Ime bosanskog jezika

Kome god (politicku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani – nece se imati vremena spasiti od propasti.

Cak i u najslabijoj definiciji jezika naci ce se oni pojmovi koji upucuju da je rijec o pojavi koja zadire u samo jezgro covjekova bica ili da je zapravo samo jezgro bica. Kada se govori o materinskom jeziku, izvornom i prvotnom jeziku kojim smo otkrivali, opisivali i spoznavali svijet i svoj polozaj u svijetu – tu se ponesto mijenjaju pozicije vec prema tome govorimo li to o svom ili o tudjem materinskom jeziku, kao da su, gle, razlicita mjerila bîti – mjerimo li je prema sebi ili prema drugom Bozijem celjadetu iz nekog drugog Bozijeg naroda!

U rasplamsalim pisanim i govornim borbama za pravo na imenovanje hrvatskog jezika krajem 70. i pocetkom 80. godina, Krleza je stavio tocku na i, izgovarajuci rahm. Enesu Cengicu recenicu za koju ce se svi podjednako, kao za jedinu slamku spasonosnu u “jedinstvenom” misaonom komunistickom potopu, cvrsto hvatati: Hrvati su oduvijek svoj jezik nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim.

Tim su jezikom, o kojem govori Krleza, a kako je u tadasnjim najrelevantnijim knjigama, udzbenicima i enciklopedijama obrazlagao akademik Brozovic, govorila cetiri naroda: Hrvati, Srbi, Crnogorci i Bosanci. Muslimani su, naravno, nasljednici povijesnih Bosnjaka, koji su – ko ne vjeruje neka otvori bilo koju prasnjavu knjigu tiskanu prije svake Jugoslavije – govorili, pisali i imenovali svoj jezik dugim stoljecima, dugim upravo onoliko koliko i narodi iz Krlezine recenice, bosanskim jezikom.

Ukratko, posto je Bog dao ista prava svakom svom djetetu, a o tome je potvrda u dusi koju mu je udahnuo u grudi, onda je valjda i narodu bosnjackom dao nimalo manja prava da svoj jezik imenuju bas ovako: bosanski jezik, a ne onako kako bi htio neko drugi, pa taman to htjeli i nagovarali “prijatelji Bosnjaka”, kakvi se, recimo, pojavljuju na “prosvjetiteljskim tribinama” (cak i nekih nasih udruga). Ime jezika je sveto ime svakog naroda. U njemu se kriju sve tajne, sve ljepote, sve spoznaje, sve nesrece i svi uzleti duha naroda koji ga govori od kâlu belâ i kojim ispisuje sudbinu kalemima ljudi i meleka na vidljivim i na nevidljivim papirima. Ko god nisti ime (jezika) drugog naroda, navlaci na sebe gnjev Onoga koji to dobro vidi. Kome god (politicku) sudbinu ispisuje i propisuje drugi i nepozvani – nece se imati vremena spasiti od propasti.

A ako ipak ima i takvih koji misle suprotno i, k tomu, rade suprotno, nece nauditi narodu kojem nauditi zele, nego ce nauditi sebi i navuci drva za lomacu na kojoj su uvijek, pred ocima cijelog svijeta, izgarale slicne, nesretne ideje.

Autor: Ibrahim Kajan

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.