Dok je obilježja/znamenja islama, bit će i islama

Ibrahim ibn Muhamed el-Hakil

Preveo i prilagodio: Mr. Semir Imamović

Jedan od najvažnijih uzroka opstanka i očuvanja bilo koje vjere jeste njeno „omeđivanje“/zaštita obilježjima/znamenjima/simbolima (šeā‘ir), jer vjera nije puko filozofsko teoretisanje, niti intelektualni „luksuz“, nego čvrsto ubjeđenje pretočeno u riječi i djela. Svaka vjera, pa tako i islam, ima svoja prepoznatljiva obilježja, i traje dok traju ta obilježja. Kada nestane obilježja, nestaje i vjere. To se jasno može razumijeti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg je prenio Huzejfe, radijallahu anhuma: „Islam će postepeno iščezavati, kao što iščezava vez/šara na odjeći, tako da ljudi neće znati šta je post, namaz, hadž i zekat…“ (Ibn Madže, br. 4049, Hakim, br. 8460. Hakim je za ovaj hadis rekao da ispunjava uslove Muslima). U hadisu su spomenuta velika obilježja islama (namaz, post, zekat i hadž) i jasno je naglašeno da će islam početi izumirati onog momenta kada ljudi zapostave njegova obilježja i kada ih ne budu poznavali. On također ukazuje da je djelo neodvojivo od imana.

Zapostavljanje obilježja istinite/ispravne vjere (eddinul-hakk) ostvaruje se na dva načina:

1. uvođenjem novotarija u vjeru. U prvim generacijama (selef), a to je potvrđeno mutavitir predanjem, važila je izreka da „onaj ko uvede jednu novotariju, ostavit će jedan sunet/propis“, i to je zaista tako. Nijedna novotarija nije uvedena, a da time nije zapostavljen neki sunet, propis ili obilježje vjere, i taj proces traje sve do potpunog iskrivljenja/izobličenja vjere. Zato se nemojmo čuditi velikom broju vjerskih tekstova koji najstrožije osuđuju uvođenje novotarija u vjeru i tretiraju novotariju težim prestupom od grijeha, iako se novotarija dešava na način kurbeta (približavanja Allahu). Razlog zbog čega je to tako treba tražiti u činjenici da novotarija, za razliku od grijeha, predstavlja direktni čin falsifikovanja i krivotvorenja vjere. Najbolji primjer krivotvorenja autentične vjere uvođenjem novotarija je kršćanska vjera. Kršćani su bili na istinitoj monoteističkoj vjeri, privrženi njenim obilježjima/znamenjima, sve do pojave Pavla (Šaula), koji je, u korijenu, izmjenio kršćansku vjeru, uveo dogmu „trojstva“, dokinuo obrezivanje, dozvolio konzumiranje svinjskog mesa i monoteistička obilježja zamijenio idolatrijskim.

2.  Oponašanje/imitacija (tešebbuh) drugih, jer se oponašanjem, a da toga nismo ni svjesni, prisvajaju tuđa obilježja/uvjerenja, a potiskuju i gube vlastita. U hadisu se kaže: „Ko oponaša jedan narod, on pripada tom narodu“, što dovoljno govori o opasnosti i pogubnosti slijepog slijeđenja drugih i nekritičkog prihvatanja njihovih neislamskih simbola, učenja i vjerovanja. Primjer krivotvorenja monoteističke vjere slijepim oponašanjem drugih je ono što je uradio Amr ibn Luhajj el-Huzai, jedan od predislamskih kurejšijskih prvaka, koji je, po uzoru na stanovnike Šama koji su obožavali kipove, u čistu, monoteističku, vjeru kurejšija uveo idolatriju.

Allah, dželle šanuhu, iz svoje neizmjerene mudrosti, odredio je da vjera islam bude zaštićena i sačuvana od krivotvorenja do Sudnjeg dana, i propisao je šerijatske uzroke, koje ukoliko muslimani budu činili, sačuvat će svoju vjeru i ispuniti preuzeti emanet. Pod tim uzrocima prvenstveno mislimo na veliki broj šeā‘ira – prepoznatljivih obilježja, simbola, znamenja, koji predstavljaju kičmu islama i njegovu najvažniju branu od krivotvorenja i skrnavljenja.

Najvažnija obilježja/znamenja islama su:

1.  Časni Kur’an, knjiga sljedbenika islama i „riznica velikih islamskih obilježja/simbola“: namaza, zekata, posta, hadža, i drugih vezanih propisa. Allah, dželle šanuhu, preuzeo je na Sebe obavezu čuvanja Kur’ana, kao što kaže Uzvišeni: „Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!“(El-Hidžr, 9)

Kur’an se čuva na dva načina: njegovim obrednim čitanjem/učenjem i učenjem nagalas u zajedničkom namazu (džematu).

Mogućnost i opća dostpunost obrednog (ibadetskog) čitanja/učenja Kur’ana daje priliku svim muslimanima, i onim posebnim i onim običnim, da učestvuju u ovom časnom ibadetu a samim tim i u misiji čuvanja Kur’ana i njegovog prenošenja s generacije na generaciju, što s druge strane, značajno umanjuje mogućnost njegovog krivotvorenja, prepravljanja i mijenjanja njegovih ajeta i sadržaja. Gotovo je nemoguće krivotvoriti Knjigu koju poznaju i uče svi ili većina njenih sljedbenika/poklonika. Za prenošenje Kur’ana/kur’anskog teksta ne uvjetuje se isnad (lanac), kao što je to slučaj sa hadisom (poslanikovim govorom i praksom), jer još od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa do današnjih dana, islamski ummet, neumorno i sa istim entuzijazmom i elanom, uči/čita Kur’an, i nikada se nije desio, i nezamislivo je da se desi, opći bojkot Kur’ana. Pojedinačni slučajevi nisu mjerilo.

Što se tiče učenja Kur’ana nagalas u namazu, ono osigurava da do ljudskih ušiju dopre i da se naviknu na izvorni „arapski jezik Kur’ana“, da se u svim djelovima svijeta, bez obzira na jezičke i dijalekatske razlike, uči na jednom/jedinstvenom jeziku i da ga razumiju učenjaci i obični ljudi, jer su svi odrasli uz njegov jezik i njegove istine. Očuvanjem izvornog „kur’anskog arapskog jezika“, sačuvan je „jezik islamskih simbola/obilježja“, a to je jezik hutbe, namaskih i hadžskih zikrova, i drugih obreda i obilježja, koji većina muslimana zna i razumije. (Jezik hutbe: innnel hamde lillahi nahmeduhu ve nesteinuhu, ..; namaski zikrovi: Allahu ekber; semiallahulimen hamidehrabbena lekel-hamd, subhane rabbije-e‘ala, subhane rabbijel-azim,..;  hadžski zikrovi: lebbejkallahumme lebbejke, i sl.)

Kada bi neko i htjeo da nešto ubaci u Kur’an ili da iz njega nešto izbaci, to ne bi imalo stvarnog efekta, jer bi to muslimani vrlo brzo otkrili i prepoznali, kao što se već desilo sa nekim primjercima krivotvorenog „Kur’ana“. Svi pokušaji krivotvorenja Kur’ana su propali, bez obzira na količinu utrošenog imetka u tu svrhu.

2. Namaz za koji je propisan poseban poziv/oglašavanje (ezan), koji se ponavlja pet puta dnevno, i po kojem se muslimanska mjesta/naselja raspoznaju od nemuslimanskih, i koji je, u ratnim prilikama, garancija sigurnosti i zaštite od nenapadanja, kao što se navodi u hadisu Enesa, radijallahu anhu (Buharija, br. 610.) Koliko je ljudi prihvatilo islam nakon što su čuli, osjetili i doživjeli ljepotu ezana? Društvo u kojem se pet puta dnevno uči ezan, neće nikada raskinuti vezu sa islamom, i ta veza će trajati dokle god traje ezan. I zbog toga je jedna od prioritetnih aktivnosti muslimanske vojske u novoosvojenim krajevima bila izgradnja džamija, po uzoru na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je odmah po dolasku u Medinu sagradio džamiju, kao što je prioritetna zadaća krstaških ratnika, komunista i drugih neprijatelja islama, u agresiji na muslimanske zemlje, bila rušenje munara i džamija, ubijanje imama i muezina i njihovo ušutkivanje i marginalizacija, jer je zatiranje islamskih obilježja/simbola jedini način zatiranja islama na nekom prostoru.

Odlazak ljudi na zajednički namaz u džamiju je javna manifestacija ibadeta, a to je u isto vrijeme i obilježje/simbol koje se svakodnevno, više puta, ponavlja. Za to vrijeme putevi i ulice postaju prepoznatljivi po vjernicima koji hrle Božijoj milosti i zajedničkom ibadetu. Mnogi ljudi nisu svjesni važnosti odlaska u džamiju radi obavljanja zajedničkog namaza i da se na taj način javno ispoljavaju islamska obilježja, obznanjuje ibadet i čini poziv drugim ljudima. Da je kojim slučajem propisano da se zajednički namaz (salatul-džemā‘a) obavlja u kućama umjesto u džamijama, ovo obilježje islama bi iščezlo, ne bi se znalo ko ga izvršava a ko ne, i ne bi postojala razlika između muslimanskih i nemuslimanskih krajeva.

Džuma-namazu prisustvuje veliki broj vjernika, što je također jedan od oblika javne manifestacije i obznanjivanja islamskih obilježja. Ona u sebi sadrži ezan, hutbu, učenje Kur’ana naglas u dnevnom namazu, što je izuzetak iz pravila o učenju Kur’ana naglas samo u noćnim namazima, a sve to su forme javnog manifestovanja vjere, u svim njenim aspektima, vremenskom, mjesnom i simboličnom. Za džumu-namaz znaju i u nemuslimanskim zemljama, po masovnom okupljanju muslimana u džamijama i islamskim centrima.

Za vrijeme mjeseca ramazana, u velikom broju džamija, ne teravih-namazu, prouči se cijeli Kur’an, po uzoru na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je, svakog ramazana, proučio cijeli Kur’an pred Džibrilom, a u godini u kojoj je umro, učinio je to dva puta. Razvojem savremenih sredstava komunikacije, ljudima je omogućeno direktno praćenje teravih-namaza u Mekki, a posebno u zadnjoj trećini ramazana, što unosi radost u srca vjernika, povećava im iman i ubjeđenje i zlojedi nevjernike i licemjere. Znam ljude, nemuslimane, muškarce i žene, koji su prihvatili islam nakon što su uživo vidjeli ili prisustvovali teravih-namazu, čak sam čuo da, u nekim državama, nemuslimani potajno klanjaju teravih-namaz sa muslimanima, inspirisani brojnošću klanjača i milozvučnim učenjem Kur’ana, a u nadi da će i njih stići blagoslov muslimanske molitve  i  dove njihovih imama. Mnogi od njih na kraju završe kao muslimani, i u to sam se lično uvjerio. Hvala Allahu koji je učinio da njegovi šeā‘iri – svetinje, javna obilježja, simboli budu poziv drugima u islam.

3. Zekat, iako se o njemu u posljednje vrijeme jako malo zna i govori, prije svega zbog zanemarivanja institucije javnog prikupljanja zekata (dželbuz-zekat) u većini muslimanskih država, ali i zbog činjenice da se većina gotovog novca drži na bankama, a većina finasijskih transkacija realizuje se putem interneta, što je značajno doprinjelo da novac, kao jedna od najvažnijih vrsta imovine na koju se obračunava zekat i osnovno sredstvo plaćanja zekata, postane „nevidljiv“ i skriven. Prije banaka, ljudi su novac/imovinu držali u svojim kućama, brunuli se o njemu, svojeručno ga prebrojavali i odvajali jedan njegov dio za zekat i druge oblike velikodušnog dijeljenja imetka, a sve to u prisutvu najbližih članova porodice, često i uz njihovu pomoć, tako da je svaka kuća znala za zekat i tačno vrijeme njegovog izdvajanja. Transparentnost zekata u današnje vrijeme ostvaruje se najčešće kroz izučavanje propisa zekata u džamijama i islamskim, osnovnim i srednjim, školama, i na fakultetima, posebne naučne emisije posvećene islamskim propisima, gostovanja eminentnih islamskih stručanjaka na državnim televizijama i davanje mogućnosti direktnog postavljanja pitanja o islamskim propisima, i sl. Što se tiče zekata na stoku, poljoprivredne proizvode i trgovačku robu, njegova transparentnost/vidljivost ostvaruje se prebrajavanjem/mjerenjem, računjanjem i odvajanjem obaveznog dijela, kao i postavljanjem javnih pitanja učenjacima o propisima zekata na ove vrste imovine. Poseban značaj u javnoj afirmaciji zekata ima zekatul-fitr (imetak kojeg musliman izdvaja na kraju ramazana kao vid čišćenja posta), koji iako je vremenski ograničen i traje kratko, ostavlja dubok trag u javnosti. Poziv postačima sa džamijskih minbera i poslije teravih-namaza da izvrše ovu vjersku obavezu i očiste svoj imetak i post, tokom cijelog ramazana, javne aktivnosti koje se poduzimaju na edukaciji i prikupljanju sadekatul-fitra, osiguravaju da ovo vjersko obilježje dospije u sam vrh javnog interesovanja.

4. Ramazanski post/ramazan, koji u sebi sadrži više oblika javnog manifestovanja ibadeta i ispoljavanja vjere, kao što su: utvrđivanje početka i kraja posta od strane nadležnih tijela i obavještavanje javnosti o tome; sehur kojim se označava početak i iftar kojim se označava kraj posta; izrada jedinstvenih takvima, sa vremenima sehura, dnevnih namaza, početka i kraja posta; zajedničko iščekivanje iftara u džamijama i na javnim mjestima; teravih-namaz kao kruna dnevnih ramazanskih aktivnosti, sadektaul-fitr (o kojem je bilo riječi) i Ramazanski bajram koji počinje glasnim učenjem tekbira (kao jednim od najvećih obilježja islama), sa zalasakom sunca posljednjeg dana ramazana, i završava se zajedničkim, bajram-namazom, sljedeći dan. Masovni odlazak muslimana na bajram-namaz, uz glasno učenje tekbira i veličanje Allaha, dželle šanuhu, velike gužve po putevima, ulicama, pred i u džamijama, prizor je koji se teško zaboravlja. Zamislite da u jednom od najvećih uporišta komunizma, Moskvi, iz kojeg su pokrenuti najokrutniji ratovi protiv muslimana i njihovih svetinja, možete vidjeti jedan od najimpresivnijih i najimpozantnijih prizora masovnog okupljanja muslimana radi obavljanja zajedničke molitve (bajram-namaza), kojeg je moguće zabilježiti samo iz aviona.

5. Hadž kao najveći i najmasovniji godišnji skup muslimana i ibadet sa najviše prepoznatljivih obilježja/znamenja (še‘āira), koji je, također, okrunjen bajramom, kao najprepoznatljivijom formom masovnog javnog veličanja i slavljenja Allaha, dželle šanuhu. Pojam šeā‘ir spomenut je nekoliko puta u sklopu ajeta koji govore o hadžu, zbog čega su neki komentatori Kur’ana ovaj pojam protumačili kao obrede hadža (menasikul-hadž). Nema sumnje da hadž, zbog naprijed spomenute činjenice, prioritetno ulazi u značenje ovog pojma, ali i drugi ibadeti, kao što smo to naveli, imaju u sebi jasne elemente šeā‘ira.

Komentarišući riječi Uzvišenog: „O vjernici, ne omalovažavajte Allahove odredbe hadža…“, imam Nesefi kaže: „Šeā‘ir je množina od še‘īre, a še‘īre jenaziv za nešto što je vidljivo (prepoznatljivo, očigledno), tj. što je postalo prepoznatljivim obilježjem obreda, kao što su mjesta na kojima je propisan boravak na hadžu, džemreta, prostor za obavljanje tavafa i sa’ja, i kao što su radnje po kojima je hadž prepoznatljiv, poput oblačenja ihrama, tavafa (obrednog obilaska) oko Ka’abe, sa’ja (obrednog hoda između Safe i Merve), brijanja i šišanja kose i klanja kurbana. „…ni sveti mjesec…“, tj. mjesece hadža. „…ni kurbane…“, tj. obredi koje poklanjate/žrtvujete Ka’bi, kako bi stekli Allahovu blizinu. „…naročito one ogrlicama obilježene…“ , tj. kurbani koji su obilježeni ogrlicama od dijelova obuće, poveza za mješine, kore drveća i sl. „…ni one ljude koji su krenuli ka Časnome hramu želeći nagradu i naklonost Gospodara svoga…“ tj. ne omalovažavajte hadžije i mu’temire koji su krenuli ka Časnome hramu. Omalovažavanje navedenih stvari znači poigravanje sa Božijim svetinjama/obilježjima, i onemogućavanje drugih u njihovom izvršavanju, činjenje, u mjesecima hadža, onoga što bi ljude moglo spriječiti u obavljanju hadža i skrnavljenje hadžskih kurbana krađom i zabranom njihovog dolaska do propisanog mjesta.“ (Tefsirun-Nesefi, 1/255.)

saff.ba

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker