Faze razvoja bosanskog književnog jezika

Prva faza razvoja – Doba srednjovjekovne Bosne

Bosna je od samih početaka svoga postojanja bila izložena raznovrsnim uticajima. Nalazila se na raskrsnici evropskih i vanevropskih civilizacija, religija i država. Takav njezin položaj uvjetovao je i rane početke pismenosti. Zato, prvi spomenici potiču s kraja 10. ili početka 11. stoljeća. Po oskudnim spomenicima sačuvanim do danas utvrđeno je prisustvo četiri pisma kojima se služilo stanovništvo Bosne i Huma: glagoljicaćirilicabosančica i latinica.

Najstariji spomenici na glagoljici su:

1. natpis sa crkve u Kijevcima kod Prijedora (11. stoljeće),

2. dva rukopisa u fragmentima: Groškovićev i Mihanovićev odlomak, pisani su poluoblom glagoljicom,

3. Hrvojev misal (nastao između 1403. i 1415. godine) pisan za bosanskog feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Glagoljica se upotrebljavala i u crkvi i van nje (kamene ploče u okolini Banja Luke). Padom Bosne i njezine crkve nestaje i glagoljsko pismo.

Ćirilica i spomenici na ćirilici

Ćirilica je bila rašireno pismo, a pogotovo bosanska ćirilica (tj. bosančica).

Bosanski spomenici na ćirilici dijele se na nekoliko vrsta:

a) crkveni rukopisi,

b) tekstovi dati u vidu zapisa na marginama rukopisa,

c) natpisi,

d) povelje i pisma bosansko-humskih vladara upućene vladarima susjednih zemalja,

e) tzv. lijepa književnost.

Crkveni rukopisi su ustvari prijevodi Novog zavjeta, odnosno prijepisi ranijih prijevoda sa glagoljskih prijedložaka (rukopisa).

Tu spadaju:

1. Miroslavljevo evanđelje

(Najstariji pisani spomenik bosanskog jezika i najstariji i najljepši ćirilički rukopis crkvenog karaktera pisan u Humu za kneza Miroslava.)

2. Evanđelje Divoša Tihoradića (15. stoljeće),

3. Batalovo evanđelje (sačuvana 4 lista) pisano za lašvanskog feudalca Batala,

4. Srećkovićevo evanđelje (14. i 15. stoljeće),

5. Mletački zbornik (14. stoljeće),

6. Čajničko evanđelje (14. stoljeće, jedini spomenik koji se do ovog rata čuvao u Bosni),

7. Hvalov zbornik (14. i 15. stoljeće),

8. rukopis Krstjanina Radosava iz 15. stoljeća, poznat pod imenom Apokalipsa bosanskih krstjana.

Tekstovi na marginama (zapisi). Srednjovjekovni dijaci (pisari) imali su naviku uz crkvene prepisivačke tekstove bilježiti i neka svoja zapažanja, misli i raspoloženja. Neki od njih napisani su čistim narodnim jezikom toga doba.

Natpisi su slični zapisima. Najviše ih ima na stećcima, crkvenim građevinama, sudačkim stolicama, mauzolejima, kaznenim pločama. Najstariji spomenici lapidarne pismenosti (natpisi na kamenu) nalaze se u starom Humu i srednjoj Bosni:

1. Humačka ploča, natpis na Crkvi svetog Mihajla u Humcu kod Ljubuškog u zapadnoj Hercegovini (kraj 10. i početak 11. stoljeća). Na njoj se nalazi i nekoliko glagoljskih slova,

2. ćirilički natpisi sa Kulinove crkve u Biskupićima-Mihanovićima kod Visokog tj. Kulinova ploča (12. stoljeće),

3. Ploča župana Grda u Poljicama kod Trebinja,

4. Natpis velikog sudije Gradiše iz Podbriježja kod Zenice (12-13. stoljeće).

Povelje i pisma. Ovdje spadaju povelje, pisma, darovnice, i trgovački ugovori. Sve ove pisane spomenike odlikuje svjetovni (nereligiozni) karakter i namjena.

1. Povelja Kulina bana (1189. godina),

2. Povelja Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja, iz 1461. godine,

3. Povelja Mateja Ninoslava (13. stoljeće),

4. Povelja Stjepana II Kotromanića (iz prve polovine 14. stoljeća),

5. Povelja kralja Tvrtka (14. stoljeće),

6. Darovnica kralja Dabiše vojvodi Hrvoju Vukčiću Kosači (1392. godina).

Od djela tzv. lijepe književnosti (uglavnom neoriginalne i prepisivačke) zna se jedino da je u Bosni u 15. stoljeću postojala Povijest o Aleksandridi (Aleksandrida), koja govori o pobjedama Aleksandra Makedonskog.

Imamo svjedočenja da su se prepisivala i druga djela:

1. pjesme o Radošu Pavloviću,

2. bugarštica (žalopojka) Kako se Nikola Radanović odvrgao od svog gospodara,

3. bugarštica Razbolje se Đerzeleze (15. stoljeće).

Natpisi na stećcima

Prvi počeci bosanskog književnog jezika javljaju se u vidu epigrafike, tj. natpisa na kamenu, tzv. lapidarna (kamena pismenost). Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu kao Bosna. To su prije svega epitafi, natpisi na nadgrobnim spomenicima, čuvenim stećcima, uglavnom bogumilskim. Pisani su bosančicom.

Mjesta sa stećcima:

1. okolina Vidoške (današnjeg Stoca), Radimlja kod Stoca, Boljuni (jugozapadno od Radimlje i Stoca), blizu Nevesinja, Blagaj, dolina Lašve, bosansko Podrinje, okolina Foče, Vlasenice i Srebrenice, Usora, Posavina oko Koraja i Bijeljine, Zgošća kod Kaknja (natpis je uništen, stećak se nalazi u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu).

Druga faza razvoja – Tursko doba

Trajala je oko 4 stoljeća, za vrijeme turske vladavine.

Ima svoja četiri vida:

1. pisana aktivnost na narodnom jeziku,

2. stvaralaštvo na arapskom, turskom i perzijskom jeziku,

3. alhamijado literatura (bosanski jezik, arapsko pismo),

4. krajišnička pisma.

1. Početak ove faze ogleda se u dosljednosti upotrebe bosančice. To pismo se posebno njeguje na dvorovima begova, a igra značajnu ulogu u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Begovi su ga upotrebljavali u prijepisci sa Dubrovačkom republikom i drugim državama. Bilo je rašireno i u privatnoj prijepisci. Najznačajnija pisana građa na begovici sačuvana je u tzv. krajiškim (krajišničkim) pismima od XVI do XVIII vijeka. Bosanski franjevci su također pisali bosančicom koju su nazivali manastirsko pismo.

2. Stvaralaštvo na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i perzijskom) traje od XV do XIX vijeka. Pišu se mnoga književna i naučna djela, djela iz leksikografije i gramatike. Najistaknutiji bošnjački pisci ovog perioda su: Derviš-paša, Bajezidagić, Fevzija i Zijaija Mostarac, Nerkesi, Hadži Jusuf Livnjak (piše putopise), Mula Mustafa Bašeskija (Ljetopis), Muhamed Hevaji Uskufi (Tursko-bosanski rječnik). Svi oni svoj „materinski jezik“ nazivaju bosanskim.

3. Arapsko pismo je bilo rašireno u Bosni od XVIII do XIX stoljeća. Arapsko pismo prilagođeno glasovnom sistemu našeg jezika poznato je kao arebica. Arebicom je na bosanskom jeziku pisana poznata alhamijado književnost. Najznačajniji pjesnici ovog perioda su Umihana Čuvidina, Mustafa Firaki, Ilhamija i drugi. Upotreba bosanskog jezika ogleda se u narodnom stvaralaštvu: sevdalinkama, baladama, romansama i slično. Krajem ove faze izlaze prvi listovi i štampaju se prve narodne pjesme (Bosanski vijesnik i Sarajevski cvjetnik).

Devetnaesti vijek obiluje preporodnim procesima kod Hrvata i Srba. Hrvati smatraju bosanski jezik dijelom hrvatskog jezika, a za Srbe je to bio srpski jezik. Godine 1850. održan je poznati Bečki književni dogovor. Najznačajnija odluka je da za zajednički jezik treba uzeti južno narječje tj. Vukov hercegovački, a Gajev štokavsko-ijekavski dijalekt kao književni. Nigdje nije spomenuta ni Bosna ni Bošnjaci, ni bosanski jezik. I to traje 100 godina, kada će se u tom južnom narječju ustvari prepoznati govor Bošnjaka. Novosadskim dogovorom 1954. godine jezik u Bosni i Hercegovini se imenuje kao srpskohrvatski/hrvatskosrpski, a naziv bosanski je istisnut iz upotrebe.

4. Krajišnička pisma su nastajala od XVI do XVIII vijeka. Njih su bošnjački krajišnici, age i begovi, zapovijednici u turskoj službi slali hrvatskim i austrijskim vlastima, dubrovačkim, crnogorskim i slično. Pisma su pisana narodnim jezikom sa dosta ikavizama ili ijekavizama ako potiču iz Hercegovine. U pismima se piše o težini života i ratovanja na granici, razmjeni zarobljenika na obje strane, udajama i ženidbama preko granice, vojničkoj časti, zadanoj riječi, besmislu ratovanja i sl.

Treća faza razvoja – Austrougarsko doba

Odlikuje se krupnim promjenama kod Bošnjaka, tj. preporodu, borbi za uvođenje narodnog jezika u škole i sl. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina XIX vijeka javlja se prva generacija bošnjačkih pisaca na maternjem jeziku i latiničkom pismu: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Musa Ćazim Ćatić i drugi.

Godine 1891. izlazi Bošnjak, prvi bošnjački list štampan latinicom, a poslije njega BeharGajret i drugi. U ovoj fazi bosanski jezik je bio službeni naziv za jezik u Bosni i Hercegovini i to do 1907. godine kada se taj naziv ponovo ukida. O postojanju naziva bosanski jezik u ovom periodu svjedoči i Gramatika bosanskog jezika za srednje škole iz 1890. godine autora Frane Vuletića.

Četvrta faza razvoja – Jugoslovensko doba

U ovoj fazi bosanski, srpski i hrvatski jezik razvijaju se u okviru zajedničkog naziva srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik.

Novosadski književni dogovor iz 1954. godine i Pravopis srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika iz 1960. ističu dvovarijantu sa centrima Beograd i Zagreb. Zanemaruju se bosanski i crnogorski centri. Kulturni i nacionalni identitet Bošnjaka u navedenom pravopisu i u rječnicima koji će kasnije nastati zanemaruju se. U ovoj fazi bosanski jezik se samo afirmirao u djelima bosanskohercegovačkih pisaca Meše Selimovića (Derviš i smrt), Maka Dizdara (Kameni spavač), Skendera Kulenovića, Ćamila Sijarića i drugih.

Peta faza razvoja – Bosansko doba

Ova faza je najvažnija i najpresudnija za razvoj bosanskoga jezika. U ovoj fazi iz štampe je izašao veliki broj značajnih knjiga, održan je niz značajnih dogovora, a sve u cilju vraćanja naziva bosanski jezik Bošnjacima.

Među štampanim djelima značajno mjesto zauzima Pravopis bosanskoga jezika Senahida Halilovića i Gramatika bosanskoga jezika Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića.

 

Izvor: Amira Džibrić, Ismeta Džibrić, Naš jezik, udžbenik za 7. razred osnovne škole, Bosanska riječ, Tuzla, 2006., str. 66-70.

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.