Ciljevi, zadaci i aktivnosti Udruženja “Mladi Muslimani” – III dio

Dva glavna područja rada Udruženja građana “Mladi Muslimani” su:

1. Čuvanje i njegovanje uspomena na Organizaciju “Mladi Muslimani” iz perioda 1939. – 1949.
2. Rad sa omladinom kroz ideološku izgradnju pojedinca sa ciljem ostvarenja duhovnog, kulturnog i materijalnog preporoda našeg naroda.

Neposredni ciljevi i zadaci koji su utvrđeni i Programom i Statutom ove organizacije iz područja 1. (historijat) ogledaju se u realizaciji slijedećeg:

1. prikupljanje dokumentacije i podataka o samoj Organizaciji od osnivanja do danas
2. prikupljanje članaka i radova članova Organizacije dosad objavljivanih ili ne
3. prikupljanje sudskih, policijskih i novinskih spisa, fotografija, prepiski i zabilješki o radu Organizacije i njenih članova
4. naučna obrada prikupljenje građe i rad na tome da se ona učini dostupnom domaćoj i svjetskoj javnosti u cilju upoznavanja sa pravim karakterom Organizacije

Udruženje je navedeno ustanovilo kao svoj neposredni zadatak s obzirom na odnos tadašnje komunističke vlasti prema ovoj Organizaciji (likvidacije, zatvorske kazne i torture nad članovima Organizacije, zabrana rada, uništavanje i prisvajanje dokumentacije) dakle radi otklanjanja posljedica lažne propagande boljševičkog režima koja je za Organizaciju tvrdila da je teroristički pokret.

Neposredni ciljevi i zadaci koji su utvrđeni i Programom i Statutom ove organizacije iz područja 2. (sadašnjost i budućnost) ogledaju se u realizaciji slijedećeg:

1. opće i specijalno obrazovanje mladih u cilju izgradnje pojedinca na osnovama Kur´ana, hadisa i bošnjačke tradicije
2. analiziranje društvenih pojava uz pokušaj uticaja na iste
3. stvaranje društva – zajednice muslimana koju karakteriše solidarnost, kompaktnost i odgovornost
4. unapređenje vjerskog života i svijesti
5. aktivno angažovanje u organizovanju i potpomaganju vjerskih, kulturnih i drugih manifestacija koje afirmišu vrijednosti islamskog života i tradicije
6. organizacija predavanja, kurseva, kvizova, seminara i svih drugih sadržaja idejnog djelovanja
7. uspostavljanje svih vidova izdavačke djelatnosti
8. briga o socijalno ugroženim i pomoć djeci bez roditelja, izbjeglih i raseljenih
9. organizovanje i podsticanje sportskih, ekoloških, radioamaterskih i kulturno-zabavnih klubova i sekcija
10. saradnja sa srodnim organizacijama u zemlji i inozemstvu

Udruženju “Mladi Muslimani” je osnovni cilj otpor svakom obliku ateizacije, i onom agresivnom – komunističkog tipa, i onom prikrivenom – putem sekularizacije društva.

Udruženje zagovara ideju da se Bošnjaci – muslimani “okrenu sebi i da budu svoji”, da svoje porijeklo i svoj put u budućnost traže samo u Islamu; da se ne otuđuju i ne dijele nacionalnim opredjeljivanjem za srpsku i hrvatsku stranu, političkim podjelama na ljevičare i desničare, vjerskim podjelama na sekte i mezhebe, …

Udruženje želi da pomogne Vama i da Vi pomognete njemu u ostvarenju ovih ciljeva i zadataka.

Odlaskom Turaka sa Balkana muslimanske skupine su ostale u teškom položaju. Pobjedonosni balkanski pokreti i države nisu muslimane primili za svoje, nego ih često tretirale kao ostatke Turaka, kao ostatke neprijatelja. Muslimanske mase su teško primile gubljenja svojih političkih i ekonomskih pozicija. Osjetivši se ugroženima, oni su se zatvorili u sebe i bili nemoćni da prime svježiji prodor ideja sa Zapada.

Među muslimanima, na žalost, nije se našlo dovoljno snage ni vođa koji bi ih iz ove stagnacije izveli i izborili im mjesto koje im pripada.

Takvo stanje je bilo, uglavnom, sve do 1939. godine kada je jedna mala grupa intelektualaca, većinom studenata, osnovala organizaciju Mladi Muslimani, uzimajući kao moto kur'ansko aje: ”Stanje jednog naroda neće se izmjeniti sve dotle, dok se on sam ne izmjeni.”

Osnovni cilj je bio okupiti muslimansku omladinu Bosne i Hercegovine, obrazovati je i odgojiti u duhu nenatrunjenog islama.

Sve do početka rata organizacija nema vidnih rezultata. Vlasti im zabranjuju rad, ali oni uspjevaju da svoje poglede štampaju istupajući kao omladinska sekcija Udruženja Ilmije BiH u njihovom organu ”El Hidaje”. Rad zahvaća pored Sarajeva i druge veće gradove Bosne i Hercegovine: Banja Luku, Mostar, Tuzlu, Zenicu.

Organizacija Mladih Muslimana je sve učinila da svojim radom na terenu, na selu i provinciji okupi muslimane i da spriječi njihovo učestvovanje u nacionalnim i vjerskim obračunima građanskog rata koji je zahvatio Bosnu.

Komunisti su rad organizacije odmah zabranili. Jedan od osnivača organizacije, Asaf Seradarević, je ubijen, dvojica dr. E. Karađozović i E. Granov, nestali, dok su drugi prisiljeni da se povuku.

Početkom 1946. godine rad organizacije Mladih Muslimana ponovo se pokreće. Ali, to je sad strogo ilegalni rad. Ovaj ilegalni rad izoštrava ljude. Sve suvišno otpada. Skriveni rad, dijeljenje letaka, sastanci – sve to mistificira mlade ljude. Kako inače objasniti ogroman zamah organizacije u tom periodu? A raditi pod komunističkim režimom ilegalno je vrlo teško i opasno. I ta mladost, čvrsta i ozbiljna, pregalačka, kakvu Bosna nikad nije imala, prekaljena kroz opasnosti, prepravila je sve muslimanske krajeve u Jugoslaviji. Za tri godine svoga ilegalnog rada, broj članova se popeo na nekoliko hiljada.

Rad se odvija po uzoru na komunistički sistem trojki. Potom 1948. stvaraju se i snažna uporišta u Zagrebu, Beogradu, Sandžaku i Makedoniji. Redovno izlazi šapirografom umnoženi bilten ”Mudžahid”, a sa engleskog se prevodi pakistanski list ”Pakistan”. Kroz brošure obrađena su najaktuelnija pitanja islama. Isticano je da islam nije samo vjersko vršenje obreda – već da je to univerzalni zakon. Politička organizacija nastoji stvoriti što veću povezanost muslimana. To treba da pomogne da Bosna ne postane poprište krvavog sukoba hrvatskog i srpskog nacionalizma.

Svi ljudi u Bosni i Hercegovini treba da budu jednako vrijedni i svi treba da imaju ista prava – bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Od svoga osnivanja organizacija ”Mladih Muslimana” je ostajala – u duhu islama – na demokratskom principu. Totalitarne ideologije – naročito fašistička i komunistička – su odbačene kao protuislamske. Nacionalno opredjeljenje nije bilo od organizacije propisivano i potpuno se toleriralo.

Organizacija Mladi Muslimani nije imala teroristički ni antikršćanski karakter, kako su je komunisti htjeli prikazati javnosti.

Ovako raširen i organiziran rad nije izbjegao obavještajnoj službi komunista. Već u 1946. uhapšeni su neki članovi. 1947. godine suđeno je jednoj grupi, u Sarajevu, a drugoj u Zenici. 1948. hapšene su pojedinačne grupe u Mostaru i Sarajevu. Iste godine suđeno je jednoj grupi koja je pokušala pobjeći u inostranstvo i uspostaviti veze sa muslimanskim zemljama i zapadnim demokratijama. 1949. godine donosi teške gubitke. Skoro svo članstvo organizacije je pohapšeno. Dok prva hapšenja nisu uzdrmala rad i širenje organizacije, ovo od aprila 1949., koje se dogodilo izdajstvom i nepažnjom, skoro je potpuno zaustavilo djelovanje najjače muslimanske organizacije.

Mračnog aprila 1949. zatvori su se napunili mladim borcima za slobodu. Padale su kazne unaprijed određene, a narod je šutio narkotiziran bolom.

1949. godine Udba je bila zaposlena uništenjem rada organizacije Mladi Muslimani, najbrojnije i najbolje organizirane ilegalne organizacije u komunističkoj Jugoslaviji. Uz to treba imati na umu da se rad organizacije odvijao na najnepogodnijem području gdje živimo izmješani i gdje je upravo minuo besmisleni i krvavi bratoubilački rat, pa su tu komunisti našli najjače uporište.

Mada je članstvo organizacije bilo većinom mlađih godina, našli smo mnogo i starijih, koji su bili mladi duhom i borbenošću. Malo gdje smo doživjeli da je neko odbio poziv u članstvo organizacije. Redovno smo nailazili na radost.

Rad organizacije je toliko napredovao da smo sa uspjehom savladali prvu fazu, to jest udaranje zdravog temelja u ideološkom i političkom, a i u ljudskom smislu. Ideološke temelje smo našli u islamskom učenju, političke u želji naroda za slobodom, a ljudske u zdravom narodnom tkivu. Bili smo svjesni dviju činjenica.

Prvo: da je u smrtnoj opasnosti cjelokupni narodni život, a naročito naše glavno obilježje, islam. Paralelno je to bilo i sa pravoslavljem i katoličanstvom, pa smo bili uvjereni da ćemo tamo naći odane i iskrene saradnike.

I drugo: da samo udruženim snagama možemo imati uspjeha u rušenju komunističke diktature.

Komunisti su bili potpuno iznenađeni brojem članova, područjem koje smo obuhvatali, količinom i kvalitetom ilegalno štampanog materijala a naročito moralnom snagom pojedinaca.

U mnogim mjestima brojna hapšenja su prestravila narod, samo se šapatom objašnjavalo: ”hapse muslimane”. Zatvori su se punili naročito u ”Belediji”, ”Ćemaluši”, ”Ćelovini”, ”Crnoj kući”, ”Štoku”, ”Idrizovu”, itd. Noću se vodila istraga, premlaćivanje, mučenje. UDB-i nije ništa smetalo što su jauci dopirali u kancelarije Sudske palate u sami Centralni zatvor u Sarajevu. Istraga Mladih Muslimana trajala je, može se mirne duše reći, punih deset godina. Kažnjavani degenekom na raznorazne načine, do vješanja cigle velikog formata na polni organ. Kažnjavani smo zimom: ćelija bez postelje i bez prozorskog krila (tu se šeta 23 sata u 24 mogućih); kažnjavani smo uskraćivanjem hrane – dnevno samo trideset dekagrama kukuruze i slana voda bez zaprške, po mirisu se zna da ”pošteni” osuđenici imaju za dotični obrok grah ili krompir (ovdje se kalira po trideset – četrdeset kilograma); kažnjavani radom pod posebnim uslovima (svakodnevno tucanje kamena osam sati po nekoliko godina, rad u polirnici pri zatvorenim prozorima, da bi smo se po mogućnosti pogušili); kažnjavani smo skidanjem do gola u mjesecima koji imaju u sebi slovo R.[1]

Idejni začetnik takvog života bijaše pomoćnik – udbaš Jure Bilić, a taj režim sprovodili su nad nama četnici, ustaše, gestapovci, kriminalci, jednom riječju odabrani revidirci. Revidirati – značilo je pljunuti na sebe pa onda reći sve što znaš i što ne znaš o svom ocu, majci, bratu, sestri, prijatelju, drugu, da bi dokazao da si vjeran partiji i da si oprao svoju dušu i tada pripadaš grupi koja se zvala ”rahatluk”. Istaknuti revidirci, a revidirati znači promjeniti prijašnji stav, su imali što su htjeli i koliko su htjeli: hrane, voća, povrća, cigareta. Danju jedu, a po noći tuku i sređuju, razumije se, nepokorne. Dalje smo kažnjavani strogom izolacijom, ali ne više od 18 mjeseci u jednoj turi. Knjiga bi se mogla napisati ”o humanosti i borbi za čovjeka”.

Komunisti su nas kroz štampu i proces sasvim drugačije prikazivali. Kad nisu među nama mogli naći u ratu kompromitovanih, ustaša, četnika, ili SS-ovaca, onda su se pretrgli dokazujući da smo htjeli naše komšije Srbe i Hrvate, klati ili protjerivati sa ognjišta.

I druge snage tamo u Slobodnom svijetu, su nas sasvim drugačije prikazali, već prema svojim potrebama, ili su naše postojanje prešutile. Klerikalna ”Danica”, pa čak i ”Hrvatski Glas” i ”Svijest” nas upisaše u Hrvate bez ikakva osnova.

Ono što smo željeli je istinska narodna sloboda i da u toj slobodi ne trpimo nikakvo nasilje, naročito bilo kakvo srbiziranje ili hrvatiziranje. Nama kao Muslimanima nacionalistička nastojanja i stremljenja su strana. Sigurnost za svoju sudbinu nalazimo u složenom i bratskom životu sa svim svojim komšijama, a to može biti ostvareno samo u ravnopravnoj Bosni sa Srbijom i Hrvatskom. Malo je ljudi koji će otvoreno izjaviti da se ne treba baviti javnim općim interesima. Najčešće neslaganje nastaje onda kada treba na djela preći. To je prirodna pojava u ljudskom društvu.

Ali se onda javljaju oni koji odustaju od ”bavljenja politikom” i navode razne razloge. Često, da je politika zanimanje kao i svako drugo, a da oni za to nemaju smisla, da se ne može biti pošten i političar, da je važnije raditi na kulturnom, socijalnom i vjerskom poslu itd. Svakako da je teško biti pošten političar. Ali je još teže biti pošten čovjek, pa nam ostaje jedino da se trudimo da budemo što pošteniji u cjelokupnom našem životu.

Samo se političkim radom rješavaju osnovni problemi jednog naroda, omogućava opći napredak i osigurava budućnost. U savremenom društvu nema skoro ni jedne djelatnosti koja ne bi bila povezana sa politikom.

A sudbonosni trenutak će doći, onaj kojeg Cvaj zove ”zvjezdani trenutak”. To je ona prilika, koju treba biti spreman iskoristiti, onda kada sudbina pruža šansu kao posebnu milost, kada i male snage umne, duhovne i materijalne, djeluju odlučujuće da razvitak događaja ide u jednom a ne u drugom pravcu. Sada se treba naći na poprištu događaja. Da taj dan dođe i mi treba da uložimo sve svoje snage.

Proces ”Mladim Muslimanima” 1949. godine u Sarajevu je jedini u komunističkoj Jugoslaviji u kojem su suđeni predratni i ratni neprijatelji komunista i u kojem nije bilo počinjenih djela, ubistava, špijunaže, sabotaže, a gdje je, pored svega, doneseno tako mnogo smrtnih presuda i toliko godina robije.

Osim toga, sve smrtne presude su izvršene, što je bilo rijetkost i za suđenje ustaškim i četničkim koljačima. Više od hiljadu članova ”Mladih Muslimana” koje se radi pomanjkanja dokaza nije moglo izvesti na sud kažnjeno je administrativnim mjerama

(1-3 godine prinudnog rada).

Iza glavnog procesa u Sarajevu zaredali su procesi Mladim Muslimanima u Mostaru, Banja Luci, Tuzli, Travniku, Zenici, te procesi pri vojnim sudovima u Zagrebu, Sarajevu i Banja Luci.

Procesi Mladim Muslimanima su bili prvi sukobi komunista sa novim protivnikom, koji je došao kao reakcija na njihovu vlast i teror poslije 1945.g. Ovo je bio obračun Komunističke partije sa novim neprijateljem koji joj se prepriječio na putu. Odatle svirepost istrage UDB-e i suda.

Rad i stradanje Mladih Muslimana ostali su van zemlje skoro nepoznati s obzirom na žalosnu okolnost da muslimanska emigracija nije tada imala svojih novina, niti političke organizacije, koja bi široj javnosti skrenula pažnju na ove događaje.

Uništenjem Mladih Muslimana komunisti su stvarno uzeli Muslimanima Bosne i Hercegovine onu snagu, koja je bila sposobna da konsolidira njihove redove, razbudi omladinu i stvori ozbiljnu političku opoziciju komunističkom režimu.

Naravno, rad Mladih Muslimana je morao biti ilegalan, što ne znači da je organizacija po svom karakteru teroristička. Svaka demokratska akcija u komunističkoj diktaruri je ilegalna. Gdje nema slobode štampe, slobode izbora i dogovora, gdje nema, dakle, osnovnih sloboda, a ima slobodne misli i ljudi koji žele da djeluju u tom duhu, oni se moraju sakriti u ilegalne i policiji nepoznate grupe i organizacije.

Komunistička partija općenito, a naročito u vrijeme staljinističke diktature, ne trpi pored sebe, nikakvih drugih faktora u javnom, pa čak ni u privatnom životu. Komunisti teže za totalnom kontrolom. Da su ciljevi i metode Mladih Muslimana bile realne i privlačne vidi se iz njihovog uspjeha u redovima omladine. Širenje organizacije od 1946.g je upravo začuđujuće. A da su ideje Mladih Muslimana bile ideje naroda dokazuje ljubav koju im je narod pokazao. Može se pouzdano reći da ni jedan pokret dosada u muslimanskim masama nije našao toliko simpatija kao Mladi Muslimani.

Ne treba Mladim Muslimanima pripisivati nikakve herojske podvige, nikakva djela koja nisu počinili. Ništa njima ne treba ni dodavati ni uveličavati. Mladi Muslimani imaju dovoljno stvarnih vrlina i pokazali su toliko vrijednosti da su dobili časno mjesto u borbi muslimana BiH i uopće u političkoj borbi naših naroda protiv komunizma.

Osobe koje vječno strahuju i prežu od posljedica i odgovornosti nikada ne mogu biti inicijatori ma kakvog djela i štetni su po organizaciju. Svaki pojedinac trebalo je da se založi u radu kao da opšti uspjeh zavisi samo od njegovog rada; ali rad treba da prilagođava radu grupe kojoj pripada. Snaga Mladih Muslimana bijaše u svakom pojedincu i kad se jedan onemogući, drugi ga pojačanim radom nadoknađuje. Mladi Muslimani su odbacivali od sebe sve zablude i predrasude koje su se uvukle u život muslimana, a u borbu su ulazili beskompromisno. Morali su uvijek imati na umu da je Allahu najdraži čovjek Muhammed a.s. morao i dan i noć neprekidno raditi i boriti se protiv najokorijelijih neprijatelja, podnositi ogromne poteškoće u toj borbi, dok je ostvario, od Allaha, postavljeni cilj. Mladi Muslimani su bili antikomunisti, ali bili su i antikapitalisti. Htjeli su pravedno društvo. Ljudi su u njima gledali nadu za obnovu vjere.

Nikakva organizacija nije imuna od malodušnika i slabića, ali za jednu ilegalnu organizaciju jedan izdajnik predstavlja smrtnu opasnost (Kemo Kurbegović).

Naravno, bilo ih je koji su se herojski držali i od kojih UDB-a nije stvarno ništa doznala. Još jedanput se dokazalo da je najveća snaga ovog pokreta u izvanrednom kvalitetu njegovih članova. Oni su bili uvjereni antikomunisti svijesni da brane zadnje pozicije svoga naroda, te su svi pored teškog šoka, ipak u većini sačuvali dostojanstvo i vjeru u istrazi. To se naročito pokazalo na robiji i u administrativnom zatvoru gdje je držanje Mladih Muslimana skoro bez izuzetka bilo primjerno.

U zatvoru se međusobno pomažu, diskutiraju i izgrađuju. Oni odoljevaju svim pokušajima komunista da ih ”prevaspitaju” i pokvare. Kazna, samice i razna šikaniranja nisu imala uspjeha. Oni demonstrativno klanjaju i poste.

Robija je postala mjesto preispitivanja savjesti, pogrešaka i zabluda, ali i sticanja novih snaga nakon poraza i sukoba sa jakim protivnikom. Jedanput su čak i štrajkovali, što je u ono vrijeme bilo ravno najherojskijem podvigu.

Muslimani su sa najvećom simpatijom pratili proces i sa zebnjom čekali presudu. Narod je u njima gledao simbol nepokorene BiH. Oni su bili živi dokaz da ni najgori teror ne može satrti vjeru i želju za slobodom. Proces i hapšenje Mladih Muslimana bili su «Pirove pobjede» komunista. Iako je organizacija razbijena situacija među Muslimanima se njihovom vjerom izmjenila. Ojačao je duh otpora i stvorena je nada da postoje snage, koje su u stanju razbiti komunizam. Treba još spomenuti da komunisti nisu otkrili nikakve veze Mladih Muslimana u krugovima muslimanskih političara i Ilmije. Nisu otkrili ni mjesto gdje se štampao ilegalni list i drugi materijali, nisu uspjeli da otkriju kompletne liste, arhivu ni štampariju. Mnoge stvari su ostale izvan domašaja UDB-e i time su spriječene još veće patnje i stradanja.

Poslije robije, nakon izvjesne liberalizacije režima, poslije ere staljinizma, komunisti su prema Mladim Muslimanima primjenili novu taktiku. Komunisti su članovima Mladih Muslimana otežavali da nakon izdržane kazne završe škole i nađu zaposlenje. Ono što nije učinila istraga i robija trebalo je da učini borba za svakidašnji život. Mi imamo primjera u zemlji i inostranstvu da su stvarno neki od članova Mladih Muslimana, postali obični kruhoborci.

Gledajući na Mlade Muslimane kao na cjelinu, oni su sve patnje izdržali i ostali vjerni svojim idealima. Rad Mladih Muslimana, mada vrlo kratkotrajan ima veliki značaj za muslimane BiH.

Nikakva buduća, kao ni današnja borba muslimana BiH ne može se zamisliti bez ideala i ciljeva, koje su sebi postavili Mladi Muslimani. U narodu BiH i svim onima koji se bore za njegova prava i slobodu ima jedan osjećaj divljenja i zahvalnosti prema Mladim Muslimanima. To dolazi prije svega od njihovog samopoštovanja i spremnosti na svaku žrtvu. Svaki od njih je znao da je zalog u ovom pokretu njihova egzistencija i njihov život. Svi su se oni nalazili pred školama i univerzitetima, na položajima. Pred njima su bile karijere za koje su trebali samo da se odluče.

Njihova borba je čista kao što može biti borba idealista koji za svoj narod daju sve što imaju. Svoje znanje, mladost, rad, svoj život. Njih prožima vatrena ljubav za slobodu i demokratiju. Oni su se borili bez fraza i patosa, izdržali torture i kazne bez jauka.

Njihov primjer će ostati kao jedna od svijetlih strana naše historije, a njihov rad kao sjeme koje će uroditi plodom. Mladi Muslimani su bili borci za domovinu, ali bez sjene šovinizma, borili su se za slobodu svog užeg kolektiva, a pomagali borbu drugih, bili su uvjereni muslimani, ali bez truna vjerskog fanatizma.

Moralna strana lika Mladog Muslimana morala je biti perfektna. Išlo se čak zatim da se i ne puši.

Osuđeni su i streljani: Hasan Biber i Halid Kajtaz iz Sarajeva, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac iz Mostara (Rahmet im duši). Još dvojica su pod istragom podlegli, jedan od ove dvojice bijaše Kovač Omer, đak četvrtog razreda Gazi Husrevbegove medrese. Kako bijaše pošten, trezven, hrabar, Allah mu džennet dao! Dvojica su prilikom bijega prema Grčkoj ubijeni. Bilo je osam direktnih žrtava u ono vrijeme. Može se reći da je Halid Kajtaz bio teoretski stub organizacije u posljeratnom periodu, dok je Hasan Biber bio praktičan rukovodilac iste.

Našoj okolini u zatvoru mi, Mladi Muslimani, zaista smo se pokazali kao ljudi od mira i sloge.

Napominjemo da novine nisu javile dan strijeljanja optuženih niti su komunističke vlasti o tome obavijestile njihove familije. Također je optuženima odbijeno da prije strijeljanja prime u posjetu njihove najbliže i najdraže, kao i da prime u posjetu predstavnike Ilmije, što su oni tražili, kako su to komunisti kasnije priznali.

Njima je odbijeno da posjeduju Kur'an i bilo kakve knjige, papir, kao i da pišu svojim porodicama prije smrti.

Streljanje je izvršio vod KNOJ-a koji je bio pri gradskoj UDB-i u Sarajevu. Vrijeme i mjesto nije do sada poznato. Isto tako ni mjesto sahrane, koja je obavljena bez ikakvih obreda, streljanih prvaka Mladih Muslimana Hasana Bibera, radnika, Halida Kajtaza, profesora, Omera Stupca, studenta i Nusreta Fazlibegovića studenta, nije poznato.

[1] Znači, svi mjeseci od septembra do aprila

Prvi nastup
(Srijeda, 30 Oktobar 2002 14:10 Redakcija)

Ova brošura, pisana rukom, nađena je u skrovištu u kući Hasana Bibera u pretresu koji su izvršili udbaši prilikom njegovog hapšenja. Tekst daje uputstva o metodama rada u organizaciji, posebno o prvom sastanku i temama koje treba obraditi sa novopr

1. Pokret – organizacija

Svrha iste: Potreba da se izvrši obnova

a) islamke Zajednice u BiH i svijetu, da Muslimane privede pravom Islamu, da iz života zajednice isključi sve ono što je strano islamskom učenju, narod mu daje ozbiljan često vjerski karakter.

b) Povezivanje međusobno

c) Razvijanje isl. bratstva

d) Savjetovanje, potpomaganje, zajedničko rješavanje problema

2. Ko predstavlja organizaciju: Najzdravije jedinke

3. Uslovi za prijem u organizaciju i način primanja: Preporuka i garancija od strane jednog provjerenog člana iz organizacije uz opis i ostale moralne kvalifikacije trezvenost, moralnost, islamski život i što je najvažnije za organizaciju islamske svijesti, zatim iskrenost. Izvršavanje farzova, kao i hadisa, zatim prirođene odlike.

Staloženost, inicijativa, okretnost.

Prije samog prijema u organizaciju potrebno je postepeno pripremanje novog člana, tako da ga se navede i zainteresira za cilj i da on sam osjeti da je na osnovu identičnosti ličnih osjećaja i ciljeva organizacije njen pravi član.

4. Izgradnja i metode: Sastanci, pod abdestom, pozdrav <>, pravilno držanje i svečani ton kroz čitav sastanak. Vođa sastanka programira tačke, vrijeme i mjesto, tačnost, sigurnost. Poznanstva (češće revidirati), razrada konspiracije.

Obaveza (vremenske u početku manje i kraće). Kontrolisanje obaveza i zaključaka prošlih sastanaka, kritika bez hatera i kolegijalnosti. Iznalaženje boljih metoda za rad, koristi i iskustva drugih, samostalnost u radu) kao da si ti najglavniji, ali ne udaljavanje od organizacijskih pravila.

Rezultati – i bezličnost u radu su viši stepen organizacijske svijesti i oduševljenja.

Taktiziranje – u granicama aktivacija i kamuflaža prema protivnicima isto u granicama spretnosti u izgovaranju. U kamuflaži ne ići daleko da izgubiš povjerenje onih na koje kaniš djelovati.

5. Lična izgradnja: Primjer u svemu, počev od vanjskog izgleda i urednosti, pa do skromnosti i marljivosti.

Tolerantnost i strpljivost kod neuspjeha. Uputstva za ophođenje sa: starijim, djecom, kolegama, ženskim.

Manevarski bojkot propalica. Ispraviti što prije svoje greške i djelovati na rodbinu svojom promjenom života. Iz riječi da bije uvjerenje i snaga, a ne besjedništvo. Izraziti ponositost i zahvalnost Bogu dž.š. što se preobraćaš u < čovjeka<<.

Apsurdnost Hrvatstva, Srpstva i strančarstva.

Kako djelovati na okolinu i simpatizere u početku, s namjerom da neotkriješ pripadnost organizaciji. A ipak da djeluješ u njenom smislu;

a) izmirivati zavađene Muslimane, pomagati u nevolji i bolesti (naveo primjere za gornje)

b) lokaliziranje pokvarenosti javno žigosati ali ne osobno nego preko neodgovornih osoba (brbljivih žena, djece, ali sebe osigurati). Djecu nagovarati da po ulici napadaju pijanice i izvrgavaju ruglu.

c) Propaganda poštenja (danas primjer Arabiji; Kazne za prekršitelje. Poštenje u Bosni prije 100 god. Naveo primjere.

d) Suzbijanje trača u familiji, u komšiluku i u mjestu.

e) Propaganda idealizma u budućem islamskom društvu. Blagostanje u slobodi duhovni i materijalni razvitak. Zapravo (prikazao u detalj): objektivnost i demokratičnost, isto tako govorio o sudstvu.

f) Džamije kao vjerski i svjetovni kulturni centri i njihova uloga. Kakvi trebaju biti imami i njihova uloga.

6. Odgoj omladine: slika mekteba

a) osigurati interesantnost i zabavnost u toj prvoj školi mališana.

Razvijati ljubav prema nastavniku.

b) osnovna nastava i srednja nastava: ispitivanje sposobnosti i omogućiti razvoj a ne da talenti ostaju čuvati koze.

c) visoka nastava i uloga intelektualaca u organizaciji: doktora, profesora, ing. itd.

d) razvoj zanatstva

e) uloga sporta

7. Propagirati domaću radinost, vezivo, šivenje, ručni rad, tkanje i zanatstvo.

8. Početi vježbati svoju volju, matematika, bilanca svog dnevnog rada. Ibadet, beš vakat, primjerom ubijediti u mogućnost. Rano ustajanje, dnevni raspored rada.

9. Higijena, kupanje, uloga abdesta, pranje zubi, higijena stanova, avlije, sokaka. Imati u vidu zaostalost Bosne i dojam kod stranaca – objašnjavati curama, hvaliti urednije.

10. Tradicija: Osvježavati uspomenu na javne hamame – udobnost i brojčanost musafirhana i njihova uloga.

11. Povesti računa o poboljšanju ekonomskog života: Planska obrada zemlje. Izbor kultura. Savjetovanje. Sadnja voća, moderne sušnice i tako suho voće prodavati u doba boljih cijena, a ne ljeti sirovo radi kvarenja prodavati u bescjenje. Uzgoj pčelarstva putem zadruga – familija. Zajednički nabaviti najpotrebnije sprave. Razvoj stočarstva. Uređaj staja – higijena.

12. Muslimani i politika. Politika je varka i za njene profesionalne majstore.

Štete i koristi politike kroz diskusiju.

13. Odnos Muslimana prema ostalim: Tolerantnost

14. Uvođenje islamskog pozdrava i srdačnosti

15. Borba protiv proizvodnje rakije i sl. alkohola sa medicinskog stajališta i posljedice istoga.

16. U društvu stvarati utisak vlastite snage i organizovanosti koja je prikrivena. Razvijanje radoznalosti kod simpatizera i kroz takvo stanje oduševljavati ih i davati impulsa.

Kako ćemo se boriti
(Subota, 30 Novembar 2002 14:12 Emin Granov, Ažurirano ( Srijeda, 26 Mart 2008 14:16 ) )

Ovu brošuru sastavio je za vrijeme rata (1941.-1945.) Emin Granov, jedan od osnivača “Mladih Muslimana”. Za potrebe organizacije poslije rata je mijenjana i dopunjavana.

Elementi pobjede

Za svaki, pa i najskromniji cilj u običnom životu, mora čovjek, dok ga postigne, da se potrudi do odgovarajuće mjere te napregne svoje sile i sposobnosti. Veći vrijedniji ciljevi iziskuju naravno, još mnogo više truda i napora. A cilj nas Mladih Muslimana, iziskuje veoma mnogo truda i napora, iziskuje zapravo tešku i mučnu borbu. U toj borbi mora da budemo spremni žrtvovati sve, ako želimo da se borba svrši našom pobjedom. U protivnom bolje bi nam bilo da je nismo ni započeli! Ali za pobjedu nije dosta samo da budemo spremni na sve moguće žrtve, već mora da budemo u borbi superiorniji nad protivnikom. Kod jednake tehničke opreme naša ideološka snaga i svi psihološki faktori koji proizilaze iz nje (vjera u pobjedu, čovjek zna za što se bori, ne žali poginuti itd.) daju nam potrebnu superiornost nad protivnikom i garantuje za našu pobjedu. Ideološka snaga stvorit će u nama duševne faktore potrebne da našu borbu odlučno započnemo, s nepokolebljivom i čvrstom vjerom da je vodimo do kraja, i da pobjedimo! Ideološka snaga daje nam volju kojom ćemo savladati sve tehničke prepreke, daje potrebnu odlučnost kojom ćemo uporno braniti Islam do krajnosti.

Borićemo se s istom odlučnošću bilo u diskusiji, polemici, nervnom ratu, bilo u fizičkoj, političkoj, vojničkoj borbi! Takav treba da bude Mladi Musliman.

Naši ciljevi

Obzirom na naše ciljeve, naša će borba biti opsežna, teška i dugotrajna. Da bi se što bolje shvatila i uočila težina borbe navešću naše ciljeve. Tako će ujedno svaki od nas, ukoliko još nije dovoljno načisto s tim, imati pred sobom jasan pregled svega za šta se bori i šta zapravo želi postići.

Naši su ciljevi:

1. Ideološka izgradnja pojedinca Da se svaki pojedinac odgoji u korektnom islamskom duhu, te da se njegovo ideološko uvjerenje učvrsti i dopuni potrebnim znanjem i opremljenošću. Ideološka izgradnja i naučni argumenti će se podesiti te pružiti već prema naobrazbi i sposobnostima pojedinca. Naglašavam još jedanput da ćemo ideološkom građom i naučnim argumentima učvrstiti uvjerenja i rastjerati eventualne sumnje onima koje nećemo ni najjačim argumentima razuvjeriti niti pridobiti za se! U najboljem slučaju ćemo ih samo psihološki tući i suzbiti.
2. Uloga kolektiva u našoj borbi. Da se svi takovi pojedinci vežu u čvrst, jak i kompaktan kolektiv, jer nevezani među sobom nećemo nikada predstavljati nešto, nećemo nikada moći šta ozbiljnije poduzeti, nećemo nikada šta vrijednije postići, neće nas cijeniti prijatelji, niti će nas se bojati protivnici, pa makar kolike ideološke, karakterne, produktivne, borbene vrijednosti imali pojedinci! Ukratko, kod nepovezanosti u jak kolektiv, rad gubi smisao, jer se bez potpore snažnog kolektiva ne mogu postići zacrtani ciljevi! Da bi mogao biti jak, kolektiv mora biti iznutra zdrav, što znači da ne smije biti među pojedincima, članovima našeg kolektiva nesuglasice, razmirice, raznolikosti mišljenja, ili možda čak ideološkog neslaganja. Moramo biti jednodušni, da imamo jedno isto korektno islamsko uvjerenje, da budemo jednako ideološki izgrađeni, mora da jednako razumijemo o svim stvarima koje zahvaća naš odnosno islamski ideološki domen, pa ćemo se uvijek lako složiti i kompaktni istupiti! Treba nam kolektiv u kome neće pojedinci radiiti na svoju ruku i po svom nahođenju. Čitav rad kolektiva da se odvija u sporazumu i dogovoru, po savjetu i na incijativu starijih, iskusnijih, izgrađenijih članova kolektiva, zapravo ideoloških utemeljitelja čitavog pokreta. Njihov nadzor nad radom kolektiva najbolja je garancija da će čitava stvar teći do kraja svojim tokom, da se neće izvitoperiti.
3. Stvaranje islamskog društa i sredine. Da se na svakom mjestu, kod nas i u svijetu, stvara među Muslimanima islamsko društvo i islamska sredina koja će kod postojećih prilika i mogućnosti držati se što više Islama te čuvati i razvijati islamsku kulturu i civilizaciju. Pored toga će takva sredina i društvo duhovno i materijalno spremati političko i duhovno oslobođenje islamskog svijeta, uspostavu islamskog poretka, obnovu islamske kulture i civilizacije.
4. Političko i ekonomsko oslobođenje i ujedinjenje islamskog svijeta. Kad bude stvar duhovno i politički dozrela dolazi političko i duhovno oslobođenje i ujedinjavanje islamskog svijeta u jednu cjelinu ili savez država.
5. Uspostava islamskog poretka. Politička sloboda i vlast je najviše i potrebna radi nesmetane uspostave islamskog poretka. Tek kada se ima politička vlast mogu se nesmetano sprovoditi odredbe Islama u islamskom društvu, javnom i privatnom životu, tek tada mogu se nesmetano uspostaviti i islamski duhovni i socijalni sistem.
6. Uspostava islamske kulture i civilizacije. Ekonomska sloboda i ujedinjenje najviše je uslov za uspostavu, obnovu i procvat islamske kulture i civilizacije. Tek kada se bude raspolagalo sa potrebnim materijalnim dobrima moći će islamska kultura i civilizacija, a preko njih i Islam doći do punog izražaja i sjaja.

Postoji jedan jedini i siguran put kojim je pobjeda potpuno zajamčena! A to je odgoj omladine! Omladince treba još iz malena, dok su još nenatrunjeni, odgajati u korektnom islamskom duhu. Kod spretno izabranih metoda može se omladina odgojiti i spremiti za korisne zadatke i ciljeve! A ko ima omladinu uza se, njegova je i budućnost! Stariji su se već usmjerili, nešto na svoju ruku, nešto pod uticajem literature, duha vremena i sredine u kojoj žive, omladina se može pridobiti posve! Zato veliku pažnju treba obratiti omladini. Od nje se može najviše očekivati i najviše dobiti. Znači, kad bi samo imali mogućnost da odgoj omladine uzmemo u svoje ruke, problem bi bio riješen.

Treba znati da je čovjek koji gura od sebe Islam sa svim onim što Islam naučava, bezbožnik, bludnik, bezkarakteran, pohlepan, razularen, divljačan, materijalista, egoista, asocijalan, zločinac, dakle, najčešće brutalna i sirova priroda. S takvim ljudima samo sila može da izađe na kraj! A mi, Mladi Muslimani, moramo biti oni koji će s takvim znati izaći na kraj, koji će znati, kad ustreba upotrijebiti i silu ne štedeći protivnika. O tom veli i Kur'ansko aje: 5/57:

“O vjernici! Ko se od vas iznevjeri i svoju vjeru napusti, Bog će dovesti ljude koje On voli – koji Njega vole.Oni će sa vjernicima blago postupati, a prema nevjernicima će biti grubi i okrutni, boriće se na Božijem putu i neće se plašiti prijekora i ogovaranja klevetnika.”
Nervni rat, fizička i politička borba

Prvo što će protivnik poduzeti protiv nas, kad mu već jednom padne naš rad u oči je nervni rat, prvo u blažim a kasnije u sve oštrijim i oštrijim oblicima. Dobacivati će obične prigovore, na obuzdan i neprimjetan način pokušati odvraćati ljude od nas. Zatim će doći ogovaranja, ismijavanja, zlonamjerna podmetanja i unošenja smutnje među nas. Dokazivaće nam da je naš rad besmislen, da su naši ciljevi luda zamisao, za koju svako, ko imalo poznaje logiku i matematiku, vidi da se nikad ne mogu ostvariti. Na nas ukupno i pojedinačno, primjenit će protivnik društvenu izolaciju, to jest neće htjeti da se pozdravlja, da razgovara, da se druži, uskratiće nam svaku moralnu i materijalnu podršku, izvrgavaće nas ruglu, upirat će prstom na nas, pravit će nam smetnje i neprilike na svakom koraku. Kad mu ni to ne bude dosta napast će nas fizički i gledaće da nas terorizuje i onemogući. Najzad će nam navjestiti borbu do istrebljenja. Razumljiva stvar da će se tokom toga i među nama izvršiti selekcija, jer će otpasti mnogi malodušnici i slabići koji ne mogu izdržati nervni rat i fizičku borbu, ne mogu davati žrtava i izdržati u nevolji. Ali oni koji budu ostali znaće protivniku da vrate milo za drago!

Psihološki i materijalni razlozi zbog kojih se pojedinci bore protiv nas.

Da moramo imati protivnike i da se isti moraju boriti protiv nas, nije teško razumjeti! Ono što tražimo i za šta se zalažemo ne može se mnogima sviđati, jer ga pogađa bilo duhovno bilo materijalno, bilo jedno i drugo. On vidi kako podkapamo i rušimo njegovo društvo i njegov svijet te tako sve više sužavamo krug i smanjujemo mogućnost njegovog dotadašnjeg načina života. Kod njega se, razumljiva stvar, javlja otpor. To su uglavnom psihološki razlozi zbog kojih pojedinci stupaju u borbu protiv nas. Pogotovu ako njegovo uvjerenje odgovara njegovim sklonostima. Takvi nam ostaju nepomirljiv protivnik! Isto tako ako su njegova materijalna dobra u pitanju, biće protiv nas, jer voli da ostane onako kako je njemu lično bolje! Ako se radi o jednom i drugom onda nastupa takav protiv nas sa podvostručenom snagom!
Jačina i efekat naše reakcije

Jačina i efekat naše reakcije zavisi od naše odlučnosti i ideološke izgrađenosti. Što god smo odlučniji i izgrađeniji naša reakcija biće jača, a ako smo u svom izgrađivanju predvidili i kako da reagiramo na svaki ispad protivnika, biti ćemo i efikasniji.

Odnosi između nas i naših protivnika

Kad čovjek voli i cijeni, u konkretnom slučaju Islam sam, onda ga boli i vrijeđa kad neko to omalovažava, ismijava, napada i uništava. A s onim koji napada i vrijeđa Islam, dakle i mene napada i vrijeđa ne mogu nikako ostati u prijateljskim odnosima. Ja ga moram samo mrziti i boriti se protiv njega dokle god on bude tako radio! Pa makar on i ne radio ništa protiv nas, ali samo to što je takav dovoljno je da među nama ne može biti prijateljstva i drugovanja, jer nemamo dodirnih tačaka, nemamo se o čemu razgovarati, nemamo u čemu biti intimni, dva smo tabora koji se ne mogu izmiriti ni sporazumjeti, dva smo svijeta koji se ne mogu premostiti, dva smo svijeta koji jedan drugog isključuje. Na osnovu priloženog po psihološkim i biološkim zakonima ne može biti među ljudima, koji se ideološki ne slažu, odnosno isključuju, dubljeg prijateljstva i drugovanja osim najslužbenijeg i najnužnijeg kontakta! I obratno, kad vidim da se neko druži s (njima), našim protivnicima, možemo pouzdano zaključiti da je njegovo islamsko uvjerenje bilo labavo, bilo nepotpuno i da takav čovjek iskreno i sasvim ne pripada nama! To što rekoh nisu proizvoljna nagađanja – to je zakon! Ako ne znamo, uvijek ćemo se moći lako uvjeriti da se najrađe i najviše družimo s onim ljudima, s kojim ima dodirnih tačaka, po uvjerenju, po karakteru, po sklonostima! <<S kim si, onaki si<<, veli naš narod. Da vidimo šta veli Kur'an o tome:

5/83 <<Vidiš mnoge od njih kako su prijatelji nevjernicima. Ružno je, što su oni sebi spremili da se srdžba i gnjev Božiji na njih izlije i da u vječnom mučenju i patnji ostanu.>>

5/84 <<Da su oni vjerovali u Boga, Poslanika, ono što je njemu objavljeno, ne bi nevjernike uzimali za svoje prijatelje. Ali su većina njih nevaljalci…>>

A na drugom mjestu se veli:

4/144 <<O vjernici! Ne uzimajte nevjernike za prijatelje mjesto pravovjernih. Zar hoćete da protiv sebe Allahu dadete jasan i otvoren dokaz?….>>

Na koncu čitavo 60-to sure < u smislu prednjeg izlaganja.
Borbe mora biti

Za borbu se moramo spremiti. Kao što se iz dosad izloženog vidi, borbe na našem putu mora biti. Ona se pored najbolje volje ne može izbjeći, te se za nju moramo spremati i psihološki i tehnički. U našem ideološkom odgoju i izgrađivanju moramo naročito naglasiti i podvući borbenost. Odabiraćemo i izgrađivaćemo ljude borbene do krajnosti, odlučne pobornike islamske misli. Na takvim ljudima počiva sudbina čitavog pokreta. Tokom svog ideološkog odgoja moraju naši, ne samo postati borbeni do krajnosti već se moraju upoznati i sresti sa efikasnim metodama bez kojih se jedna teška borba ne da ni voditi, ni pobjedonosno završiti. A pored toga za jednu oštru borbu potrebna je barem izvjesna doza isključivosti. Ako budemo takvi bili ne treba se bojati za budućnost Islama.
Uloga i značaj bioloških sklonosti kod formiranja ličnosti i sistema

Od nas se svih traži borbenost, ali činjenica je da se mi biološki razlikujemo. Biološka građa i osobine čine da svaki od nas s biološke strane nije u istoj mjeri sklon borbi, ali neke biološke sklonosti i osobine daju se često psihološkim sredstvima sputati, odnosno ojačati. Naime, čovjek će najčešće postupati onako kako je odgojen i kako mu savjest nalaže pa makar to i ne bilo posve u skladu s njegovim osjećanjima i sklonostima. A sa najviše volje, smisla, čvrstine radi ono što mu nalažu i savjest i osjećaji. Ako čovjek i nije toliko biološki sklon, ali je psihološki primoran da stupi u borbu, jer mu to savjest i odgoj nalažu, može on u borbi dati od sebe isto toliko kao i onaj koji je borben po biološkim sklonostima. A za nas je važno da se bori po biološkim ili psihološkim sklonostima! A napokon ima i drugih dužnosti koje su za nas važne kao i sama borba, pa ljudi koji nisu skloni borbi nek’ slobodno, bez zamjerke preuzmu takve dužnosti, pogotovu ako se za njih osjećaju sposobnim. Napokon, najbolje će ipak biti, ako svako između nas zauzme ono mjesto koje mu po biološkim i psihološkim osobinama, duševnim i tjelesnim sposobnostima najbolje odgovara. To je najbolja i najracionalnija raspodjela snaga u jednom ideološkom stroju, kod koje se postiže maksimum produktivnosti!
Kakvi moraju biti Mladi Muslimani

Još jedno ne treba zaboraviti! Čovjek, naime najčešće misli i razvija logiku onako kako mu to nalažu osjećaji i sklonosti. Zato ćemo često naći pojedince, ali i čitave sisteme koji su izgrađeni prema sklonostima ljudi, i to najčešće prema brutalnim sklonostima. Izaći s takvim na kraj znači imati zbilja tešku i jaku šaku. Teško se je boriti protiv onih koji pored neislamskog života imaju neku teoretsku podlogu za takav život. To su najgori! Onaj koji griješi ali i priznaje i žao mu je što griješi mnogo nam je bliži od onoga, koji ne samo da griješi već i teoretski podupire svoje griješenje i dokazuje da se ne radi o grijehu i zabludi već o posve ispravnom postupku.

Dakle, na kraju da rezimiramo još jednom šta se htjelo čitavim izlaganjem reći. Muslimani, po mogućnosti svi, a Mladi Muslimani bezuvjetno, moraju biti uporni i nepokolebljivi borci, čvrsti u svom islamskom uvjerenju, dosljedni i odlučni u islamskim principima, pa će budućnost Islama biti osigurana.!

Es'selamu alejkum!

Čovjeka trebamo
(Utorak, 31 Decembar 2002 14:17 Esad Karađozović )

Nekada su naši gradovi odisali islamskim životom, zravljem i bujnošću! Pošteno se je radilo i trgovalo, pošteno i pametno živjelo. Ljudi nisu provodili vrijeme u raznim glupostima, besposlicama i ljenčarenju, nego su radili za dobro svoje, za dobro svojih poznanika, braće i komšija, za dobro svoje zajednice! Ni tada, doduše, nije bilo raja na zemlji, jer zemlja nam i ne može to biti, ali nije bilo na jednoj strani siromaštva koje je ljude natjerivalo u očaj, zločine, bezboštvo, nije bilo strahovite bijede i sramote, a na drugoj strani ogromnoga bogatstva, bezobzirnog rasipanja, nije bilo besramnog iskorištavanja, krađe, varanja i raznih petljanja, jer stanovnici naših krajeva bijahu tada bar donekle ljudi! Kažem bar donekle ljudi, jer istina je da ni svi naši stari nisu unijeli usvoj život u potpunosti islam, ali i onoliko koliko su ga unijeli davalo im je vrijednosti koje nisu imali drugi oko njih. Islam je od njih načinio dobrim dijelom ljude i dosta ih je tada bilo čvrstih, nepokolebljivih, poštenih i odlučnih! Ti ljudi nisu gramzili za imetcima! Oni su imali Allaha, a u gomilanju novca, kuća i imetka nisu gledali najveću sreću, najveći cilj života čovjeka! Oni u sreći nisu visoko dizali glavu, a u nesreći nisu padali u očaj, kuknjavu i divljanje. Poznavali su jedni druge, osjećali su unutarnju povezanost jednih sa drugima, bili su upućeni jedni na druge i nisu mogli gledati, bez osjećaja unutarnjeg bola i potrebe za pomaganjem, svoju siromašniju braću nego su bijedu, nevolju i nesreću svoga bližnjeg smatrali i osjećali kao svoju i pomagali su, koliko su im to mogućnosti dozvoljavale, energično i brzo! Kod njih nije bila sramota družiti se s onima koji su slabije stajali, nije ih bilo stid zalaziti u njihove kuće i s njima razgovarati, a vrata kuća onih bogatijih uvijek su bila otvorena onima koje su imale manje. Takav mora biti čovjek ako hoće da bude Musliman! A takvih je prije bilo među nama. I oni su vjerovali u Tvorca svih svjetova! Vjerovali su i trudili se da i izvršavaju ono, što On ljudima naređuje i preporučuje da rade ako žele da budu sretni. To im je moralo dati snagu, sposobnost i pravo na život, moralo im je dati dinamiku, odlučnost i energiju, a neprijatelj je pred njima osjećao unutarnji strah, jer oni tada bijahu dobrim dijelom ljudi, jer bijahu dobrim dijelom Muslimani!

Danas našim gradovima ne struji islamski život! Ne vidi se skoro ni po čemu da u njima stanuju ljudi koji slijede Allahove riječi, kojima su Allahove riječi put načina i formiranja života. Danas, na našu nesreću kroz naše gradove, kroz naše kasabe, sela i zaseoke, kroz naše porodice i naše ljude, protiče teška mora, teška užasna bijeda, očaj, rušenje, plač, jecanja, beskarakternost i smrt! Kroz naše ulice ne prolaze ljudi krepki, pristojno obučeni, karakterni i svijesni svoje snage, ne prolaze ljudi koji ne pužu, koji ne kukaju pod teretom nevolja, koji ne mole! Nemamo više ljudi koji stisnutih zuba sa vjerom uz Allahovu pomoć snose i pobjeđuju svaku nesreću i koji sa tekbirom na usnama za pravdu i istinu umiru! Sada su naše ulice, naše avlije i kuće pune beskrajnih kolona, jadnika, siromaha, beskrajnih gomila bijednika koji traže koru suhog hljeba, koji mole, preklinju, jadikuju, plaču, koji se ponižavaju pružajući svakome svoju prljavu, drščuću mršavu ruku, tresući se mokri, prozebli, kukavni i bijedni u svojim smrdljivim, ušljivim dronjcima koji im jedva pokrivaju ono kože i kostiju.

Nema više među našim ljudima one karakternosti, nema poštenja, nema samoodricanja, žrtvovanja, nema međusobne povezanosti, upućenosti i jednakosti! Svako gleda samo na sebe, svako je punu pažnju posvetio samo sebi i nastoji što više novaca i imetka da prikupi za sebe! Istina je da se i za sebe treba brinuti, ali taj napor za svoje zbrinjavanje ne smije nikada biti na štetu drugih i bez obzira na stanje i potrebe bližnjih, nikada se ne smije za svoje dobro, za svoje uživanje, potrebe i udobnosti baciti u bijedu, nesreću, nevolju i poteškoće drugu braću!

Nema više u nama one smirenosti, pametnog hladnoga rasuđivanja i umjerenosti! Svi gledamo samo kako ćemo što bolje ugoditi svojim nagonima, kako ćemo se bolje provesti i proveseliti! Sve neka luda mahnitost obuzela tako da danas našu sredinu karakterizira neuravnoteženost i opći pad i pomanjkane vrijednosti. Dok na jednoj strani nalazimo strahovitu bijedu, nalazimo ljude koji skapavaju od gladi koji idu skoro goli, na drugoj strani nalazimo individue koji u jednoj noći razaspu u alkohol i orgijenje cijele imetke, koji luduju i urlaju, koji udovoljavaju svojim hirovima i glupostima mode!

Danas se našim gradovima i selima ne ori vesela, zdrava buka, smijeh i cikot jedre, snažne, suncem opaljene, dobro odgojene djece! Nema više onih slatkih, grupa i grupica mališana u fesovima i curica u dimijicama, koji se vraćaju zadovoljni i sretni iz mekteba noseći u torbama sufare i Kur´ane! Nad selima i kasabama ne razliježe se zvuk svirale vesele čobančadi, koja po cvjetnim, dragim bosanskim kosama livadama i čajrovima čuvaju krave, ovce i janjad. Nema te drage, zdrave djece, te garancije našeg opstanka, sretne budućnosti naše! Ona se sada, obučena u krpe, tuku, svađaju i psuju, ona prose, otimaju i mole. Ima ih dosta mirnih, ukočenih, hladnih u jamama pod zemljom i na dnu blatnih rijeka i sobama, nalazimo ih i po bolnicama gdje negdje u zakutku bijedna, jadna, napuštenai zaboravljena umiru lagano iz dana u dan.

Kada posmatramo našu današnju sredinu, kada pogledamo sebe, naš način života, mišljenja i rada, kada malo analiziramo šta danas za nas prestavljaju neke opće vrijednosti, kada pogledamo kvalitet naravi naših ljudi, moramo se zgroziti nad bolnom i očajnom istinom našom! Drhtaj nas obuzima pred golim činjenicama! Zar su ovo, ovi bijedni, polugoli stvorovi, ova kukavna bića bez snage, zdravlja i karakternosti, ova od očaja poluluda bića, zar su ovo potomci onih ljudi koji su nekada krojili lice svijeta, koje su poštovali i prijatelji i neprijatelji i koji su svaku opasnost snažno, silno, ne žaleći imetka i života uništavali, snosili i pobjeđivali?! Zar su ovo, ova šaka jada, neznalica i nazadnjaka potomci onih koji su nosi Istinu carstvom mraka, koji su bili nosioci prave kulture duha i tijela, koji su bili širitelji nauke i prosvjete?! Ostajemo nijemi i omamljeni pred ovom strahovitom, užasnom tragedijom!

Svakome ko i malo čovječbnosti ima, ko ima i malo ljubavi za svoga bližnjega, mora kao munja pasti misao da se tim ostatcima ljudi mora pomoći. I zaista mora, jer već je krajnje vrijeme! Da, ali kako? Pored toliko rješenja koja se donose postoji jedno jedino pravo! Postoji jedno, ali za čije ostvarenje potrebno je vremena, potrebno je žrtava, nesebičnoga rada, samoodricanja, borbe i napora! Naš spas, spas naše zajednice, spas naše djece, unučadi, spas svih naših potomaka i održanje naše može se izvesti samo onda ako budemo ljudi. Uzalud je pozivati, uzalud je govoriti, apelirati, moliti i preklinjati, uzalud je prijetiti ako mi ne budemo ljudi! Životinjama i poluživotinjama može se govoriti, može se urlati o socijalizmu, o potrebi pomaganja jedni drugih, o karakternosti i spašavanju, ali to ostati uglavnom bez ikakvog efekta. Neki će se doduše i odazvati i pomoći će, ali onoga snažnog, temeljitog, spontanog pokreta, one zajedničke snažne akcije svih neće biti, jer nema one unutarnje međusobne povezanosti i vrijednosti, jer nema čovjeka, jer nema jednake ideološke izgrađenosti u nama iz koje rezultira naša zajednička, snažna, spontana akcija, koja ono zlo, nastalo lošim kvalitetom i pogreškama pojedinaca, mora u zametku ugušiti!

Radi toga toliko naglašavam da nam treba ljudi, pravih ljudi, koje jedino islam može dati! I kada jednom budemo muslimani, kada budemo pravi ljudi, onda nam se neće događati onakve strahote kakve nam se događaju danas, onda više nećemo biti u ovakom jadnom položaju, nećemo biti ovako kukavni, jadni i bijedni! Mi danas u očima drugih ostavljamo veoma negativnu sliku. Barbarstvo, beskarakternost, neznanje, bolesti, prljavština, neurednost, nekultura, bijeda i ostale negativne karakteristike postale su sastavni dijelovi našeg života! Kada budemo pravi muslimani, kada postanemo ljudi, toga će nestati iz našeg života ali danas smo jedna bezsvjesna masa, razbacana na razne strane, razvijena svim mogućim idejama i sistemima! Mi smo sve i svašta, ali najmanje smo muslimani, najmanje smo ljudi! I mjesto da se trudimo da popravimo svoj kvalitet, vrijednost sebe i svoje okoline, mi svojim postupcima i svatanjima, svojim životom upropaštavamo još više sami sebe, vodimo svoju zajednicu bržim tempom konačnoj propasti.

Neki naši ljudi govore da je danas najveća dužnost svakoga muslimana spašavati nevoljnike i bijednike, da treba sve sile na to uložiti i da se samo tako možemo spasiti. Oni kažu da je sada glavno da se mi biološki očuvamo. Istina je da je danas nama potrebno energično međusobno pomaganje, ali isto tako je istina da je za biološko održavanje potreban i biološki zdrav materijal. Mi moramo popraviti vanjskim faktorima, svoj biološki kvalitet, uoliko to bude moguće, pa tek onda reflektirati na biološko održanje. A to nam je moguće jedino kroz islam! Uzrok naše propasti ne leži u tome što se nismo pomagali! Ne! On leži u tome zašto se mi nismo pomagali, zašto nismo bili povezani, zašto nismo osjećali upućenost jednih na druge, zašto nismo radili pošteno, zašto nismo reagirali složno, jednako, pametno, zašto nismo hladno mislili i čestito postupali? Da, zašto? Odgovor leži u činjenici da mi nismo bili ljudi, nismo bili pravi muslimani, nismo imali u sebi izgrađen jedan zdravi, ispravni, unutarnji osjećaj, jedan sistem, koji bi od nas načinio prave ljude, koji bi složno, pošteno, islamski reagirali na sve spoljne faktore i prilike, koji ne bi propadali i nestajali, koji ne bi kukali i padali u očaj i koji ne bi prosili po kućama, ulicama i džamijama! Naše kćerke i sestre ne bi se podavale i muslimanima i nemuslimanima po vagonima, stanicama, šumama i parkovima za komad crnog, jadnoga hljeba! Naša braća, očevi i sinovi ne bili robovi drugoga, ne bi bili kao stoka prebacivani tamo – vamo iz jednog kraja u drugi, potucajući se, pateći se, boreći, crkavajući i skapavajući za tuđe interese!

Ove teške naše unutarnje bolesti ne liječi niti može izliječiti samo međusobno pomaganje sve i kada bi se i moglo ostvariti u punom intenzitetu i opsegu, a pogotovo ne kada se ono među nama ne može pojaviti u potrebnoj veličini, jer mi smo jedno šareno društvo sa nemogućim nazorima, prohtjevima, shvatanjima i mišljenjima! Nama treba samo to da budemo ljudi, da budemo muslimani! Da budemo bića koja će biti jednako odgojena, povezana međusobno Božanskim istinama i uputama, Božanskim odredbama i propisima koji zaista daju, kada se unesu u život, punu snagu i vrijednost, punu moć i sposobnost ljudima!

Ništa drugo, samo to može spasiti nas i našu sredinu, samo to može dati zdravlje, sposobnost i pravo na život našoj zajednici!

Sve ostalo su samo površni zahvati, sve ostalo su samo lijekovi koji omamljuju, koji nas čine nesvjesnima naših bolesti i koji nam produbljuju agoniju, ali koji ne mogu izazvati ozdravljenje našeg organizma, koji ne uništavaju uzročnike naših teških bolesti!

I zato ponavljam opet: nama treba samo čovjek, treba nam musliman! I onaj koji je nastradao i onaj koji još nije moraju se truditi da postanu pravi muslimani, moraju unositi u svoj život islam! To će i onome najvećem bijedniku, najvećem neretniku dati snagu, utjehu, dat će mu volju za rad i borbu, dat će mu smirenje, vrjednost i smisao života, a te potrebe uslove za život, te karekteristike čovjeka neće mu dati ni očaj, ni ljenčarenje, ni brbljanje, ni psovka, ni kletva i otimanje! Onome, kojeg još nisu pogodile u potpunosti teške današnje ratne nevolje, neće ostati netaknuto i sačuvano ono imetka, neće ostati on u miru i rahatluku, zdravlju i zadovoljstvu, ako samo bude dijelio ponešto od svog imetka! I ti će morati propasti, ako se i u ostalome svome životu ne budu pridržavali islamskih propisa, ako se ne budu trudili da unesu što više islamskog duha, islamskog sistema u život svoj i islamske zajednice.

Radi ovoga mi, Mladi Muslimani, ne odstupamo od svoga puta preporoda kroz islam! Mi ne bježimo od pomaganja nesretnika, ne bježimo od svoga zalaganja za one koji stradaju i pate, jer mi smo svjesni da time izvršavamo jednu islamsku dužnost, da time olakšavamo život bijednicima, ali smo isto tako svjesni da time ne izvršavamo ono što će spriječiti nastajanje novih kolona iscrpljenih, jadnih, kukavnih bića, što će spriječiti nastajanje novih gomila nesretnika, bludnica, lopova i propalica! Mi smo svjesni toga da uzroci naše nesreće, uzroci naše propasti, naših stradanja, slabosti, bijede i očaja leže u padu naših unutarnjih, općih vrijednosti! Osvjedočeni smo da uzroci naših stradanja leže u tome što smo prestali biti ljudi, što smo prestali biti pravi muslimani! I mi radimo i mi ćemo raditi pored svih poteškoća, pored svih neprilika, na tome da iz sebe, iz svojih poznanika i rođaka izgradimo prave ljude, prave muslimane, koji će biti zdravi, sposobni za život, koji će biti međusobno povezani i jednako izgrađeni istinom Kur´ana! Trudimo se i trudit ćemo se da od sebe i svojih bližih i daljih rođaka, poznanika i nepoznatih izgradimo ljude na koje neće trebati apelirati, kojima neće trebati kuknjavom, molbama i silom izvlačiti novac i imetak za pomaganje onih, koji imaju manje i na koje se srušila neka nesreća. Tada, kada budemo pravi muslimani, osjećat ćemo bratsku, čvrstu međusobnu vezu, pomagat ćemo složno jedni druge, ne zato što će nam se to govoriti i naređivati, ne zato što će nas neko na to silom nagovarati, nego ćemo pomagati sve one kojima neka pomoć bude potrebna zato što ćemo osjećati neku unutarnju silu, koja će nam to pomaganje učiniti jednim unutarnjim imperativom, što se mora izvršavati zalažući se do krajnjih mogućnosti!

Kada budemo ljudi, kada budemo pravi muslimani, neće se uopće moći pojavljivati ove gomile nesretnika, niti će nevolje nesreće i patnje padati na našu zajednicu!

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker