“Hajde u mekteb” u doba Osmanlija

Kako su djeca počinjala sa naukom u mektebu (osnovna škola) u osmanska vremena, na koji način su tekle pripreme? Da li postoji razlika između nekadašnjih običaja i današnjih?

Pođimo sada u historiju da saznamo o nekadašnjim mekteblijama.

Ono što dijete doživi na početku svoga školovanja postaje životna uspomena. Zbog toga je u osmansko doba prvo vrijeme u kojem dijete kreće na nauk posebno obilježavan prigodnim programom u kojem je učešće uzimala ne samo porodica već i šira društvena zajednica. Ceremonija kojom se dijete ispraćalo u mekteb zvala se narodno „svečanost amina“ (tj. na kojoj se mnogo izgovara riječ amin) a porodice su ih doživljavale poput svadbe. Strogo se vodilo računa da se u mekteb, u kojem dijete stječe prva znanja iz sufare (arapskog pisma) i lijepog ponašanja, polazi na neku od odabranih mubarek noći. Ukoliko kalendar to nije dozvoljavao, onda bi se taj čin upriličio ponedjeljkom ili četvrtkom.

Kućne pripreme

Prvi dio svečanosti odvijao se u kućnoj atmosferi, a podrazumijevao je čišćenje i pospremanje kuće kao uoči bajrama. Danima pred zijafet obavila bi se kupovina, unajmile bi se ašči-kadune (kuharice) i uputile pozivnice prijateljima i rodbini. Ukoliko su bile žive, nane, majke, punice, dadilje i poslužavke odlazile bi na obližnje pijace na kojima bi se kupovala specijalna odjeća za dječaka ili djevojčicu koji kreću u mekteb. Oni bogatiji bi odriješili kesu i posjetili zlatara, te bi fes svog ljubimca nagizdali perjanicom sa strana, a na sredinu bi mu prikačili hamajliju. U knjižari bi uzeli sufaru, peštahtu i novčančić. Minder bi se običavao spraviti kući. Na novu odjeću bi se proučile dove da ih u zdravlju i veselju nosi, a u tu svrhu porodica bi obišla turbe nekog poznatog evlije. Naprimjer, oni koji su živjeli u evropskom dijelu Istanbula obišli bi turbeta Hz. Ejuba el-Ensarije ili Mehmeda Fatiha. Nakon toga, dijeti bi išlo na ljubljene ruke starijima i bliskim prijateljima. Ukoliko se turbe zijaretilo u sabah, „svečanost amina“ počinjala bi poslije podne ili sutradan.

Ceremonija počinje

Prije nego počne ceremonija, porodica bi pozvala efendiju i dogovorila pogodan dan. Efendija bi pozvao mektebliju i nagovijestio dan ranije svečanost te kazao da se lijepo obuče. To jutro dijete se spremi, a djevojčica se pokrije. Dječaku bi se oko vrata prema dolje spustio pozlaćeni novčančić, na ulazna vrata kuće okačile zastave, a kuća bi se ukrasila šarenim zavjesama. Nakon toga bi dijete popeli na konja koji je isto tako bio ukrašen fenjerima i šarenim privjescima. Time je ceremonija mogla otpočeti.

Efendija bi zajedno sa pomoćnicima i učenicima poredanim u red po dvoje krenuo iz mekteba učeći ilahije putem sve dok ne bi stigli do mekteblijine kuće. Kada bi se primijetilo da se povorka približava, dijete bi se uz dove izvelo iz kuće i predalo čuvaru mahale koji bi ga pridružio povorci. Kada bi se dijete popelo na konja, povorka je mogla krenuti. Na vrhu povorke nosila bi se sufara položena na jastuk od satena zajedno sa ukrašenim novčančićem. Iza dječaka bi neko na glavi nosio minder na kojem će on sjediti u mektebu kao i peštahtu na koju će položiti sufaru. Mekteblija sjedeći na konju pratio bi te dvije osobe. Iza njih bi slijedili efendija, pomoćnici, učači ilahija i „amindžije“. Njima bi se pridružili mekteblijin babo, rodbina i komšije. Ova povorka bi prošla kroz sve ulice u mahali, čaršiju, trgove i to lagahnim pješačenjem. Dok bi prolazili, povorci bi se priključivalo i ostalo stanovništvo. Svi su povorku gledalo radosno – i trgovci iz dućana i narod s prozora i ljudi koji bi prolazili mahalom. Sve je bilo u jednom cilju – da dijete mekteb vidi i doživi kao nešto veliko i da se osjeti važnim. Na taj način, dijete je uviđalo važnost ličnosti koje mu pridaje masa, a što mu je davalo prvi osjećaj odgovornosti.

Amin! Amin!

Sve je imalo svoj red pa tako i ilahije koje bi se učile ovom prilikom. Tačno se znalo kada se koja ilahija uči. Kada je dijete izašlo pred kućna vrata učila bi se ilahija: “Pokajmo se za grijehe, Tevba illallah ja Allah, Obaspi nas milošću Svojom, Aman Allah ja Allah“. U tom času, amindžije su izgovarale: Amin! Amin!

Putem bi se ponavljali stihovi:

„Dođi i upali svjetlo aška Pejgamberovog

Osvoji okom duše i pogledaj u Gospodara

Zikrom upali jedan kandilj

Pogledaj u lice Gospodara plamenom kandilja tog“

a između njih bi se učilo: „Allah, Allah je Velik, Rob Mu se pokori“ ili bi se učila neka druga ilahija od Nijaz-i Misrija. Često bi se pravila stanka i učile dove. Nakon što bi povorka s ilahijama na jeziku obišla grad, ponovo bi stigla pred kuću mekteblije. I u kući bi se nastavilo s ilahijama i mektebskom dovom. Nakon toga efendija bi nastavljao sa dugom dovom dok bi ostali učesnici povorke ulazili u kuću. Svi oni posjedali bi u sobu okićenom minderima i sedžadama te čekali da efendija održi prvi ders učeniku.

Prvi ders u kući

Efendija bi sjeo nasred kuće a pred njim bi se postavila peštahta i minder. Dijete bi se približilo efendiji, poljubilo mu ruku i sjelo na minder. Tako bi otpočela prva lekcija. Sadržavala je izgovor „bismille“ i prvog slova iz sufare „elifa“. Efendija bi nakon toga nastavio učiti dove za sreću u nastavku školovanja mekteblije. Efendija bi učio a dijete ponavljalo dove:

„Rabbi zidni aklen, ve ilmen ve fehmen“ (Bože, podari mi razboritost, znanje i povećaj mi razumijevanje) ili „Rabbi jessir ve la tuassir rabbi temmin bil-hajr amin“ (Bože, olakšaj, a ne otežaj, Bože završi s dobrim Amin). Ovaj prvi kućni ders zvao se „bed’i besmele“ (početna bismilla). Izgledao je na sljedeći način:

Efendija: Euzu billahi mineš-šejtani-rradžim

Mekteblija: Euzu billahi mineš-šejtani-rradžim

Efendija: Rabbi Jessir (Bože olakšaj)

Mekteblija: Rabbi Jessir (Bože olakšaj)

Efendija: Ve la tuassir (A ne otežaj)

Mekteblija: Ve la tuassir (A ne otežaj)

Efendija: Rabbi temmin (Bože završi)

Mekteblija: Rabbi temmin (Bože završi)

Efendija: Bil hajr (S hajrom-dobrim)

Nakon dove, dijete bi ustalo i poljubilo ruku efendiji i ostalim musafirima, a istovremeno bi hafizi učili Kur’an nakon čega bi efendija ili neko drugi proučio dovu i na taj način okončao ceremoniju.

Nakon toga bi se postavila sofra, iznijela hrana i slatko čime bi se prisutni počastili. Zatim bi se svoj djeci koja su učestvovala u povorci dao po jedan, učačima ilahija dva, a solistima tri kuruša, dok bi se efendija, pomoćnik i mutevelija počastili sa nešto novca i platnom za džubbe.

Mekteb je pored efendije i pomoćnika opsluživao i mutevelija. Mutevelija bi svakog jutra sakupljao djecu povikujući „Hajdeee u mekteb!“, a zatim bi ih, noseći im hranu koju bi okačio o dugi štap na ramenu, predao u mekteb. Na isti način bi ih sakupio i u akšam te vraćao kući. Mekteblija bi se, čija je ceremonija bila završena, pridruži koloni te je mutevelija i njega pozivao svakog jutra i vodio u mekteb.

Ove svečanosti su se priređivale u osmanska vrmena na opisani ili vrlo sličan način. Takve svečanosti su imale veliki značaj za pojedinca, ali i društvo općenito. Bile su na niovu svadbe. Tokom ove svečanosti razvijao bi se osjećaj solidarnosti pa su i siromašna djeca pridruživana povorci i upisivana u mekteb te bi im se na taj način pokrivali troškovi. Najvažniji zadatak bio je svakako podstaći dijete na učenje, a roditelje na želju da im dijete zavoli školu. Također, dijete je ovim dobijalo novu ulogu u društvu, zatvarajući stranicu života u kojem je doživljavano samo kao novorođenče ili beba.

Značaj koji se pridavao ovakvim svečanostima na najbolji način ilustruje poštovanje koje se ukazivalo obrazovanju u Osmanskoj državi.

Preveo i prilagodio: Sedad Bešlija

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.