“ISLAMSKI IDENTITET EVROPE” Kultura i demokratija, diskriminacija i predrasude

Govor vrijeđanja, omalovažavanja i mržnje prema islamu i muslimanima, sve češće ulazi i na vrata političkih institucija pa čak i parlamenata većeg broja europskih država članica EU.

Piše: Akademik Ferid Muhić

Kristofer Koldvel naglašava potrebu da se isključi kulturni utjecaj islama na Europu, zbog toga što dovodi do većeg broja problema. Tako, prema njegovoj ocjeni, islam praktično ne razlikuje, ne razdvaja, ne dijeli društvo na crkveni i sekularni dio, nego ga posmatra kao organsko jedinstvo ova dva aspekta, dok Evropa insistira na sve jačoj podijeli i razdvajanju crkve od države. Isto tako, evropske aspiracije za što veću kulturnu i religijsku toleranciju, bitno ograničavaju njihovu sposobnost da kritikuju islam danas, na način na koji je nekada Islam kritikovao kršćanstvo. Kao dokaz i ilustraciju ove tvrdnje Koldvel navodi sve brojnije tužbe muslimana koji se pozivaju na evropske zakone o zabrani govora mržnje (hate speech), da bi se odbranili od svake, pa i opravdane kritike, izvrćući ih u primjere vrijeđanja islama i muslimana. Istovremeno, dodaje kolumnista Koldvel, slučajevi otvorenog nasilja i zločinački akti kakvo je bilo ubistvo režisera Teo van Goga, zbog kritičkog tretmana žene u islamu u filmu Potčinjavanje (Submission), potvrđuju netolerantnosti muslimana na pravo i slobodu izražavanja!

Interesantno je da ni Kristofer Koldvel, kao i niko od njegovih čitatelja, ne vidi da ovdje nema nikakve protivrječnosti. Naprotiv, muslimani koji u svojoj kulturi očigledno ne poznaju uvredljiv govor kao stavku u inventaru slobodne komunikacije i prava na slobodu izražavanja, principijelno, iz dubine sopstvene kulturne tradicije, protestuju protiv govora mržnje  pozivajući se, kao dobri građani, na postojeće zakone, kad god je moguće da se problem riješi sudski. Međutim, s obzirom na činjenicu da je sudsko rješenje izostalo u slučaju tužbe protiv režisera Teo van Goga, dakle da je odbijeno upravo pozivanjem na slobodu izražavanja, koji je, u očima muslimana definitivno bio kriv upravo za  zakonski proskribiran akt govora mržnje, u njihovoj odluci da sami kazne prekršitelja, nije bilo ničeg protivrečnog, koliko god imalo mnogo toga što je nedopustivo i sporno u ravni ocjene težine samog djela!  Ovome treba dodati i činjenicu da su isti oni mediji koji do danas ne prestaju podsjećati na ubistvo Tea van Goga, prešutili ili jedva da su i spomenuli ubistvo muslimanke, “izbodene mučenice” u sudnici jednog njemačkog suda, samo zato što je bila pokrivena  burkom, kao i njenog muža, koji je napadnut samo zato što je svojoj supruzi dopustio da se odijeva u skladu sa islamskom tradicijom umjesto da je prisili da se odijeva na način kako se odijevaju ne-muslimani, koje je izvršio jedan kršćanin fundamentalist i anti-islamist, u sudnici u Njemačkoj. O ovoj nevjerovatnoj razlici u tretmanu  zločina počinjenih nad muslimanima  i zločina koje počine muslimani svih europskih medija bez izuzetka, najbolje govori činjenica da niko od urednika tih časopisa ili TV emisija, pa i niko od miliona građana Europe koji znaju da je ime čovjeka ubijenog zato što je vrijeđao vjerska osjećanja muslimana Teo van Gog, sasvim sigurno ne zna ime muslimanke  ubijene u sudnici samo zbog toga što je njeno  lice bilo  pokrivena burkom,  kao ni ime njenog muža ubijenog samo zato što je njen muž! Upitajte se, dragi čitatelju, znate li vi njihova imena!?

Da bi se u budućnosti maksimalno smanjila opasnost od ovakvih incidenata, neophodno je putem svih medija na teritoriji EU podvući kulturološki ključnu činjenicu: Islam je kultura u kojoj se ne toleriše uvredljiv govor. Vrijeđanje bilo koje religije najstrožije je zabranjeno muslimanima na više mjesta u Kur’anu, kao i u desetinama sačuvanih hadisa, dakle dokumentovanih predanja iz života poslanika Muhameda a.s.! Kao što muslimani  sankcionišu svako vrijeđanje drugih monoteističkih religija naroda četiri knjige, pa čak i samo ogovaranje ljudi koji nisu prisutni razgovoru, bilo uzajamno, bilo kroz vrijeđanje i ogovaranje ne-muslimana, tako ne tolerišu ni kada ne-muslimani vrijeđaju njih. Ova razlika u pristupu vrijeđanju svih a posebno vjerskih osjećanja, koje je u islamu izuzeto iz kategorije prava i slobode na govor,   ujedno  je bitna kulturološka i antropološka razlika između recepcije čina uvrede kod muslimana  i kod ne-muslimana! Stoga treba sistematski i u svakoj prilici ukazivati na ovu kulturološku razliku, da bi se ne samo izbjegle ekstremne i masovne reakcije muslimana kakve su inicirali Salman Ruždi svojim knjigama, autor naručenih kariktura u danskim časopisima, režiser Teo van Gog svojim filmom, i mnogi drugi,  nego i da bi se tačno razumjeli korijeni ovih nesporazuma i na njima zasnovanih  nemilih događaja!

Na žalost, čini se da smo još veoma daleko od bilo kakvih ozbiljnijih inicijativa da se islamska i ne-islamska kulturna tradicija u Europi suoče u kreativnom dijalogu i da se kroz takav instruktivan i otvoren dijalog  uzajamno shvate. Retorika vrijeđanja, potcjenjivanja i difamiranja muslimana, kao i sve raširenija  praksa medijskog širenja rasističkih i nacionalističkih viceva na njihov račun, sve više dobija na popularnosti u nekim dijelovima Europe. Pri tome, govor vrijeđanja, omalovažavanja i mržnje prema islamu i muslimanima, sve češće ulazi i na vrata političkih institucija pa čak i parlamenata većeg broja europskih država članica EU, na šta nedvosmisleno ukazuje poznata novinarka Liza Bjurvald:”Umjesto da se legitimiše kao notorni neo-nacist, donedavno anonimni Bering Brejvik (optužen za napade u Norveškoj 2011godine) je ovaj put jednostavno prihvatio ideologiju koja se javno zastupa u našim parlamentima, i čak u sjedištima vlada.” Podsjetimo i na činjenicu da je kampanja protiv dozvole za gradnju munara u Švajcarskoj, tokom 2009 godine, bila toliko uvredljiva za muslimane  i tako otvoreno neprijateljska prema islamu, da su posteri koji pozivaju na referendum,  u mnogim gradovima morali biti uklonjeni zbog svojih eksplicitno rasističkih poruka i likovnih rješenja!

Kulturni manihejizam ne-islamske europske tradicije 

Anti islamska ideologija ne mora uvijek biti formulisana eksplicitno uvredljivom retorikom. Primjer diskretnije ali ništa manje otrovne anti-islamske, rasističke, šovinističke ideologije, predstavlja knjiga Turkey in Europe, koju je objavio autor skriven iza pseudonima “Odysseus”. Objavljena 1900 godine, ova obimna knjiga na svakoj od 475 stranica, legitimiše njenog autora kao tipičnog, punokrvnog engleskog kolonijalnog gospodara, koji u sebi ujedinjuje uloge benevolentnog prosvjetitelja i oholog gospodara. Svoje ne malo znanje pisac direktno zloupotrebljava, stavljajući ga u službu najgore vrste europskog šovinizma, anti-islamizma i ultra nacionalistčke arogancije. Vođen tom kolonijalističkom slikom koju je stvorio o sebi ali i o Europi u cjelini, naš Odisej smatra za svoju obavezu da neukom turskom i generalno, muslimanskom čitateljstvu pokaže na djelu maksimalnu  skrupuloznost naučnika, koji pedantno citira  i korektno navodi izvore podataka kojima se služi, demonstrirajući istovremeno veličanstvenu beskrupuloznost bogomdanog mudraca  kome ni  na kraj pameti ne pada da obrazlaže svoje zaključke sopštene rečenicama intoniranim kao neopozive presude vrhovnog suda, na koje nema prava žalbe! Jer, kao što očigledno misli ovaj autor, oni (Turci, a s njima i svi drugi muslimani) su dužni slušati njega i pamtiti njegove riječi, a on njima nije dužan ne samo ništa objašnjavati, nego čak ni govoriti! Ali kad im se već ukazala ta velika čast, neka otvore uši.  Ovako se skuplja činjenična građa! – kao da kaže ovaj samozvani perfidni “Albion/Odisej” – I to je ono što i vi, tupavi orijentalci, Turci i svi ostali muslimani, koliko god inače bili glupi, možete naučiti ako se dobro potrudite! A ovako se tumače, jer razumijevanje nije vama dato. To ćemo, umjesto vas, učiniti mi, inteligentni, civilizirani Europejci, na  prvom mjestu, mi Britanci!  Karakteristična jednosmjerna struja, tipična za sve predstavnike kulturnog, rasnog, nacionalnog i religijskog šovinizma,   teče kroz mozak ovog sistematski ali isto tako jednosmjerno educiranog erudite, sa hipertrofiranom sposobnošću za kritiku, i potpuno amputiranom sposobnošću za samokritiku. Nakon stotinu puta ponovljenih ocjena/presuda, da su Turci glupi, krvoločni, nesposobni da se bave uzvišenim stvarima, što se prisuje činjenici da su muslimani, čime se čitava islamska civilizacija degradira u svakoj prilici i u svim aspektima socijalnog života, intelektualnih sposobnosti i moralnih odlika koliko god je moguće više, ovaj Odysseus, alias C.N. E. Eliot, direktno denuncira Turke kao narod koji nije stvorio ništa svoje i koji, se  u tom pogledu nalazi na samom dnu ljestvice svih naroda: “Kad čovjek bolje razmisli, Turci jedva da imaju nešto svoje, nešto što nije pozajmljeno od drugih. Njihova religija je arapska; njihov jezik je pola arapski i persijski, njihova umjetnost je persijska ili vizantijska…”

Njemu očigledno ni na pamet ne pada da se pita kako u tom pogledu stoje stvari sa Englezima, odnosno Britancima. Da se je samo letimično osvrnuo, suočio bi se sa činjenicama koje Britance spuštaju znatno niže na onoj ljestvici naroda koji nisu stvorili ništa: Jer, kad čovjek bolje razmisli, Britanci, a posebno Englezi,  jedva da imaju nešto svoje, što nije pozajmljeno od drugih. Njihova religija je semitska; njihov jezik je 85% romanski, latinski i grčki; njihova umjetnost je italijansko-francuska; njihovo bogatstvo je izgnuto eksploatacijom ljudi iz prekomorskih kolonija,  i pljačkom prirodnih bogatstava durgih rasa i naroda; kao narod oni su ponajmanje autohtoni Briti i Sasi, a mnogo više pridošlice i uzurpatori  Normani i Romani; čak i njihov najomiljeniji trenutak – tea time at five o’clock, omogućen je čajem, napitkom od biljke iz Azije,  koja nikada nije rasla u Engleskoj!

Pa ipak, ono što je najveći gubitak i nenadoknadiva šteta ovakvih vještački nametnutih kriterija inspirisanih ideološkijom supremacije i željom da se ponizi onaj Drugi, zapravo je stvaranje neke vrste trajnog logičkog astigmatizma i totalnog sljepila pred činjenicama! Naime, kakvi god bili u svjetlu Odysseus-ovog kriterija, i Turci Osmanskog carstva i Britanci su na samom vrhu liste naroda na osnovu svojih stvarnih dostignuća u politici, ekonomiji, umjetnosti, kulturi, u ratu i u miru!  Na žalost, ovo sljepilo i astigmatizam već su uhvatili korijena i ubrzano prerastaju u veoma raširenu bolest. U tom pogledu, malo šta se promijenilo u odnosu ne-islamske naučne produkcije prema islamu i muslimanima  od vremena ove studije objavljene 1900 godine pod pseudonimom Odysseus,  do savremenih Report Studies. Zajednički imenitelj svih sličnih analiza, izvještaja, naučno-istraživačkih projekata kao i političkih inicijativa ne-islamskih institucija i autora, jeste njihov otvoren kulturni kolonijalizam. Eksplicitan, ofanzivan, brutalan; ili implicitan, defanzivan i rafiniran – ovaj kulturni kolonijalistički mentalitet čini bez izuzetka njihovu zajedničku referentnu tačku i markira njihov opšti konceptualni okvir. Suština kulturnog kolonijalističkog mentaliteta otkriva se u potpuno neupitnom uvjerenju, promovisanom u postulat, da je u odnosu islamskih i ne-islamskih shvatanja, vrijednosti i tradicija, uvijek jedna strana ispravna a druga u pogrešna, jedna superiorna a druga inferiorna, jedna progresiva a druga retrogradna, pri čemu se samo po sebi podrazumijeva da je ova naša ne-islamska bez izuzetka i u svemu ona ispravna, superiorna i progresivna,a ona njihova islamska, pogrešna, inferiorna i retrogradna.

U ovom kontekstu, kulturni manihejizam ne-islamske europske tradicije, predstavlja ne samo zajednički imenitelj, nego i konstantu odnosa ne-islamske komponente identiteta  Europe, prema islamskom identitetu Europe. Samo iz perspektive nekritičkog postuliranja ovakvog rigidnog i dogmatskog manihejskog principa, koji sve što je islamsko klasifikuje u negativnu – a u svakom slučaju nižu – kategoriju, moguće je takvog kapitalno ignorisanje antropološki relevantnih, pa čak i ključnih činjenica, moguće je stvoriti sliku univerzalno i apriorno superiornog kršćanskog i inferiornog islamskog društva, vrijednosnog sistema i duhovnog svijeta! Samo u takvoj nekritičkoj optici ideološkog astigmatizma, bilo je moguće promovisati partikularne modele sopstvene kulture i tradicije u obrazac “univerzalnih ljudskih vrijednosti”, sopstveno društvo neopozivo uzidići u idealni model “autentične realizacije slobode i ljudskih prava”, a sopstvene moralne standarde besprizivnim autoritetom ucrtati kao nulti meridijan koji hirurški precizno razdvaja “svijet dobra” i “svijet zla”. Samo u ovom kontekstu mogla je nastati beskrajno arogantna predrasuda da identitet Europe čine samo kršćanski elementi, (uz kasniju dopunsku korekciju koja se proširila iznuđenim dodatkom judeo-kršćanski), kao i lunatički plitka ideja da se jedna tako snažna, imanentna civilizacijska komponenta kakva je islamska civilizacija, koja je europski identitet suštinski oblikovala u kontinuitetu tokom poslednjih14 stoljeća i presudno odredila njen današnji multicivilizacijski i multireligijski identitet, može eliminisati infantilnim postupkom uobraženog pubertetlije koji u gnjevu odsiječe sliku svog brata sa zajedničke fotografije!?

 (Izvod iz knjige Islamski identitet Europe)

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker