Ko ruši, a ko gradi Republiku Srpsku?

Pokušaj zabrane okupljanja na Trgu Krajine bio bi dokazivanje Republici Srpskoj ko je Republika Srpska.

Piše: Ljupko Mišeljić

Petak, 27. jul, 22:20. Pun je mjesec. Ne mogu da zaspim. Sve se bojim da neko negdje ne čini kakvu magiju. Da nije meni? Da nije mojima? Da nije ono najgore? Od straha nisam smio ni da zavirim na portal RTRS-a.

Tražim sutradan, surfam, koristim sve načine pretrage. Gledam šta Google prikazuje kad upišeš “Milorad Dodik and napad na Republiku Srpsku”, “Dragan Lukač and obojena revolucija”, “Željka Cvijanović and prenos nadležnosti”, “Nenad Stevandić and integritet”. Kad ništa. Ama ništa pod milim Googleom. Ili se neko dobro zeza s nama, mislim,  ili su nas svi zaboravili.

Onda razmišljam, znaš i sam kakva je ova jadna i čemerna država. Dok nešto s državnog nivoa stigne na entitetski, pust se čovjek načeka. Onda se iznenadi. Nakon što mi je povjerljiv izvor iz međunarodne zajednice potvrdio da je preko Britanaca i zluradi zapad silne pare uložio da u Banjaluci nađe mujezina čiji ezan može da dopre do Palate Republike Srpske samo da nervira Milorada Dodika, mislim sve je moguće.

Sasvim slučajno 29. jula nabasam na portal “Sve o Srpskoj”. Evo naslova – “Dodik: Neka vide u Sarajevu zašto sam u njemu za 2,5 godine bio dva puta, a u Beogradu 50”. Čuj molim te, nek se Gillette pita što sam se za 2,5 godine njime obrijao dvaput, a Wilkinsonom 50”.Ne znam ko ga je angažovao, instruisao, opremio, ohrabrio, osokolio, nagovorio, ali beli je neko tog 27. jula učinio grdan posao. Sve mislim zar je moguće da jedan čovjek takvo što učini predsjedniku. Zar postoji takva magija? Pomislim možda to nije nečije maslo, možda je predsjednik ograjisao na kakav ostatak nadležnosti. Što se prenosi to se i prosipa, tako to biva s nekonzistentnom materijom. Velim sebi, to je to. Magija postoji. Evo dešava se.

Šta je motiv ako nije magija?

Onda 1. avgusta na istom portalu nabasa na mene tekst koji me demantovaše.

Trebalo je, međutim, da proširim svoju pretragu. Zaboravio sam Predraga Ćeranića. Ne treba biti maliciozan i tvrditi da jedan takav rusofil ne pravi razliku o kojoj govore između ostalog i prva dva stiha ruske himne, razliku države i zemlje. Naprotiv, treba razmotriti drži li se Ćeranić teze da je narod Republike Srpske zapravo Republika Srpska ili teze da su Republika Srpska tek neki ljudi koji su takoreći okupirali njene institucije, koji misle da su država i tako se ponašaju.

Evo šta kaže u jednom paragrafu teksta  “Na poruku da će [Dragičević] ‘plakati nad kostima svoje djece’ reagovao je predsjednik Dodik i naglasio da je Dragičevićevo obraćanje shvatio kao ozbiljnu prijetnju, i ujedno, da će se boriti protiv svakog ko želi da ukine Republiku Srpsku, pa i Davora Dragičevića koji zloupotrebljava proteste”. Ćeranić zaključuje: “Dragičević i njegove pristalice uzurpirali su gradski trg i od njega napravili groblje”. Potom u zaključku traži od Ministarstva unutrašnjih poslova da provede Zakon o javnom okupljanju, da ombudsman za djecu, Ministarstvo porodice, omladine i sporta reaguju na zloupotrebu djece i okupiranje Trga koji je djeci i mladima namijenjen.

Ćeranićeva poenta je jasna, pa ipak ostaje pitanje šta je motiv za ovakvo pisanije ako nije magija? Dakako, posljedica je selektivno uvođenje tabua. Predrag Ćeranić koristi tabu da – interpretirajući Georgesa Bataillea (Erotism: Death and Sensuality, 1986, str. 44) – odvrati ljude od prizora leša, praveći distancu između sebe kao dijela nasilničkog aparata i nasilja. U podtekstu ovog osvrta vidimo očigledno vjerovanje da se ljudi s Trga Krajine neće skloniti sami. Baš kao što demonstranti vjeruju da Dragan Lukač, Darko Ćulum, Darko Ilić, Želimir Lepir, Dalibor Vrećo, Siniša Kostrešević i drugi neće sami napustiti svoje funkcije. Bez obzira što to narod od njih traži.

Možda griješe oni koji tvrde da pomenuti ljudi opstruišu istragu, no u demokratiji vrijedi aksiom da narod nikad ne griješi. To je zakonitost.

U podtekstu Ćeranićevog osvrta iščitavamo sljedeće: ja sam Republika Srpska, politička elita je Republika Srpska, prvi ljudi institucija su Republika Srpska, a Davor Dragičević i okupljeni na trgu su rušioci Republike Srpske. To ne tvrde Ćeranić i njegovi tihi i glasni sagovornici, ali koriste argument kako je zagovaranje rješavanja slučaja pred institucijama Bosne i Hercegovine i međunarodnim akterima udar na institucije sistema. Kao i argument da je smjena ministra Lukača ključ promjena u izbornom procesu, što je destabilizacija Republike Srpske.

Odbrana dostojanstva

A šta se zapravo dešava? Davor Dragičević ne traži od prvih ljudi institucija Republike Srpske baš ništa drugo nego da rade u interesu naroda. Drugim riječima, ako ste u poziciji da znate ili možete da znate ono što narod ne zna ili ne može da zna, i ako narod u vas nema povjerenje, sasvim je legitimno da to i saopšti. Bespredmetno je pitanje otkud narodu pravo da izrazi očekivanja ili zahtjeve prema onima koje plaća, koji koriste njegove resurse ili shemu društvenog organizovanja sve dok zahtjevi ne budu ispunjeni.

Tu nema ništa magično. To je prosto demokratija. Jedino što spada u domen magije jest Davorova autosugestija, činjenica da još uvijek vjeruje da prvi ljudi institucija Republike Srpske žele raditi svoj posao pošteno i odgovorno, nakon svih laži i obmana koje je čuo. Čak ni u tom nema neke posebne magije. Dragičević je spreman demantovati neistine koje zvanične institucije saopštavaju. To je odbrana dostojanstva i prava na dostojanstvenu smrt njegovog sina. Dokad će Dragičević braniti to pravo? Dok god bude trebalo. A to znači jedno i samo  jedno – borba neće prestati dok zvanične institucije ne počnu raditi dostojanstveno, u interesu građana.

Ćeranić i njegovi istomišljenici imaju pravo da misle da je napad najbolja odbrana. To nipošto ne znači da je svaki napad odbrana niti da je svaka odbrana napad. Nekome može da se sviđa to što rade okupljeni na Trgu Krajine, nekome ne mora, no jedino što pokušavaju a da ima veze sa statusom Republike Srpske jeste legitmiziranje njenih institucija.

Pokušaj zabrane okupljanja na Trgu Krajine bio bi dokazivanje Republici Srpskoj ko je Republika Srpska. Odnosno, delegitimiziranje onih koji daju legitimitet Republici Srpskoj jest napad na Republiku Srpsku. Šta je napad na ovaj bh. entitet a šta njegova odbrana, tog će dokazivanja neminovno biti. Kao što će konačna verzija istine o Davidovoj smrti pokazati šta je zapravo Republika Srpska – kosturnica i groblje ili mjesto za život. Odnosno koliko podmetanja magije, makar zadesne, pod istinu narod može da podnese.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.