GENOCID U BIHORU NA BADNJE VEČE I BOŽIĆ 1943.

Autor: Ismet Azizi

Teška iskušenja i patnje sandžačkog naroda su eskalirali a posebice u periodu od 5. pa do 7. januara 1943. godine, kada je izvršen genocid uglavnom protiv pripadnika islamske vjere u dolini rijeke Lim, od Bihora, odnosno Petnjice, Berana, Bijelog Polja pa sve do Foče. Po dakazima iz dokumenata, u ovom periodu je masakrirano oko 9200 Sandžaklija. Stanovništvo ovog kraja je uništavano bez obzira na jezičke razlike i nacionalne pripadnosti (Albanci ili Bošnjaci). Ovo se dogodilo tokom Drugog svjetskog rata – rata koji je za Srbe i Crnogorce imao i “križarski” karakter, posebno one koji su sprovodili četničku velikonacionalističku ideologiju.

Treba podsjetiti da je Pavle Ðurišić bio četnički komandant koji je, između ostalog, predvodio jedno od najbrutalnijih zlodjela – genocid protivu naroda Sandžaka i istočne Bosne. Smatra se da je Ðurišić bio najveći kriminalac u Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori ali i šire.

Sandžački muftija Muamer Zukorlić, za “Sandžačku Srebrenicu”, kaže: “Po izvještaju četničkog komandanta Pavla Ðurišića, generala Draže Mihajlovića, u drugoj polovici mjeseca februara 1943. godine, u Limskoj Dolini četničke jedinice Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršiše genocid nad 9200 nedužnih Sandžaklija. U izvještaju se naglašava da 1.200 ubijenih su bili vojno sposobni, dok 8000 ostalih su bili žene, djeca i starci”, piše Bošnjaci.Net.

Albanska historiografija u dvjema zadnjim dekadama se vidno zalagala za rasvjetljavanje događaja i vojno-političkih dešavanja na albanskim etničkim prostorima tokom Drugog svjetskog rata. U tom cilju su organizirane desetine naučnih simpozija u Tirani, Prištini, Skoplju i td., na kojima su iznijete činjenice i neosporni dokazi o zločinima i genocidu nad albanskim civilnim stanovništvom od strane raznih okupacionih četničkih i komunističkih snaga.


Srpsko-crnogorske genocidne horde

Četničko-komunistički zločini su stalno izvršavani, kada im je god pružena mogućnost, a koji su na žalost do danas ostali u sjeni.

Izvorni podaci jasno ukazuju da su srpsko-crnogorski četnici logistički podržani oružjem od talijanske vojske, sravnili uništivši vatrom 82 sela u Bihorskoj Krajini sa 5-og na 6-ti januar 1943. godine, od strane snaga srpsko-crnogorskih četnika, predvođenih poznatim četničkim kriminalcem Pavlom Ðurišićem. Kao što pokazuju albanska arhivska dokumenta, samo u toku dva dana je ubijeno, zaklano i masakrirano preko 4 628 albanskih žitelja, dok su stotine ostalih zarobljeni (većinom žena i mladih djevojaka), a preko 15 000 je natjerano da napuste svoja ognjišta kako bi se sklonili na bezbjednijim mjestima. Bihorska Krajina je bila “neutralna zona” između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koja je nadzirana od civilnih i vojnih talijanskih zvaničnika.

Bihorska Krajina je tokom Drugog svjetskog rata bila neutralno područje između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koje je nadzirano od civilnih i vojnih talijanskih autoriteta.
Sandžački Bihor je ostavljen kao demarkaciona zona među zonama njemačkog interesa (Nedićeve Srbije), talijanske zone (Knjaževine Crne Gore) i farse “Velika Albanija” pod talijanskom kraljevskom krunom. Međutim, nad ovim teritorijem je imala utjecaja Crna Gora, s punom podrškom od fašističke talijanske vojske.

Stanovništvo neutralne zone, smatralo je, za nastalo stanje i masakr u Bihoru, za krivce albanske zvaničnike, kao i vojne talijanske zvaničnike u Crnoj Gori, za nebrigu spram njih. Po njima, neutralna zona koja nije nikome pripadala je bila dobra mogućnost da Srbo-Crnogorci realiziraju svoj cilj etničkog čišćenja ovog kraja. Albanska Vlada nije poduzela potrebne mjere za njenu obranu. Stanovništvo je optuživalo vladu za to što nije bila u stanju niti da naoruža stanovništvo kako bi se samoorganiziralo na obrani sopstvenih života, pa i ako im je nešto takvo bilo obećano, ili na kraju krajeva narodu nije stavljeno k znanju da se mora sam snalaziti kako zna i može.

Pošto se tada za masakr u Bihoru pročulo svuda, vlada u Tirani je formirala komisiju koja bi analizirala novonastalo stanje u ovom kraju, i da upozna vladu o prouzročenom masakru u Bihoru te njegovim posljedicama.

Libohova Vlada Kraljevine Albanije je poslala u žrtvovanom Bihoru jednu državnu komisiju, na čelu sa doministrom Slobodnih zemalja, pravnikom Ćazim Blacom. U komisiji je bio i Thoma Luarasi, sa političkom karijerom u ovom ministarstvu, i tri visoka vojna talijanska oficira, kao i jedan broj albanskih prvaka Dukađina sa Dem Ali Požarijem, Emrušom Miftarijem, Bajramom Gašijem i dr., dok je u mjestu komisiju pratila jedna delegacija iz Sandžaka na čelu sa vatrenim albanskim patriotom mulla Osmanom Petnjičaninom.

I od podataka koje je prikupila ova komisija, poimence svih šehida, u Bihorskom Masakru od Srbo-Crnogoraca, podržani su od talijanske vojske i pobliže nadzirana od strane antifašističke vojske – komuniste Tita, stradalo je: Odraslih muškaraca – 590 ubijenih, 185 poklanih, 119 popsaljenih; žena 340 ubijenih, 285 poklanih, 266 popaljenih; djece – 701 poklano, 705 spaljeno, 447 uništeno. Ranjeno je: odraslih ljudi – 359, žena 275 i mladih žena i djevojaka deportovanih u kampovima četničko-draževske kako bi utolili životinjske nagone kanibalstičke vojske pravoslavnih slavena – 251. Nijedna od njih nije izbjegla kamu kako bi svjedočila o tim zvjerskim zločinima srbo-crnogoraca. Zatrli su im i mezarja (greblja). Dakle, ukupne žrtve su 4 628 osoba – djece, žena i odraslih muškaraca.

U centralnom državnom arhivu, u Tirani, u arhivskom fondu 1943. godine (januar – juli), nalazi se dosije br. 5, sa 57 listova, postoji nekoliko originalnih dokumenata poslatih tadašnjem premijeru Albanije Ekrem-beg Libohovi od strane Komisije posebno odabrane kako bi konstatovala faktičko stanje i koja na nesporan način dokazuje zločin i genocid Srbo-Crnogoraca nad albanskim življem u ovoj zoni. Dotična dokumenta će se predstaviti na originalan način.


Prvi dokumenat
“Tirana, 30. Januar, 1943.-XXI, njegova svjetlost Ekrem Beg Libohova, predsjednik Savjeta Ministara

Svijetli,
U nastavku razbistravanja koju smo imali čast da vam damo u vezi sa stravičnim događajem koji se desio u Bihoru, u krajinama Sjenice i Bijelog Polja, kao što ste nam naručili, dostavljamo vam skupa sa ovim dopisom, jednu relaciju o onim grozotama, ojačali smo na desetinu komada dokaznih dokumenata.
Vaše Visočanstvo samo zna koje mjere treba poduzeti kako bi došli pomoći izbjeglicama – nekih 10 000 duša, koji strašno pate, kao i dati upute o tome šta treba raditi kako se ti zločini nebi ponovili te da se narod može što prije vratit u svoja mjesta. I na tim mjestima kao po Vašoj narudžbi, dali smo svoje savjetodavno mišljenje. Budući da smo sigurni kako će Kraljevska Vlada uzeti u obzir ovo važno pitanje i sa žurbom koju zaslužuje. Ostajte sa puno poštovanja.

U ime muhadžira Bihora!

P.S. Molimo se čestitom poglavarstvu da proslijedi čim prije Crvenom Križu Albanije originalna dokumenta, pošto su onom institutu već proslijeđena.

Drugi dokumenat

Memorandum o strašnim događajima na području Bihora


1. – Albanska sela u Bihoru, među krajinama Sjenice i Bijelog Polja, u području koje se naziva neutralnim, između Crne Gore i Albanije, jer ne ovise od crnogorske administracije ali nije ni pripojeno Kraljevini albanskoj, postali su ostaci jedne stravične tragedije koja se desila u danima 5. i 6. januar 1943.
2. – Stanovništvo tih nesretnih krajina koje su nestrpljivo očekivale, ali sa puno nade i uvjerenja, njihovo pripajanje Majci Albaniji, kao što je htjelo pravo i volja tog naroda a koji je dugo patio u izboru Crnogoraca, postadoše šehidi jedne svete želje, oni su to vidjeli svojim očima, među onim crnim danima, koji se nisu desili nigdje više u našim krajevima.

3. – Crnogorski i srpski četnici, četiri ili pet hiljada njih, a možda još i više, pod komandom vojvode Pavla Ðurišića ili pod njegovim naređenjem podlo su se privukli selima Bihora, prešavši rijeku, plotove i ograde u mukloj noći. Prije nego li je stanovništvo shvatilo opasnost, četnici kidisaše na njih kao divlje zvijeri i započeše bijesno svoje neljudsko djelo uništivši, spalivši i izmasakriravši ih. U kratkom vremenu 82 sela se uništiše i istrijebiše. Njihovi žitelji, prestrašeni, izađoše u sred noći iz domova kako bi izbjegli spaljivanje, odjeveni i nepokriveni. Ali glavnina pade u četničkim rukama, koji ih istrijebiše puškama, kamama i sabljama. Ne pretekoše ni starci, ni žene, a ni nježna nedužna dječica. Ko je pretekao od četničke ruke, pronašao je smrt u planini od hladnoće. A ko je uspio pobjeći samoj smrti bježeći, imaće cio život u tjelu i duši, pečat strašnih patnji. 

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.