Indonezija – država sa najbrojnijom muslimanskom populacijom

Indonezija je država sa najvećim brojem muslimanskog stanovništva. Ova je zemlja veliki dokaz protiv onih koji tvrde da se islam širio sabljom, jer Indonezija nije postala muslimanska zbog bitki, nego su njeni tadašnji stanovnici u islamu prepoznali istinsku vjeru i rado su ga prihvatili. Uzvišeni principi ove vjere osvojili su srca ljudi na području jugoistočne Azije. Također, oni koji su donijeli islam u ove krajeve imali su lijepo ponašanje i na takav su način bili istinski ambasadori islama. Koliko li su samo dobrih djela zaradili s takvom davom, jer koliko li je stotina miliona muslimana nakon njih živjelo na tim područjima! Ovi trgovci i islamski misionari svojim su ponašanjem praktično pokazali kako biti ambasador islama.

Indonezija je zemlja u jugoistočnoj Aziji i sastoji se od arhipela koji čini 17.508 ostrva, tako da je to zemlja sa najviše ostrva na svijetu. Sljedeće zemlje direktno graniče sa Indonezijom: Papua Nova Gineja, Istočni Timor i Malezija. Država ima ukupnu površinu od 1.904.569 km². Sa stanovništvom koje, prema procjenama, u 2013. godini broji 251.160.124 (CIA Factbook) stanovnika i s tim je četvrta zemlja u svijetu po broju stanovnika i zemlja sa najbrojnijom muslimanskom populacijom. (Pew Forum, Mapping the global muslim population, Countries with the Largest Number of Muslims, str. 5) Što se tiče uređenja države, to je republika sa biranim parlamentom i predsjednikom. Glavni grad je Džakarta.

Indonezijski arhipel od davnina je bio važna trgovačka regija. Već u 7. vijeku postojale su trgovačke rute između Kraljevine Sriviđaje i Kine. Povijest Indonezije uveliko je bila pod utjecajem stranih moćnih centara koji su bili privučeni prirodnim resorsima Indonezije.

Indonezijska ostrva karakteristična su po velikom diverzitetu u pogledu etniciteta, jezika i religije. Javanci su najveća etnička grupa i, politički gledajući, najdominantnija. Indonezijski moto glasi ‘Bhinneka Tunggal Ika’, što znači: Jedinstvo kroz diverzitet. Međutim, sektaško nasilje i separatizam nisu rijetka pojava i doveli su do prolijevanja krvi.

Demografska slika

Najbrojnije muslimansko stanovništvo unutar jedne države na globalnom nivou srećemo, upravo, u Indoneziji. Iako je ova zemlja bila dugo pod vlašću Nizozemske, koja je za vrijeme uprave nad ovim područjem vršila opširne popise stanovništva, uvid u demografsku istoriju muslimana Indonezije hronološki možemo pratiti tek nakon proglašavanja nezavisnosti 1945. godine. Prva zvanična indicija o broju muslimana, koliko mi je poznato, datira iz rezultata popisa 1905. godine. Od 37.402.500 stanovnika, koliko je te godine živjelo na teritoriji koju su kontrolisali Nizozemci, 35.034.025 ili 93,67% bili su islamske vjeroispovijesti. Od 30.098.000 stanovnika Jave, 98,36% ili 29.605.653 osoba evidentirani su kao muslimani. Popis iz 1930. godine je o pitanju vjerske pripadnosti nepotpun i obuhvatio je samo dijelove cjelokupne populacije. U odnosu na današnje i prijašnje statistike, stvara konfuziju podatkom da je te godine samo 48,7% od 60.700.000 tadašnjih stanovnika Indonezije ispovijedalo islam. Dugo godina nakon nezavisnosti Indonezije, podaci o vjerskoj i etničkoj strukturi stanovništva smatrani su veoma senzitivnim pitanjem i kao takvi nisu objavljivani sve do izvršenja popisa 1971. godine kad se 87,51% svih Indonežana izjasnilo kao muslimani. Do 2000. godine udio muslimana u ukupnom stanovništvu blago je porastao na 88,22%. Prema službenim procjenama iz 2005. godine, udio muslimana u stanovništvu Indonezije iznosio je 88,77%. Popis iz 2010. godine obuhvatio je 237.641.326 stanovnika ove zemlje unutar kojih je udio muslimana iznosio 87,18%, odnosno, 207.176.162 osobe. Regionalni razmještaj muslimanske populacije Indonezije pokazuje znatne varijacije. Područja kao što su Java i Sumatra, koja su tradicionalno izložena veoma jakom islamskom utjecaju, ujedno pokazuju i najjači udio sljedbenika ove religije u ukupnoj populaciji. U provincijama, gdje je islam, manje-više, novija pojava, očito je jače prisustvo nemuslimana. U nekim provincijama muslimani su tek značajna manjina. Muslimani Indonezije u ogromnoj su većini sunije šafijskog mezheba. Postoje izvještaji prema kojima na zapadnoj obali Sumatre i na području Aceha postoje značajne komune šiija džaferijskog smjera. Pretpostavlja se da broj šiija u Indoneziji ne prelazi jedan milion. (E. Radončić, Svjetski almanah demografske istorije muslimana, str. 107–111)

Kolonijalizacija i zločini

Nizozemci su bili prisutni na područjima koja danas čine Indoneziju već krajem 16. vijeka, ukratko prije nego što je formirana Ujedinjena istočnoindijska kompanija (VOC – Vereenigde Oostindische Compagnie). Na područje današnje Malezije prije toga dolazili su Portugalci. Uporedo sa ratovima na tlu Evrope, daleko od ovog kontinenta buktali su kolonizatorski ratovi nekih evropskih zemalja koje su imale jako moreplovstvo i koje su željele da resorse kolonija iskoriste za svoje interese. Usput, moglo bi se reći da i danas ove svjetske sile iskorištavaju resorse slabijih država, možda ne putem ovako direktne kolonijalizacije kao prije nekoliko vijekova, nego primjenom suptilnijih i prefinjenijih metoda koje su jednako ili čak i više destruktivne po te slabije države. Neke države koje su se tada bavile gusarstvom i iskorištavanjem slabijih država i na takav način stekle veliko bogatstvo, i danas se bave gusarstvom samo na malo drugačiji način. Danas je to “gusarstvo” legitimizirano od strane međunarodnih zakona i pravila koja uglavnom služe za jačanje geostrateških pozicija velikih sila, dok slabije države i dalje ispaštaju.

Sasvim očekivano, jedan dio stanovništva odlučio je da osnuje pokrete za nezavisnost. Ovo se, naravno, nimalo nije svidjelo kolonizatorima koji su bili spremni na ulaganje mnogo truda u zadržavanju ove bogate zemlje pod svojom upravom. Upravo zbog trgovine produktima iz ovih krajeva i trgovine robovima, Nizozemska je stekla ogromno bogatstvo i vrhunac je doživjela u periodu koji nazivaju “zlatni vijek”. Amsterdam je tada bio jedan od trgovačkih centara svijeta, a to što se taj “uspjeh” ostvarivao na mukama robova i naroda u kolonijaliziranim područjima, to za Nizozemce nije predstavljalo neki moralni ili politički problem.

U periodu odmah nakon Drugog svjetskog rata, stanovništvo u Indoneziji nije dobilo svoju nezavisnost samo tako, bez žrtava. U proteklih nekoliko decenija u Nizozemskoj su s vremenom na vrijeme od strane Parlamenta naređivane istrage o ratnim zločinima koje je počinila nizozemska vojska u periodu od 1945. do 1949., kad je 29. decembra 1949. Indonezija postala nezavisna država, o čemu bi se mogao napisati serijal članaka.

Mnogi nisu upoznati s tim da je od 1944. do kraja Drugog svjetskog rata na području današnje Indonezije stradalo, prema procjenama, između 2,5 do 4 miliona ljudi. Naime, Japanci su 8. marta 1942. zauzeli područje Indonezije i uspostavili vojnu vlast. Prije toga Indonezija je imala jaku poljoprivredu, ali Japanci su zbog katastrofalne uprave prouzrokovali veliku glad zbog koje je ogroman broj ljudi stradao.

Izazovi, problemi i prepreke

Jedan od izazova jeste aktivnost kršćanskih misionara. Islamski misionari u Indoneziji ulažu napore da narod pozivaju i dostave im kršćansku vjeru. Kad se uporede resursi kojima raspolažu ovi misionari i resursi kojima raspolažu kršćanski misionari, jasno je da su islamski misionari u dosta slabijem položaju. Kršćanski misionari koriste škole, bolnice, sirotišta i staračke domove, poljoprivrednu pomoć, stipendije itd. Također, jedan negativan faktor jeste to što se na političkom polju uveliko radi na donošenju zakona koji nisu u skladu sa onim što vjera nalaže.

Nasilje

Jedan od problema s kojima se suočavaju muslimani u ovoj zemlji jeste i nasilje. Radi se političkom nasilju, sektaškom nasilju i rasističkom nasilju.

Što se tiče političkog nasilja, to se ogleda u nasilju od strane separatističkih grupa, pogotovo u Aćehu i Irijan Džaji. U Aćehu postoje oružani pokreti koji se zalažu za otcjepljenje zbog navodno nepravedne podjele prihoda. U ovoj regiji živi oko četiri miliona ljudi. Od 1988. do 1998. za vrijeme predsjednika Suharte, centralna vlada vodila je žestoku borbu protiv separatista i stavila je ovu regiju pod direktnu upravu vojske. U ovom periodu ubijeno je oko 3000 civila i vlada u Džakarti je zbog ovog morala da uputi izvinjenja. Nakon prestanka vojne uprave, demonstranti su tražili referendum u regiji. Ove demonstracije rezultirale su stotinama mrtvih. Nakon svrgavanja Suharte, separtistički zahtjevi postali su još jači u ovoj regiji, što je ponovo dovelo do sukoba između separatista i bezbjednosnih snaga, tako da je u otprilike deset godina poginulo više od 5000 osoba. U Irijan Džaji većina stanovništva su protestanti. Ovdje se s vremena na vrijeme dešavaju demonstracije u kojim se traži samostalnost, što naravno rezultira sukobima između demonstranata i bezbjednosnih snaga. Optužbe na račun vlade glase da se godinama krše ljudska prava i da narod ima malo koristi od prihoda i resursa.

Sektaško je nasilje prisutno u mjestima u kojima zajedno živi muslimansko i kršćansko stanovništvo, pogotovo na ostrvima Moluka, u gradu Ambonu. Ovi sukobi podstakli su sukobe u drugim regijama. Godine 1998. sukob je počeo sa svađom između dva čovjeka različite vjere, da bi to poslije prešlo na sukob između porodica, pa potom između dva sela,  a zatim se sukob proširio na cijelu regiju. Kad je u aprilu 2000. godine vojska dobila zadatak da vrati mir u regiji, stvari su se zakomplicirale jer je vojska žustro nastupila i usljed toga je došlo do još većeg broja žrtava, nakon čega je vlada proglasila vanredno stanje.

U pedesetim godinama prošlog vijeka u ovoj regiji, koja je tada bila većinski kršćanska, pojavio se separatistički pokret kršćana koji su uništili nekoliko muslimanskih sela. Nakon toga Suharto je silom iskorijenio ovaj pokret i naselio je mnogo muslimana koji su tu postali većina, i potom je ova regija postala primjer suživota. Međutim, nakon svrgavanja Suharta, nestala je i ta jaka kontrola, tako da su se osjećaji iz prošlosti vidljivo vratili u društvo i ponovo je javilo sektaško nasilje. Muslimani su bili blaga većina, a kršćani manjina od 42,8%, i ovaj faktor približnog procenta muslimana i kršćana pogoršao je situaciju.

Što se tiče rasističkog nasilja, do njega dolazi zbog raznih rasa koje žive u Indoneziji, pogotovo na ostrvu Borneo. Nasilje od strane vlasti također je jedan problem za narod; vlasti se brzo uznemire ako se pojavi neki separatistički pokret ili nasilje među narodom, što često prouzrokuje situacije “dolijevanja ulja na vatru”. (aljazeera.net, Indunisja ‘unfuš-ša’bi ve ‘unfud-devla)

Molimo Allaha da muslimane u Indoneziji i u cijelom svijetu sačuva od svakog zla! Neka su salavat i selam na posljednjeg poslanika i Allahovog miljenika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i sve ashabe!

El-Asr, br. 66.

 

Piše: Hasan Stranjac

Izvor: minber.ba

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker