Gorski vijenac u balkanskom klancu

Da je književnost ideološki obojena djelatnost, nikada i nije bilo nekakva osobita tajna. Da vladajuće strukture društva koriste kako bi, uz njenu pomoć, učvrstile svoje strukture moći, isto tako.  Činjenica je koju (ne)zna svatko tko je imalo pročačkao po načinima stvaranja nacionalnih/kolektivnih identiteta na Balkanu, pa i u Evropi devetnaestog stoljeća.

Da se ona u školama upotrebljava kako bi pojačala patriotske osjećaje polaznika/polaznica i u njima probudila nacionalnu svijest, pa ako treba pisca, pjesnika i prisvojiti. Mada cijeli svijet zna ko je bio i čiji je bio: Ivo Andrić, Meša Selimović, Njegoš…, već odavno u tome usamljeni Srbi tvrde da su oni njihovih i oni moraju biti i u obaveznim lektirama, (ne)bitno da li su škole mješovite ili nisu. Oni ne žele ostaviti djeci na volju čime će se baviti u svojim lektirama, oni pokušavaju disciplinirati obavezom čitanja samo „srpskih“ pisaca.

Visoko su razvijena demokrtaska društva poslije Drugog svjetskog rata spoznala opasnost koja proistječe iz takve upotrebe (često izobličene u zlo-upotrebu) i pokušala formiranje nacionalnog identiteta što više odmaknuti od školskih pragova. Po tome se vidi koliko su Srbi daleko od Evrope, kulturno i moralno.

Zato bi suština književne kritike morala biti otkrivalačka, a ne (sa)milost, kako neki misle. Posebno treba dobro razmisliti o onome što je napisano, a ne o onome ko je to napisao. Nažalost, kod nas se više piše i govori o imenima pisaca, a manje o njihovim djelima i šta je pisac želio poručiti čitaocima.

U današnje vrijeme, i inače, kritika ima neposrednu ulogu i veliku odgovornost, ali i kritičarev zahtjev, pored potrebe za informativnošću, nezaobilazno sadrži i istinitost, nepomućen, ubjedljiv, estejski vrijedan i zanimljiv stav o inicijalnom istraživanju jednog ili više književnih djela. Tragajući za suštinom značenja, kritičar analizira i tumači neku knjigu, odgoneta u njoj ono što je pisac „htio da kaže“. Takav pristup u analizi zahtjeva optimalan kontakt sa stvaralaštvom jednog pisca,  (ne kontak sa piscem), sa sveukupnom produkcijom literature. Mnogi su kritičari ograničeni vremenom i prostorom, a ipak njegova analiza mora da bude precizna, suštastvena. Kritika ne smije biti naručena, a i toga ima, kao i to, da se (po)jave kritičari koji nisu (pro)čitali djela, a pišu i govore o njima, po onoj narodnoj: „Rekla, kazala!“

Pa ipak, ma koliko (zlo)upotrebljavana, osporavana, napadana, omalovažavana i potcjenjivana, zbog njene po prirodi očite manjkavosti i podložnosti, potreba postojanja i njegovana kritike je neophodna. Njoj su posebno danas potrebni britki i odvažni, pošteni i obrazovani, mudri i beskompromisni kritičari smjelih pogleda sa pronicljivim, ažurnim kritičkim sudovima i procesima tekućeg stvaralištva i naše i tuđe literature.

Zašto naše bošnjačke književne kritičare, da tangira šta o njihovim kritikama misle drugi  ako iščitavaju i vrše analizu, kritiku, književnih dijela svojih i tuđih pisaca. Zašto ne razdvojiti svaku riječ u djelima: Meše, Maka, Ćatića, Skentera…, a posebno Ive Andrića, i Njegoša, koji koriste termin „poturica“ bez ikakvih pouzdanih historijskih podataka.

Ovdje ću se posebno osvrnuti na Njegoša koji je tuđa djela kritikovao i odmah želio da ih zabraniti, pa zašto da neko ne zabrani njegova, ako su zlonamjerna, a jesu!

Njegoš je bio protiv Dositeja, jer je u to doba Dositej Obradović bio najkrupnija prosvjetiteljska figura u srpskoj književnosti i kulturi. Sve ono najbolje što je iznjedrio prosvjetiteljski osamnaesti vijek u Evropi. Njegov životni put od đakona u manastiru Hopovo pa do učitelja i vaspitača, studenta, pisca, ortodoksnog jozefiniste i Krađorđevog ministra prosvjete i danas zadivljuje. Svoje bogato prosvjetiteljsko i životno iskustvo stavio je u službu naroda bez ostatka. Bio je zacijelo prosvjetiteljska paradigma svoga doba. Sve što je radio i stvarao bilo je podređeno zdravom razumu i vlastitoj spoznaji. Na drugoj strani bio je beskompromisni borac protiv neznanja i primitivizma i svega onog što ljudima donosi nesreću.

Kao kaluđer Dositej je dobro upoznao svu ispratnost parazitskog života u manastirima. Govorio je: „Ko se god opari, a ne kaže društvu da čorba žeže, nije dobar za društvo“. Oparen manastirskim životom, odlučio je da to društvu kaže i tako bude „polezan“ za njega. Otuda je lahko prihvatio reformske ideje austrijskog cara Jozefa II, koji je za osam godina ukinuo stotine manastira i rastjerao desetine hiljada kaluđera, smatrajući da je kaluđerstvo mrtvi ljudski kapital.

Slične crkvene reforme Dositej je namjeravao sprovesti u Srbiji, a koliko mu je pošlo za rukom svjedoci smo kako žive i čime se bave crkveni ljudi, jučer i danas, tamo gdje imaju uticaja. Dositej je isto zastupao ideju raspuštanja kaluđera i pretvaranja crkava u škole, izvrgavajući ruglu mnoge crkvene dogme i primitivna vjerovanja koje ne može podnijeti zdrav razum. Plediranje za knjigu, a protiv zvona i praporaca, naročito je izraženo u „Sovjetima zdravog razuma“, „Životu i priključenijima“ i „Basnama“.

Prirodno je, stoga, što je Dositejevo književno djelo došlo pod udar kaluđerskog staleža, koji je u njemu vidio svoju smrtnu presudu. Dositejeve knjige su neki crkveni krugovi proglašavali jeretičkim, antemisane su i sprečavana nova izdanja, po nekima su čak i spaljivane.

Danilo Medaković, u predgovoru prve knjige Dositejevih sabranih djela, štampanih u Zemunu 1850, tvrdi da su Dositejeve knjige spaljivane: „I pri svemu tome opet su njegova djela zabranjivana i spaljivana od ovostranih vlasti“.

Među onima koji su kategorički bili protiv Dositeja bio je i vladika Njegoš. Vraćajući se iz Rusije za Crnu Goru avgusta 1837. godine, Njegoš se zadržao nekoliko dana u Trstu. Tom prilikom su mu došle do ruke neke Dositejeve knjige štampane u Beogradu. Očito revoltiran, Njegoš odmah, odatle iz Trsta, piše pismo knezu Milošu u kome se čudi kako se dopustilo da se u njegovoj, Miloševoj štampariji, štampaju Dositejeva djela, koja su „gorka i otrovna“, te da predstavljaju „razvrat“, „javno podruganije s blagočestijem“ i „zlo sjeme“. Zato on moli kneza Miloša da zabrani štampanje Dositejevih djela kao i čitanje i posjedovanje istih u njegovom kneževstvu.

„Ja prosvješčenije ljubim“, piše Njegoš u pomenutom pismu, „no ono prosvješčenije koje je polezno našem narodu, koje je soobrazno današnijem opstojateljstvama našijema i kojega je temelj blagočestije; a prosvješčenije razvratno, kojemu su zli osnovi učinjeni na podruganije svetinje slavenske niti ja ljubim niti će nijedan upravo misljašči Slavjanin. Ja bih Dositeja počitovao da je umio svoj dar duševni obratiti u korist našega naroda, ali ga obraditi nije umio i zato ga prezirem kao čovjeka koji nije bidio u što se sadrži sreća naroda… I kao čovjeka koji je bio nekome podlo orudje podsmjejaniji nad blagočestijem“.

Nema sumnje da je Njegoš sud o Dositeju i njegovom djelu bio formirao ranije. Ne vjerujemo da prije toga nije znao za anatemisanje Dositejevih djela. Vjerujemo, štaviše, da je učeći i pripremajući se za vladičanski poziv imao priliku i da se upozna sa lajpciškim izdanjima Dositejevih djela. No, možda bi Njegoš tako reagovo i da se tad prvi put susreo sa Dositejem, odnosno njegovim djelom.

Da podsjetimo: „Njegoš je tada još bio pod svježim teretom mantije, jer je samo četiri godine prije stavio na glavu vladičansku mitru. A Skerlić kao da nije htio komentarisati ovu Njegošovu reakciju. Primjetio je samo, da je to bio trenutak „kad je kaluđer u njemu bio jači od pesnika i mislioca“.

Njegoš će, međutim, i religiozno sazrijevati i izdići se iznad vjere: „Laktom vjeru glupost čojka mjeri“. Samo deceniju kasnije on će obadvjema nogama zakoračiti na Dositejevu stazu i narodnost i narodne interese staviti iznad vjere:

Đe prosvjeta – tu narodnost cvjeta,

Đe narodnost – život je duševni…

 

Ne pita se ko se kako krsti,

No čija mu krvca grije dušu,

Čije ga je ml'jeko zadojilo.

 

(Pozdrav rodu iz Beča 1847).

 

Doći će Njegoš konačno do saznanja da vjerski antagonizam predstavlja „adsko sjeme  bratskog razdora“.

Začudo i svetovnjak Vuk Karadžić, u nešto blažoj formi, izjasnio se protiv štampanja Dositejevih djela. U pismu Lukijanu Mišickom, avgusta 1833. godine, Vuk piše:

„Da sam ja cenzor u Srbiji ja to ne bi dopustio jer su se kaluđeri u Srbiji, osobito kako je Miloš obladao, gotovo zatrli ionako, a post i mošti svetije i crkvene običaje svuda nauče i sami od sebe prezirati“. Ponovio je Vuk ovu misao i kasnije u razgovoru s Milicom Stojadinović Srpkinjom.

I carigradski veseljenski patrijarh sa svojim Sinodom usprotivio se štampanju Dositejevih djela. U poslanici carigradskog patrijarha, upućenoj beogradskom mitropolitu Petru Jovoviću 19. maja 1842. godine, između ostalog stoji: „Međutim, preko svakog očekivanja ovih dana prominu pored pogleda ove Svete Crkve izdanje knjige s naslovnim imenom Dositeja Obradovića „Život“ napečatano na srpskom jeziku u Beogradskoj Štampariji Prošlih 1833 godina spasenja. Prevod tih knjiga sinodski smo pregledali i primetili da sadržavaju misli i rečenice sasvim veri protivne i nastrane pa smo se čudili kako milo nam Vaše Visokopresveštenstvo nije sprečilo izdanje i rasturanje tih pokvarenih knjiga…“ naloženo je u pomenutoj poslanici beogradaskom mitropolitu, povodom štampanja Dositejevih djela, da odmah uloži svoju arhijerejsku brigu i marljivosti i spriječi rasturanje i čitanje ovih „nevaljalih knjiga“, te tako sačuva stado od „zlomislenih i podmuklih učenja naše besprekorne vere“.

Po svoj prilici ovaj apel svetog Sinoda i veseljenskog patrijarha beogradskom je mitropolitu na jedno uvo ušlo, a na drugo izašlo. Štampanje i rasturanje Dositejevih djela teklo je nesmetano. Dositejeve ideje su bile predodređene da pobijede kao, uostalom i sve drugo što se temelji na zdravoj pameti.

Na zdravoj pameti je i ideja da se „Gorski vijenac“ izbaci iz školskih lektira, jer su stručne analize i književne kritike (do)kazale da to Njegoševo djelo ima za cilj: dok je svijeta i vijeka, da truje, a ne, da liječi buduće generacije, a čiji su preci na najgori način opanjkani,vrijeđani, ubijani, pokrštavani u nepovrat tjerani, u genocidu nestajali.

A ikonu Njegoša postaviti tamo gdje i SPC želi, u manastir, a ne u školi. Sa ikonom mogu ponijeti i njegovo djelo: „Gorski vijenac“,  jer je balkanski topos, simbol historijskih balkanskih raskrsnica, razmeđa i okršaja na burnim vjetrometinama vremena koji huči kroz balkanski klanac. U balkanskom klancu i kolopletu događaja bošnjačka (muslimanska) porodica vodila je bespoštenu tešku egzistencijalnu borbu za opstanak.

Tu uzročno – posljedičnu vezu moralnog, etičkog i etničkog identiteta bošnjačke porodice u balkanskom klancu historijski – socijalno i psihološki, parala je kama historije, a sol na ranu je (pri)dodat „Gorski vijenac“ po kome nije bilo mjesta u balkanskom klancu i pod njegovim nebom, Bošnjacima kao „poturicama“ koji je bilo dosta i u selima i gradovima, pa ih je trebalo što više protjerati, ubiti, pokrstiti…

Možda zbog toga što je Njegoš pisao i radio  u službi Boga i sagledao sudbinu „nebeskog naroda“ na Kosovu, a nanosio zlo drugom Bošnjačkom – muslimanskom narodu, pa po Amfilohiju bez pitanja drugih nego svoga junačkog „srpskog srca“ Njegoša proglašava svecem. „Nebeskom narodu“ su potrebni tipovi poput Njegoša, pa sa proglašavanjem svecem  vrše „posrbljavanje“ onih koji nikada nisu bili Srbi.

Ovdje se postavlja pitanje: Da li je više politike, a manje pravoslavne vjere?  Da li je Njegoš lični svetac Amfilohija, ili je još (ne)čiji?  Amfilohije je Njegoša proglasio svecem bez pitanja Sabora SPC.

Ako neka osoba koja je radila i svoj život posvijetila Krstu i Crkvi, može biti proglašena svecem, pitamo se zašto su onda (za)obišli Dositeja. Da li zbog toga što je Dositej bio bolji pisac od Njegoša, a slabiji religiozan čovjek.?

U balkanskom klancu u kome Crna Gora ima svoj najveći simbol Lovćen u čiju kapelu želi da se useli SPC uz pomoć sada sveca Njegoša, je cilj SPC, biti tamo gdje joj nije mjesto, kao što „Gorskom vijencu“ nije mjesto u školskim lektirama.

Autor: Mehmed Meša Delić

sandzakpress.net

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker