Kako znam da je Kur’an objava od Allaha?

Časni Kur’an je veličanstvena knjiga koja sadrži mnoštvo dokaza koji potvrđuju njezinu istinitost i vjerodostojnost. To je Knjiga sa kojom je Allah, dž.š., poslao Muhammeda, s.a.v.s., politeistima i onima koji su negirali njegovo poslanstvo, pa su u Kur’an povjerovali oni najinteligentniji među njima, koji su bili oslobođeni vlastitih hirova, strasti i predrasuda. Drugi su, opet, odbacili vjeru u Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo i Kur’an kao Allahovu objavu, isključivo zbog svojih predrasuda i hirova, ali tokom stoljeća nisu mogli uputiti nijedan prigovor, niti donijeti dokaz kojim bi osporili njegovu autentičnost i istinitost.

Dakle, oni koji su povjerovali u Kur’an kao Objavu, povjerovali su isključivo na temelju dokaza. A oni koji su odbili povjerovati u Kur’an, nisu to učinili zato što su otkrili proturječnosti u njemu ili što su bili u mogućnosti da pobiju dokaze sa kojima je došao Kur’an, oni su odbili povjerovati u Kur’an kao Allahovu objavu, isključivo zbog svoga inada i oholosti, te zbog slijeđenja strasti i hirova.

Pa, da li ste se zapitali zašto milioni ljudi vjeruju u Kur’an kao Allahovu objavu i uputu?

Odgovor na ovo pitanje je kratak i jednostavan: zato jer je Kur’an knjiga koja sadrži nepobitne dokaze o njegovoj istinitosti i vjerodostojnosti njegovog sadržaja. Kur’anski tekst obraća se politeisti, koji ne vjeruje da je Kur’an Božija objava, na taj način što mu iznosi različite argumente koji su u skladu sa zdravom ljudskom prirodom (fitra) i zdravim razumom, pa ih prihvate oni koji su oslobođeni predrasuda i strasti i povjeruju u Kur’an, odbacujući ono na čemu su zatekli svoje pretke.

Primjer toga je Džubejr ibn Mut’am koji je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada je na akšam-namazu učio suru Et-Tur, pa kada je došao do ajetâ: Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?! Zar su oni nebesa i Zemlju stvorili?! Ne, nego oni neće da vjeruju. Zar je u njih blago Gospodara tvoga, ili, zar oni vladaju?!” (Et-Tur, 35.-37.), osjetio sam kao da će mi srce poletjeti.” Na taj način, islam je usadio u njegovo srce jasan i nepobitan dokaz da je samo istinski Stvoritelj i Ospkrbitelj vrijedan obožavanja.

Konstatacija da je kompletan svemir stvorenje koje je potčinjeno Uzvišenom i Veličanstvenom Stvoritelju, Koji posjeduje svojstva savršenstva, je put i metoda Kur’ana u ubjeđivanju ljudi, a to je metoda djelovanja na zdrav razum.

Djelo mora imati izvršitelja, stvorenje mora imati Stvoritelja. Jedno od Njegovih svojstava savršenstva je da je On prvi, prije Kojeg nije bilo ništa, da je bez početka i bez kraja, da je svemoćan, sveznajući, itd. Mi ne možemo pojmiti Njegovo Biće, ali zdrav razum ne osporava i ne odbacuje, već prihvata postojanje Stvoritelja, iako Ga ne možemo pojmiti niti vidjeti.

Kada bi nam neko donio tanjir ukusne hrane, mi bismo odmah ustvrdili da ta hrana ima svoga proizvođača, i ako bi nam neko rekao da se tanjir sa hranom slučajno našao pred nama i da ga niko nije napravio ni donio, mi bismo takvu tvrdnju kategorički odbacili i ismijali.

Dakle, mi ćemo potvrditi da hrana ima svoga proizvođača i kreatora i pored toga što ne znamo ko ju je napravio i donio, odakle je došao, kako on izgleda i sl. Jer, zdrav razum ne može osporiti postojanje proizvođača hrane.

Možda će nam hrana i način njenog pripremanja približiti i otkriti neke osobine proizvođača, poput stručnosti, znanja, sposobnosti, itd. Tako je i sa Stvoriteljem kosmosa. Kako je onda moguće da zdrav razum potvrđuje postojanje proizvođača i kreatora obične hrane, a da istovremeno negira postojanje Onoga Koji je stvorio ovaj savršeni i veličanstveni kosmos, pa makar i ne mogao vidjeti Stvoritelja i pojmiti suštinu Njegovog Bića.

Svrha gore spomenutog je isticanje da se u Kur’anu nalaze mnogobrojni dokazi koji potvrđuju njegovu istinitost i autentičnost. Stoga nije čudo da su u Kur’an povjerovali mnogi ljudi iz prvih i potonjih generacija na osnovu samog slušanja Kur’ana, ali slušanja sa razmišljanjem i razumijevanjem. Ima ljudi koji slušaju Kur’an, ali ne razmišljaju o njemu, a ima onih koji slušaju Kur’an i razmišljaju o njegovim značenjima i porukama, i to je preduvjet da bi se čovjek okoristio kur’anskom uputom.

Ovim želim kazati da naše vjerovanje u istinitost Kur’ana kao Božije objave nije produkt slijepog uvjerenja, niti je to uvjerenje koje proizlazi samo iz vjerovanja u prethodne Allahove objave, već naše vjerovanje proizilazi iz samog kur’anskog sadržaja koji je najveći dokaz da je Kur’an objava od Allaha.

Donošenje suda o nečemu na osnovu njega samoga je pojmljivo i logično. Naprimjer, ako bismo pročitali neko književno djelo, da li ga mi možemo ocijeniti dobrim ili zanimljivim ili lijepim ili suprotno tome? Ili to ne možemo učiniti i moramo imati dokaz izvan tog romana ili književnog djela, koji će nam to pojasniti?! Odgovor na to pitanje jeste da je sadržaj romana dostatan za našu ocjenu i sud o njemu.

Takav slučaj je i sa Kur’anom i njegovim propisima, odredbama i uputama koje pozivaju u vrlinu i uzvišeni moral, osuđuju nemoral, dozvoljavaju sve što je korisno, a zabranjuju sve što je štetno, izgrađuju jake društvene temelje i sprječavaju sve ono što uzrokuje nered u društvu. Sve to iskrenog znalca i tragaoca za istinom čini ubijeđenim da je Kur’an veličanstvena knjiga koju je objavio Silni, Sveznajući i hvale dostojni Stvoritelj.

Razmisli samo o propisima koji se odnose na porodicu, te prava koja se tiču očinstva, majčinstva, odgajanja i izdržavanja djece, odnosno porodice, itd., vidjet ćeš da ne postoji ni jedan zemaljski zakon, stari ili novi, koji sadrži tako sveobuhvatne propise koji se tiču porodice i porodičnog prava.

Također, razmisli o sadržaju kur’anskih pripovijesti koje uključuju priče i vijesti o prošlim narodima, kao i o generacijama koje će tek doći, vidjet ćeš da se kur’anska kazivanja i predskazanja ostvaruju s vremena na vrijeme i to će te uvjeriti da je Kur’an objava od Sveznajućeg Stvoritelja, Koji je o svemu obaviješten.

Ako je Muhammed, s.a.v.s., autor Kur’ana, kako tvrde zlobnici i poricatelji, kako je on mogao znati da će njegov amidža Ebu Leheb i njegova žena Ummu Džemil, umrijeti kao politeisti i to obznaniti još na početku svoje poslaničke misije, kao što dolazi u ajetima: Neka propadne Ebu Leheb, i propao je! Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao; ući će on, sigurno, u vatru rasplamsalu, i žena njegova, koja spletkari; o vratu njenu bit će uže od ličine usukane!” (El-Leheb, 1.-5.) To je rizik kojem se nikada ne bi izložio onaj ko je krivotvorio poslanicu i ko se lažno izdaje za Božijeg poslanika.

Kako je moguće da Muhammed, s.a.v.s., koji se nije miješao i družio sa narodima Istoka i Zapada i koji je bio nepismen, što potvrđuje i sâm Kur’an: ”Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.” (El-Ankebut, 48.), zna pojedinosti o formiranju i stvaranju fetusa u majčinoj utrobi, o svemirskom prostranstvu, o tzv. ”velikom prasku” i odvajanju nebesa i Zemlje, o povezanosti vode sa porijeklom života, o smanjenoj sposobnosti disanja prilikom uspinjanja na nebo, o prirodi i građi planina i brda te njihovom utjecaju na gravitaciju, o kretanju sunca, itd.

Kako je moguće da kosmičke zakone koje je tek savremena nauka otkrila i potvrdila, poznaje nepismen čovjek i da sâm sebi pripisuje takvo znanje i da to sve bude sadržano i pohranjeno u Kur’anu?!

Štaviše, nemoguće je da je Muhammed, s.a.v.s., preuzeo i prenio Kur’an od nekog pripadnika prijašnjih naroda i vjera, jer ono što je objavljeno pripadnicima ranijih nebeskih objava, jevrejima i kršćanima, Muhammed, s.a.v.s., detaljno je objasnio, čak i pojedinosti koje oni sami nisu poznavali, ili su se oko njih razilazili, na šta aludira ajet:”Ovaj Kur’an sinovima Israilovim kazuje najviše o onome u čemu se oni razilaze.” (En-Neml, 76.)

Također, vjerodostojni hadisi potvrđuju da su sljedbenici knjige (prije svega jevreji) provjeravali Muhammeda, s.a.v.s., u vezi njegovog poslanstva i postavljali mu razna pitanja, pa kada bi im on u detalje ispričao neki događaj iz prošlosti koji se odnosi na prijašnje poslanike i njihove narode, njima nije preostajalo ništa drugo nego da to potvrde i priznaju, iako su oni skloni poricanju i utjerivanju u laž Allahovih poslanika, više od svih drugih ljudi.

Kur’an je došao sa vijestima o prijašnjim Allahovim poslanicima i nekim detaljima koje ni jevreji ni kršćani nisu poznavali, kao što su vijesti o Musau, a.s., Jusufu, a.s., i drugim poslanicima. I ne samo to, već je Kur’an došao sa vijestima o drevnim narodima o kojima tadašnji jevreji i kršćani nisu ništa znali, kao što su pripovijesti o narodima Ad i Semud, tako da njima nije preostalo ništa drugo osim da priznaju istinitost Ku’rana kao Božije objave ili da potvrde svoje neznanje o onome o čemu Kur’an govori.

A Kur’an govori i prenosi vijesti o prijašnjim narodima koje kroz povijest niko nije zanegirao, štaviše, savremena naučna otkrića potvrdila su historijske činjenice o kojima Kur’an detaljno govori, kao što su areheološke iskopine i ostaci drevnih gradova naroda Ad i Semud, kojima je Allah poslao Huda i Saliha kao poslanike, zatim tragovi i ostaci naselja Sodome i Gomore, vijesti o faraonu i njegovom utapanju u moru, itd.

Stoga, pročitaj i razmisli o uporedbi koju je poznati francuski učenjak Maurice Buccaye načinio između između onoga što se spominje u Kur’anu o pitanju embrija i onoga što se o tome spominje u ranijim knjigama, tj. u Starom i Novom Zavjetu, pa će ti biti jasno da je Kur’an jedina autentična objava od Allaha. Jer, sve te zakonitosti, kao i naučni i historijski dokazi potvrđuju istinitost Kur’ana.

Naprimjer, Kur’an nas obavještava (u vrijeme kada je Perzija bila nadmoćnija od Bizantije i kada su Biznatinci doživjeli težak poraz) da će Bizantinci sigurno pobijediti Perzijance za nekoliko godina, i bilo je tako.

Allah je u Kur’anu objavio da će Kur’an biti sačuvan od iskrivljavanja: ”Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (El-Hidžr, 9.) Tako je bilo i tako će ostati do Sudnjega dana. Iako je bilo mnoštvo pokušaja skrnavljenja i iskrivljavanja Kur’ana i njegovog sadržaja od strane nevjernika i raznih otpadničkih sekti, Kur’an je sačuvan onakav kakav je objavljen i izvorna verzija Kur’ana uči se na cijelom svijetu i prenosi se sa generacije na generaciju, a da ni jedno njegovo slovo nije promijenjeno.

Zatim, razmisli o problemu morala u društvima kojima dominira materijalizam, da li bi taj problem postojao da ljudi predano slijede moralno-etička načela Kur’ana? Razmisli također o krupnim ekonomskim problemima koji su uglavnom posljedica onih vrsta i načina poslovanja koje je Kur’an zabranio, kao i o ogromnim problemima i krizi porodice u takvim društvima, ali također i u muslimanskim društvima koja su se udaljila od kur’anskih principa.

Da ne spominjemo nadnaravnost Kur’ana i njegovu djelotvornost na dušu i tijelo. Kur’an je lijek za mnoge bolesti duše i tijela o čemu postoje mnogobrojna svjedočanstva, kako od strane muslimana, tako isto i od nemuslimana koji su imali problema sa sihrom, naprimjer, a koji su se, uz Allahovu pomoć, izliječili i otklonili sihr putem učenja Kur’ana. Sve to je dokaz istinitosti kur’anskog sadržaja i potvrda da je Kur’an objava i uputa od Allaha, a nikako ljudsko djelo.

Naravno, postoje dokazi o istinitosti Kur’ana kao Allahove objave i izvan samog Kur’ana, a jedan od najvećih dokaza je onaj kome je objavljen, posljednji Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., kojem su njegovi najveći neprijatelji potvrdili iskrenost, istinoljubivost i povjerljivost (emanet), na šta aludira i Kur’an u sljedećim ajetima: A kad im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: “Donesi ti kakav drugi Kur’an ili ga izmijeni!” – Reci: “Nezamislivo je da ga ja sâm od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim –  ako budem neposlušan svome Gospodaru –  patnje na Velikom danu.” Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih kazivao niti bi vas On s njim upoznao. Ta ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio –  zar ne shvaćate?” (Junus, 15.-16.)

Dakle, onaj ko je prenio ljudima Kur’an je pouzdani i povjerljivi Poslanik, s.a.v.s., i nemoguće je da je sa ljudima bio iskren i da nikada nije lagao, a da onda laže na Boga. To je zaključio i bizantijski car Herakle kada je razgovarao sa Ebu Sufjanom, tada još uvijek idolopoklonikom i vođom Mekke, postavljajući mu mnoga pitanja o Muhammedu, s.a.v.s.

Između ostaloga, kako dolazi u predaji, Herakle je rekao Ebu Sufjanu: ”Pitao sam te, jeste li ga optuživali za laž prije nego što je počeo govoriti da je on poslanik, pa si rekao da ga nikada niste optuživali za laž. Znam da je nemoguće da odbaci laž prema ljudima, a da zatim slaže na Boga.” Na taj način je Herakle, koristeći se zdravom logikom, dokazao i potvrdio istinitost Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva i istinitost Kur’ana kao Allahove objave.

Pa, neka je slava i hvala Allahu Uzvišenom, Koji nam je poslao Muhammeda, s.a.v.s., kao posljednjeg Svoga poslanika i objavio mu Kur’an kao posljednju Svoju objavu i kao lijek i uputu za sve ljude.

Piše: Ibrahim el-Ezrak / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić / saff.ba

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.