KRALJEVINA I MOĆNA BOSNA: Prst u oko svim negatorima države Bosne i Hercegovine

STJEPAN TVRTKO I KOTROMANIĆ

Poslije krunidbe za kralja, Kralj Tvrtko se proglašava, poslije osvajanja novih teritorija i Kraljem Srbije, a malo kasnije i Kraljem Hrvatske. On ustanovljava zatim Bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je ”Novi”, što se danas zove ”Herceg Novi”. To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobivali konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Država Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju ”nagovoriti” Kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekat ”Novi”.
Za vrijeme vladavine Kralja Tvrtka I Kotromanića bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Država Bosna je bila PRVA država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu, dakle, izvršila je upravo Bosanska vojska i to 13.avgusta 1378. godine prilikom napada Venecijanske flote na primorski Bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad.

Karta Kraljevine Bosne 1391.godine

Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te Kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, zajedno sa otocima Bračom, Korčulom i Hvarom… jedino ne pripaja Dubrovnik i Zadar, koji se tada nalazio pod vlašću Venecije, čime Država Bosna postaje daleko najmočnija država na Balkanu.
U zadnjoj deceniji svoje vladavine, Kralj Tvrtko je suočen sa upadima Turaka u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Turci bivaju poraženi od bosanske vojske na čelu sa Knezom Vlatkom Vukovićem.
Prodiranje Osmanlijskog carstva na Balkan prouzrokuje da se države Balkana ujedinjuju u jednu bitku na Kosovo Polju protiv osmanlijske vojske u kojoj učestvuje i brigada bosanske vojske pod vodstvom Kneza Vlatka Vukovića – bošnjanskog vovjode.
Ova vojska je bila sačinjena i pored Bošnjana i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, a sama bitka se odigrala 1389. godine. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju sa ne previše dramatičnim gubicima. U toj bitci, od svih naroda koji su učestvovali u njoj, najgore prolaze Srbi, jer tu gine srpski, a i osmanlijski vladar, ali Turci postaju puno moćniji te sve dovodi to toga da Srbija praktički kao država prestaje da postoji. Važno je i uočiti da su dijelovi Kosova bili i pod vlašću Bošnjana kao Kosovska Mitrovica i kasnije Prizren.
Poslije smrti Kralja Tvrtka i Kotromanića 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bošnjanskog plemstva, što rezultira vema čestom promjenom bošnjanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.
Neposredno poslije Tvrtkove smrti,1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon sto u Ugarskoj dolazi na vlast Kralj Sigismund Luksemburski, te Bosanski Kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni Ugarski Kralj.
Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bošnjansko plemstvo da za novoga Kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentisan.
1404. godine bošnjansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog Kralja Bosne Stjepana Ostoju, i na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II, inače vanbračnog sina Kralja Tvrtka I… Ovo izaziva bijes Ugarskog Kralja Sigismunda Luksemburškog, koji bivšem Kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine. Potom 1414. godine, novi snažan vojnopolitčèki element izlazi na scenu, a to je bilo Osmanlijsko carstvo.
Osmanlijsko carstvo podržava bošnjansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog Kralja Bosne… te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske, sa jedne strane i Tvrtka II i Osmanlija sa druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi Ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u centralnoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje Kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine Kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosanski prijestol.
Nedugo potom i sam Kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao Ugarsku pomoć protiv pobune bošnjanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivšeg Kralja Ostoje, koji, uz tursku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine.
Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakteriše obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine, bošnjansko plemstvo postavlja na vlast Kralja Stjepana Tomašu.
Najmoćniji bošnjanski plemić na teritoriji Huma (današnja Hercegovina), Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog Kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije Kralja Tomaša, mada plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne, tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi njemačku titulu ”herceg” i po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao ”Hercegovina”.
Turska ekspanzija tjera Kralja Tomaša da 1450. godine zatraži vanjsku pomoć, te se obraća Papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je Papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu sa ”Vikarom od Bosne” po imenu Jacob de Marchia, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je Kralj Tomaš 1445. godine prihvatio katolićanstvo, što je Papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, Papa je bio opsjednut i pitanjem Bosanske Crkve, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu… tako da 1459. godine Kralj Tomaš vrši veleizdaju protiv vlastitog naroda koji nije nikada bio podijeljen na ikakvoj kriteriji pa i vjerskoj te to nije bio i poslije ovoga pristajeći na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. On saziva starješine Bosanske Crkve i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne.

Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 prihvata katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio bogumilske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji Papa, Pio II koji kasnije, u svojim ”Commentarima”, piše:

”Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bogumile), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri.” (Mehmedalija Bojić, \”Historija Bosne i Bošnjaka\”, str.32, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.)
Unatoč svemu tome bogumilstvo i dalje cvjeta meðu Bošnjanima, te papa \”mijenja taktiku\”, te 1461. godine šalje svoje misionare širom Bosne, pokušavajući preobratiti Bošnjane na katoličanstvo mirnim putem, kada mu to već nikada nije uspjelo nasilnim sredstvima.
Te iste, 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin Kralja Tomaša biva postavljen za novoga Kralja Bosne. On se suočava sa jakom prijetnjom od turskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog carstva… Ugarski Kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega Kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Turcima, čime je uvjetovan mir.
Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanlijska vojska, pod komandom Sultana Mehmeda II započinje agresiju na Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala, bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20.juna 1463. godine, te Kralj Stjepan Tomaševiæ prelazi u tvrđavu u Ključu… Opkoljen osmanlijskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen od strane osmanlijske vojske a zadnja kraljica Katarina bježi u Rim.

Hercegovina pod vlasti Hercega Stjepana Vukčića Kosače se održava još dvije godine da bi 1468. godine i ona kao ostala Bosne biva osvojena.
Poslije smrti Kralja Stjepana Tomaševica Bošnjani su sklopili neku vrstu mirovnog sporazuma sa Turcima i u samo sedam dana predali kljuleve od jos 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine (izuzet Hercegovine koja je 1468. godine), postaje dio Osmanlijskog carstva i doba bošnjanskog kraljevstva se završava.

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker