K'o potaka u Džehenemu

„Zašlo mi je za nokte.“ Nisam osjeć'o prste ni jedne ruke, a nožne već odavno. Nosnice su se lijepile. Obraze je šibao ledeni vjetar. Ja i brat smo već bili prešli potok i polahko smo se uspinjali prema džamiji.

Prtili smo poduboki snijeg. Probijali smo se onako omalehni i zamotani u kape sa šalom i džemperima koje je mati isplela od ispurgane vunice. Brat je iš'o naprijed a ja pozadi, iako sam ja stariji za čitavu godinu i po.

Ali ja sam zato vuknjario bukove potake i jelovo trišće. Potake teške brate, bukove, a još i ova zehmerija. Valjalo je doć’ u mekteb prije djece i efendije i potpalit’ vatru u “bubnjari” koja je stajala, nako, u ćošku, namah do efendijinog stola i stolice, valjda da efendija more grijat’ prozeble noge.

Redali smo se mi djeca tako, naizmjence po rasporedu koji bi hodža napravi na početku mjeseca, pa bi imali obavezu da dođemo prije svih, otvorimo mekteb, očistimo peć i naložimo vatru, da se mekteb zagrije dok efendija i ostala djeca dođu.

Danas je bio naš red. Mi smo to k'o djeca smatrali obavezom, ali i nakom privilegijom. Nije to mog'o svak’, samo mi poodrasliji, manji jok. Mislili smo da je to dokaz da nam se vjeruje, da efendija i roditelji imaju povjerenje u nas, da možemo sami potpalit’ vatru u pećici, ne bojeći se da ćemo napraviti kakav zijan ili potpalit’ mekteb ili ne d'o Allah cijelu džamiju. Bili smo ponosni kad bismo dobili tu dužnost. Dobijali smo na važnosti.

Ne znam čime su se vodili stari Podovljani kada su planirali gradnju džamije, ali po mom nekom dječijem sudu i mišljenju imali su nijjet da ona bude u centru sela, da bude potaman svima, da se niko ne žali na daljinu. Ali, kasnije, kako se selo širilo babo, hiljadu mu lijepih rahmeta, napravi kuću na samom rubu sela, na Naganjci, preko potoka, pa mi moradosmo pofino gaziti do džamije. Ljeti po vrućini a zimi po studeni.

Nekako se probismo do džamije, otresosmo snijeg sa crnih, „bezimenih“ gumenih čizama koje nikako nemereš skinut’ a da ti ista ne svuče priglavke barem do pola. K'o da ih je neko namjerno tako pravio, da se djeca pate i pri obuvanju i pri skidanju. One druge, koje bi ja i burazer dobi samo ponekad, kad bi babi ostani koji dinar sa strane, „Miki“ su se zvale, imale su drugi belaj, njihov uložak se vazda vadio za priglavkom vani. Patnja pa hajd’.

Otključah mekteb i uđosmo. Dočeka nas ledena tišina. Šareni ćilim i ponjave su men’ se čini bile studenije od snijega napolju. Pržili su i kroz priglavke. Mekteb je bio omalehna sobica na spratu džamije, do koje se dolazilo kliskim drvenim basamacima. Dva reda starih, rasklimanih klupa, efendijin sto sa par drijenovih šiba, stolica, stara i ishanđana tabla kojoj se nije znalo da li je više zelene ili bijele boje od krede, ledom okovani i mrazom išarani penđeri kojima se gulila zelena boja i koji su se zatvarali metalnim špitiljom, te koji su obavezno imali pokoje ispucalo staklo i peć.

Peć je napravio neki vrstan majstor. Aferim mu. Bila je sastavljena od kamionskih felgi, k'o da je sad gledam. Teška k'o crna zemlja. Ali nikada, baš nikada dok sam živ neću zaboraviti veselo pucketanje vatre i prijatnu toplinu kojom je peć brzo osvajala svaki djelić mektebske hiže. Naravno, osim onih šipila kod vrata i prozora kroz koja je uporno fijukao studeni vjetar.

Smznutim rukama na jedvite jade očistismo peć i ispod peći, strugajući lug starom i ćađavom ćusegijom i iskrivljenim mašicama. Naslag'o sam kamaricu trišća, pa preko nabacih par tanjih bukovih potakica. Pustih buraza da potpali vatru. Volio je to. Vatra se brzo razgori. Poče pucketati. Nabacih još bukovine i već se osjeti kako toplota „udara“. MašaAllah i Elhamdulillah. Da, hvala Allahu, hvala mu na svemu pa i na blagodati vatre, vatre u peći koja je je gutala bukove potake.

Toplina peći me malko uljuljka pa odlutah mislima. Efendija nam je pričao o tome kako je ova naša vatra, koju mi hudi insani kao Allahovu blagodat ali i opomenu koristimo, samo sedamdeseti dio one džehennemske. Ako je ova, ovako sa jedne strane prijatna i topla a sa druge strane prži i izgara, kakva li je tek ona na Ahiretu?

Veli nam, dalje, efendija da će tamo u toj vatri gorivo biti ljudi i kamenje i da će insani goriti ko bukove potake. Vidi der ti to, okolo pećice blagodat, prijatna toplina, a unutra k'o u Džehennemu. Napatili se jesmo dok smo došli do džamije, otključali, očistili peć, potpalili vatru, ali zato sad uživamo, ne budi primjenjeno ko u Džennetu.

Tako ti je sa nama insanima, ovaj dunjaluk je njiva, koju oremo, okopavamo, sijemo i na kraju žetemo, do nas je. Teško jest, niko nije rek'o da je lahko, ali po mojim dječijim uzusima bolje je biti pored pećice nego u njoj. Uhhh, ne d'o Allah, molim Gospodara Uzvišenog da nas sačuva vatre džehenemske, čije će gorivo biti ljudi i kamenje, amin.

  • „Esselamu alejkum momci. MašaAllah, vi pravo zagrijali“, trže me iz misli efendijin snažni, prodorni i strogi glas.

Rašid Kasumović

saff.ba

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker