Droga, crna magija i džini su me doveli do Islama

Prijatelj prijatelja, grozan čovjek, bavio se crnom magijom. Slušao sam priče mojih bliskih prijatelja, da ovaj momak obavlja različite rituale. Spuštao bi kokoške u neke crne rupe, a kada bi ih izvadio, glave bi im bile odsječene…

Moje ime je Sem. Dolazim iz Engleske i musliman sam dvije i po godine.  Uvijek sam ja bio taj koji je donosio probleme porodici, upadao sam u nevolje već od osnovne škole. Imao sam problema sa nastavnicima i sa svakim. Bio sam užasan od malih nogu, bio sam veoma neprijatan prema roditeljima.  Osjećao sam da postoji mnogo bijesa u meni veoma rano, iako nisam mogao da shvatim zbog čega, nisam mogao razumjeti odakle dolazi. Borio sam se sa sobom, nisam mario za obrazovanje, samo bih se zezao, pa su se i nastavnici i učenici odaljili od mene. Kasnije sam postao još agresivniji, neprijatniji, bez poštovanja prema starijima. Uživao sam da budem nevaljao, da se ne pokoravam pravilima. Postao sam buntovnik, bio sam izgubljen, uopšte nisam razmišljao o budućnosti, bio sam bez ikakvih ambicija.

Napustio sam školu i počeo sa raznim budalaštinama, pio sam po cijele dane. Sa 16 godina sam se zaposlio u frizerskom salonu, i nastavio da izlazim svakog vikenda, zapravo svakog dana, radio bezvezne stvari. Uskoro sam ostavo bez posla, i za to vrijeme sam stanovao kod prijatelja, koji je često bio na drogama. Želio sam da i ja počnem sa tim, da eksperimentišem sa drogom. Čak i kad sam bio mlađi, bio sam zainteresovan za alkohol, cigare, travu. Bilo mi je prosto interesantno. Pa sam ovim imao priliku da koristim sve to, i počeo sam sve više, i prijalo mi je, čak sam mislio da sam konačno pronašao svoj dom.

Proveo sam tih par mjeseci u uništavanju sebe, i počeo je da se javlja osjećaj u meni da nisam na pravom mjestu. Tada su se javili prvi znaci depresije, bio sam još izgubljeniji. Nisam htio takav da idem kući, pa sam samo nastavio da se drogiram i provodim vrijeme ni u čemu. Mnogo sam izlazio, za to sam zapravo živio. Non stop sam bio na drogama, pušio travu od ranog jutra, pa sve do večeri. Postalo je zamarajuće i skupo, ali mislio sam da mi to donosi mir, da kada zapalim džoint – dobro mi je. Ali realno, nije ti dobro, možda svega sat vremena, i onda moraš da uzmeš sledeći. I vremenom ni ne shvatiš da si postao zavisnik. Sve je to jedna varka.

Tokom svih ovih stvari, počeo sam da doživljavam neke nerealne stvari iz svijeta nevidljivog. Nisam vjerovao u duhove ili bilo šta poput toga, ali sam počeo da doživljavam ova zaista realna stanja. Počeo sam da vidim neke stvari, nekada ispred mene, nekada u dubokom stanju sna. Nekada dok meditiram, kao da napustim svoje tijelo i odem negdje. U to vrijeme, to za mene nije bilo ništa duhovno, mislio sam da se to mozak igra sa mnom. Ali zatim sam par puta doživio vantjelesno iskustvo, bukvalno sam napustio svoje tijelo i otišao negdje drugo. Tamo gdje bih bio, bilo je jednako realno kao i naš svakodnevni život. Ali na ovom mjestu bilo je bića koja nisu ljudi, ali su bili realni kao ljudi. Obraćali su mi se, vodili smo razgovore. Bilo je jezivo, ali tada sam sve to prigrlio. Kada sam izašao iz tog stanja, i vratio se u ovaj svijet, sjedao sam tako i bio zapanjen.

Počeo sam da vjerujem u to duhovno i da shvatam da postoji nešto više od onoga što vidimo. Nastavio sam još više to da radim, jer me je zanimalo šta se dešava. Krenuo sam da istražujem o ljudima koji se bave ovim i različita mišljenja šta bi to moglo da bude. Ljudi to zovu različitim imenima: astralna projekcija, vantjelesna iskustva… Počeo sam da zalazim u ova pitanja i da eksperimentišem na sebi. Nastavljao sam da napuštam svoje tijelo i išao na ta mjesta i razgovarao sa ovim bićima.

Sve sam ispričao mom prijatelju, i on mi je rekao: “Ta bića koja ti vidiš se zovu džini.” “Šta je to, piće?” Nikada nisam čuo za to, pa mi je on pokazao par stvari na jutjubu o tome, džinima, prizivanju duhova, i slično. I počelo je da mi ima smisla. Pa sam započeo još više da istražujem, znao sam da postoji nešto, nisam mislio o Bogu, ali sam znao da postoji nešto duhovno, natprirodno, što još uvijek nisam razumio. Započeo sam sa velikom potragom i izolovao se od ljudi. Istraživao sam i sa naučnog stanovišta: da li je to gdje idem samo u mom umu, ili je zapravo drugo mjesto? Postoji li duša?

Stvar koja mi privukla pažnju je satanizam, masonerija, muzička industrija, Holivud, šta oni rade, šta rade vlade, pape, ljudi velike moći i novca, oni koji vode ovaj svijet. Bilo je očiglednih dokaza o masonima. Počeo sam da čitam o tome, i o džinima, i kako su ove stvari povezane. Zašao sam duboko u ovo i uživao sam u tome, u svakoj sekundi.

Zatim, prijatelj prijatelja, grozan čovjek, bavio se crnom magijom. Slušao sam priče mojih bliskih prijatelja, da ovaj momak obavlja različite rituale. Spuštao bi kokoške u neke crne rupe, a kada bi ih izvadio, glave bi im bile odsječene. Radio je razne stvari, stvari koje ja tada nisam razumio šta su, ali ovaj momak je zapravo počeo da održava vezu sa tim duhovnim svijetom, džinima. Za svo to vrijeme mog izučavanja, ovo se dešavalo. Dok sam učio o ovome, zapravo se to isto dešavalo u stvarnom svijetu oko mene, u isto vrijeme. Sve to me vodilo nekud, imao sam svuda jasne dokaze. 

Istraživao sam razne vrste satanizma, o duhovnosti, i iako nisam zalazio ni u jednu religiju, postao sam svjesniji sebe sa te duhovne strane. Posle sam pogledao dokumentarni film: “Shadow emotions”, koji govori šta se zapravo dešava u svijetu, šta je masonstvo koje kontroliše stvari. Na kraju ovog dokumentarca koristili su citate iz Kur’ana i hadisa, a o islamu nisam imao znanja. Govorilo se o jednookom Dedžalu, Sudnjem danu i tim stvarima. Pomislio sam kako je sve povezano sa ovim o čemu sam čitao do tad. Čak i američki dolar ima na sebi jedno oko, sa trouglom, sve ove stvari o kojima sam istraživao. Bio sam iznenađen: islam priča o ovome, pa sam počeo da čitam i o tome.

To veče sam duboko zašao u islam: šta je islam? Znao sam o muslimanima sa TV-a, o samoubicama, bombama, tipični stereotipi, bio sam neupućen. Nažalost, iskustva koja sam imao sa muslimanima nisu bila dobra, nisu imali lijep karakter, bili su nasilni i bezobrazni. Bio sam odbijen, mislio sam da je to kulturološka stvar. Zatim sam gledao kako je islam povezan sa hrišćanstvom, hrišćanstvo sa judaizmom, čitao sam o poslanicima. Bio sam zaprepašćen: sve je povezano, ali jedino islam stavlja akcenat na čisti monoteizam, na jednoću Stvoritelja, umjesto izjednačavanja nečega sa Njim. To me je tako pogodilo, Allah je tada spustio uputu u moje srce, postao sam svjestan da postoji Bog, da je to Allah, i da On nije neki strani Bog samo određene kulture i ljudi, već da je to prevod Boga na arapskom. Sve to me je strefilo odjednom. Pogledao sam u nebo i pitao se kako do sad nisam shvatio da postoji Bog. Kao da sam odjednom stavio HD naočare sa kojima sam po prvi put jasno vidio svijet oko sebe. Gledao sam drveće, oblake i pitao se: kako sam odbijao da postoji Stvoritelj? I sve to mi se desilo u toj noći.

Bio je to šok za mene, jer postoje stereotipi za muslimane: terorizam i mnogo negativnih stvari. Zato nisam mogao da vjerujem da je ovo istina, i kako ću ja onakav reći porodici i prijateljima da sam sada musliman. Bilo je nekoliko braće koji su bili kao i ja, izgubljeni u materijalnim stvarima, žene, droga, za šta sam mislio da je najbolje u životu. Ispričali su mi svoje priče i razmišljao sam: zašto više ljudi ne zna o ovome, jer je sada to djelovalo toliko očigledno. Jasno je, poruka islama je jasna i jednostavna.

Od tada sam počeo da učim više o tome, jer je bila nepoznata stvar za mene. Čak i samu tu riječ “musliman” tada još uvijek nisam volio. Bilo je čudno, nisam bio naviknut. Učio sam o islamu, a što više gledaš, sve više imaš dokaza, svugdje. Nema kontradikcija, sam Kur’an je prepun dokaza da je od Vrhovnog bića. Čitao sam, gledao klipove, dokumentarce, i što sam više gledao, sve više sam vjerovao. Nisam mogao da vjerujem da nisam znao za sve ovo, i zašto više ljudi nisu muslimani. Zašto samo manjina ovog svijeta, tj. ono što sam ja mislio tada, zna o ovome. Ovo je istina života, zašto niko ne zna o tome? Izašao sam razjaren želeći da svima kažem o ovome, mislio sam da sam otkrio tajnu za koju niko ne zna. Kasnije sam shvatio da nije tako lako prenijeti poruku, prošlo je dosta vremena dok sam sve uvidio. Ali kada shvatiš da Allah upućuje, ne možeš ostati u zabludi. Uputa je samo od Boga.

Počeo sam sa sabah namazom, gledao sam na jutjubu kako se klanja. Bilo mi je čudno da se budim u to vrijeme, da uzimam abdest, ali bio sam zadivljen mirom koji sam tada osjećao. To je bilo nešto zaista posebno.

U to vrijeme sam imao djevojku kojoj sam morao reći da sam sada musliman. Pomislila je da sam postao rvač. Morao sam da se raziđem sa njom, što je bilo veoma teško. Bili smo razdvojeni 8 mjeseci, a nakon toga i ona je krenula sa ovom duhovnom potragom, zatim je i ona primila islam, i vjenčali smo se, hvala Allahu Uzvišenome!

Otkako sam izgovorio šehadet, polako sam počeo da shvatam da biti musliman znači biti najbolja osoba koja možeš biti prema Bogu, roditeljima, komšijama, prema svima. To je cilj, moramo poboljšati sebe. Od arogantnog i drskog momka, morao sam doći do toga da pobijedim svoj ego, da pronađem sebe, da budem bliži sa majkom, da se svima osmjehnem, da i samo sa jednim osmijehom udjelim sadaku, da i u tome ima nagrada. Islam me je naučio kako da budem pravi muškarac, dostojanstveno ljudsko biće, da što više učiniš za svoju braću po ljudskosti, muslimane i nemuslimane, bolje se osjećaš jer to radiš radi Boga, da zaradiš Njegovo zadovoljstvo.

Kada počneš da učiš kako da pronađeš mir na ovom svijetu, shvatiš da jedini način da to pronađeš jeste preko Boga. Kada jednom to shvatiš, to je to, jer i kada se osjetiš loše – uzmeš abdest, klanjaš, udjeliš sadaku, izustiš lijepu riječ, odjednom se osjetiš bolje. Ovo je jedna od ljepota islama, što više radiš za druge ljude, bolje se osjećaš. Od sebičnosti dođeš do nesebičnosti, pa kada želiš da se osjetiš dobro, širiš dobro oko sebe.

Islam je popravio odnos sa mojom porodicom, želim da odem i kupim majci cvijeće, želim da joj budem na usluzi, da joj budem bliže, i ocu, i svakom. Ranije, nisam shvatao vrijednost porodice i sve stvari koje rade za tebe. Bio sam potpuno izgubljen i bezobrazan. Sada znam da moram biti čovjek, da budem odgovoran prema sebi. Sada vodim svoj posao, imam ženu, dijete. Islam me učinio muškarcem.

Moj iskren savjet: zapitaj se da li si srećan, šta radiš od života, da li tvoj život ima smisao? Svi znamo da je naš život jako kratak, i znamo da ćemo se susresti sa smrću gdje god da smo. Gdje god da pobjegnemo, smrt će nas naći. Shvati da je ovaj život prepun varki i iluzija, a postoji nešto sa čime se moramo suočiti nakon ovog života. Bićeš pitan za svaku stvar koju si uradio, moraćeš da stojiš ispred svog Gospodara, Onoga koji te je stvorio. Pa, zapitaj se da li si spreman da umreš? Da li si spreman da se sretneš sa svojim Gospodarom? Da li si uradio dovoljno dobra? Ili si previše zauzet jurnjavom za novcem, ženama, dunjalukom? Tako mi Allaha, ovaj život je varka i iluzija, i kada se završi, tada ćeš se zapravo probuditi.

Tekst je skinut sa ovog video klipa: https://www.youtube.com/watch?v=tIgDPvb9Ebw Prevela i za NUM pripremila sestra I. M.

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Adbloker detektovan

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker.