Kada formalno dobije tretman bitnog, i kada se čista tesafuvska misao o Bogu, personificira u vrlo problematičnim osobama

Autor: Faruk Međedović

Ovih dana sam na godišnjem odmoru  u mojem Akovu(Bijelom Polju). Ali ni traga od onog Akova, ni traga od  sjaja onih nekoliko po arhitektonskoj ljepoti čuvenih džamija, u kojima su se dobri Akovljani, za vrijeme namaza, okretali Biću UZVISENOG GOSPODARA, i iskazivali svoju iskrenu ljubav prema NJEMU, i melodičnim glasom recitirali veličanstveni  spjev, ” MEVLUD”, o rođenju, životu i smrti, poslednjeg Božijeg izaslanika Muhameda a.s. autora Saliha Gaševića, koji je svoj  smiraj našao u avliji današnje  bjelopoljske džamije.    A u ovim popodnevnim satima, u atmosferi nepodnošljivo sparnoj, kroz eter su vibrirali čežnjivi stihovi pjesnika Junuza:

“Zdravo rodni grade, rijeko i vrbe

Zdravo Pruško ravna, voće rascvjetalo

Zdrvavo zelen brda, pitoma izdašna

Iz mladosti moje, sjajno ogledalo

U kom gledam sebe i djetinjstvo moje

Osunčane dane i zvjezdane noći

I tugu i radost i patnje i bure

I drugove koji više neće doći

Sa mnom na sunčanje na obali Lima

Kad Tršo – (RIFAT BURDŽEVIĆ) nas skupi i priča o sreći

Koja evo dođe i raste ko plima!””

– I zaista me obuzmu ujedno i tuga i radost: tuga posebno; jer nema više ni ravne Pruške, ni njenog rascvjetalog voća: ni onih starinskih kuća i njihovih tajanstveno lijepih avlija, ni prašnjavih uskih sokaka, a i u nikom više, niti trunke od onog Tršovog revolucionarnog duha, a sanjati  o sreći i budućnosti  je utopistički. I da umjesto  sjedim sada, bar u jednoj od onih nekada prelijepih dženetskih avlija i bašči,  ja sam izabrao jedan lokal na mjestu stare bjelopoljske tržnice, da bih popio kahfu i prelistao izdanje jednih dnevnih novina.  Za susjednim stolom, ovoga lokala, sjedio je čovjek, otprilike četrdesetih godina, i uživao ispijajući pjenušavo pivo. Nekome je on u znak pozdrava podigao ruku, i dobacio: “Gdje ćeš, hajde svrati!” – Prolaznik je prihvatio njegov poziv, prišao njegovom stolu, i nakon što  su se rukovali, je sjeo. Gost je pitao prolaznika: ” Gdje si to bio, po ovakvom kišnom i  sparnom vremenu?” – “Klanjao sam podnevni namaz”  odgovori mu prolaznik. – “Otkad ti to posta ibadetli bogati?”, zapita ga gost sa podsmijehom i blagom dozom arogancije, te nastavi: – “Znam, da ranije nijesi bio neki vjernik, te da iskreno rečeno, nijesi umio ni na sedždu padnuti, jeli tako?”- Prolaznik mu mirno odgovori:  “Odakle ti znaš moj odnos prema Uzvišenom Gospodaru, te da možeš tako nešto ustvrditi, ili si možda neki ćiramet, te imaš sposobnosti, da prodreš u moja najdublja i najintimnija osjećanja, prilikom mojeg namaza!”. Gost odmahnu rukom, unese se prolazniku u lice i tihim, oteženim glasom teatralnog prizvuka, reče: “Nemoj mi pričat: posmatrao sam te prije par sedmica za vrijeme akšam namaza, kako sporo prelaziš sa kijama na ruuku, te kako se poslednji uspravljaš sa sedžde: slabo mi nesto poznaješ tehniku namaza. Ah, kako ja to samo radim spretno: cik-cak; ukoliko trepneš ja sam sa sedžde vec  na drugi rekat. A, sada, da te pitam, šta trebaš učiti na kijamu, šta na sedždi i tešehudu: ti mi nebi znao odgovoriti”. – “A, ti znaš, zajedljivo ga upita prolaznik!”. – “Znam tako mi svega na svijetu, i to sve na čisto arapskom!”, pobjedonosno mu odgovori gost. “Aha, reče prolaznik: “Ti znaš na arapskom, ali ne razumiješ značenje”. – “Kakvo crno značenje, i kako ćeš biti musliman, kada ne doviš na izvornom jeziku, na kojem je časni Kuran objavljen. Tačno je da ne znam šta znači, ali mene Bog razumije i vidi kada sam na namazu”. – “Nije suština u tome, jeli te Uzvišeni vidi i čuje, dok se pregibaš kao kakav gimnastičar, na namazu, već u tome,  da ti znaš šta izgovaraš, da bi osjetio milost Uzvišenog Gospodara”, i nije ALLAH, čovjek silnik, pa da mu ti dugim dovama laskaš i podilaziš Njegovoj taštini”, odgovori mu prolaznik. – Gost mu ljutito odgovori: “Ne poznaješ formu namaza, i nemožeš biti nikada pravi vjernik!”. – “E, kada bih ja, prilikom obavljanja četiri rekata u jednom namazu, morao misliti na 800  hiljada vadžiba, koliko ih ima, a isto toliko, možda, i više mustehaba, suneta, mekruha, moj burazeru, ja ti nebih mogao doživjeti Boga, niti misliti o Njemu”,  sa dubokim uzdahom i olakšanjem, obrazloži prolaznik. – “Ne, ne, i u samom Kuranu stoji kako ritualno moraš obavljati namaz i sam je Muhamed a.s.  to propisao,a na taj tvoj način, ti tu tvoju ljubav, prema Bogu, možeš slobodno otići gore navrh grada, svratiti u Petrovu crkvu, te je tamo iskazati”, sa podsmijehom reče gost. – “Svejedno, bilo to  Petrova crkva, Sinagoga, ja kada imam potrebu, da osjetim ljubav Božiju, za mene postoji, samo jedna bogomolja”, smireno mu odgovori prolaznik.

Žustra rasprava o ibadetu, namazu i odnosu prema Uzvišenom Gospodaru, ova dva zajedljivca, i njihova proturječna stajališta me podstakoše , na veoma duboka razmišljanja. Jak intenzitet moji razmišljanja je nadvladao buku njihovog prepiranja. – – – Moj susjed, gost, se hvali, kako izvanredno poznaje tehniku namaza: ja zaista ne mogu poreći činjenicu, da, na primjer, namaz mora imati svoju formu, to jest način obavljanja, pogotovu što je to opšta zajednička obaveza i obilježje svih muslimana, i ti se obredi upoznaju i izučavaju sa formalne, fikhske strane. Zapostavljeno je ono što je u namazu bitno, a ono što je formalno, dobilo je tretman bitnog.  Ne radi se o negiranju forme, kao takve. Ona je kao sredstvo za izražavanje suštine nužna. Ali nije svakako dobro, kada forma postane sama sebi cilj, kada se u njoj izgubi suština i kada ona postane prazna bez sadržine.  Svođenje molitve, namaza, na puki verbalizam, određene mehaničke radnje i formalizam je velika zabluda.

 Moj susjed  na terasi restorana, prolaznik, je uvjerenja, da forma u ibadetu, posebno u namazu, i nije tako bitna, već onaj najsrećniji momenat za njega, u kojem on doživi  Božiju blizinu. Pa, i jeste tako: forma u ibadetu, pogotovu namazu, gubi svaki smisao i svaki značaj. U suštini, pravi ibadet, namaz nema forme, nema, čak ni riječi. To su  najdublji,najintimniji, najsuptilniji osjećaji i doživljaji onog što je, isto tako, najsuptilnije, najuzvišenije i najljepše, što  se, svakako, ne može izraziti riječima. Radi se o kategoriji viših doživljaja, i svi naši pokušaji, da ih izrazimo posebnim riječima, da im damo posebne forme, mogu samo smetati i doprinijeti, da oni izgube na svom intenzitetu. Sve je to kada se radi o saobraćaju s Bogom suvišno. Bog gleda namjere i intimne pobude, koje on zna, a ponavljanje i mehaničko recitovanje tekstova, čije se značenje ne doživljava, jer se i ne razumije. Njemu ne trebaju riječi. One mogu biti prazne i lažne, i iza njih se mogu kriti najprljavije namjere licemjerstva.

Tvrdnja mojeg susjeda, gosta, da je forma obavljanja namaza, striktno propisana u časnom Kuranu je netačna. A, ni sam Muhamed a.s, nije odredio jedinstvenu formu, i nije  joj  pridavao neki osobit značaj, te da se  prilikom obavljanja namaza, nije uvijek držao istih detalja. Svakako, svako okretanje i obraćanje Bogu, ukoliko vodi iskrenom doživljaju, bez obzira na način i formu izvođenja je valjano. Ovim se sjetih  stihova velikog klasika tesavufske misli Džemaludina Rumija “Ja nosim ahmediju na glavi, ali oko pojasa nosim i Zaraduštov zunar. Ništa mi ne smeta, kada, istodobno, u duši nosim nur(svjetlo). Ja sam musliman. Ne smeta mi da kažem da sam kršćanin, brahmanac, zaraduštovac, jer ja samo Tebi težim, o Vrhovna istino! Ja znam samo za jednu bogomolju. Nije ni malo važno što je nazivaju različitim imenima: džamijom, crkvom, idolopokloničkim hramom. Bože, Tvome se biću okrećem i ono je krajnji cilj moje sreće.” Ovakvo Rumijevo shvaćanje je nailazilo na najoštrija reagovanja od strane fikhskog formalističkog shvaćanja, koje je predstavljalo zvanično mišljenje organa vlasti – Halife. Ali najveću tragediju u razvoju tesavufske  misli, ujedno i najveću proturječnost, je predstavljalo, njeno pretvaranje u sistem i zatvaranje u formu određenih dogmatskih shvaćanja. Zatvaraju ći se u određene forme, ona se potpuno deformisala i pretvorila u svoju suprotnost – u čisti verbalizam i formalizam.

Da bih izmirio proturječna stajališta mojih susjeda gosta i prolaznika, morao sam konstatovati, da je u velikoj mjeri ipak bilo zloupotreba i deformacija, kako u pogledu forme, tako i u pogledu sadržine. Fikh je otišao u jednu, a tesavuf u drugu krajnost. Ulema zahira(Fikha i Šeriata) pretvorila je sve vrste ibadeta u čisti verbalizam,dok ih je ulema hakikata(tesavuf) potpuno mistificirala. Jedni su predimenzionirali formu, a drugi sadržinu. Pseudotesavuf je uvodeći kult muršida i njegove nepogrešivosti, postavio posrednika i time otvorio vrata bezbrojnim zabludama i omogućio kojekakvim psihopatama i patološkim tipovima da se u svojim bolesnim ambicijama iživljavaju i pripisuju sebi nadnaravne moći – keramet. Šejh je postao idol, preko kog se može opštiti sa Bogom. Tako je u nepogrešivom Šejhu, završila ova velika tesavufska misao o Bogu.

I na kraju,  bih , i ako po ovakvom sparnom i  kišnom vremenu, rado  osjetio trenutak utapanja u apsolutno savršenstvo i  ljepotu, trenutak doživljavanja najvećeg spokojstva i mira u jednom višem svijetu.  A, i da kod  mojih susjeda, gosta i prolaznika, da  ibadet izazove viši, uzvišeniji osjećaj, i posebno intimno i ugodno raspoloženje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Vakat.me.

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.