Kako islam gleda na problem invalidnosti

Kako islam gleda na problem invalidnosti[1]

Nema sumnje da je pitanje invalidnih osoba i osoba sa posebnim potrebama jedno od suštinskih problema našeg društva, pa kao takvo zaslužuje posebnu brigu i tretman. Islam kao sveobuhvatni koncept i sistem življenja ima instrumente da ljudima pokaže smjernice i puteve koji vode ispravnom i zadovoljavajućem rješenju i tog pitanja.

Hendikepirana osoba, ili invalid je svaka osoba koja ima vidljivu fizičku ili psihičku mahanu koja je rezultat bolesti ili nasilnog nasrtaja na njeno tijelo ili psihu.

Historijski osvrt

Invalidnost kao pojava datira još od prvih generacija ljudi koji su hodili Zemljom, s tim što se ona različito definirala kroz protekla stoljeća i u različitim društvima i zajednicama. Platon (427.-347. prije nove ere) u svom djelu “Idealna država” nije predvidio mjesto za osobe sa izraženom invalidnošću, zadovoljivši se sa širenjem sloja jakih pojedinaca, a zapostavivši u potpunosti mogućnost suživota sa slojevima nemoćnih i slabih. U prastarim grčkim vojnim udžbenicima nalazili su se zakoni koji pozivaju eliminisanju i egzekuciji invalida. U tome su ih slijedili i Rimljani, iako su koristili druge metode uklanjanja takvih osoba.

Objavljene vjere su promijenile prethodna shvaćanja, poglede i odnos prema hendikepiranim osobama. U judaizmu se konstatuje da osoba koja je izgubila sluh ili ima izraženu neku od tjelesnih ili psihičkih mahana nalazi se u takvom stanju Božijom odredbom. U kršćanstvu je još više naglašen human odnos prema invalidima. ‘Isa, a.s., je imao mu’džize da je sa dozvolom Allaha, dž.š., izliječio slijepca i oboljelog od gube. Kada su ga njegovi učenici upitali: “Učitelju, da li je on zgriješio, ili su njegovi roditelji, pa se rodio slijep?, ‘Isa, a.s. im je odgovorio: “Niti je on zgriješio, a ni njegovi roditelji, nego je to zato da bi se na njemu pokazala Božija djela.”

Islamski pogled

Izvori islama, Kur’an i sunnet, sa posebnim obzirom i poštivanjem tretiraju invalide. U islamskom društvu ne postoji sloj društva koji je na margini i koji je zapostavljen, naprotiv, svi učestvuju i doprinose, shodno svojim objektivnim mogućnostima, izgradnji i prosperitetu tog društva. Svi članovi tog društva uživaju poštovanje i uvažavanje, a najbolji dokaz za to su riječi Allaha, dž.š., koje predstavljaju bogastvo smjernica i uputstava koja su objavljena u vrijeme u kojem su egzistirale civilizacije i narodi koji su pozivali eliminisanju hendikepiranih ljudi, kako bi na taj način izgradili jako i stabilno društvo. Jedna od sura koja problematizira odnos prema hendikepiranim osobama je sura ‘Abese u kojoj na samom početku Allah, dž.š., kaže: “On se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš-možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi.”[2]

Povod objave ovih ajeta bio je događaj kada je Ibn ummi Mektum[3]došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., u vrijeme dok su kod njega bili uglednici i visokodostojnici iz plemena Kurejš: ‘Utbe i Šejbe, sinovi Rebi’e, Ebu Džehl ibn Hišam, ‘Abbas ibn Abdul-Muttalib, Umejje ibn Halef i Velid ibnul-Mugire koje je pozivao u islam.[4]On im je dao prednost u odnosu na Ibn ummi Mektuma, r.a., jer bi njihovo prihvatanje islama značilo prelazak na islam i njihovih sunarodnjaka. Ibn ummi Mektum je prišao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: “Obavijesti me i poduči onome čemu je tebe Allah podučio” i taj zahtjev je nekoliko puta ponovio, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije volio da prekine svoj govor i obraćanje, pa se namrštio i okrenuo od njega, pa je tim povodom objavljena ova sura. Zapažamo da je povod objave ove sure bio problem na koji je naišao slijepac po imenu Ibn ummi Mektum, što je najveći dokaz kakav povlašten položaj i status ima hendikepirana osoba (u ovom slučaju slijepac) u islamskom društvu. Nakon silaska objave, kada bi se Allahov Poslanik, s.a.v.s., susreo sa ovim čovjekom, rekao bi mu: “Izražavam dobrodošlicu onome zbog kojeg me ukorio moj Gospodar”, a zatim bi ga upitao da li ima neku potrebu da mu je ispuni.

Slijedeći argument koji ukazuje na uključivanje invalida i njihovo angažiranje na odgovarajućim poslovima, pa i na onim koji su od velikog značaja za društvo jeste postavljanje Ibn ummi Mektuma u dva navrata za gradonačelnika Medine umjesto Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je on odlazio sa vojskom u borbu. Svakako da se iz ovog slučaja vidi koliko povjerenje je Vjerovjesnik, s.a.v.s., imao kada mu je prepuštao tu veoma odgovornu funkciju, a također i poseban respekt, uvažavanje i poštivanje takve osobe koja spada u specifičnu kategoriju islamskog društva.

Islam je eliminisao i poništio prepreku i neugodnosti koje bi hendikepirana osoba mogla imati prilikom ulaska u kuće, te objedovanja u društvu drugih osoba. Allah, dž.š., o tome kaže: “Nije grijeh (tj. ne treba biti neugodno ili smetati) slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnom, a ni vama samima da jedete u kućama vašim, ili u kućama očeva vaših, ili u kućama majki vaših, ili u kućama braće vaše, ili u kućama sestara vaših, ili u kućama amidža vaših, ili u kućama tetaka vaših po ocu, ili u kućama daidža vaših, ili u kućama tetaka vaših po majci, ili u onih čiji su ključevi u vas ili u prijatelja vašeg; nije vam grijeh da jedete zajednički ili pojedinačno…”[5]U ovom ajetu se jasno stavlja do znanja da invalid ima puno pravo da pristupi jelu u kućama svoje rodbine u bilo koje vrijeme, a oni nemaju pravo da mu to uskrate ili ga spriječe.

Islam je zabranio nanošenje uvreda koje se negativno odražavaju na psihu invalida, a koje su izražene u formi podsmijeha, ruganja, izazivanja (provociranja) i drugih oblika ponižavanja, omalovažavanja i vrijeđanja. Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni drugi i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju sami sebi čine nepravdu.”[6]

Mnogo je hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji podstiču na posebnu brigu i pažnju u odnosu prema hendikepiranim, nemoćnim i slabim osobama. Mus’ab ibn Sa’d ibn Ebi Vekkas, r.a., je rekao: “S’ad je smatrao da on ima prednost u odnosu na one koji su nižeg ranga i položaja od njega, pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Zar vi ne budete potpomognuti i opskrbljeni radi vaših nemoćnih i slabih?”[7]

U drugom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: “Ko od vas bude klanjao kao imam ljudima neka bude umjeren, jer među njima ima slabašnih, starih, iznemoglih i bolesnih, a kada sam po sebi neka klanja kako želi.”[8]

Iz prethodnog vidimo kako islam posvećuje dosta prostora i posebne pažnje prema hendikepiranoj kategoriji društva, jer je invalid osoba koja nije mogla da bira da li će biti u stanju invalidnosti ili ne i to nije bila njena odluka. Invalid je kao i svaki musliman ima svoja prava radi njegovog učešća u društvenom životu, stoga je veoma važno omogućiti mu rehabilitaciju putem koje će reanimirati i povratiti tjelesnu snagu, te postići duševni mir i prilagoditi se na onaj način koji odgovara vrsti i obimu invalidnosti. Samo tako će mu biti omogućen dostojanstven život, odnosno život koji dolikuje ljudskom biću i bit će aktivno uključen u tokove razvoja društva kroz investiranje u neiskorišene ljudske potencijale i njihovo aktiviranje i rad u proizvodnim granama.

Musliman treba da ima jasno izgrađen stav i odnos kada se radi o bolesti ili invalidnosti. To se ogleda, općenito govoreći, u prihvatanju stvarnosti kakva ona i jeste, shodno riječima Allaha, dž.š.: “…moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.”[9]Za primjer ispravnosti takvog stava uzimamo i kazivanje o Ejjubu, a.s., koji je strpljivo podnosio bolove i sve nedaće u teškoj bolesti koja ga je zadesila. Poznato je da islam poziva i podstiče muslimana da se strpi u nevolji i poteškoćama na koje naiđe u svom životu, a da sve ono što ga pogodi, bilo to dobro ili zlo, a koje su vezane za njegovo tijelo, dušu, ili imetak, sve je to ispit i kušnja od Allaha, dž.š. Uzvišeni Allah je rekao: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti, a Allah sve dobro zna.”[10]Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Čudan je položaj vjernika – sve je za njega dobro (hajr). A to nije tako, osim kod vjernika. Ako ga zadesi kakva radost, zahvalan je Allahu i to je za njega hajr. A ako ga zadesi nesreća, strpi se i opet bude dobro za njega (budući da ga za to čeka Allahova nagrada).”[11]

Allah, dž.š., je rekao: “Reci:’Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi, On je Gospodar naš.’ I neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!'”[12]

Dakle, islam podstiče vjernike na strpljivost i stoičko podnošenje nevolja koje nas zadese, kako bi oni znali da je Uzvišeni Allah Onaj koji ih iskušava, a On je najmilostiviji prema Svojim stvorenjima. On ih nije iskušao zato da bi im nanio bol, nego je to Allahova volja i Njegovo određenje koje ne može promijeniti niko osim Njega, hvaljen neka je On. Time On iskušava i stavlja na ispit ljude, kako bi izabrali da li će zatražiti utočište i pomoć kod svoga Gospodara i samo od Njega zatražiti nagradu i spas.

Gdje je izlaz i lijek? 

Prije svega lijek je u dubokoj i postojanoj vjeri u Allaha, dž.š., oslanjanju (tevekkulu) na Njega, te u strpljivosti (saburu) u nedaćama i teškoćama. Allah, dž.š., je rekao: “O vjernici, tražite sebi pomoći u u strpljivosti i namazu! Allah je doista na strani strpljivih.”[13]Kada god se poveća bol kod hendikepirane osobe i klone duhom zbog onoga što ju je zadesilo, neka stane na namaz, prione na učenje Kur’ana Časnog, jer je to najbolji lijek i terapija koji se mogu primijeniti.

Neki filozofi su izjavili da bolovi i patnje koje su prouzrokovane invalidnošću donose sreću, pa tako jedan njemački filozof veli: “Apsolutno ne osjećam da sam ikada bio sretniji u svom životu od momenata kada sam bio najteže bolestan, momenata žestokog bola.” Filozof Šopenhauer smatra: “Čovjeku je neophodna bol kako bi nastavio kontinuitet života, kao što je lađi potreban kapetan.” Slikar Edvard Monti je kazao za bol da: “bez boli i tegoba, postat ću lađa s kojom se vjetrovi poigravaju.”[14]

Islamska civilizacija i pitanje invalidnosti

Islamska civilizacija je izgrađena na principima islama i njegovim univerzalnim vrijednostima koje su plod primjene kur’ansko-sunnetskih poruka. Uzmimo samo primjere dvojice islamskih vladara, halifa koji su donijeli dekrete o uređenju društvenog života, a koji tretiraju odnos prema invalidima. Omer ibn Abdul-‘Aziz, Allah sa njim bio zadovoljan, je odaslao pisma gradonačelnicima Šama u kojima traži da mu pošalju spisak sa imenima svakog slijepca, nepokretnog, oboljelog od teške i dugotrajne bolesti koji ne mogu obavljati namaz ili prisustvovati džema’atu. Kada su sakupili imena tih osoba i poslali ih halifi, naredio je da se imenuje i zaduži vodič svakom slijepcu, te sluga za dvije osobe koje su nepokretne ili boluju od teške bolesti.[15]Ibn Betuta svjedoči o onome što je vidio prilikom njegovog putovanja u Bagdad, pa kaže da je svaki slijepac dobivao odjeću, mladića-slugu koji ga je vodio i opskrbu u namirnicama koja se redovno dijelila.[16]

Halifa Velid ibn Abdul-Melik je davao invalidima plaće i zabranjivao im prošnju od ljudi. Svakoj nepokretnoj osobi je obezbjedio slugu, svakom slijepcu vodiča, a jedan dio prihoda od vakufskih dobara je usmjerio u svrhu izdržavanja i brige o osobama sa posebnim potrebama. Za jednu osobu u takvom stanju su se brinula dvojica sluga, oni su mu presvlačili odjeću svako jutro, prali ga i kupali, učili mu Kur’an, izvodili ga na čist zrak i sl.[17]

Muslimanski pisci su napisali i zasebna djela koja aktueliziraju pitanja i problematiku invalida i osoba sa posebnim potrebama. Oni nisu zanemarili i zaboravili podsjetiti sebe i druge, te skrenuti pažnju na braću i sestre koji su izgubili jedno od čula, ekstremiteta, ili organa. U njima su nastojali probuditi nade u srcima i želje u dušama. Džahiz (Ebu Osman ‘Amr ibn Bahr) je napisao knjigu koja govori upravo o ljudima sa određenim invalidnostima (slijepcu, šepavcu, gubavcu i dr.) spominjući njihove svakodnevne probleme i ujedno podižući njihov rejting, vrijednost i ugled u društvu, te ističući da ih njihova invalidnost ne čini manje vrijednim u nastojanjima da što više doprinesu napretku društva u kojem žive. Nakon Džahiza svoja djela o problematici koja se odnosi na invalide pisali su i Zamahšeri “Teslijetud-darir”, Hatib el-Bagdadi koji je sabrao u jednom tomu problematiku koja se odnosi na slijepe, te Es-Safedi[18]koji je pretekao svoje prethodnike u ljepoti stila, originalnosti metode i ostvarenju konačnog cilja pa je napisao “Nuketul-humjan fi nuketil-‘umjan” i “Eš-Šu’ur bil-‘aur”. U prvoj knjizi je govorio o poznatim ličnostima koji su bili slijepi, a razlog zbog kojeg se opredjelio da piše o njima je bio, kako sam ističe, što je pročitao neka od djela svojih prethodnika koji su naveli istaknute učenjake i velikane koji su bili slijepi, pa je naveo djelo “El-Me’arif” od Ibn Kutejbe, “Telkih fuhum ehlil-eser” od Ibnul-Dževzija, i “R’esu malin-nedim” od Ebul-‘Abbasa  Ahmeda ibn Bane.

Briga o osobama sa invalidnošću u savremenom dobu 

Sa razvojem društva i povećanjem kvaliteta života, briga o hendikepiranim osobama je, općenito govoreći, postala još izraženija, a usluge koje im se pružaju još bolje, kompletnije, obimnije i značajnije.Ta briga se ogleda u aktiviranju društvene zajednice i radu na iznalaženju raznih pomagala koja će tim kategorijama društva olakšati njihov život i omogućiti im da na njima svojstven i primjeren  način doprinose napretku društva u kojem žive i rade. Danas se koristi metoda čitanja sa usana uz određene pokrete rukama i prstima za gluhe osobe, a patentiran je i uređaj koji slijepim osobama omogućava čitanje. Timovi stručnjaka u oblastima medicine, tehnologije, sociologije, psihologije i drugih srodnih nauka rade na unapređenju pomagala za hendikepirane osobe kako bi se što bolje uključili u drušvene tokove i oslobodili kompleksa manje vrijednosti. [19]

Invalidi koji su dali izvanredan doprinos ljudskom rodu   

Nepobitna činjenica je da su neki invalidi postigli ogromne rezultate u određenim poljima u kojima su djelovali, pa su postali nadaleko poznati i slavni. Iako su bili nemoćni u nekim segmentima, ipak su u drugima postigli mnogo više od potpuno zdravih pojedinaca. Poznato je da je 31. predsjednik SAD Frenklin Ruzvelt bolovao od dječije paralize i da je bio potpuno nepokretan. Inteligentni Betoven je bio gluh, a slijepi grčki pjesnik Homerus (Homer, 8. stoljeće p.n.e.) je spjevao nadaleko poznatu Ilijadu i Odiseju. Poznati arapski pisac i književnik Taha Husejn i čuveni pjesnik Beššar ibn Berd su također bili hendikepirane osobe. Helena Kiler, ta gluha, slijepa i nijema žena se navodi kao blistavi primjer oštroumnosti i inteligencije, a tu je i Italijan Markoni, koji je izumio radio, a bio je slijep na jedno oko, ali ga to nije spriječilo da dođe do novih otkrića i izuma, i kao priznanje dobije Nobelovu nagradu 1909. godine.

Zaključak

Islam je došao sa onim vrijednostima i propisima koji su u duhu ljudskih interesa i naredio je brižljivo postupanje i human odnos prema hendikepiranim osobama i to na način koji kod njih neće izazvati osjećanja sažaljevanja prema njima, nego ih ohrabriti za nastavak života, angažmana i uključivanja u rad za boljitak zajednice u kojoj žive. Islam naređuje činjenje dobra svakom čovjeku. On ne gleda na invalida da je kriv ili griješan radi svoje invalidnosti, nego uči da je to Allahova, dž.š., odredba koja je takva kakva jeste i da se ona nije mogla promijeniti. Takva osoba treba hvaliti i veličati Allaha u svakoj prilici i u svakom stanju (halu) moleći Ga dovom da olakša iskušenja i oprosti grijehe. Uzvišeni Allah kaže: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj strpljive. One koji kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti.'”[20]A na drugom mjestu kaže: “Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama…”[21]Pored toga islam obavezuje muslimane i njihove predstavnike na socijalnu brigu, skrb i staranje o ovoj kategoriji društva sa posebnim potrebama. Dužnost je porodice i društva da omoguće rehabilitaciju hendikepiranim osobama, otvore ustanove i centre za ukazivanje stručne pomoći, odredi timove koji će im pravovremeno i kvalitetno pružati sve potrebne usluge. Onaj koji podrobnije priđe izučavanju islama može primijetiti i zaključiti da je islam sa svojim uputama i smjernicama kojim regulira  odnos prema osobama sa invalidnošću pretekao rezoluciju Ujedinjenih nacija broj 3447 iz 1975. godine koja je u velikoj mjeri ugradila islamske principe, upute i vrijednosti u članove te rezolucije. Invalidi posjeduju potencijale i predstavljaju važan ljudski resurs koji se treba i mora aktivirati i iskoristiti. Da bi se oni uključili zajedno sa ostalim ljudima u rad, neophodno je pružiti im svaku vrstu pomoći kroz obrazovanje, trening, seminare, kurseve, medicinske i druge usluge, tjelesnu i duševnu rehabilitaciju i sl. U taj proces se moraju uključiti porodica, a i društvo u cjelini, a posebna podrška i pomoć mora doći od vlasti i državnih struktura.

S arapskog preveo mr. Hamid Indžić 

[1]Ovaj članak je objavljen u Emiratskom časopisu “Menarul-islam” broj 344, oktobra 2003. godine. Autor je dr. Belkasim Muhammed el-Gali, predavač na Univerzitetu Šarika u UAE.

[2]’Abese, 1- 4.

[3]Njegovo puno ime je Abdullah ibn Šurejh ibn Malik ibn Rebi’a el-Fehri ibn ‘Amir ibn Luejj.

[4]Er-Razi, Et-Tefsirul-kebir ve mefatihul-gajb, 10/55, Darul-fikr, Bejrut

[5]En-Nur, 61.

[6]El-Hudžurat, 11.

[7]Buhari

[8]Muttefekun ‘alejh

[9]En-Nisa’ 19.

[10]Et-Tegabun, 11.

[11]Buhari

[12]Et-Tevbe, 51.

[13]El-Bekare, 153.

[14]dr. Dželil Vedi’ Šekur, “Invalidi, ali velikani”, 83. str., Darul-‘arebijje lil-‘ulum, 1995. godina

[15]Ibnul-Dževzi, “Siretu Omer ibn Abdil-‘Aziz”, 154-155. str., Tabe’atul-Muejjid 1331. H.g., Kairo

[16]Ibn Betuta, Muhammed ibn Abdillah, “Tuhfetun-nezzar fi garaibil-esfar”, 50. str., Matbe’atut-tekaddum, Kairo

[17]Ahmed Ševket eš-Šetti, “El-medaris vel-mešafi et-tibbijjeh fil-islam”, 15-16. str., Medželletul-‘ulum vel-iman, broj 26, 1978. godina.

[18]Puno ime mu je Salahuddin Halil ibn Ejbek (696-794 H.g.)

[19]dr. Muhammed Sejjid Fehmi, Es-Sulukul-idžtima’i lil-mu’avvikin”, 18. str., Darul-ma’rife el-džami’ijje, 1995.

[20]El-Bekare, 155.

[21]Muhammed, 31.

Izvor: preporod.com

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.