Dobar dan, efendija: Priča o neraskidivom prijateljstvU

Priča posvećena bratu Mehi Deliji iz Jablanice

Meho i ja smo se upoznali ’92. godine u jablaničkoj džamiji. Tad sam bio dijete. Maleni osnovac koji je tek naučio da klanja. U periodu granatiranja Jablanice od strane neprijatelja naše utočište bivala je džamija. Senad ef. Velić, mujezin Avdo, Meho, ja i još par pobrijeških deda i nana.

Kasnije je Uzvišeni uputom islama počastio i mnoge druge mlade ljudi koji su nam pojačali džemat i postali iskreni prijatelji (Smail, Senad, Anes, Arse, Ake, Azem, Ibrahim, Arnel ….)

Pored dede Avde efendija Senad je i mene aktivirao u vode mujezinluka pa sam se još kao osnovac penjao na munaru da učim ezan.

Godinu koju kasnije, kad sam pošao u srednju, Senad ef. je Mehu, Senada S. i mene često ostavljao da imamimo, kad bi on bio gdje odsutan.

Sjećam se da smo, za potrebe biblioteke našeg Omladinskog saveza, lično od prevodioca, dobili EVANĐELJE PO BARNABI, koje smo iščitavali sa velikom pažnjom.

Za Mehu i mene nije bilo nepodobnih. Mi smo uvažavali sve ljude, bez obzira na vjeru, narodnost, stranku, mezheb, menhedž i tarikat.

Vrlo rano smo shvatili principe Kur’ana i sunneta i intencija našeg časnog dina, tako da uopće nismo lutali, ni lijevo ni desno: ehli sunnetska akida, hanefijski mezheb, bez pristrasnosti.

Sa ljudima šijske provenijencije družili smo se i razmjenjivali literaturu, međusobno se uvažavajući.
U tom periodu družili smo se sa našim hercegovačkim sufijama, pa smo jedne prilike odlučili u Omladinski savez, na tribinu, pozvati i šejha Mithad ef. Čelebića. Vozeći se sa tesavvufskim šejhom iz Mostara prema Jablanici čuli smo mnogo zanimljivih stvari. I dan danas ih često spominjemo.

Senad S. i Meho su svoje prve ”medresanske časove” pohađali kod dr. Izeta Terzića, a vrlo poučne i korisne vazove putem kaseta tada smo slušali i od mnogih drugih čestitih vaiza.

Konstantna i česta druženja sa običnom gradskom rajom (nepraktičarima, počesto i samim komunistima), te ljudima od vjere (praktičarima svih provenijencija) načinila su nas razboritim, umjerenim i nepristrasnim.

Kroz Omladinski savez i druženje sa omladinom iz Jablanice koja je bila u redakciji našeg omladinskog časopisa i u članstvu Saveza uopće, stekli smo mnogo divnih prijateljstava koja i danas redovito održavamo.

Imali smo čast da se družimo i da klanjamo i sa selefijama, šijama, sufijama, bh hanefijama, tablig hanefijama iz Engleske i Pakistana, Malezijcima, Arapima, Turcima, Irancima i dr., i nismo s tim različitostima imali nikakav problem.

Ni danas ga nemamo. Kod Mehe sam primijetio nešto što kod mnogih drugih insana nisam. Iako iskušan mnogim životnim teškoćama, nikad nije klonuo duhom i uvijek je iskreno šućurao, baš k’o da je mu je uvijek sve potaman.

Mnogo je uleme i naših intelektualaca prodefilovalo kroz Mehinu kuću. Znao sam u određenim prilikama samo spomenuti Mehino ime i odmah bi me ljudi bolje prihvatali u društvu, ako sam im bio nepoznanica.

Rano sam uvidio da ”Home” (ovako ga je Senad ef. Velić zvao odmilja) i srcem i dušom voli našeg prvog predsjednika i da je duboki poštovalac njegovog lika i djela.

I u onom periodu kad je pomalo bio ljut na neke njegove nasljednike, Meho je s ljubavlju i velikim poštovanjem pričao o Aliji Izetbegoviću, rahmetullahi alejhi, duboko poštujući rad i žrtvu koju su Mladi muslimani podnijeli zbog vjere.

S Mehom i našim ahbabom Anesom možeš da pričaš i o Mitru Miriću i o Kardaviju, i o Albaniju, i o Ibni Tejmijji, Abdul-Kadiru Gejlaniju, Zlatku, Seferu …. Bilo čemu. Naći ćeš tolerantnost u njihovom odnosu prema svačijem trudu i radu.

Home puno voli da se šali. Takav je oduvijek bio. Ono što znam jeste da izuzetno cijeni jednog sufijskog šejha i da ga braća sufije vole. Vole ga i muslimani selefijske i hanefijske provenijencije.

Posebno je omiljen kod nekih naših prof. iz Bihaća, Zenice, Mostara i Sarajeva. Kod Hometa može i mr. Salih Čolaković, i Sanin Musa, i Mithad ef. Čelebić, i šejh Brzina, i dr. Kurdić, mr. Pezić, dr. Cerić, dr. Karić, dr. Mehtić, dr. Muhić, akademik Filipović, Jovan Divjak i drugi. Za sve čestite ljude ima mjesta na tribinama koje Meho organizuje sa svojim ahbabima.

Ono što odlikuje naše dugogodišnje prijateljstvo jeste odanost prema ZLATNOJ SREDINI U ISLAMU koje smo se uvijek pridržavali.

Ovo o čemu govorim mnogi ne mogu da shvate, jer su svi u nekim svojim krugovima, i isključivi su. Meho nikad nije volio isključivost. Znao je da u svakom žitu ima kukolja i da u svemu postoji izuzetaka.

Zbog ove posebnosti morao sam ovo napisati, a Meho zbog svoje skromnosti zaslužuje mnogo više.

Naše prijateljstvo traje uistinu dugo. Molim Uzvišenog Allaha da našem Mehi podari svaki hajr i nagradi ga za sve ono što je ”nevidljivo i nečujno” učinio i danas čini za naše muslimane, ali i za svoje komšije nemuslimane.

I za kraj, često mi naumpadne jedna vrlo simpatična situacija:

Šetamo se Meho i ja (tad sam imao 15 godina) Pobriježjem čekajući ikindiju i mi se nešto zapričali. Iznenada prekinu nas nečiji glas:

  • DOBAR DAN, MOMCI! Mi se okrenemo i onako zbunjeno u glas : – DOBAR DAN, EFENDIJA!Onda smo svi ”prahnuli u smijeh”. Efendija se šalio sa nama da vidi kako ćemo reagovati, a mi ostali na trenutak skamenjeni pitajući se kako sad efendiji reći: DOBAR DAN!

    U našim srcima i našim dušama su naši počeci i svi naši dragi ahbabi koji se nikad ne zaboravljaju. Da nije bilo svih njih mi ne bismo bili ono što sada jesmo. Hvala Allahu na tome. Ovom prilikom mislim na Amera ef, prof. Anesa, Senada, Smaila, Aketa, Ibrahima, Arseta, Azema, Arnela i druge drage insane.

    U mojim mislima su često i Emin ef, Alija ef. i Hamid efendi. Allah im svako dobro dao.

P.S. Ova moja prisjećanja posvećena su našem bratu Mehi Deliji iz Jablanice za kojeg me veže 26 godina iskrenog i neraskidivog prijateljstva u ime Allaha Uzvišenog. Kad smo u vihoru rata izbjegli iz Ustikoline svoje utočište smo kao muhadžiri našli u lijepoj Jablanici čiji su stanovnici bili naše ensarije. S njima smo se ’’pobratimili’’ dijeleći i dobro i zlo u tim teškim ratnim vremena, ali i poslije.

Neka ovaj moj sadržaj bude poticaj i drugima da pišu o svojim prijateljstvima, te da ih održavaju i njeguju u ime Gospodara Uzvišenog.

Izvor: Akos.ba

Piše: Admir Iković

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.