Kako je durmitorski Reconquist i top terorist, srpskocrnogorski Pol Pot, Radovan Karadžić, plašio Evropu interkulturalnim duhom bosanskog al – Andalusa

Autor: Međedović Faruk

“Aha, ne, ma oni, oni moraju da znaju čovječe oko
Sarajeva ima 20.000 naoružanih Srba, pa to nije
normalno, pa oni će, oni će nestati, Sarajevo će biti
karakazan u kome će izginuti 300.000 Muslimana, oni
nisu normalni. Ja ne znam, ja ću sad njima morati
otvoreno da govorim, ljudi nemojte se zajebavati… u BiH
ima tri, četiri stotine hiljada Srba naoružanih. Šta vi
mislite, plus je tu armija i tehnika i sve to, šta vi mislite da
se možete, da se otcijepite kao Hrvatska.”
(Radovan Karadžić u razgovoru sa Slobodanom
Miloševićem,
8. jul 1991.)
Neki kažu, tako je devedesetih godina prošloga stoljeća
pjenušao lider srpskog nebeskog naroda. Saćuvaj bože,
da se on može svrstati u lidere. To bi bila doista
neoprostiva uvreda za najveće lidere svjetske povijesti,
počevši od legendarnog Mahatma Gandhia pa do Alije
Izetbegovića.
Rijetko da su koji narodi ili religije imali toliko potencijala
da produkuju toliko zastrašujucih krvoloka i fanatika kao
što je to imala svetosavska religija srpsko-crnogorskog
nebeskog naroda.
Moze se reći, da je Alija Izetbegović bio istinski lider
Bosne i Herzegovine, kao i jedan od najeminentnijih
lidera savremene povijesti, sa kojim su progresivni
pripadnici sve tri nacije dijelili viziju buduće Bosne.
Integralni dio Izetbegovićeve vizije je bila
međunacionalna i međuvjerska tolerancija. Njegov san je
bila Bosna ne čisto bošnjačka, srpska ili hrvatska, već
naprotiv svima zajednička.
A ko je bio zapravo Radovan Karadzić? Ubica, krvolok
kakvog svijet nije zapamtio. Karadzić je zapravo
durmitorski-srpsko-crnogorski Bin Laden, srpski Pol Pot,
srpski Adolf Hitler, srpsko-crnogorski psihopata i
fundamentalista tipa Baruha Goldštajna.
Godine 1993, nakon što je durmitorski Reconquist i top
terorist na Ratkovićevim Večerima Poezije u Bijelom Polju
teatralno recitovao stihove, dok su mu ruke mirisale na
barut i nevinu bosnjačku krv, jer je samo par sahata prije
njegovog zanosnog pjesničkog transa, sa svojom
zločinačkom organizacijom napravio najmonstruoznije
žive ljudske klanice od Višegrada do Prijedora, na čemu bi
mu pozavidio i ISIL, dobio zlatnu plaketu Ratkovićevih
Večeri Poezije . Histerična oduševljenja njegovih
sunarodnika te večeri u Bijelom Polju nijesu jenjavala.
Jedan od njih izjavi i to uživo preko radio Bijelog Polja, da
je Karadzić najveći živi srpski bog. Zamislite, kakva
skandalozna idolatrija i nakaradna ideologija. Bog koji je
s neba sišao na Zemlju, koji je ušao u neljudskost
Radovana Karadzića ovaplodio se u durmitorskog Pol
Pota, da bi izmasakrirao na desetine hiljada nedužnih
bošnjačkih civila i počinio genocid i to u srcu moderne
evrope.
Prije nego će srpsko-crnogorski Abu Bakr al-Bagdadi,
početi sa realizacijom bolesnih zločinačkih ambicija i
pokušati da razori mit o nepobjedivosti bosnjackog duha,
on je u duhu srednjovjekovnog Reconquisite, inkvizitora
javno Evropljanima obznanio motiv svojega mesijanstva.
“…Put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona
autostrada pakla koju su uzeli Slovenija i Hrvatska.
Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u
pakao a Muslimane možda u nestanak. Muslimani se ne
mogu obraniti ako ovdje bude rat…”
(Iz govora pred bosanskim parlamentom 4. mart 1992)
U jednom intervjuu iz 92-godine propali šumski pjesnik
govori, da Evropa želi da pomocu Srba uništi bosanske
muslimane, da bi zaustavila prodor muslimana na zapad
Evrope. Bolesni um Šavnicko-Durmitorskog inkvizitora
nije bio svjestan ili nije htio biti, da zapravo demokratska
i civilizacijska Evropa svoj poredak i zasniva na
multietničnosti, te da u skoro svakoj evropskoj državi živi
vec par miliona muslimana, te da su mnogima od njih
bez ikakvih predrasuda povjerene funkcije
gradonačelnika svjetskih metropola, do ministara u vladi,
i među njima je znatan broj Bošnjaka.
U jednom od intervjua šavnicki Baruh Goldštein kaže, da
Evropa sebi siječe grane na kojima sjedi, aludirajući na
opasnost Bosnjačkih muslimana, ne znajući da nije bilo
korijena muslimansko-maursko-arapske znanosti, da u
toj istoj Evropi ne bi bilo ni renesanse a ni grana na
kojima danas sjedi. I kao da nijesu Arapi muslimani još
prije četrnaest vjekova otvarali astronomske
observatorije širom Evrope i posjedovali brodove, kada
evropljani nijesu umjeli dasku da potope u more.
Ali Durmitorski Bin Laden je razmišljao glavom
srednjevjekovnog španskog inkvizitora. Za čudo božije,
pravio je nevjerovatne paralele i nalazio sličnosti između
španskog Al-Andalusa spočetka 8-og stoljea i Bosne kao
najmultietničkije države u Evropi skraja dvadesetog
stoljeća. U glavi srpsko-crnogorskog Goldšteina su se
vizuelno smjenjivale scene etničko-religioznog čisćenja
tadašnje Andaluzije, najsuroviji masakri nad preko trista
hiljada Maura”Moricos” pokrštenih arabljana,
pokrštavanje i progoni Jevreja, sravnjenje sa zemljom
najljepših metropola, sa najljepšim palastima i
Dzamijama, koje je ikada svijet do tada vidio. Plan mu je
bio- TO ISTO PREDSTOJI DRŽAVI BOSNI I BOSANSKIM
MUSLIMANIMA. Zbog hiljadugošinje inferiornosti
naspram jedne svjetske Imperije koja se ogledala u
najljepšim civilizacijskim dostignućima na svim poljima,
osjećajuci strahovit kompleks niže vrijednosti, Karadziću
je bila u glavi samo jedina zamisao”OSVETA”.
Karadžićeva objava svetosavskog mesijanstva, da su Srbi
predodređeni da zaustave prodor Bosnjaka muslimana
na zapad, zapravo je bio njegov poziv na križarski rat.
U stilu katoličkih kraljeva 14-stoljeća, koji su na
Iberijskom poluotoku inkvizicijom, nakon što su zbrisali
Arijevce, čiste monoteiste, Arape muslimane i Jude sa
političke scene, utemeljili katolizizam kao državnu
ideologiju i etablirali je kao bazu za nacionalno
objedinjenje, Karadžić je identično izjavio: “Mi se trudimo
da uspostavimo, pored duhovnog i kulturnog, i političko i
državno jedinstvo srpskog naroda, jer smo to ostvarili
1918. godine i sada nam se to kvari i oduzima. Srpskom
narodu u Bosni garancija je čitav srpski narod, deset
miliona Srba.”
(“Politika”, 10. januar 1992, iz teksta “ Proglašena
Republika srpskog naroda BiH”)
ZA OSTVARENJE OVOG SULUDOG PLANA, KARADŽIĆ JE
BIO SVJESTAN, DA BOŠNJACI TREBAJU DA PROĐU KROZ
ISTI PAKAO, KROZ KOJI SU PROŠLI ŠPANSKI MUSLIMANI I
JEVREJI. BIO JE SAMOUVJEREN, DA ĆE EVROPLJANI
NASJESTI NA NJEGOV FANATIZAM. Između ostalog, top
terorist Andreas Brejvik je produkt Karadžićeve sizofrene
ideologije.
Vremena za čekanje nema, plan se mora privoditi kraju,
tako je mislio durmitorski Bin Laden, uzeo gusle u ruke,
povukao se u obližnja brda iznad Sarajeva, i počeo
recitovati apokaliptički svršetak Bošnjaka Muslimana do
epskih razmjera.
PALA JE ŠPANSKA GRANADA PADNUĆE I SARAJEVO,
tako je mislio srpsko-crnogorski Pol Pot ali se je grdno
presao.
(“Srbi nikada neće dopustiti Muslimanima da Sarajevo
bude njihov grad.”
(“Delo”, 7. novembar 1993, odgovor na pitanje da li vidi
kraj rata)
“Srbi Sarajevo neće nikada napustiti i ono će biti buduća
prestonica srpske države.”
(Intervju, “Vašington post”, 16. januar 1994), tako je
umišljao sebi u glavu durmitorski top terorist.
Bio je totalno pomračenog uma. Ruke su mu se tresle i
gudalo je krivudalo i prizvodilo zvuke poput drhtavog
glasa nervozne osobe. Srpski Pol Pot zavaljen na
brežuljku iznad lijepog Sarajeva, u kojeg je zurio
izbezumljeno, ludački sa neopisivom mržnjom prema
svemu i svačemu u tome gradu. Mrmljao je nešto
nerazumljivo. Odjednom prestravljen, bacio je gudački
instrument iz ruku. Čuo je iz stotine pravaca, stotine
milozvučnih glasova, ezane koji su u predvečerje
odlijegali sa stotine prelijepih sarajevskih džamija, zvona
pravoslavnih i katoličkih crkava, koja su se istovremeno
sjedinili s glasovima ezana, te tako na jedinstven i
veličanstven nacin slavili i odavali pokornost Stvoritelju
svjetova. Bio je izvan sebe. Teatralno je uzvikivao okrenut
u pravcu Sarajevske Begove Džamije -” Ne, ne, ne, zajebi
ti, ne treba nama ta multietničnost, nema tu ničeg
svetosavskog. Imala je to Španija nekada. Pa su to oni na
pametan način porušili, pobili i protjerali. Granada,
Cordoba,Sevilla, svi ti gradovi su imali ovo što ja sada
gledam i slušam, i riješili su to po kratkom postupku. Ne,
ne, netrebaju nama nikakvi bosanski Mauri. Znam ja da
oni izigravaju neki suživot, da su tobože sačuvali jevrejsku
Hagadu, a nedaj bože, da su to tada saznali Španci”.-
Krvolok je osjetio miris bosanskog Andalusa. Pred očima
su mu se ređale vizuelne predstave koje on nije htio, koje
su ga proganjale, od kojih je imao nevjerovatan strah a
nije im mogao ni odoljeti, a da ne proviri u njihovu
čarobnu moć.
Ipak se je čuvao, da u njih ne prodre dublje, da ne bude
omamljen, da ne dospije u neku nepoznatu vremensku
dimenziju iz koje mu nebi bilo spasa. Na nebeskom
plavetnilu
iznad Sarajeva pojavio se blistavi polumjesec, a krvolok je
prema njemu ispružao ruke, činjelo mu se da je tako blizu,
da mu je na dohvat, te bi ga rado uklonio , jer više od
svega je mrzio to nebesko zdanje, jer ga je podsjećalo na
onaj blistavi polumjesec koji je skoro devetsto godina
neumorno zračio iznad Iberijskog poluotoka. Odjednom
nije bio tu gdje je. –
” Gdje sam ja ovo”? pitao se uplašeno krvolok.
Odjedanput je začuo skoro nečujan šum nečeg ogromnog,
nadolazećeg, nečeg prozračnog, što se u ogromnim
valovima kovitlalo i prilazilo mu sve bliže. ” Šta je ovo
pobogu”? pitao se uplašeno svetosavski Pol Pot. Ali je
ubrzo počeo nazirati jasne obrise hiljade i hiljade živih
figura, za koje nije bio siguran jesu li to ljudski stvorovi ili
meleci. Hiljade konjanika svijetlih lica ukrašeni
najčudnovatijim i najljepšim odijelima, prolazili su mirno,
bez ijednog pokliča. Krvolok je bio zbunjen. Od
izbezumljenosti je vikao “AL-ANDALUS – BOSNA. Jeli to
dolazi Mehmed Fatih, Božija sjena na Zemlji – ” Gdje sam
ja ovo”? prestravljeno je urlikao Šavnicki Pol Pot.
Vizuelne predstave su se kao filmsko platno naizmjenično
smjenjivale ispred njegovih očiju i izazivale u njemu
neopisiv osjećaj straha a istovremeno i duboke mržnje
prema njima. Nije se mogao odbraniti, uvučen je u svijet
utvara i bio je bespomoćan.
Više nije bio tu gje je. Toga je bio svjestan. Opipavao je
samog sebe, a u podsvijesti je tek toliko zadržao, da je
mogao pretpostaviti da je trebao biti mjesec Maj, 1992
godina i da je sebe samog tog predvečerja ostavio na
jednom brežuljku iznad Sarajeva. Tačno! Bio je Maj, ali
godina 711. Pred krvolokom je iskrsla figura
najmarkantnijeg vojskovođe, kojeg ni njegovo guslarsko
kratko-epsko crnogorsko naricanje nebi imalo umijeća
opisati. Vojskovođa koji je bio okićen sav u zlatu, jahao je
na konja elegantno očešljane grive i koji je bio toliko
visok, da se je krvoloku pričinjelo da je vojskovođa koji
je jahao na konja doticao i samo plavetnilo nebeskog
svoda. Bio je to neustrašivi vojskovođa TARIK IBN ZIJAD
koji je sa sedam hiljada besprekorno raskošno odjevenih
mladih konjanika, kao sa sedam hiljada poslanih meleka
prelazio četrnaest kilometara dugi tjesanac Gibraltara
koji je dijelio Evropu od Afrike. Što iz straha što iz mržnje
krvolok je drhtao. Kadkad bi osjetio sigurnost kada bi se
na čas prenuo iz svijeta vizuelnih predstava i laktovima se
odupro o toplu ledinu brežuljka na kome je sjedio. Jedno
je bio siguran, da vremenske dimnezije između kojih se
klati, ove Iberijskog poluotoka AL – Andalusa iz osmog
stoljeća, u koju on ponire putem vizuelnih priviđanja i
ove bosanske na čije tlo on uistinu stoji, ima
podudarnosti. Kao omamljen, durmitorski Pol Pot je zurio
u čarobni AL – ANDALUS. Gledao je kako je TARIK IBN
ZIJAD sa najveličanstvenijom i do tada sa tako neviđeno
raskošno opremljenom oružanom silom na miran način
dočekan, preplavio Iberijski poluotok. Nepregledne mase
Gotđanki i Gota su im dolazili u u susret, da bi im
pozeljeli dobrodošlicu. Prelijepe Alananke, Swebice,
Germanke i Wandalke su grlile maurske mlade
konjanike i česljale dugu svilenu grivu arapskih konja.
Spretni Mauri su ih učili vještini jahanja konja, dok su se
one uvjerile u njihov dobronamjeran i mesijanski
dolazak. Multikulturalnost je već bila na djelu. A
durmitorski Pol Pot se je jeo od zavisti. TARIK IBN ZIJAD
je posmatrao nepregledna i pusta Iberijska polja, te
nigdje nije zapazio bilo kakvo baš ni najmanje tehnološko
dostignuće Iberijaca, izuzev par drvenih plugova.
TARIK IBN ZIJAD usmjeri svoje lice prema nebu i
dostojanstveno reče – ” Inšallah, ukrasit ćemo ovaj
zemaljski brod, ovu planetu, sa najljepšim draguljima
ispod ovog zlatnog nebeskog svoda, biće to
najnaprednija civilizacija koja će od danas početi nicati
na ovom poluotoku”. Krvolok je vrisnuo, iskazana nada
velikog TARIKA IBN ZIJADA “Ako Bog da”. pogodila je kao
grom iz vedra neba. Krvolok se od silnog udara glavom o
ledinu, zamalo nije izbacio iz vanvremene dimenzije u
koju je bio duboko zaronio.
Kao ograjisao bezumnik, kao opčinjen sihrovima, krvolok
je bio uvučen u do sada nešto neviđeno. Pred očima mu
iskrsnu
baš ono sto je TARIK IBN ZIJAD obećao. Krvolok, obična
ovozemna prašina ali sa neizmjerljivom vatrom mržnje u
sebi, zalutao je u šumi od marmora, jaspisa i bezbroj
porfirnih stubova, Mezquite- Džamije od Cordobe, jedne
od najvećih Džamija u povijesti ljudskog roda. Zavist i
inferiornost ga toliko potresoše, od pomisli da na
njegovom Durmitoru i to krajem 20-stoleća pletu kuće od
ljeskovih grana. Krvolok je bio omađijan čarima jedne od
najljepših metropola al-Andalusa- Sevilje i njenih
impozantnih minareta. Priviđao mu se jedan od najljepših
i najraskošnijih palasta ovoga svijeta, Alhambra u
Granadi. Krvolokovo oko je letjelo poljima al-Andalusa i
nije se mogao načuditi, izgrađenim prelijepim poljskim
terasama i najkomplikovanijim sistemima za
navodnjavanje. Zurio je u prelijepe plavooke i dugonoge
Wandalke koje su u zagrljaju mladih i lijepih Maura
šetale kroz bašče Zitrona, Aprikosa, Aubergina i Banana,
čiju slast su Iberijci osjetili prvi put tek sa dolaskom
Maura. Pol Pot je osjećao, da će ga mržnja i bijes skoro
izbaciti iz ove vremenske dimenzije, ali ga je nešto i
nepitajući ga odvuklo i to u Cordobu 10-stoljeća, jedan od
najvećih tada svjetskih gradova. “Koja multietničnost”!
čudio se krvolok, kada je u tom gradu zapazio sve
moguće rase, nacije, religije. Ispred očiju su mu se
smjenjivale sjene najvećeg svjetskog
filozofa,pravnika,liječnika,i najznačajnijeg predstavnika
arapske skolastike, IBN RUSCHDA-Avisene, kao i
judejskog fizičara Hidaia ibn Schapruda. Omamili su ga
zvuci violine komponiste Sirjaba. ” Ne, ne, ne, netreba
nama ova multietnika. Nećemo se mi time zamajavati.
Ne uklapa se ovako nešto u mesijanske planove našega
nebeskog naroda”! KRVOLOK JE JOŠ UVIJEK
EGZISTIRAO IZMEĐU DVIJE VREMENSKE DIMENZIJE , KOJE
SU BAŠ PO SKORO SVEMU BILE ISTE, ONE
SREDJNOVJEKOVNE KOJA SE NA IBERIJSKOM POLUOTOKU
AL-Andalusu, SPROVODILA OD SREDNJOVJEKOVNE
ŠPANIJE U ZNAKU KRSTA, I
OVE U BOSNI 90-tih prošloga stoljeća KOJU ĆE POL POT
KRVAVO ZAPOČETI STIHOVIMA GENOCIDNOG PJESNIKA
” UDRI ZA KRST
ZA OBRAZ JUNAČKI
NEKA BUDE ŠTO BITI NE MOŽE”.
SADA SU MU OBE VREMENSKE DIMENZIJE BILE
ZNAČAJNE, TE JE OBEMA KRVOLOK VLADAO POPUT
MAGA. PRVA GA JE HRANILA, NEPRESTANO INSPIRISALA,
DAVALA MU NEVJEROVATAN POLET I SNAGU, PUNILA GA
BIJESOM I MRŽNJOM, UVJERAVALA, HRABRILA,
OPRAVDAVALA NJEGOVE BOLESNE MESIJANSKE
PLANOVE, SVE DOKLE GA NIJE U OVOJ DRUGOJ ZADNJOJ
PRIPREMILA I OVAPLODILA U NAJVEĆEG GENOCIDAŠA 20-
OG STOLJEĆA.
Neka bude što biti ne može, recitovao je krvolok i ponovo
se našao u društvu srednjovjekovnih inkvizitora. “Jeli ovo
došao trenutak ostvarenja mojih mesijanskih planova “!
-pitao se Pol Pot, dok je u nevjerici opipavao rukama
utvare pored sebe. Bio je pun ponosa jer se je našao u
društvu dvije utvare, kraljevskog para Isabele I od
Kastilje i Ferdinanda II od Aragonie dva najveća
inkvizitora srednjega vijeka. ” Nema se više milosti – evo
pade Granada poslednji islamski bastion – padnuće i
Sarajevo”! – pomahnitalo je uzvikivao Pol Pot. A onda mu
se sve pomutilo u svijesti, te je isovremeno gledao rijeke
krvi i u al-Andalusu i u Bosni. Satanski se smijao kada mu
se u viziji ukazao Abu Abd Allah Mohammed, poslednji
vladalac kraljevske Granade, koji je prilikom napuštanja
Granade bacio poslednji pogled na Alhambru, njegovu
raskošnu rezidenciju, te zaplakao. Đavolski smijeh
krvoloka se nastavljao, dok je gledao stotine hiljada
izmasakriranih Maura, vrisak i masakre Bošnjaka
muslimana u Srebrenici, Višegradu, Prijedoru. Sa
uživanjem je posmatrao rušenje najljepših palasta i
Džamija u Granadi, Sevilji,Cordobi – pred očima mu je
bila Ferhadija i hiljadu srušenih Dzamija u Bosni.
Nakon toliko godina njegovog bolesnog mesijanstva,
krvolok je jednom prilikom zapao ponovo u svijet
vizuelnih utvara, te je počeo vikati: – ” Pala je Granada,
padnuće i Sarajevo – Jeli Sarajevo srpska prestonica –
Gdje sam ja ovo pobogu”! U tom trenutku je osjetio da
ga neko drma i govori ” Gospodine, kako gdje ste –
smirite se – pa vi ste u Den Haagu- Scheveningenu”. Pol
Pot se prenu iz vizuelnog svijeta i reče- ” Sanjao san nešto
zaista strašno”. Čuvar zatvorske celije u Scheveningenu
mu mirno odgovori – ” Gospodine, bez brige, zato ste i
ovdje da bi liječili vaše snove, a i vremena za izlečenje
imate na pretek”.
GRANADA JE PALA, ALI SARAJEVO I BOSNA NEĆE NIKADA.
HRABRI BOŠNJACI NIJESU PLAKALI POPUT NESRETNOG
BOABDILA KOJI JE PLAKAO ZA ALHAMBROM, DOK JE
TRPIO PRIJEKOR SVOJE MAJKE, KOJA MU JE GOVORILA”
ŠTA PLAČEŠ KAO ŽENA ZA ONIM ŠTO GUBIŠ, UMJESTO DA
SE BORIŠ KAO MUŠKO”! BOŠNJACI NIJESU HTJELI
KAPITULACIJU BEZ KRVI.

Vakat.me

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.