Imam Alija Klančević iz Srebrenice bosanski je Oskar Schindler

Čovjek koji je organizovao spašavanje Srba 1942. godine bio je Alija Klančević koji je informaciju dobio od sina Nazifa

Javnosti malo poznate činjenice o dešavanjima u Srebrenici tokom Drugog svjetskog rata pokazuju da su primjeri međunacionalne solidarnosti i požrtvovanosti bili ne slučajnost ili heroizam jednog čovjeka nego opredjeljenost zajednice da se suprotstavi politici ustaških zločina.

Zenit NDH politike zločina, usmjerene prema srpskom stanovništvu u Srebrenici, srebreničkom srezu i ostalim mjestima uz rijeku Drinu doseže s dolaskom Jure Francetića na to područje objašnjavala je historičarka iz Sarajeva Senija Milišić i upravo se u suprotstavljanju njegovim aktivnostima otkrilo pravo lice bošnjačke zajednice tog prostora. Teror Crne legije, koja je operirala na području srebreničkog sreza, vrhunac je trebao doseći pogromom srebreničkih Srba, koji je, zalaganjem Bošnjaka bio osujećen.

„Ne treba zaboraviti činjenicu da je početkom aprila 1942. Srebrenicu zauzela Crna legija, pod vodstvom Jure Francetića. Ustaški teror je dostigao vrhunac u ljeto 1942. a naređenje za pokolj Srba tog područja izdao je natporučnik Kurelac. Sakupljeno je oko 3.500 Srba, muškaraca, žena i djece sa područja srebreničkog sreza i zatvoreno u barake, a jame za njihovo ubijanje bile su spremne, ali zahvaljujući komšijama muslimanima nije došlo do toga.“

Priprema se pokolj

Sretna okolnost htjela je da jedan ustaški oficir plan povjeri jednom srebreničkom uglednom Bošnjaku, koji nije oklijevao da o tome obavijesti viđenije sugrađane, a zatim zajedno s njima krene u operaciju osujećivanja ustaškog plana istrebljenja Srba.

„Ustaški logornik Slavko Oraščić u povjerenju je saopštio nekim muslimanima, građanima Srebrenice, tačnije Nazifu Klančeviću da Kurelac priprema pokolj svih zatvorenih Srba i kaže se da je na intervenciju građana muslimana došlo naređenje iz Tuzle da se svi Srbi puste na slobodu“.

Iako je hrabrost Nazifa Klančevića spriječila stravične zločine njegovo ime historiografija gotovo da i ne poznaje, a podataka o tome ko je bio i šta ga je ponukalo da se odvaži na takav jedan čin uopće nema. Ipak, tragajući za informacijama o tome ko je bio taj hrabri Srebreničanin otkrili smo da njegov sin Jusuf, danas penzionisani veterinar, živi u Sarajevu. I kada smo se obratili sa molbom da nam pojasni detalje o događaju u kojem je njegov otac bio glavni akter rado je pristao.

Odmah na početku razgovora otkrio je da sve što nam bude rekao biće informacije koje je saznao iz porodičnih priča i da mu je tek danas, nakon što se toliko godina šutjelo o svemu, neke stvari postaju mnogo jasnije. Iako nije bio svjedok događaja odlučno tvrdi da je najodgovorniji čovjek za uzbunjivanje srebreničkih Bošnjaka i organizovanje spašavanje zarobljenih Srba zapravo bio njegov djed Alija Klančević, u ono vrijeme ugledni srebrenički imam matičar i otac Nazifa Klančevića.

Alija Klančević organizuje ljude

„U Srebrenici nije bilo ni odbrane ni išta drugo. Kada su došle ustaše i taj Jure Francetić  onda se desio taj događaj. Skupili su masu naroda sa sela i doveli su ih u Srebrenicu, srpsko pravoslavno stanovništvo i onda ja vežem. Moj otac je imao četiri razreda šerijatske gimanzije završenu u Sarajevu i on je morao to doznati i onda je sigurno javio djedu, ocu svome, i taj otac njegov skupio je te ljude i otišli su dole u Srebrenicu i amidžična mi je pričala da su ti okupljeni ljudi rekli „prvo pobite nas pa onda pobite njih“. I onda je javljeno to za Tuzlu i poslije tri, četiri dana ljudi su pušteni i vratili su se svojoj kući“.

Jusuf dalje pripovjeda kako je najvjerovatnije da su se stvari odigrale tako da je njegov otac Nazif Klančević informaciju o planu za pokolj Srba javio svome ocu Aliji Klančeviću koji je okupio sljedeće ljude da intervenišu kod ustaških vlasti: Siručić Hakiju, Siručić Avdu, Mehmedović Sulju i Sulejman bega Hafizbegovića, među ostalim, i da su nakon njihove skupne intervencije ustaše odlučile odustati od pokolja.

Da bi se shvatile razmjere ovog čina moraju se pojasniti i okolnosti koje su prethodile a koje su se dešavale još na početku Drugog svjetskog rata. Jusuf priča da su odmah sa izbijanjem ratnih dejstava na području Jugoslavije i istočne Bosne u Srebrenici četnici počinili svirep zločin u kojem je na brutalan način pobijeno dosta srebreničkih Bošnjaka.

Ubistva Bošnjaka 1941.

„Treba reći da su prvo došli četnici u Srebrenicu, ali to su bili četnici koji su iz sela oko Vlasenice, Milića i onda dole iz Bratunca i oni su prvi došli u Srebrenicu govorili su mi stari ljudi i to je bilo ’41 kada se tek zaratilo. Među njima je bio i neki Rajko Ćelonja i taj Rajko je došao u Srebrenicu i opljačkao je sve dućane i tada je on ubio možda par ljudi. Između ostalog, ubio je i dedu glumca Emira Hadžihafizbegovića. Njegov dedo se zvao Vejsil Ustić i pričalo se da je ili taj isti dan ili možda sutradan njegova majka umrla od srca. Ostali su živi majka glumca Nizama i njegov daidža Jusuf. To su bili četnici iz okoline koji su najviše pljačkali“.

Jedan od razloga zbog kojih se desio pokolj srpskog stanovništva godinu dana nakon što je zalaganjem Alije i Nazifa Klančevića spašeno srpsko stanovništvo srebreničkog sreza, pripovijeda Jusuf, vjerovatno je sprovođenja lične osvete ustaškog oficira Jure Francetića.

„Ovome Francetiću je u goste došao njegov brat, mlad, to su pričali, kao pripadnik Ustaške mladeži i narod se sjeća da je bio u novom ustaškom odijelu. I tada su partizani napadali Srebrenicu i on je pošao bježati i poginuo je u borbi. Nakon toga je nastao pokolj Srba. Pričaju mi ovi moji da mahala u kojoj smo bili mi muslimani ništa o tome nije znala tek smo kasnije saznali da su oni pobili Srbe i to iz Srebrenice i mi smo se svi uplašili šta će biti s nama“.

Zanimljivo je, da se o tim događajima u Srebrenici, nakon oslobođenja 1945. nikada nije javno govorilo, ali neke stvari su ukazivale da su lokalni mještani srpske nacionalnosti gajili poseban odnos prema njegovom ocu. Iako je bio predani musliman koji potiče iz imamske porodice i koji je još i odbio biti član Komunističke partije Nazif Klančević nije bio niti proganjan niti društveno zapostavljen.

Poslijeratni procesi

„Poslije 1945. mog oca, kao činovnika, uzimaju u vojni odsjek. Radio je tu sve do 1949. Onda su mu rekli Nazife moraš ići u partiju i on je rekao dobro. Onda su mu rekli da nećeš moći klanjati i on je odgovorio da neće u partiju ako ne može klanjati. Tada je preknuo radni odnos i otišao je u banku i tu je radio do penzije kao činovnik. Nije niko znao da je Nazif dojavio informaciju i to se krilo, ali pretpostavljam da se u Tuzli znalo. Poslije, sjećam se, hrana se dizala u prodavnici na tačkice a mi smo uvijek imali hrane jer smo dobijali preko vojnog odsjeka, sjećam se da smo i čokoladice dobivali i rižu. Taj glavni iz odsjeka Mijo Božić koji je poslije otišao postao je pukovnik i znam da je stalno čestitao i Novu godinu i bajrame, slao čestitke“.

Legitimacija iz Vojnog odsjeka Nazifa KlančevićaUstupljeno Al Jazeeri

Uprkos svemu što se dešavalo tokom rata nakon oslobođenja se dosta radilo i na izjednačavanju zločina i u tim „procesima“ stradali su i nevini ljudi. Jusuf priča da su zbog tih razloga trojica Bošnjaka, među kojima i njegov amidža, bili osuđeni na zatvorske kazne.

„Poslije oslobođenja bilo je da se izravni. Jer jedan Golub, Srbin, on je negdje od Bratunca, kod Drinjače, poslije rata dokazalo se da je on zapalio kuću i u kući 70 muslimana, a poslije oslobođenja bio je predsjednik suda u Srebrenici. Dokaže se da je to činio i bude osuđen na doživotnu robiju, ali nije toliko odležao jer su ga pustili. E sada treba da se izravni i da se sude muslimani. Zatvore mog amidžu, koji je bio načelnik za privrednu, zatvore jednog Džanana Salkića, bio sekretar opštine i Hasana Gušića, predsjednika opštine. Oni nikada nisu dobili presudu ali su odležali. Amidža odležao osam godina. I sada, prije 20-tak godina kaže meni jedan doktor da je sudija tada dobio cedulju da se osude i poslije je rekao da nikada u životu nije osudio nevinog čovjeka“.

U samom gradu Srebrenici tokom Drugog svjetskog rata odnosi između srpskog i bošnjačkog stanovništva su uvijek bili odlični čak toliko dobri, pripovijeda Jusuf, da su jedni druge krili i spašavali. Pričali su mu stariji da su Bošnjaci spašavali sprske žene i djecu oblačeći ih u dimije a da su Srbi sprovodili Bošnjake u šume.

Alija Klančević i Oskar Schindler

U proteklom ratu, na žalost, nije bilo takvih primjera i mnogi članovi porodice Jusufa Klančevića su stradali u genocidu. Pomalo sjetno govori kako danas Klančevića uopće više nema u Srebrenici.

„Familije koliko hoćeš stradalo. Majka mi je umrla i jedva su je zakopali i sestra mi je tamo bila, a sada je u Sarajevu. Od bliže familije dosta je pobijeno. Tetak i njegova dva sina, daidža i njegov sin, onda po očevoj strani Đozić koliko hoćeš pobijeno. Od oca mati je Đozićka. Danas nema nikog od porodice Klančević u Srebrenici. Umrlo je, otišlo i pobijeno. Neki su došli u Vogošću“.

Za Oskara Schindlera zna cijeli svijet, napisala je na jednom mjestu historičarka Senija Milišić, ali za ljude koji su spasili od pokolja 3 500 ljudi danas jedva da se nešto zna. A još je veća nepravda što se ime Alije Klančevića u dokumentima nigdje i ne pominje iako njegov unuk Jusuf odlučno tvrdi da je baš on bio čovjek koji je rukovodio akcijom spašavanja.

Kao pismen i obrazovan čovjek Nazif Klančević je informaciju o ustaškim planovima dostavio svom ocu Aliji, srebreničkom imamu, koji je onda uzbunio ugledne Srebreničane i spriječio zločin. Možda je došlo vrijeme da se o Aliji Klančeviću iz Srebrenice počne govoriti kao bosanskom Oskaru Schindleru.

Izvor: Al Jazeera

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker