Déjà-vu i krmetina

Piše:Said Šteta
Ne mogu svome srkletu reći stani a da ne napišem koju, na sve češće, vezivanje glavnog grada Bosne i Hercegovine, šeher Sarajeva i krmetine. Nakon što je manje poznata pjesnikinja i dobro nabrijana mrziteljica Bošnjaka muslimana i mesdžida u SSC-u u Sarajevu, koji joj ašićare smetaju, napisala svojom pisaljkom, toliko ružnog i neprobavljivog, što ne bi svario ni želudac animalaca koji se hrane izmetom a kamoli ljudi sviješću obdareni, istim je tragom krenuo i kolumnista kojem je to inače u opisu posla. On iz sedmice u sedmicu gura prst u oko muslimanima Bošnjacima u ovoj napaćenoj zemlji Bosni i Hercegovini. Tako se svaki događaj, za muslimane vezuje u negativnom kontestu, najdublje vrijeđajući istinska osjećanja vjernika koji se klone i politike i lopovluka, i kafane i rakije i koride i farme bezobrazluka pod vedrim nebom. Muslimani vjernici, upravo kao takvi nisu dobro došli, pa im se valja svaliti na kosti i još čime zapoganiti ono malo zraka što udišu.Valja im izvrnuti ruglu islamski pozdrav koji je propisan od Svemogućeg Allaha a koji poziva na mir. Valja ih pozvati na čvarke kao onog malumnika Mirsu koji u toj odvratnoj igri odnese pobjedu. Jer samo su takvi Bošnjaci njima poželjni.
Da se razumijemo! Niko prozvanima sa početka priče, ne brani da se goste krmetinom danonoćno i svim onim što se za nju veže. Niko im ne brani da to čine i u Sarajevu, glavnome gradu Bosne i Hercegovine, njenih građana i svih dobronamjernika koji dođu i zavole ovaj grad, gdje domaći i strani trgovački lanci istu nude na tone.

Pa ko voli nek izvoli!

Ali kada jednu tešku porodičnu tragediju, kao što je nedavno samoubistvo dječaka, iskoriste kako bi opet krmetinom zamazali sve pore zdravog razuma, onih koji još misle svojom i dabet gornjom glavom, onda me kao običnog smrtnika, uhvati baška srklet.
Jer mrziteljima muslimana, sa psihološkog aspekta, kako je to pojasnio francuski filozof i parapsiholog Emile Boirac, krmetina dođe kao déjà-vu ili ti već viđeno. Nije mi nakana baviti se uzrokom tog psihičkog poremećaja niti vještačiti halucinirajuće sredstvo koje su koristili spomenuti, jer nisam niti pozvan za tako što. Samo mi jeste namjera i to evo činim, skrenuti pažnju ili ti pozornost da me lakše razumiju, da se isti adekvatno tretiraju s tom problematikom i zbrinu na izlječivo mjesto. Trebali bi znati a ne znaju, da je ovo zemlja „dobrih Bošnjana“ ljudi svih vjera koji u svojim srcima njeguju dobro. Tako bi muslimane Bošnjake, svjesne svojih uvjerenja, koji ne konzumiraju krmetinu, konačno trebali ostaviti na miru.
Oslobođen svih predrasuda, toplo preporučam! Neka halucinirajući pisari prestanu, od pripadnika islama, makar na ovim prostorima, da prave strašila od kojih treba prezati neislamski svijet. Kako mi je dobro poznato stanje škola u kojima se izučava turski jezik, ali se cjelokupna nastava odvija na engleskom, što je, mora se priznati, svjetski, evo još koji podatak. U tim školama uče i djeca iz siromašnih porodica, (i ne samo djeca guzonja, kako se navodi, op.a.). Kao stipendisti tih škola, inače odlični učenici, oni na svjetskim takmičenjima osvajaju zlatne medalje, pokazujući natprosječno znanje i nova naučna otkrića. U tim školama, za razliku od onih koje „pisari“ ne spominju u svome serendanju, uči se i bosanski jezik, koga predaju vrsni profesori u što sam se lično uvjerio.

Zašto prozvani „pisari“ o tome ne pišu?

Čudi me da ni urednica novina, čije ime u prevodu sa arapskog jezika znači djeca, nije to primjetila, a trebala je. Ili i ona živi onu već ofucanu poštapalicu da „para vrti đe burgija neće“.Čak bi im i oprostio u svoje ime, jer praštanje je vrlina vjere kojoj pripadam. Ali im ne mogu oprostiti u ime stotina dječaka i djevojčica koji su u ovim školama postali ljudi. Pisari nisu imali sreću da ih pohađaju, pa je zaključak jasan.
Nikako im ne mogu oprostiti, što se koriste imenom dječaka i dovode ga u vezu „neimanja krmetine“ u najvećem trgovačkom centru u Sarajevu. Jednu strašnu nesreću, nakon koje i neuki šute a učeni još i više, oni su poput samozvanih intelektualaca iskoristili, da ubijene ponovo ubiju, da ožalošćene, ljude u kaharu, ponovo ožaloste, da sužnje još dublje guraju u tamnicu.
Poput tih, nazovi intelektualaca, koji zarad svoga medijskog promaknuća znaju reći kako ovdje na ovim prostorima nikad i nije bilo Bošnjaka, kako ono u Visokom nisu piramide a da ne pomole nosa dalje od Vogošće. Kako su njihovom zaslugom stećci Bogumila, kao autohtono obilježje Bosne, taj kuturni biser, najznačajniji spomenik srednjovjekovne bosanske države, sada blago i Hrvatske i Srbije i Crne Gore i sve manje Bosne i Hercegovine.
Tako ti intelektualci, zarad medijske prisutnosti, imaju moć da jedan dan plaču a drugi dan jok.Kao birvaktile, na izdisaju bivše države Jugoslavije, kada je bila nestašica benzina, par-nepar. Jedan dan voze, drugi dan jok!
Samo u svojim insinuacijama, nikako na točkovima. I ko kaže da nema zajebancije u našim mahalama.
Čak se i glazba iz vremena komunizma prilagodila savremenim tokovima.Umjesto da se veleizdajnicima zdravog razuma šalju protestne note, i pozivi u ponoć, (na pišanje, bezbeli, op.a) „raja iz Saraj'va“ se dosjeti da preuredi jednu revolucionarnu pjesmu, iz vremena Informbiroa, koja otprilike sada ide ovako,
– Što je više klevete i laži, Islam nam je i bliži i draži.

saff.ba

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker