Ime bosanskog jezika

Kome god (politicku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani – nece se imati vremena spasiti od propasti.

Cak i u najslabijoj definiciji jezika naci ce se oni pojmovi koji upucuju da je rijec o pojavi koja zadire u samo jezgro covjekova bica ili da je zapravo samo jezgro bica. Kada se govori o materinskom jeziku, izvornom i prvotnom jeziku kojim smo otkrivali, opisivali i spoznavali svijet i svoj polozaj u svijetu – tu se ponesto mijenjaju pozicije vec prema tome govorimo li to o svom ili o tudjem materinskom jeziku, kao da su, gle, razlicita mjerila bîti – mjerimo li je prema sebi ili prema drugom Bozijem celjadetu iz nekog drugog Bozijeg naroda!

U rasplamsalim pisanim i govornim borbama za pravo na imenovanje hrvatskog jezika krajem 70. i pocetkom 80. godina, Krleza je stavio tocku na i, izgovarajuci rahm. Enesu Cengicu recenicu za koju ce se svi podjednako, kao za jedinu slamku spasonosnu u “jedinstvenom” misaonom komunistickom potopu, cvrsto hvatati: Hrvati su oduvijek svoj jezik nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim.

Tim su jezikom, o kojem govori Krleza, a kako je u tadasnjim najrelevantnijim knjigama, udzbenicima i enciklopedijama obrazlagao akademik Brozovic, govorila cetiri naroda: Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bosanci. Muslimani su, naravno, nasljednici povijesnih Bosnjaka, koji su – ko ne vjeruje neka otvori bilo koju prasnjavu knjigu tiskanu prije svake Jugoslavije – govorili, pisali i imenovali svoj jezik dugim stoljecima, dugim upravo onoliko koliko i narodi iz Krlezine recenice, bosanskim jezikom.

Ukratko, posto je Bog dao ista prava svakom svom djetetu, a o tome je potvrda u dusi koju mu je udahnuo u grudi, onda je valjda i narodu bosnjackom dao nimalo manja prava da svoj jezik imenuju bas ovako: bosanski jezik, a ne onako kako bi htio neko drugi, pa taman to htjeli i nagovarali “prijatelji Bosnjaka”, kakvi se, recimo, pojavljuju na “prosvjetiteljskim tribinama” (cak i nekih nasih udruga). Ime jezika je sveto ime svakog naroda. U njemu se kriju sve tajne, sve ljepote, sve spoznaje, sve nesrece i svi uzleti duha naroda koji ga govori od kâlu belâ i kojim ispisuje sudbinu kalemima ljudi i meleka na vidljivim i na nevidljivim papirima. Ko god nisti ime (jezika) drugog naroda, navlaci na sebe gnjev Onoga koji to dobro vidi. Kome god (politicku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani – nece se imati vremena spasiti od propasti.

A ako ipak ima i takvih koji misle suprotno i, k tomu, rade suprotno, nece nauditi narodu kojem nauditi zele, nego ce nauditi sebi i navuci drva za lomacu na kojoj su uvijek, pred ocima cijelog svijeta, izgarale slicne, nesretne ideje.

Autor: Ibrahim Kajan

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker