Hiljadu svijetala samoće

Svake večeri, kad se tama uvuče među sumorne zidove moga života, sat utihne i njegovi teški otkucaji se pretvore u hladan muk. Vrijeme prestane teći i ispred mojih prozora pruže se nepregledna polja beznađa. Hiljade sićušnih, žutih kvadrata, razlije se po gradu i svaka zraka te vještačke svijetlosti, u odsjaju mojih očiju, pretopi se u žućkastu mrlju na crnom platnu moga života. U gornjem desnom uglu, tog fantazijskog prizora, ocrta se mjesec i po beskrajnim gradskim svijetlima prospe svoju blijedu mjesečinu. Nedugo potom, čitav taj prizor postane ogledalo moje duše i ja se sklonim od prozora sa nekim osjećajem tegobe u nogama. Strovalim se u fotelju i prepustim besanim satima samoće.

Često mi, dok tako sjedim utonjen u mračne sjene svojih osjećaja, misli odlutaju prema cvjetnim poljanama ljubavi. Pretapaju se jedna preko druge i žurno se nadmeću koja će prva zaroniti tim šarenim cvijećem. Da, sve je tako divno dok putujem tom idilom i hitim prema njenom liku što se ocrtava u daljini, ali zasljepljen tim lažnim sjajem, teško podnosim činjenicu da je sve to samo mašta i da zapravo nikad neću ni sustići taj njen lik u daljini. Čim otvorim oči opet se vratim u svoj stan, vječno okovan lancima tame, pa čak i kada vani sija žarko, ljetno sunce. Bez obzira na sav život što se odigrava vani, pod mojim prozorom uvijek se prostire grad uronjen u noć i obasut hiljadama sićušnih, žutih kvadrata.

Misli me ne nose samo na ona užasna, cvjetna polja ljubavi, već me nerijetko guraju i prema mračnim dubinama tuge. U tim trenucima, teško se suzdržim od plača, a moje ssabašno srce, već odavno raskomadano i rastrgano zubima zvjeri u liku ljudi, od bola dugo jauče kroz noć.

Kako besana noć odmiče, otkucaji vremena bivaju sve glasniji, kao da ih neko tjera da me podsjećaju na prolaznost. Znam da je sve prolazno, ali ponekad mi se noć zna učiniti tako beskrajnom, kao da će trajati zauvijek. Dani poprime njene sjetne oblike, pa i kada sat otkuca jutro, ja opet ugledam gradska svijetla kako snažno gore. Možda mi se samo pred prozorom izvodila vješto uvježbana iluzija, a možda sam vremenom počeo da gledam srcem, a ne očima. No, čovjek navikne na sav taj mrak pa vremenom i zaboravi da živi u njemu. Hladna tišina se pretvori u simpatičnu melodiju života, a tama u jedan udobni pokrivač koji nas štiti od vanjske okrutnosti. Ja sam se u potpunosti bio unio u tu neobičnu životnu atmosferu, i na moje iznenađenje, itekako mi je prijala. Ona praznina u srcu koja je nastala povlačenjem iz svijeta mašte i praznih nadanja, trebala je biti nadomještena, a savršenu zamjenu predstavljala je noć. Dok je čitav vanjski, bezosjećajni svijet spavao, ja sam uživao u svojim satima samoće. Istina,  djevojka koju volim nije pored mene, ali svjedno se ojsećam sretno. Zapravo, moram sam se osjećati sretno. Da se ne osjećam tako, samoća i tjeskoba bi me do jutra proždrle i proklinjući svijet koji me odbacio, umro bih u teškim mukama. Iako živim životom koji je gori i od sam e smrti, nisam spreman tako lahko predati svoju dušu podzemlju, a svoje polumrtvo srce ostaviti da vječno luta onim gradskim ulicama, obasjanim žutom svjetlošću. Znam da bi ono, čim bi ugledao njen lik, pohitalo za njim i tako zalutalo u praznine limba.

Iako sam, kako već rekoh, nakratko u mislima znao vidjeti njen lik na cvjetnim poljanama, on mi se često ukazivao i gore, visoko na noćnom nebu, među zvijezdama. Njena graciozna pojava veselo bi skakutala po oblacima i plovila kroz zvijezde, obasjana onom blijedom mjesečinom. Njen lik, tako nježan izvana i naizgled krhak poput grančice drveta, skrivao je okrutno čudovište u njedrima. Čudovište koje nije poznavalo granice ljudske snage i koje me hladno slomilo dok sam se ranjen, još jedino njenoj milosti nadao. Upravo to čudovište natjeralo me da se skrijem u svoje odaje vječnog mraka i prepustim svoju sudbinu pisarima vremena, da rade sa njom što god im volja. Voljeti, a ne biti voljen, užasan je način za proživjeti život. Patnja se danima gomila na deponijama sjete, koje nesjesno stvorimo u svojim grudima. Svake večeri ja sam, gledajući blještavi grad, u potpunosti popunjavao kapacitete na silnim deponijama što sam ih stvorio, dok jedne večeri više ništa se nije moglo zgurati u moja prsa. Nijedan osjećaj, pa čak ni jedna jedina misao.

Te večeri, kada je svitanje bilo na pomolu, Spakovao sam nešto malo stvari u jedan kofer i čim je sat otkucao jutro odvezao se na aerodrom. Sjeo sam na jutarnji let ka novom životu i nadao se da me ona samoća i tjeskoba neće ponovo nasamariti i uvući u svoje dubine. Kada je avion poletio, po posljednji put sam pogledao kroz prozor i ugledao kako hiljade sićušnih, žutih kvadrata žarko sjaje kroz noć.

Piše: Čolić Haris

Akos.ba

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker