Brak u islamu – uslovi, smisao, svrha, vjenčanje, mehr…

Brak u islamu je istovremeno vjersko-moralni čin i dužnost, pravno-ugovorni akt i jedan od mnogobroinih Allahovih ajeta – znamenja i dokaza ljudima. Da je brak vjerska obaveza za bračni život sposobnim i imućnim muslimanima potvrđuju Kur'an i Hadis.

Udavajte neudate i ženite neoženjene i čestite mladiće i djevojke svoje (makar bili robovi i ropkinje), ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna. (Kur'an, En-Nur, 32).

Pozivajući muslimane da stupaju i žive u brakovima Vjerovjesnik ih bodri: „Tenakehu tekaseru feinni ubahi bikumul-umeme jevmel-kijameti, – ženite se množite se, jer ću se ja s vama i vašom brojnošću ponositi na Sudnjem danu.“

Resulullah poziva i proziva mladiće da se obavezno žene ako ispunjavaju uslove iz slijedećih razloga: „Mladići! Ko od vas ima uslova da udovolji bračnim obavezama nek se oženi, jer je ženidba najbolje sredstvo da čovjek obori svoj pogled i da ne gleda tuđe žene i najsigurniji put za očuvanje od bluda.“ (Buharija i Muslim).

Ko voli Vjerovjesnika on će slijediti njegov put: „Ko voli mene i moj način života, moj običaj – nek slijedi moj put u životu a ženidba je moj put.“

Na oprosnom hadždžu pred 100 hiljada muslimana Vjerovjesnik upućuje: „Ženite se onima koje volite, a kad vas je jednom Allahova volja sjedinila, onda živite u ljubavi i slozi. Žene su vam se predale na vjeru Allaha, pa zato poštujte Allahov emanet (povjerenje)“.

Od izbora bračnog druga zavisi i naša sudbina na budućem svijetu kao i stanje vjere na ovom: „Ko želi da na Sudnjem danu bude čist od grijeha i nemorala neka se oženi ženom koja je čestita, uljudna i lijepo odgojena. Trojica muslimana zaslužuju da im Allah bude na pomoći na oba svijeta: onaj koji se u okviru svojih mogućnosti bori i trudi na Allahovom putu radi bolje budućnosti islama i muslimana, radnik koji vjerno i pošteno služi i radi i tako valjano i pošteno obavlja povjereni posao i onaj ko se oženi u ime i radi Allaha da se sačuva bluda.“

Kako prenosi jedan ashab četiri su stalna običaja ostala od ranijih vjerovjesnika: obrezivanje (sunećenje) muške djece, upotreba kozmetike i mirisa, čišćenje zuba misvakom i brak. Jedan poznati i priznati alim smatra brak ibadetom ako se oženimo u namjeri da se sačuvamo bluda (zinaluka), da steknemo dobru, čestitu i odgojenu djecu i da slijedimo običaj i put (sunnet) Muhammeda a.s. 

Svrha i smisao braka

Osnovna svrha braka jeste:

  • izvršavanje Allahove naredbe i imperativa o braku,
  • slijeđenje puta Allahovih vjerovjesnika,
  • osiguranje zakonitog, na vjeri utemeljenog i moralno neupitnog poroda, da se precizno zna čija su djeca i kome pripadaju,
  • osiguranje zakonskih nasljednika,
  • da se obezbijedi uvećanje i produžetak ljudske vrste,
  • da se pomoću braka uz svoje žene smirimo i sa njima sve seksualne potrebe zadovoljimo,
  • da se pomoću braka iskorijeni i uništi prostitucija i blud,
  • da se u braku djeca vjeri poduče i moralno-etički odgoje,
  • da se u potpunosti osigura moralni život svakog čovjeka i žene kroz usavršavanje ahlaka muža i žene,
  • da se obezbijedi izdržavanje (opskrba-rizk) žene i djece, i
  • da se obezbijedi opstanak i kontinuitet čovječanstva.

Ističući ustanovu braka kao jedan od mnogobrojnih ajeta ljudstvu, Kur'an naglašava da Allah stvara žene da se ljudi uz njih smire. Šta znače ljudi ženama a žene ljudima u braku Kur'an slikovito kazuje: Dozvoljava vam se da u noćima dok traje (savm) post sastajete se sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. (Kur’an, EI-Bekare, 187). Dakle, čovjek bez žene ne može kao ni žena bez čovjeka. Islamski brak je jedini pravi, čovjeka dostojni i njemu primjereni izbor, između celibata i svih oblika bluda. Dosljedno proveden celibat kao princip i ponašanje znači kraj i nestanak ljudske vrste. Dovedena do kraja prostitucija razara, oca, majku, djecu, dakle brak i porodicu i kao takva u krajnjoj instanci vodi nestanku ljudske vrste. 

Kome je brak dužnost

S obzirom da je brak u islamu dvostruka; vjersko-moralna i šerijatsko-pravna, građanska dužnost, te s obzirom na prirodu čovjeka i njegovo imovinsko stanje šerijatski pravnici kažu: Ženidba je:

  • nekome prvostepena dužnost – farz,
  • nekome drugostepena dužnost – vadžib,
  • nekome se samo preporučuje sunnet,
  • nekome je pokuđen – mekruh, a
  • nekome je zabranjen – haram.

Brak je stroga neopoziva dužnost – farz svakom šerijatski punoljetnom, umno, duševno i fizički zdravom muslimanu koji ima materijalne mogućnosti da izdržava ženu, koji će se u braku lijepo ophoditi i humano ponašati a koji sigurno ne bi mogao kontrolisati strasti i nagone pa bi bez braka počinio blud. Brak je vadžib, blaža dužnost onome ko ispunjava sve navedene uvjete a nije potpuno siguran u kontrolu svojih strasti i nagona pa bi van braka vjerovatno počinio blud.

Brak je sunnet – Vjerovjesnikova preporuka svakom muslimanu koji ima umjerenu prirodu te može kontrolisati strasti i nagone a ispunjava sve uvjete za brak.

Mekruh je pokuđeno i suprotno sunnetu stupati u brak onom muslimanu koji zbog svoje naravi nije siguran da se može lijepo ophoditi i ponašati u braku a uz to je slabog materijalnog stanja da ne može podmirivati kućne potrebe.

Brak je haram (inninu) impotentnom muškarcu i nesposobnoj frigidnoj ženi.

Siromašne muslimane koji ispunjavaju sve uvjete za život u braku izuzev posjedovanja imovine Kur'an upućuje: „Pa neka se od braka suzdrže oni koji nemaju mogućnosti da se ožene, dok im Allah iz obilja svoga ne pomogne! A s onima u posjedu vašem koji žele da se otkupe, ako su u stanju da to učine, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao. (Kur’an, En-Nur, 33).

S obzirom da se imovinsko stanje mijenja, Kur'an siromašnim mladićima savjetuje da se privremeno suzdrže od braka dok su posve siromašni a istovremeno nalaže imućnim muslimanima da ih materijalno pomognu. Ko uopće nema mogućnosti da dođe do materijalnih sredstava i tako stupi u brak kao najefikasnije sredstvo za sputavanje i potiskivanje strasti islam mu preporučuje stalnu svijest o Allahu dž.š. (zikr) i post (savm). 

Izbjegavanje braka

Oni koji su sposobni i ispunjavaju sve uslove dužni su se ženiti i stupati u brak. Kur'an i Tevrat naređuju i preporučuju brak a bezrazložno neženstvo kude i strogo osuđuju. Jevreji vjeruju da onaj ko izraelskom narodu pridonose jednog člana više, on je i kod Boga i kod ljudi priznatiji. Kod starih naroda: Asiraca, Babilonaca i Egipćana neženstvo je bila pokuđena stvar kao i kod starih Grka i Rimljana. Najveće izmjene u odnosu prema vrijednosti braka unosi kršćanstvo za koje je brak nužno zlo, ugođaj ženi i nebriga o Bogu. Mnoge Vjerovjesnikove izreke kude i osuđuju neženstvo sposobnih i imućnih mladića:  „En-Nikahu sunneti femen regibe an sunneti fe lejse minni. – Brak je moj put i običaj, a ko odustane od mog puta on ne pripada meni.“

„Men kane lehu ma jetezewedžu bihi felem jetezevvedž fe lejse minni. – Ko bude iimao uslove za brak a ipak se ne oženi on nije moj pravi sljedbenik. Ko se ne oženi bojeći se siromaštva on ne spada u moje iskrene pristaše.“

Jedan mislioc ističe: „Ništa nije u stanju privezati čovjeka za ognjište, domovinu i čovječanstvo kao sretan brak. Neženja ne pripada nikome. On je svjetski građanin. Neprestano putuje bez cilja“. Islam svim imućnim muslimanima koji su sposobni za brak a izbjegavaju ga propisuje posebne materijalne obaveze. 

Islamsko-šerijatsko sklapanje braka – nikah

Po učenju islama brak postoji od prvog čovjeka i ima svoje osnovne okvirne propise, bez obzira na različitost oblika. Da bi brak bio islamski mora biti sklopljen u ime i radi Allaha dž.š. i po šerijatsko-pravnim propisima. Po šerijatsko-pravnim propisima uslovi za valjanost islamskog braka su dvojaki i to:

  1. šurutun-nikjah – preduslovi za sklapanje braka i
  2. erkanun-nikjah – uslovi pri sklapanju braka.

Da bi dvije osobe mogle stupiti u brak nužno je da zadovolje šurutun-nikjah, tj. da kao zaručnici budu:

  • slobodne, (hurrijjet)
  • da su duševno i umno zdrove (akl),
  • da posjeduju bračnu punoljetnst (bulug),
  • da postoji slobodna volja zaručnika (ridai tarefejn),
  • vjeroispovijest zaručnika, posebno mladića,
  • da mladić u izvjesnim slučajevima bude (akram) dostojna prilika djevojci,
  • ledičnost i nikakva smetnja zaručnice a nekad i samog zaručnika,
  • međusobno nerodbinstvo i nesrodstvo po kriterijima šerijata: po krvi, mlijeku i tazbinstvu i
  • da zaručnici, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno, isključivo svojom voljom, planski i pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š.

Punoljetstvo mladića i djevojke se u mnogim zemljama određuje zakonom, a biološki oni to postaju sposobnošću mladića za seksualne odnose i djevojke sa pojavom menstruacije što i šerijat priznaje.

Uslovi pri samom sklapanju braka – erkanun-nikjah su:

  • ponuda bračne zajednice (idžab),
  • prihvatnje bračne veze (kabul),
  • očitovanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu,
  • kandidati za brak moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne veze i zajednice,
  • vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka kojii su čuli ponudu i prihvat braka i
  • da se pri vjenčanju ugovori mehr.

Zato je sa stajališta islama u pravnoj ravni – brak ženidbeni ugovor, koji je prema šerijatskim propisima zaključen između muškarca i žene koji nemaju nikakvih vjerskih i šerijatsko-pravnih smetnji, u biti ugovor ili sporazum, na osnovu kojeg te osobe potpuno slobodno i na dozvoljen način žive u intimnom odnosu i stupaju u seksualne odnose koji su jedino u braku i kroz brak dozvoljeni.

Kako je jedan od uvjeta pri sklapanju braka prisustvo svjedoka i sami svjedoci moraju biti:

  • punoljetni (a ne djeca),
  • umno i duševno zdravi muslimani, kada se radi o sklapanju šerijatskog braka, da znaju da se radi o braku,
  • da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.

Svjedoci pri sklapanju islamsko-šerijatskog braka ne mogu biti:

  • duševno i umno poremećene osobe,
  • potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka,
  • totalno pijane osobe i
  • nemuslimani.

Po učenju islama brak spada u šerijatsko-vjersko pravo zato što se zasniva na Kur'anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on spada i u šerijatsko građansko pravo (muamelat) i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići. Činjenica da se brak temelji na vjersko-moralnoj podlozi daje mu veliki značaj i težinu i zato on nipošto nije jedan obični formalno-pravni ugovor kao kupovina kuće, ali s obzirom da je ipak vrsta ugovora i sporazuma dvije strane, on nije ni kršćanski sakrament, sveta tajna i sveta neraskidiva bračna veza onih koji su vjenčani na zemlji da su svezani i na nebu. Pod tačno određenim, na vjeri, moralu i šerijatsko-pravnim propisima utemeljenim razlozima, brak je u islamu ipak raskidiv. Islam na svaki način učvršćuje brak, svim svojim propisima čuva njegovu čistotu, ali kao vjera istine i realnosti, bez utopije, fantazije i idealisanja stvarnosti dozvoljava u opravdanim situacijama, za razliku od kršćanstva razvod braka. Za razliku od građanskog laičkog zakona koji bez ikakvih razloga dopušta razvod braka Vjerovjesnik ističe: „Nemojte tražiti razvod braka bez opravdanih (na vjeri i šerijatu) razloga, jer od svih stvari koje je Allah dopustio – najviše mrzi razvod braka. Ako prema vašim ženama osjetite malu odvratnost, nemojte se prenagliti. Promislite. Možda vam je Allah baš u tome ukazao vašu sreću. Žene su vam se predale na vjeru Allaha, pa prema tome poštujte Allahovo povjerenje.“

Razvod braka je jedino dozvoljena stvar u islamu koju Allah dž.š. mrzi. Kur'an također poziva i upozorava vjernike da čuvaju brak i da poštuju čast, dostojanstvo i dignitet žene: „O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.“ (Kur’an, En-Nisa, 19).

Dakle, razlozi subjektivne prirode u braku, kao: odvratnost, antipatije, umanjivanje ljubavi, nisu islamski razlozi za razvod. To mogu biti samo prolazna iskušenja i to su razlozi prije braka za nevjenčanje a u braku nisu. Šerijatski brak, na osnovu izloženog, smjera da pomiri duhovne težnje i tjelesne potrebe, da kanališe i reguliše strasti i nagone kako čovjek ne bi bio životinja ili još gori a da ih i ne uništi kako čovjek ne bi postao anđeo što je nemoguće. To je rezultat vjersko-moralnog i šerijatsko-pravnog pristupa braku. Brak je svojevrsna islamska ustanova u svijetu.

Ženina naknada i zaštita u braku (mehr)

lako arapska riječ, mehr se skoro isključivo upotrebljava u šerijatskom bračnom pravu. Institucija mehra je poznata iz predislamskog perioda. Ugovor o visini mehra se mora odrediti u toku sklapanja braka. U šerijatskom pravu mehr je materijalna vrijednost koju muž daje ženi za njen ulazak u brak. Mehr se zasniva na Kur'anu i Hadisu.

I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte. (Kur’an, En-Nisa, 4)

Visinu mehra sporazumno utvrđuju zaručnici. Mehr se može i naknadno utvrditi ko to nije uradio prilikom vjenčanja. Mehr je ženino materijalno pravo od muža a mužu je to dužnost prema ženi. Najniža granica mehra se može odrediti a najvišu treba slobodno dogovoriti. Pri određivanju mehra niti žena muža treba ucjenjivati, niti muž ženu cijediti. Mehr nema niko pravo ukinuti i muž je dužan ženi ugovoreni mehr isplatiti. Mehr se dijeli na mehri muadžel i mehri muedždžel. Po običaju mehri muadžel se isplaćuje odmah pri stupanju u brak a mehri muedždžel na ženin zahtjev tokom života, poslije puštanja žene kada je muž kriv ili poslije muževe ili ženine smrti. U tri slučaja muž je dužan ženi isplatiti cio mehr:

  • u slučaju razvoda poslije bračnog odnosa,
  • poslije samog nesmetanog osamljenja sa ženom u pravno valjanom braku i
  • u slučaju smrti jednog od bračnih drugova bez obzira nastupila ta smrt prije ili poslije bračnog odnosa.

U slijedećim slučajevima muž je dužan ženi isplatiti samo 50% mehra:

  • kada muž u pravno valjanom braku pusti ženu prije osamljenja i bračnog odnosa,
  • kada muž prije bračnog sastanka nazove ženu bludnicom, pa se brak razvrgne,
  • kada se muž zakune i zakletvu ispuni da neće spoljno općiti sa svojom ženom 4 hidžretska mjeseca,
  • kad se ispostavi da je muž impotentan (inin) pa se po osnovu toga brak razvede,
  • kada muž pređe na drugu vjeru pa brak postane ništavan,
  • kad muž odbije da prihvati islam, nakon što je njegova žena primila islam a prije toga nisu imali seksualni odnos,
  • kada muž izvrši rodoskrvnuće tj. spolno opći sa ženinom uzlaznom i silaznom lozom, i tako žena postaje mužu zabranjena.

Kada je žena kriva muž nije uopće dužan davati mehr. To će biti:

  • kada muslimanka prede na bilo koju drugu vjeru,
  • kada dozvoljena nemuslimanka udata za muslimana neće da pređe na islam,
  • ako žena dok je u braku spolno opći, učini blud i
  • ako žena otkaže brak u koji su je vjenčali neskrbnici (ne otac i djed) svojoj prilici koja joj ipak ne odgovara.

Mehr je isključivo ženino vlasništvo s kojom ona raspolaže kako hoće. On spada u privatno-pravnu imovinu. Žena se ugovorenog mehra može odreći u korist muža. 

Akt vjenčanja

Mada je najstarija i najznačajnija ustanova u povijesti ljudskog roda brak, on se u islamu sklapa na krajnje jednostavan i prirodan način. U vjersko-moralnom smislu kada mladić ili djevojka jedno drugom u prisustvu svjedoka ponude i prihvate brak on je valjan i po toj osnovi nastaju sve bračne obaveze, prava i dužnosti neovisno od toga da li su mladić i djevojka imali stvarnu namjeru da se uzmu, ukoliko nisu postojale šerijatske smetnje za njihovo vjenčanje. Ovo samo upozorava da je ašikovanje, ponuda braka i njegovo prihvatanje krajnje odgovoran čin s kojim nema nikakve šale i neodgovornosti. Hadis je tu izričit: „U tri slučaja riječi koje izgovorimo bilo u šali, bilo u zbilji postaju obavezujuće: riječi ponude i sklapanja braka, riječi puštanja i povratka žene i izrečena zakletva.“

Međutim, pošto je brak uz vjersko-moralni čin istovremeno i šerijatsko-pravno-građanski akt, to njegovo sklapanje u toj ravni traži određenu i jasnu proceduru. U periodu od 1887-1945. kod nas su šerijatsko vjenčanje vršile kadije u šerijatskim sudovima. Prije sklapanja braka kadije su morale ustanoviti da li postoje svi preduslovi prije (šurutun-nikjah) i uslovi koji su potrebni pri samom činu skla panja braka (erkanun-nikjah). Od 6.3.1946. god. država je zakonom ukinula šerijatske sudove i akt vjenčanja prenijela na državnu vlast u općinama i mjesnim zajednicama.

Pošto se takva građanska vjenčanja sa stajališta islama vrše na nepotpun a nekada i nedopustiv način to je svakom muslimanu obavezna dužnost da pored građanskog vjenčanja odmah izvrši i vjersko-šerijatsko vjenčanje. To je potrebno da učine svi oni koji su od 1946. sklopili samo građansko a ne i šerijatsko vjenčanje iz tri posebna razloga:

  • brak u islamu mora biti sklopljen u ime Allaha dž.š.,
  • svjedoci pri sklapanja i sudija moraju biti muslimani i
  • pri sklapanju braka mora se utvrditi visina mehri muedždžela.

Ništa od toga pri građanskom sklapanja braka nije bilo, jer se on svodi na najobičniji ugovor. Pri šerijatskom sklapanju braka svjedoci moraju biti muškarci ili jedan muškarac i dvije žene a građanski sud dopušta da oba svjedoka budu žene. U vraćanju svome iskonu i duhovnom ognjištu da bi zapalili i dalje pronosili isti neugasivi plamen kojim ćemo prosvjetljavati sebe i potomstvo moramo se vraćati i reafirmirati ustanovu islamsko-šerijatskog braka.

Svi muslimani koji se nisu vjenčali po šerijatskim propisima već su isključivo izvršili građansko vjenčanje od 1945. do danas trebali bi i morali izvršiti šerijatsko vjenčanje. U doglednoj perspektivi Islamska zajednica će morali posvetiti potpunu pažnju kako vjersko-moralnoj tako i šerijatsko-pravnoj dimenziji sklapanja braka, što unazad pola stoljeća, kako iz objektivnih razloga tako i iz subjektivnih slabosti, nije bio slučaj. Kaže Vjerovjesnik a. s.: „Obavljajte vjenčanje i sklapajte brakove u džamijama“.

autor: prof dr Mustafa Spahić

(akos.ba/dzemat-oberhausen.de)

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker