Kultura i odgoj u raspravljanju

U diskursu jednog dijela našeg današnjeg muslimanskog mislećeg korpusa često se može čuti teza da se u postratnom periodu u Bosni i Hercegovini javlja mnoštvo različitih tumačenja islama. Takva teza jeste istinita, ali djelomično. Zbilja je, u periodu iza Drugog svjetskog rata uveliko nedostojalo takvih različitih tumačenja islama. Razlog tome jeste što u to vrijeme naša misao nije bila naša. Naša misao je bila praćena, dirigirana, sankcionirana; bila je u okovima i zatvorima. Rijetki su oni koji su uspjeli oteti se cenzuri i autocenzuri. No, da su egzistirala različita tumačenja islama u periodu prije Drugog svjetskog rata, dovoljno je pogledati rasprave koje su se vodile među tradicionalistima, racionalistima i modernistima tog perioda. Neke od tih rasprava sabrao je dr. Enes Karić u hrestomatiji “Bosanske muslimanske rasprave”, a neke druge su zabilježene u časopisima: Hikmet, Hidaje, Gajret, Muallim, Behar, Biser itd.

Može se iznijeti primjedba da su gore pomenute rasprave i časopisi bili rezervirani za stručnjake. Istina je, ali je istina i da su te rasprave nalazile put do “običnog čovjeka”. Jedina je razlika što u prošlosti nije bilo interneta, pa su se “obični ljudi”, npr. o pitanju dozvoljenosti klanjanja namaza bez kape, raspravljali na sijelima, trgovima, ulicama itd. Čak i danas problem kape ima, među starijima, svoje pro i contra zagovarače.

Tumačenje historije

Sljedbe ili učenja koja nisu bila zastupljena na našem području do postratnog perioda jesu: ši’izam, ahmedija pokret i neoharidžizam, onosno tekfir ideologija. No, utjecaj ove tri sljedbe na šire vjerničko stanovništvo je minimalan.

Te ekscesne situacije se redovito dešavaju među pristalicama koje nemaju dublje poimanje tih pravaca, odnosno među neznalicama. Neznanje je veliki problem u bilo kakvom tumačenju bilo čega. Taj problem nije rezerviran samo za tumačenje islama.

Daleko veći okršaji u svijetu brojnih internet portala i nebrojenih Facebook statusa, odvijaju se među pripadnicima selefijskog tradicionalizma, popularno nazvanog vehabizam; mezhebskog fanatizma ili te’assub; sufijskog misticizma ili tesavvuf; te, donekle, modernističkog racionalizma. Što će reći da su zastupljeni skoro isti pravci razmišljanja kao i u periodu prije Drugog svjetskog rata. Štaviše, teme koje se obrađuju su slične. Odnosno, povijest nam se ponavlja jer smo je zaboravili.

Kod onih koji su zapamtili prijeratni period javlja se sjeta prema prošlim, “boljim”, jednostavnijim vremenima kada nije bilo rasprava, svađa i problema. Da ikako mogu pojedinci bi zabranili bilo kakvo drugačije mišljenje od svoga. Takvo mišljenje naučava da je mišljenje po sebi uzročnik problema. Mora se priznati da je komunističko jednoumlje ostavilo traga i na neke muslimane tadašnjeg perioda. Osim nakratko, mišljenje se ne da zarobiti, svezati, zabraniti. Tome zorno svjedoči i pad komunizma.

U islamskom diskursu, od vremena Poslanika, s.a.v.s., pa do danas, mišljenje nije bilo nikada problem ako se kretalo unutar zacrtanih granica koje je odredio Kur’an i hadis. Naravno, bilo je i uvijek će biti ekscesnih slučajeva koje su uzrokovale fanatične pristalice pojedinih pravaca razmišljanja. Te ekscesne situacije se redovito dešavaju među pristalicama koje nemaju dublje poimanje tih pravaca, odnosno među neznalicama. Neznanje je veliki problem u bilo kakvom tumačenju bilo čega. Taj problem nije rezerviran samo za tumačenje islama. Danas je u našoj državi problem tumačenje historije, Dejtonskog sporazuma, bosanskog jezika, političkih procesa itd. O svim sferama javnog života, u komentarima na Facebooku i raznim internet portalima, najviše problema i svađa izazivaju upravo neznalice.

Problem edukacije

Kada se uzme u obzir ovako formulirano detektiranje problema, onda se može reći da je Islamska zajednica kriva za needuciranje stanovništva jer je tradicionalno jedina odgovorna za vjeroučenje muslimana. No, ovo je, iako omiljeno objašnjenje među određenim političkim krugovima, obično simplificiranje. U prvome redu, Islamska zajednica nije u mogućnosti educirati one koji neće da se educiraju; da li zbog toga što ih islam uopće ne zanima ili zato što se ne slažu sa diskursom Islamske zajednice. U drugome redu, edukacija je rješavanje samo jednog dijela problema.

Drugi dio problema, pored znanja, nazire se u hadisu: “Oni od vas koji su bili najbolji u džahilijjetu (predislamskom, neznabožačkom dobu), najbolji su i u islamu, ako budu učeni.” (Buhari i Muslim) Iz ovog hadisa, ali i iz brojnih drugih hadisa, je jasno da je riječ o moralnim osobinama. Za poboljšanje odnosa brojnih pravaca tumačenja islama obrazovanje je bitno, ali nema nikakve koristi od gomilanja znanja ako ga ne prati odgoj, kultura ponašanja i moral.

Iako donekle znalci, online ratnicima nedostaje upravo komponenta moralnosti, odgoja, opće kulture i samilosti prema oponentima. Iako se sve suprotstavljene strane u svome nauku pozivaju na visoko moralne osobe zanemaruju upravo moralni segmenat učenja svojih šejhova. Ibn Tejmije je nakon smrti svog najvećeg neprijatelja otišao do njegove kuće i poručio njegovoj porodici da će se finansijski brinuti o njima do kraja njihovih života. Džejlani je bio dotučen odnosom svojih sunarodnjaka prema psu koji ga je ujeo i kojega su kamenovali. S druge strane, apsurdne su online rasprave i svađe koje npr. pokušavaju riješiti pitanje nošenja feredže, a iste su popraćene psovkama i prijetnjama.

Iako postoje i od perioda ashaba su postojala učenja koja ne mogu naći zajednički jezik, odnos velikana islama jednih prema drugima bio je na principima islamskog morala. Ovakvi momenti nisu interesantni online ratnicima jer se ne uklapaju u njihov mentalni sklop i njihov defektivni i parcijalni moral. Ekstremni, kakvi su bili dok za islam nisu znali, isti su ostali i kada su ga prihvatili.

Ukoliko su moral, kultura ponašanja, uglađenost, samilost, ukratko sve ono što bi se trebalo dobiti kućnim odgojem, bitni segmenti za ublažavanje problema koji se javljaju u interakciji različitih pravaca tumačenja islama, postavlja se pitanje ko je odgovoran za kućni odgoj našeg stanovništva?

U samoj riječi “kućni odgoj” nalazi se i odgovor na pitanje. No, za razliku od perioda od prije 1400 godina, danas roditelji i kućno okruženje nisu u mogućnosti sami odgojiti moralnog pojedinaca. Taj momenat je odavno primijećen, i iz tog razloga su države podizale odgojno-obrazovne institucije, odnosno škole. Nažalost, u današnjim školama, u našoj državi, odgojni segment je u velikom dijelu zanemaren.

Dvije poruke za kraj: rasprava će uvijek biti, ali rezultati tih rasprava se mogu ublažiti radom na moralu učesnika rasprava; te, ako država nije voljna imati problema sa ekstremnim učenjima mora poraditi, zajedno sa Islamskom zajednicom, na odgoju stanovništava. Ne može se nekulturan ni u Evropu, a kamoli u islam.

Autor: Haris Hasičić

preporod.com

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.