj razini nešto od tog krajnjeg ushita i napetosti. Voće koje jedemo ovdje na zemlji jeste blagoslov od Boga, koji odražava rajsko voće. Čak su i tradicionalni zemaljski vrtovi odrazi nebeskih arhetipova. Sama riječ „raj“ dolazi od srednjoperzijskog termina pardis (koji označava vrt), koji je također porijeklo arapske riječi firdaws, što znači „bašča“. Nije tačno da je firdaws jednostavno sublimacija iskustva svježe bašče u pustinjskoj žestini, dok ista riječ u svojemu engleskom obliku, to jest „paradise“, ukazuje na duhovne zbiljnosti. Dakako, svaka bašča ovdje na zemlji jeste odraz firdawsa, a raj je duhovna zbiljnost za muslimane kao i za kršćane. Stajalište muslimana, uključujuči i mučenike, prema raju u osnovi nije različito od onog bezbrojnih kršćana, uključujući, naravno, mučenike i svece.

No ono što je različito u sadašnjem kontekstu jeste da su mnogi u Evropi te u nešto manjoj mjeri u Americi izgubili cjelokupno vjerovanje u zagrobni život i za njih je ljudski život ograničen sa godinama koje provedu ovdje na zemlji. Međutim za većinu muslimana, kao i za još uvijek privržene kršćane, zemaljski život je samo segment našeg ukupnog života. Ljudski život je stvorio Bog da transcendira nekoliko dana provedenih ovdje na zemlji. Usponi i padovi ovog života su kušnje koje Bog šalje, kao što to Kur’an dokazuje. Ono što je važno jeste da živimo pravedno i da činimo ono što je dobro, na što Kur’an ukazuje u brojnim pasažima kao ‘amal sālih, ili „dobra djela“, podsjećajući se da Kur’an kaže:

„… pa, ko bude učinio koliko trunku dobra – vidjet ćega, a ko bude učinio koliko trunku zla – vidjet će ga.” (Kur’an, 99:7-8)

Svjesni Božanske Pravde, all jednako tako i Božije beskrajne Milosti, muslimani žive u otvorenoj svijesti o zbiljnostima svjetova iznad, te čak i danas funkcioniraju u svijetu u kojemu postoji veći dosluh i veza sa zbiljnostima koje transcendiraju život ovog svijeta nego što one postoje za većinu modernih zapadnjaka. Ova svijest utječe na mnoge aspekte života, uključujuči razumijevanje Božije Pravde, značenje naših djela za krajnji cilj naše duše iznad grobne humke te značenje samog ljudskog života.

 

PRAVDA NA OVOM SVIJETU: ‚ALIJEVA STAJALIŠTA

 

Niko od Poslanikovih drugova niti je kazivao, niti pisao o pravdi kao ‚Ali, čija „Staza rječitosti“ (Nahj al-balaghah) sadrži najznačajnije metafizičke i praktične rasprave o pravdi. ‚Ali je inzistirao da Bog nije samo pravedan već da je On Sama Pravda te da vrlina pravednosti proistječe ljudskim bićima od Boga. Budući da Bog jeste pravda, sve što On radi jeste pravedno. Međutim sukladno ‚Aliju ljudska bića moraju također biti pravedna prema Bogu, kao i prema njegovim stvorenjima. Biti pravedan prema Bogu znači biti dobar i krjepostan i ispunjavati cilj za koji nas je On stvorio, tj. da ga obožavamo. Biti pravedan prema Njegovim stvorenjima jeste da damo svakoj stvari ono što joj pripada i da postupamo prema stvorenju sukladno njegovim pravima. ‚Ali inzistira kroz svoja kazivanja, mudre izreke i pisma da je pravda povezana sa bogoštovljem i iskrenom pobožnošću. Primicanjem bliže Bogu, ljudska bića također postaju pravednija, jer vrlina pravednosti sve jače šiklja u njihovo biće što se više primiču Božanskoj Blizini. Pravda je i učinak bogoštovlja, jer smo kroz bogoštovlje vjerni prema Bogu, i uzrok pravde, bududi da nas bogoštovlje sve više primiče Izvoru posvemašnje pravde. Na isti način koji je za Platonovo „pogledanje“ na Vrhovno Dobro bio izvor pravde, tako je i u islamu, kao što je ‚Ali eksplicitno objasnio, obožavanje Jednog izvor pravde.

‚Ali je također puno pisao o pravdi na području praktičnog političkog i društvenog života. Čak i kada je i sam obnašao političku vlast, on je upozoravao protiv korumpiranog utjecaja vlasti i isticao kako pravda može lahko biti preokrenuta u svoju suprotnost, što je tlačenje i nasilje (zulm) u rukama nerazboritog i korumpiranog vladara. On je naglašavao da je Bog učinio obaveznim prava upravitelja nad podanicima, da podanici neće biti krjeposni ukoliko i njihov upravitelj nije krjepostan i pravedan te da, obrnuto, upravitelj neće biti krjepostan ukoliko podanici nisu takvi. Svako mora dati pravo onome drugom (haqq) i samo na ovaj način pravda može biti uspostavljena u društvu.

U godinama kada je bio politički, kau i duhovni lider islamske zajednice, ‚Ali je pokazivao svoja stajališta o pravdi na mnoge načine i ustanovio je norme koje su postale ideali, zajedno sa Poslanikovim sunnetom (naročito njegovom praksom u upravljanju medinskom zajedniccnn) i praksama drugih „ispravno vođenih“ halifa, za mnoga stoljcća koja su kasnije uslijedila. Među najznačajnijim ‘Alijevim tekstovima o pravdi u ime upravitelja je njegovo pismo guverneru kojega je odredio za Egipat, Māliku al-Ashtaru. Ovo pismo, koje se još uvijek čita diljem islamskog svijeta i čija je poruka postavljena kao ideal pomoću kojega de postojeći upravitelji suditi mnogim pobožnim ljudima, sunnijskim i ši’itskim jednako, demonstrira središnjost pravde i nepristrasnosti, kao i opraštanja i samilosti za dobru upravu sukladno tradicionalnoj islamskoj perspektivi. ‘Ali piše Māliku:

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog:

Ovo je ono sa čime je ‘Ali, sluga Božiji i zapovjednik vjernika, zapovjedio Māliku ibn al-Hārithu al-Ashtaru u svojirn uputama njemu kada ga je imenovao guvernerom Egipta: da prikuplja njegove zemlje porez, da ratuje protiv njezinih neprijatelja, da popravi uvjete ljudi i da pokrene boljitak u njezinom regionu. On mu je zapovjedio da se boji Boga, da daje prednost pokornosti Njemu (nad svim ostalim) i da slijedi ono što je On zapovjedio u Svojoj Knjizi – i djela koja je On učinio obaveznima i ona koja On preporuča – jer niko neće postići uspjeh izuzev onog koji slijedi Njegove upute, i niko neće biti savladan nesrećama izuzev onog koji ih poriče i dopušta da se poklizne na njima. (Zapovjedio mu je) da pomaže Bogu – hvaljen i slavljen neka je – sa svojim srcem, rukama i jezikom, jer je On – uzvišeno je Njegovo Ime – obedao da de pomoći onome ko Ga veliča. I zapovjedio mu je da prekine strasti svoje duše i da ih zauzda u njezinoj neposlušnosti, jer je duša sklona zlu, izuzev one kojoj se Bog smiluje.

Znaj, Māliku, da te šaljem u zemlju gdje su uprave, pravedne i nepravedne, postojale prije tebe. Ljudi će motriti na tvoje poslove na isti način kao što su motrili na poslove upravitelja prije tebe. Oni će govoriti o tebi kako bi ti želio da oni govore o tim upraviteljima.

Čestiti su poznati po dobrom glasu svome, koji je Allah dopustio da o njima kruži preko jezika robova Njegovih. Otuda dopusti da najdraže od tvojih blaga bude blago ispravnog djelovanja. Kontroliraj svoje želje i obuzdaj svoju dušu od onog što za tebe nije u skladu sa zakonom, jer je obuzdavanje duše zato da bi ona bila bezpristrasna u onome što voli i u onome što mrzi. Ispuni svoje srce milošću, ljubavlju i susretljivošću za svoje podanike. Ne budi u njihovim očima pohlepna životinja, pobrajajući ih kao lagahan plijen, jer postoje dvije vrste: ili su oni tvoja braća po religiji, ili su tvoji istovrsnici po stvaranju. Greške ih vrebaju nesvjesne, nestašice ih savladavaju, (zlodjela) čine svjesno i nesvjesno. Stoga ih ispričaj i oprosti im do mjere u koju se ti uzdaš da će te Bog ispričati i dati Svoj oprost. Jer, ti si iznad njih, a onaj ko te je postavio je iznad tebe, a Bog je iznad onog ko je postavio njega. Bog traži od tebe ispunjenje njihovih potreba i On te iskušava pomoću njih.

Ne postavljaj se da ratuješ protiv Boga, jer ne posjeduješ snagu protiv Njegove odmazde, niti si u mogućnosti da razdjeljuješ Njegov oprost i Njegovu milost. Nikada ne žali za oprostom i radošću u kažnjavanju, i nikada ne požuruj da djeluješ impulsivno ako možeš pronađi bolji smjer. Nikada ne reci: „Ja posjedujem autoritet, ja izdajem zapovijedi i mene se sluša“, jer je to jamačno izopačenost u srcu, oslabljivanje religije i pristup promjenama (u uspjehu). Ukoliko autoritet koji posjeduješ uzrokuje u tebi oholost ili aroganciju, onda razmišljaj o golemosti Božije vlasti nad tobom i Njegove moći nad tobom koju ti osobno nemaš čak ni nad samim sobom. Ovo će obuzdati tvoju tvrdoglavost, zaustaviti tvoju neobuzdanost i povratiti u tebi ono što je nestalo od snage tvog razbora. Čuvaj se natjecanja sa Bogom u Njegovoj golemosti i nalikovanju Njemu u Njegovoj ekskluzivnoj moći, jer Bog spušta svakog tiranina i posramljuje sve koji su uobraženi.

Budi pravičan prema Bogu i prema ljudima kao prema sebi, svojoj vlastitoj porodici i onima od podanika koje ti štitiš. Jer, ako tako ne uradiš, uradit ćeš pogrešno. A što se tiče onog koji nanosi štetu slugama Božijim, Bog je njegov neprijatelj, a da ne govorimo o Njegovim slugama. Bog ne polaže račun ni za šta i čini nevaljanim argument bilo koga ko se natječe sa Njim. Takva osoba će biti Božiji neprijatelj sve dok se ne okane ili ne pokaje. Ništa ne doprinosi više povlačenju Božijeg blagoslova, niti požuruje Njegovu osvetu od ogrezlosti u činjenju loših djela, budući da Bog osluškuje poziv potlačenih i da je On uvijek na oprezu protiv onih koji čine grješna djela.

 

Ljudska pravda i njezini modusi

 

Naravno, obična ljudska bića nisu poput ‚Alija, koji je posjedovao vodstvo Kur’ana i Poslanika u svojemu srcu i umu u svakom trenutku. Za običnog muškarca i ženu uvijek se pojavljuje pitanje o tome kako biti pravedan u različitim konkretnim situacijama, kako uvidjeti ono što dolikuje svim bićima i kako ih prema tome tretirati. Prva vođstva koja je Bog dao muslimanima o tome kako da pravedno postupaju su Kur’an, Sunnet i Šerijat, koji su, budući da su Božija Riječ, učenje Poslanika i Njegov Zakon, nužni središnji načini razumijevanja pravde i pravednog djelovanja. Živjeti i djelovati sukladno Šerijatu jeste djelovati pravedno prema Bogu i Njegovom stvorenju.

Međutim što je sa onim djelima za koja ne postoje izričiti Božanski nalozi, Poslanikovo vodstvo, niti šerijatske instrukcije? U takvim slučajevima moramo upotrebljavati inteligenciju koju nam je Bog podario i osloniti se na unutarnji osjećaj pravde koju je Bog zapisao na našim dušama. A što je sa situacijom u životu kada iskušavamo tlačenje umjesto pravde? Bog zahtijeva od nas da budemo pravedni sve vrijeme, a ne samo povremeno, te da odbijemo da prihvatimo ugnjetavanje:

„O vjernici! Odlučni za Allahovu istinu budite, i pravedno svjedočite…” (Kur’an, 5:8)

Muslimani se konstantno podsjećaju da:

„Moj Gospodar pravdu naređuje.” (Kur’an, 7:29), te:

„… da dobročinstvo činite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone!” (Kur’an, 60:8)

Kur’an zapovijeda muslimanima ne samo da postupaju pravedno već da govore po pravdi:

„…I kad govorite – pravedno govorite, makar bilo i protiv vaše rodbine…” (Kur’an, 6:152)

I iznad svega, muslimani uvijek moraju nastojati da sude pravedno, budući da Kur’an zapovijeda:

„I kada svijetu sudite, po pravdi sudite!” (Kur’an, 4:58)

Krist je rekao: „Nemoj osuđivati, da ne bi bio osuđen.“ (Matej, 5:44). Međutim u praktičnom životu nije uvijek moguće slijediti ovo uzvišeno učenje. lako muslimani znaju da je vrhovni sudija Bog i da su konačno samo Njegove presude, uvijek postoje prigode u životu kada je sud neminovan. U takvim slučajevima oni moraju djelovati po pravdi i istini.

U svjetlu ove suštinske potrebe, sudovi su bili uspostavljeni na temelju šerijatskih učenja, a svi su se slučajevi jednako presuđivali u takvim sudovima. U principu su svi muslimani jednaki pred islamskim Zakonom, a presude se daju na toj osnovi. Dovoljno čudno, dok je na Zapadu neovisno sudstvo oznaka modernog razdoblja, u islamskom svijetu sudovi ostaju u rukama religijskih učenjaka i bili su neovisni u velikoj mjeri od političkih vlasti sve do modernog razdoblja. Samo tokom devetnaestog stoljeća, kada je država počela da dominira sudstvom u mnogim islamskim zemljama, toliko je toga od ranije sudske neovisnosti bilo izgubljeno, a administrativni sudovi su bili kompromitirani političkim obzirima. Ostaje još uvijek pitanje o tome kako djelovati pravedno u konkretnim situacijama kada ne postoje jasna šerijatska ukazivanja. Općeniti principi iskazani u Kur’anu i hadisu priskrbljuju odgovor na ovo neugodno pitanje. Pored specifičnih šerijatskih izričitih naloga, postoje općenita učenja o činjenju dobra, o tome da se bude korektan, sagledavanju gledišta druge strane, postavljanje istine iznad načela korisnosti, o tome da se bude objektivan a ne usredsređen na samog sebe te slični moralni i duhovni principi koji su zajednički islamu i drugim autentičnim religijama. Ovi principi moraju biti zaživljeni u praksi, a glasovi naše savjesti moraju uvijek biti uzeti u obzir.

Borba protiv nepravde, tlačenja te činjenja zla je sama po sebi pravedna i predstavlja načine uspostave pravde. Riječ za nepravdu, tiraniju i činjenje zla u arapskom (zulm) koristi se kao sasvim suprotna pravdi i u svojim različitim oblicima je jedan od najčeščih termina korištenih u Kur’anu, koji kaže:

„… a Allah nepravdu svjetovima ne želi!” (Kur’an, 3:108)

Oni koji su nepravedni i koji tlače raskidaju svoj ugovor sa Bogom, jer

„…Obećanje Moje neće dostići zločinitelje!” (Kur’an, 2:124), a:

„A koji idu preko granica Allahovih, takvi su zločinitelji!” (Kur’an, 2:229)

Na više mjesta u Kur’anu je iskazano da:

„… Allah ne voli zločinitelje.” (npr. Kur’an, 3:57),

i zapravo se zaziva Njegov gnjev na njih:

„I nek‘ prokletstvo Allahovo silnike pogodi.” (Kur’an, 11:18)

Štoviše, Kur’an i hadis čine jasnim da su oni koji su nepravedni i koji čine zlo nepravedni prema samima sebi, a da Bog nije taj koji čini zlo ljudskim bićima.

Tad bi se moglo kazati da, uz slijeđenje Šerijata i djelovanje sukladno principima Kur’ana i hadisa koji su spomenuti iznad, živjeti i djelovati pravedno znači boriti se protiv tlačenja, činjenja zla i nepravde. Sam Kur’an iznosi na vidjelo herojsku bitku između pravde i nepravde na individualnom, kao i društvenom planu. Življenje pod nepravednim ljudskim zakonima, ili nepravednim primjenama pravednih zakona, ili pod tiranijom i ugnjetavanjem sa potcjenjivanjem prava, obavezuje muslimane da se bore protiv nepravde koja im je naturena. Čak se kaže da je prihvatanje ugnjetavanja bez djelovanja da se uspostavi pravda gore od izvornog ugnjetavanja i nepravde.

Naravno, nisu sva ljudska bića ista, niti su se svi muslimani uvijek dizali protiv ugnjetavanja i nepravde, međutim ideal je uistinu središnji za islamski koncept pravde i pravednog društva. Štoviše, prisustvo ovog ideala je s vremena na vrijeme vodilo nastojanju i na individualnoj i na kolektivnoj razini da se iznova uspostavi pravda. Naravno, ova unutarnja želja za pravdom nije jedino svojstvena islamu, niti je pokretna sila kojom bi se prevladala nepravda. Historija Zapada je također puna epizoda o individualnom ili kolektivnom djelovanju da se prevlada ugnjetavanje i nepravda. Kada su neki ljudi napali Islam zbog poticanja borbe u ime pravde, oni zaboravljaju Boston Tea Party i Američku revoluciju, a da ne govorimo o mnogim drugim glavnim političkim i društvenim pokretima utemeljenim na shvatljivom pojmu ispravljanja pogrešaka nepravde i ugnjetavanja. Ono gdje se slučaj islama razlikuje od modernog zapadnjačkog fenomena ove naravi jeste taj zahtjev da se ustanovljenje pravde još uvijek posmatra od strane muslimana u islamskim terminima a ne onim sekularnim, humanističkim. Ova uspostava pravde povlači za sobom borbu koja nas dovodi glavnom pitanju primjene i nastojanja na Božijem putu, ili jihād.

 

Džihād (jihād)

 

Možda u modernom razdoblju na Zapadu ne postoji riječ u rječniku o islamskoj religiji koja je bila tako izobličena, oklevetena, pogrešno razumljena i ocrnjena kao što je to riječ džihād (jihād), zahvaljujući ne samo zapadnjačkim medijima koji tragaju za demonizirajućim epitetima i stereotipima već jcdnako tako i onim ekstremnim muslimanima koji su ih rapidno opskrbili sa primjerima da opravdaju svoje propagiranje izobličene predodžbe ovog pojma. Međutim stvari su pogoršane na temelju činjenice da je riječ džihād zadobila komercijalnu dopadljivost u Evropi i Americi; stanovit broj autora, koji nastoje da privuku širu publiku i učine svoje knjige komercijalno uspješnima, uporno nastoji da koristi pojam u svojim naslovima na svaki mogući način. Neki su čak promijenili značenje džihāda u to da implicira bilo kakav lokalni otpor i „plemensku organizaciju društva“ (tribalizam) protiv procesa globalizacije, dok se, zapravo, u samoj islamskoj historiji, naročito tokom ranih stoljeća, džihād počesto vodio protiv „tribalizma“ i svih centripetalnih sila koje su ugrožavale jedinstvo islamske zajednice. A da bismo objasnili autentično značenje džihāda nužno je razjašnjenje liste skoro svih prevalirajućih nerazumijevanja, koja, nažalost, nastavljaju da se ovjekovječuju na zapadnjačkim medijima i većem dijelu zapadnjačke literature koja se bavi islamom.

U arapskom jeziku se pojam džihād izvodi iz korijena j-h­-d, što znači „boriti se“ ili „uložiti napor“, a u kontekstu islama ova borba i nastojanje se podrazumijevaju da su na Božijem putu. Osoba koja vrši takvu zadaću naziva se mudžāhid (mujāhid), uobičajeno prevodeno sa „sveti ratnik“ u zapadnjačkim medijima, pošto se džihād konvencionalno prevodi kao „sveti rat“. Trebamo se samo prisjetiti da se, u sufijskoj kontemplaciji, stanje suzbijanja onog što onemogućuje koncentraciju duše također naziva mujāhidah kako bismo shvatili koliko je limitirajućc takovrsno prevođenje.

No, da bismo razumjeli značaj džihāda u islamu i njegovoj civilizaciji, moramo prije svega jasno napravitt razliku između općenitog, popularnog značenja pojma i teološkog i juridičkog smisla same riječi. U prvom smislu, ona se koristi da označi bilo kakav napor koji se smatra primjerenim, otprilike kao „križarski rat“ u svojemu općenitom smislu u engleskom jeziku, a ne kao pojedinačno ukazivanje na religijske ratove koje je zapadno kršćanstvo vodilo protiv muslimana i jevreja u Palestini u medijavalnom razdoblju. Na isti način kao što u engleskom kažemo da takva i takva organizacija provodi križarski rat da iskorijeni neimaštinu i bolesti, a u islamskim jezicima da ta grupa ili vladina agencija provodi džihād, recimo, gradeći kuće za siromašne. Zapravo, danas u Iranu postoji pokret i organizacija koja se naziva jihād-i sāzaniagi (to jest džihād za „izgradnju“), čija je zadaća da ulaže napore na izgradnji kuća za siromašne i da provodi slične projekte. Jednako tako, na isti način kao što su vođeni određeni ratovi kroz zapadnjačku historiju u ime i u duhu križarskog rata, ali bez blagoslova pape, koji je naređivao srednjovjekovne križarske vojne pohode, u islamu su neki ljudi vodili bitke koje su proglasili džihādom, iako ove bitke nisu bile, tehnički govoreći, jihād sukladno islamskom Zakonu, niti su odobrene od strane ‘ulamā, ili religijskih učenjaka. Blago rečeno, Zapad ne posjeduje manje križarskog duha nego što islam posjeduje onog džihādskog, ukoliko se oba termina upotrebljavaju u svojemu popularnom smislu. Zapravo, tokom prošlog milenijuma Zapad je vodio mnoge ratove u stranim zemljama kao križarske pohode iz svih mogućih razloga – kao što su širenje kršćanstva, „civilizirajuće misije“ (la mission civilisatrice na francuskom) te širenje modernih ideologija od komunizma do kapitalizma – više nego što je islam vodio džihād.

Međutim na isti način na koji moramo praviti jasnu razliku između srednjovjekovnih križarskih pohoda, koje je zapravo ispričavala i vodila Crkva i ove općenite upotrebe „križarskog pohoda“ u evropskim jezicima, jednako tako ne smijemo pobrkati općenitu društvenu i kulturnu upotrebu pojma džihād sa njegovim striktno teološkim i juridičkim smislom u islamu. Iznad ove dihotomije, važno je da razmotrimo ono što džihād označava u islamskom kontekstu i praksama njegovih sljedbenika. Kako bismo razumjeli ovo egzaktnije i relevantnije značenje, nužno je da se vratimo korijenskom značenju pojma kao „napora i borbe na Božijem putu“. Na ovoj osnovnoj razini moglo bi se kazati da cjelokupan život, sukladno islamu, jeste džihād, jer je on borba da se živi sukladno Božijoj Volji, da uložimo napor da se čini dobro i da se suprotstavimo zlu. Mi smo bačeni u svijet u kojemu postoji nesklad i nered izvanjskog karaktera i unutar naših duša. Da bismo uredili uravnotežen život utemeljen na podlaganju Bogu i slijeđenju Njegovih izričitih naloga koji uključuju konstantni džihād, na isti način kao što mornar na olujnom moru treba ulagati konstantan napor da bi primjereno držao čamac na vodi da se ne prevrne i da bi nastavio prema izabranom odredištu.

Ustajanje ujutro sa Imenom Božijim na našim usnama, obavljanje namaza, čestito i ispravao življenje tokom dana, ljubaznost i pažljivost prema ljudima te čak životinjama i biljkama koje nas okružuju tokom dana, dobro obavljanje posla te briga o našoj porodici i svom vlastitom zdravlju i blagostanju, sve zahtijeva džihād na ovoj elementarnoj razini. Budući da islam ne pravi razliku između sekularnog i religijskog područja, cjelokupan životni krug muslimana uključuje džihād, tako da je svaka njegova sastavnica i aspekt sačinjen da se prilagodi Božanskim normama. Džihād nije jedan od stupova islama (arkān), kao što su propisani namazi ili post. Međutim izvršavanje svih djela bogoštovlja (‘ibādāt) svakako uključuje džihād. Klanjati redovno pet puta dnevno tokom našeg života jamačno nije moguće bez velikog napora, ili džihāda, sa naše strane, koji čuva bogougodnike, koji su uvijek u molitvi i u osjećaju da moraju da provode džihād da bi sebe silom rastavili od molitve kako bi obavljali svakidašnje poslove. Jednako tako, za običnog vjernika je post od zore do sutona jamačno džihād i on traži veliki napor od strane ljudske volje u ime Boga. Isto je tačno za druge bogoštovne radnje, ili ‘ibādāt.

Međutim džihād se također zahtijeva na području transakcija, ili mu’āmalāt, ukoliko namjeravamo da živimo pošten i ispravan život. Ne samo da bogoštovne radnje, koje se izravno tiču našeg odnosa prema Bogu, već jednako tako i druga ljudska djela utječu na dušu te moraju biti etički i pravedno obavljena. No, duša nije uvijek predana dobru i pravdi. Prema tome, da bismo bili čestiti i da bismo izvršavali svakidašnje poslove u suglasnosti sa Božanskim Zakonom i islamskim etičkim normama moramo provoditi konstantni džihād. Postoji puno običnih ljudi u islamskom svijetu koji nastoje čestito živjeti pod teškim okolnostima, a koji smatraju svoj svakodnevni posao džihādom. Čuo sam od tolikog broja vozača taksija u Perziji i arapskim zemljama kako kažu da su morali izdržavati višečlanu porodicu i raditi četrnaest sati dnevno da bi u tome uspjeli, dodajući da je svaki dan za njih bio džihād. Uravnotežen život u haotičnom svijetu i moralno uspravan život u društvu u kojemu se podliježe mnogim iskušenjima i participira u korupciji, jeste provođenje džihāda. Također, pokušati prevladati neznanje i zadobiti spoznaju, od koje je najviša vrsta spoznaja Boga, jeste glavni oblik džihāda i zapravo njezin najviši oblik. U svojemu najširem smislu, dakle, mogli bismo kazati da je za muslimana sami život džihād i da je mir koji tražimo rezultat uravnoteženosti stvorene kroz džihād u njegovom osnovnom smislu naprezanja na Božijem putu i borbe da se djeluje sukladno Njegovoj Volji. Poslanikov iskaz da „džihad ostaje validnim sve do Sudnjeg dana“ mora biti razumljen u ovom univerzalnom smislu džihāda koji je inherentan u općoj ljudskoj uvjetovanosti na ovom manjkavom svijetu.

Iznad ovog općenitog razumijevanja džihāda, koje obujmljuje sam život, islamski autoriteti su stoljećima pravili razliku između manjeg i većeg džihāda na temelju poznatog Poslanikovog iskaza nakon velike Bitke na Bedru, koja je bila odsudna za tek nastalu islamsku zajednicu. Usprkos velikom značaju ove bitke, u kojoj su još uvijek mekanski idolopoklonici nastojali da poraze i razore novonastalu islamsku zajednicu u Medini, Poslanik, nakon što je izvojevao pobjedu je rekao: „Vratili smo se iz manjeg džihāda u veći džihād (akbar).“ Kada su ga drugovi upitali koji je veći džihād, rekao je: „To je džihād protiv vaših strastvenih duša.“

Veći, a mogli bismo također da kažemo najveći (u arapskom jeziku riječ akbar označava i „veći“ i „najveći“) džihād, koji je unutarnja bitka da se pročisti duša od svojih manjkavosti, da se isprazni duhovna posuda od ustajale vode zaboravljivosti, nehaja, sklonosti prema zlu i da se pripremi za prihvat Božanskog Eliksira Sjećanja, Svjetlosti i Spoznaje. Najveći džihād poduzimaju samo oni duhovni ratnici koji žele da prinesu kao žrtvu svoj ego pred Prijestoljem Jednoga. Na isti se način taj izvanjski džihād, kao bitka ili rat, ne zahtijeva od svakog muslimana, već jedino od onih koji su fizički i mentalno kvalificirani, kao što se ni duhovni džihād jednako tako ne zahtijeva od svakog muslimana, već jedino od onih koji su duhovno i mentalno sposobni – a u isto vrijeme sa duhovnim oni de slijediti Božiju stazu u ovom životu, ostajući doličnima. U svjetlu značenja al-jihād al-akbar, ili većeg džihāda, možemo kazati da su najveći „duhovni borci“ u islamu bogougodnici, međutim njihov instrument u bici nije mač, već namaz i tespih. Sufizam se općenito bavi ovim većim džihādom, koji je sličan „duhovnom ratovanju“ naširoko poznatom u pravoslavlju, a koji također spominju određeni zapadnjački kršćanski mistici te u duhovnim naporima hinduističkih i budističkih mudraca, u čijim riječima i djelima mogu biti pronađene mnoge usporedbe.

Što se tiče manjeg džihāda, u smislu izvanjske borbe i bitke, značenja džihāda onako kako ga zapadnjački mediji upotrebljavaju, mora se prije svega napraviti jasna razlika između borbe i bitke koja se odvijala u Arabiji protiv idolatrije u osvit islama i događaja u kasnijoj islamskoj historiji. U Arabiji je idolopoklonicima dat izbor prihvatanja islama ili borbe protiv muslimana, budući da, sukladno islamskom vjerovanju, Bog nije želio da takav krajnji oblik idolatrije preživi. Ovo je bilo slično argumentima koje je ponudilo kršćanstvo kada je silom iskorijenilo ono što je ostalo od dekadentnih grčko-rimskih i sjevernoevropskih religija, jednom kad je zadobilo dostatnu moć. Međutim čak ni u Arabiji džihād nije vođen protiv jevreja i kršćana da bi ih se prisililo da prijeđu na islam, niti je ova politika kasnije provođena protiv jevreja i kršćana izvan Arabije, niti protiv zoroastrijanaca ili hindusa, kao što je to ranije prispomenuto. Tokom islamske historije neki su vladari izvršili invaziju na nemuslimanske zemlje i čak pričali o džihādu, međutim rijetko da je kad izdat juridički edikt koji je davala ‘ulamā‘ da su takve bitke bile džihād kako bi ljudi prešli na islam. Stajališta zapadnjačkih orijentalista i višestoljetne kršćanske polemike u pogledu ovog pitanja naprosto nisu korektne. Princip:

„U vjeru nema prisile…” (Kur’an, 2:256),

ne dopušta džihād izvan Arabije tokom života Poslanika kako ne bi uključio prisilno religijsko preobraćenje „Ljudi Knjige“. Jednako tako, zabranjeno je voditi džihād protiv drugih muslimana kako bismo im naturili naša najvlastitija uvjerenja.

Zapravo, ši’itski i većina sunnitskih pravnika, naročito u moderna vremena, vjeruje da je džihād legitiman samo kao odbrana (difā’i) i da ne može biti započet kao agresija (ibtidā’i). Što se tiče duodecimalnog ši’izma, stoljećima pa čak i danas, svi su eminentni autoriteti ustvrdili da je džihād, izuzev u slučaju odbrane, harām, ili zabranjen od strane islamskog Zakona u odsustvu ma’sūma, to jest, „nepogrešivog“ (ili onog ko je besprijekoran u etimološkom smislu ovog pojma), što u ši’itskom kontekstu označava Poslanika i imame. U sunnijskom islamu, historijski su neki pravnici naređivali džihād na odbramben način utemeljen na argumentu koji bismo mogli nazvati „najbolja odbrana je napad“, međutim od 1950-ih sa proglasom šejha Al-Azhara tog vremena, Mahmūda Shaltūta, koji je zauzimao mjesto onog što je najutjecajnija i najznačajnija religijska pozicija u sunnijskom svijetu, glavna tendencija sunnijske pozicije je bila poput one ši’itske. Ugledni religijski učenjaci sunnijskog svijeta se slažu da je jedino dopustiv džihād onaj odbrambenog karaktera, koji je obaveza po islamsku zajednicu kao cjelinu samo kad je njezino postojanje ugroženo. Međutim ovo ne znači da bilo koja ekstremna grupa može provoditi nasilje pozivajući se na potrebu odbrane islama, jer se u svakom slučaju autorizacija džihāda zahtijeva od strane poglavara islamske države i autoritativnih religijskih učenjaka, ‘ulamā‘. Kur’anski ajet:

„I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne započinjite! Allah ne voli one koji započinju boj!“ (Kur’an, 2:190),

priskrbio je kur’ansku osnovu i princip za prosuđivanje i legitimitet džihāda. Moramo se prisjetiti da su, tokom proteklih stotinu i pedeset godina, svi oni koji su se borili protiv stranih zavojevača ili okupatora, bilo da su bili u Zapadnoj Africi, Alžiru, Bosni, Kosovu, Palestini, Kašmiru, ili Filipinima, a koji su govorili o džihādu, radili tako u odbrambenom smislu. Tamo nije bilo muslimanskog džihāda u nemuslimanskim zemljama. Oni koji provode teror na Zapadu, ili bilo kamo drugdje u ime džihāda, ocrnjuju izvorni sveti termin, a njihovi napori neće biti prihvaćeni od strane ustanovljene i glavne struje religijskih autoriteta kao džihād u juridičkom i teološkom smislu ovog pojma. Deklaracije šejha Al-Azhara, najautoritativnijeg glasa u sunnijskom islamu, koji osuđuje u nepokolebljivim terminima terorističke napade od 11. septembra 2001. godine u Americi, jasan je primjer.

Ovo nas prirodno vodi važnom pitanju o tome ko može proglasiti džihād. Prema klasičnoj sunnijskoj teoriji koja se temelji na postojanju islamske države, suveren je bio taj koji je u konsultacijama sa religijskim učenjacima (‘ulamā‘) mogao objaviti džihād u juridičkom i teološkom smislu. A bez postojanja autentične islamske države, to su vodeći religijski autoriteti, ‘ulamā , a još preciznije muftije, koji posjeduju takvu prerogativu. Iako svaki musliman stoji izravno pred Bogom, a u islamu ne postoji svećenstvo, niko ne može jednostavno proglasiti džihād na temelju toga što je nominalno musliman i što posjeduje neku političku ili vojnu moć. Razlika između proglašenja džihāda u islamskom smislu i svakodnevnog proglašenja od strane različitih ekstremističkih grupacija tu i tamo je kao razlika između objave o križarskom ratu protiv ovog ili onog zla od strane zapadnjačkih političkih ili društvenih lidera i proglašenja križarskog rata od strane pape Urbana II, 1095. godine.

Kada se džihād vodi legitimno, on ne smije biti utemeljen na gnjevu i mržnji koji će nas zaslijepiti da budemo pravedni. Kur’an upozorava muslimane nepokolebljivim terminima kada kaže:

„…Neka vas mržnja koju osjećate prema nekom narodu ne navede pa da nepravedni budete…” (Kur’an, 5:8)

Tugovanje se može preokrenuti u gnjev i mržnja, ali ovo ne može biti osnova slijepe osvete. Džihād se ne može voditi protiv nevinih, a čak i neprijatelj mora biti tretiran pravedno i isto tako susretljivo. Trebali bismo razmišljati u smislu kur’anskog ajeta:

„…Ti na zlo dobrim uzvrati, pa će onaj što je neprijateljstvo između njega i tebe odjednom tebi prijatelj prisni postati!“ (Kur’an, 41:34)

A iznad svega džihād mora biti vođen za istinu i samo istinu, a ne na osnovu gnjeva, mržnje ili osvete. Tradicionalno je čak i izvanjski džihād bio združen u muslimanskim umovima sa velikodušnošću, plemenitošću te objektivnošću, svim vrlinama koje su povezane sa viteštvom.

Pripovijest u Knjizi I Rumijeve Mesnevije o ‘Aliju ibn Abi Tālibu, princu koji vodi džihād samo za Boga, jeste samo otkrovenje u pogledu islamskog razumijevanja džihāda. U bici jedan po jedan sa velikim islamskim neprijateljem koji je bio sposoban ratnik, ‘Ali je smogao snage da svlada svog protivnika i da ga baci na zemlju. Kao posljednji čin mržnje neprijateljski ratnik je pljunuo ‘Alija u lice, nakon čega je ‘Ali odmah ustao sa neprijateljevih grudi i stavio u korice svoj mač. Ratnik je bio iznenađen i upitao je ‘Alija zašto je to učinio. ‘Ali je odgovorio da se borio za Istinu (al-Haqq), ali da je čim je bio pljunut u lice postao srdit; uvidjevši ovo, odustao je od borbe, jer nije želio da se bori na temelju osobnog bijesa i gnjeva. Kao što Rūmi ovo opisuje:

On je pljunuo na ‘Alijevo lice

Ponos svakog poslanika i bogougodnika…

A ‚Ali je odgovorio,

Rekavši: „Upotrebljavao sam mač u ime Istine,

Ja sam sluga Istine, kojim ne komanduje moje tijelo.

Ja sam lav Istine, a ne lav strasti,

Moje djelovanje je svjedokom mojoj religiji.“

Čin ovog prototipa svih autentičnih islamskih mudžāhida (mujāhidūn), koji je preokrenuo srce u njegovom neprijatelju, treba da posluži kao korisna ispravka za, prvo, one koji u islama provode akcije utemeljene na gnjevu, ali ih nazivaju džihādom i, drugo, one na Zapadu koji nastavljaju da govore o svetom ili sakralnom gnjevu među muslimanima, koji na temelju pravde nastoje da zaštite svoj dom i religiju. Kad pogledamo iznad sadašnjih odstupanja tzv. džihāda koji provode određeni ekstremisti prema dugoj historiji islama, vidjećemo brojne primjere viteške vrste dokazane primjerima u njegovom najvišem obliku pomoću ‘Alija, u takvim ratnicima herojima kao što je Saladin, čije je viteštvo bilo poslovično čak među njegovim zapadnjačkim neprijateljima te u vremenski bližim likovima kao što su: Amir ‘Abd al-Qādir, ‘Abd al-Karim i ‘Umar al-Mukhtār u Sjevernoj Africi; Imam Shamil u Kavkaziji; Brelvis u sjeverozapadnoj indijskoj provinciji; te Ahmad Shāh Mas’ūd, koji je učestvovao u afganistanskom ratu protiv Sovjetskog saveza i koji je ubijen nešto prije tragičnih događaja od 11. septembra 2001. Sve takve figure nisu bile samo pobožne i hrabre već su bile povezane sa unutarnjom dimenzijom islama, a neki su bili bogougodnici. Nijedna nije bila proizvod uske, doslovne i ekskluzivističke interpretacije svoje vjere,

 

Uvjeti pod kojima rat može biti vođen

 

Nisu svi ratovi džihād, a islam je također oglasio određene regulative za sukobe općenito. Prije svega, rat može biti u samoodbrani i muslimani ne bi trebali da potiču ratove, kao što ajet pokazuje:

„I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se protiv vas bore, ali vi boj ne započinjite! Allah ne voli one koji započinju boj.” (Kur’an, 2:190)

Ako, poput Biblije, Kur’an doista govori o borbi protiv naših neprijatelja, onda se moramo prisjetiti da je islam nastao u ozračju u kojemu su bili konstantni ratovi između različitih plemena. Ipak, nakon naređenja muslimanima da se bore protiv svojih neprijatelja, Kur’an dodaje:

„…osim onih koji utočište nađu kod naroda koji s vama ugovor ima, ili onih koji vam dođu a kojima je teško da se protiv vas bore… A ako vas takvi ostave na miru, i protiv vas se ne bore, i mir vam ponude, tada ni vama Allah ne daje nikakva prava da njih bijete.” (Kur’an, 4:90)

Rat može biti vođen da bi se izbjeglo proganjanje i ugnjetavanje, ili da bi se sačuvale religijske vrijednosti i zaštitili slabi od tlačenja. Kur’an uistinu spominje biblijsko „oko za oko“, ali preporuča odustajanje od osvete i davanje milostinje, kao u ajetu:

„…A ko od odmazde odustane, to će mu biti od grijeha iskupljenje!” (Kur’an, 5:45)

Također, rat ne bi trebao trajati neodređeno dugo; čim neprijatelj moli za mir, neprijateljstvo mora biti dokončano:

„A ako oni prestanu, pa i Allah doista prašta i samilostan je.” (Kur’an, 2:192)

Od najvećeg je značaja izričita naredba da se nevin ljudski život ne smije oduzeti u bilo kojemu ratnom stanju, jer Kur’an kaže:

„…Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve…” (Kur’an, 5:32)

Poslanik je izričito zabranio napadanje žena i djece te čak ubijanje životinja ili uništavanje šuma tokom rata. Njegov vlastiti velikodušni odnos prema njegovom najljućem neprijatelju po zauzimanju Meke ostao je najkonkretniji primjer koji treba biti slijeđen. Jednako tako, muslimani se do danas sjećaju da se nakon zauzimanja Jerusalema Omer velikodušno i pravedno odnosio prema određenim kršćanskim mjestima bogoštovlja. Bespotrebno je da kažemo, no nisu ni svi muslimani slijedili ove naloge tokom islamske historije išta više nego što su jevreji, kršćani, hindusi ili budisti slijedili upute svojih religija. Međutim suštinsko je ovdje ne samo za zapadnjačke promatrače već također za mnoge muslimane koji su, izgubivši nadu, pali u očaj i čine beznadna djela da se sjete kakva su učenja islama kao religije u pogledu ovih pitanja. U pogledu onog što je narav ljudskog bića nije teško pronaći razloge zašto svi muslimani nisu slijedili učenja svoje religije u pogledu pitanja rata. Ono što je značajno jeste stupanj do kojeg su tokom stoljeća mnoge vrijednosti ovog duhovnog viteštva bile slijeđene, što je stoljećima potvrđivano čak i od zapadnjačkih zavojevača, od srednjovjekovnih vitezova do francuskih oficira u Alžiru.

Danas je stvoren novi izazov pomoću sposobnosti iznalaženja novih načina i metoda ratovanja, odnosno izuma oružja masovnog uništenja koje uzrokuje tzv. kolateralnu štetu nad kojom nemamo kontrolu, bombi koje ne mogu praviti razliku između boraca i žena i djece. Međutim islamska civilizacija nije izumila ove monstruozne tehnologije, niti čak ideju totalnog rata koja uključuje cjelokupne civilne populacije, ali se suočava sa njihovom zbiljnošću na terenu i, mogli bismo dodati, u zraku i na moru. Ova situacija stvara dodatni izazov golemih razmjera za muslimane, kao što ga čini za one kršćane na Zapadu koji nastoje da žive sukladno Kristovim učenjima te čak i za mnoge sekularne humaniste. Poglavito u takvom trenutku ljudske historije muslimani se pozivaju da budu najpažljiviji u odbrani onog što ih je njihova religija podučila o džihādu i regulativama koje je objavila za svaki oblik ratovanja. Štoviše, bilo koji musliman koji posjeduje osjećaj odgovornosti pred Bogom mora biti naročito pažljiv kada čini djelo izričito u ime islama u svijetu u kojemu su nehumana te ispodljudska oruđa za borbu u rukama moćnika koji dominiraju globalnom scenom. lako nečija odbrana, nečija domovina te nečija religija i nadvladavanje ugnjetavanja ostaju religijskim obavezama, regulative ratovanja, naročito zaštita nevinih, to jest nenapadanje nenaoružanih i pravedno postupanje sa neprijateljem, također ostaje sastavnim dijelom religije koji joj je zapravo suštinski; oni ne mogu biti odbačeni ustranu uz ispriku da neko reagira na nedaću ili nepravdu. Ako neko čini takvo što, on ne može nadalje govoriti ili djelovati u ime islama i on je zapravo u opasnosti oskvrnuća religije više nego što bi to njezini neprijatelji ikada mogli učiniti.

 

Mučeništvo

 

Kao rezultat suicidnih bombaških napada i raširene upotrebe pojma „mučenik“ ovih godina u različitim islamskim zemljama, mnogi su se ljudi na Zapadu okrenuli pitanju mučeništva u islamu, a neki su ga opisivali na najpejorativniji način kao predmet izrugivanja. Prije svega, mučeništvo postoji u svakoj religiji. Drugo, kršćanstvo se napose oslanja na mučeništvo i slavi svoje mučenike kao svece mnogo više nego što to islam čini, naročito islam u svojemu sunnijskom obliku. Otuda je napose čudno vidjeti neke promatrače na Zapadu da govore o mučeništvu kao da je to bio naročit, isključivo islamski koncept. Kur’an kaže:

„Ne smatraj nikako mrtvima one koji su na Allahovom putu poginuli! Oni su i kod Gospodara svoga opskrbljeni.” (Kur’an, 3:169), i

„i radovat će se Allahovoj blagodati i obilju! A Allah ne da, doista, da ostane pusta nagrada vjernika!” (Kur’an, 3:171)

Prema tome, kao što kršćanski mučenici ulaze u raj, muslimanski su mučenici također blagoslovljeni i dopušteno im je da uđu u rajska stanja. I za jedne i za druge, mučeništvo je pobjeda nad smrću, a muslimanski mučenici sudjeluju sa kršćanima u traženju u trenutku njihove konačne pobjede: „O smrti, gdje je tvoja žaoka? O smrti, gdje je tvoja pobjeda?“ (1 Korinćanima. 15:55).

Ko je mučenik? U kršćanstvu, barem katoličkom kršćanstvu, ovo pitanje je Crkva rješavala stoljećima, međutim u islamu ne postoji zvanično poglavarstvo koje bi eklezijastički odlučilo ko je mučenik. U duodecimalnom ši’izmu mučeništvo igra važniju ulogu od one u sunnizmu. Svi su imami, izuzev dvanaestog (koji je prema ši’izmu još uvijek živ, iako skriven) smaknuti kao mučenici, a mučeništvo trećeg imama, Husayna ibn ‚Alija, koji se naziva Sayyid al-shuhadā‘, ili Zapovjednik mučenika, napose je važna u ši’itskoj pobožnosti. Ši’itska zajednica je također priznala određen broj drugih mučenika koji su jamačno ubijeni iz religijskih razloga. Jednako tako, u sunnijskom islamu stoljećima je određenom broju osoba davan naziv mučenika od strane islamske zajednice (al-ummah), koja je krajnji arbitar u pogledu ovog pitanja u sunnijskom islamu. Ponekad je pojam „mučenika“ također korišten više politički za one koji su ubijeni u religijsko-političkom sukobu čak unutar islamskog svijeta i od strane drugih muslimana.

Pojam za mučnika u arapskom jeziku je shahid, koji je povezan sa pojmom za najviše islamsko svjedočenje (shāhādah) s obzirom na Božansko Jedinstvo. Nadalje, istinski je znakovito to da je riječ shāhid također povezana sa riječju koja označava svjedoka, baš kao i grčka riječ martos, iz koje se izvodi riječ „mučenik“. Čak i sama riječ „mučenik“ prema tome posjeduje isto korijensko značenje u krščanstvu i islamu. Štoviše, u obje su tradicije počesto korišteni isti simboli da opišu mučenika.

U ši’izmu se na mučenika ukazuje kao na lampu koja sama sagorijeva, ali koja osvjetljava svijet oko sebe; najpoznatiji engleski katolički mučenik Thomas Becket je također nazvan „sjajnom svijećom na Božijem svijećnjaku“. U istinski duhovnom smislu, shāhid je osoba koja je rođena da svjedoči cjelokupnim svojim bićem Božije Jedinstvo. On ili ona su žrtvovali svoj vlastiti život u ime Boga, žrtva koja je istinski učinjena u ime Boga, a ne zbog bilo kojeg svjetovnog uzroka. Takvi ljudi odlaze u raj zbog toga što su podarili svoj život u potpunoj iskrenosti prema Bogu. U ovom kontekstu važno je da se sjetimo Poslanikovog hadisa: „Tinta učenjaka je dragocjenija od krvi mučenika“, koji znači da iako je mučeništvo toliko uzvišeno stanje, unutarnji džihād koji vodi spoznaji Boga i Njegove objave (otuda tinta učenjaka) ima veću vrijednost.

Međutim može li osoba postati mučenikom time što počini samoubistvo? Samo samoubistvo (suicid) je zabranjeno prema islamskom Zakonu, i oni koji ga počine su osuđeni na paklene muke, budući da su sami donijeli odluku koja pripada Bogu. Život može okončati samo Podaritelj života. Međutim suicid kao očajnički čin da se nadvlada ugnjetavanje, ili da se odbrani samog sebe, zapravo sam sebe posvuda manifestira na margini ljudske egzistencije. Mnogi hrabri američki vojnici su sami sebe bacali na bombe, što je akt suicida, kako bi spasili druge i svi znamo za japanske kamikaze tokom Drugog svjetskog rata. Naročito izrazit slučaj se spominje u Bibliji: Samson je počinio suicid rušeči dagonski hram ne samo na sebe već i na hiljade Filistejaca, uključujuči žene i djecu, jer je njegov narod bio potlačen od strane ovih Filistejaca. Neki jevreji ga smatraju herojem, a neki poslanikom, dok, što je dovoljno interesantno, muslimani ga ne smatraju jednim od jevrejskih poslanika.

Za muslimane ovo jako problematično pitanje i sa moralne i sa religijske podloge tiče se onih koji žive pod užasnim ugnjetavanjem i u stanju očaja i koji ne posjeduju drugog načina odbrane izuzev svojih tijela. Čak i u takvim slučajevima moramo se pridržavati islamskih izričitih naloga da ne možemo ubijati nevine ljude čak ni u ratu. Što se tiče korištenja našeg tijela kao oružja protiv boraca, ovo je pitanje o kojem se žarko raspravlja među ekspertima islamskog prava u današnjem islamskom svijetu. Većina vjeruje da akt koji je očit suicid mora biti izbjegnut, dok neki vjeruju da je to dopustivo kao samoodbrana, ili kao zaštita nečijeg naroda ukoliko ovo ne uključuje nevine žrtve. Velika tragedija je postojanje situacije u kojoj mladi ljudi padaju u takvo stanje očaja da se javiia čak i pitanje suicida. Ovdje iznova, kao i sa totalnim ratom, sam fenomen, koji postoji među „indijskim tigrovima“ na Šri Lanci, u slučaju osobe koja je ubila Rajiva Gandhija, te među Palestincima i drugima, jedan je od plodova moderne tehnologije koja omogućuje ono što nazivamo terorizmom, ali o kojoj je tek nekolicina voljna govoriti.

 

Ustanoviti pravdu i mir

 

U zaključku se moramo prisjetiti da nema mira bez pravde, a da pravda implicira konstantnu borbu da se ustanovi ravnoteža u svijetu, iznutra i izvana, u kojemu sile i tenzije prijete haosom i neredom u svim vremenima. Muslimanska obaveza je da nastojimo ustanoviti mir i pravdu unutra, a da na temelju Božanskih izričitih naloga ustanovimo pravdu u svijetu kroz ulaganje napora, ili džihād, koji mora izbjeći izvanjski rat i konfrontaciju, izuzev kada je to apsolutno nužno i u odbrani. Međutim, čak i u ratu, regulativama koje je postavila religija mora biti udovoljeno. Danas živimo u svijetu ispunjenom sukobom sa moćnim ekonomskim, političkim i kulturnim ratovima, koji povremeno također prerastu u vojnu konfrontaciju. U takvoj situaciji muslimani moraju biti oprezni, ali jednako tako tražitelji mira. Neki su kazali da islam pokazuje borbeniji duh od ostalih religija. Međutim sve su religije čuvari svetog, i islam, koji je došao na kraju sadašnjeg ljudskog kruga, posjeduje napose važnu ulogu u provođenju ove dužnosti. Prema tome, kad god je sveto napadnuto i ugroženo silama desakralizacije i nihilizma, islam je predestiniran da pokaže naročito borben duh kako bi odgovorio na ovaj izazov. Međutim ovaj odgovor ne smije biti na račun uništavanja svete poruke samog islama, koja je utemeljena na miru i podvrgavanju Božijoj volji. Prema tome, muslimani se moraju boriti da sačuvaju sveto i da brane pravdu, ali ne pomoću podlijeganja načinima koji su kontradiktorni i koji, zapravo, uništavaju samo zbiljnost ne samo islama već i religije kao takve. Muslimani moraju tražiti pravdu, ali sa poniznošću i milosrđem, a ne u samopoštenju, uvijek svjesni da apsolutna pravda pripada samo Bogu i da je jedno od temeljnih značenja šehādeta (shahādah): „Ne postoji pravda izuzev Božije pravde.“

 

 (Poglavlje iz knjige: „SRCE ISLAMA, trajne vrijednosti za čovječanstvo“, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2002. g./1423. h.g.)

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.