Muhammed, s.a.v.s. – istinski osloboditelj žene

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prije Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva na dvadeset i nešto godina (586. godine po Isau, a.s.), u vrijeme kršćanske Francuske, održan je sabor na kojem su crkveni oci pokušavali dati odgovor na pitanje koje ih je dugo mučilo: da li je žena ljudsko biće koje posjeduje dušu, i ukoliko je ljudsko biće da li je njena duša ljudske ili životinjske prirode? Na kraju su zaključili da su žene ipak ljudska bića, ali da su one u potpunosti inferiorne u odnosu na muškarce i stvorene su isključivo da služe muškarcima za zadovoljavanje njihovih strasti.

 A onda je došao on, Muhammed ibn Abdullah, posljednji Allahov poslanik, s.a.v.s., da obznani cijelom svijetu da su žene jednakopravne sa muškarcima i da su one njihova druga polovina. Došao je da obznani da je sreća svakog muškarca uz čestitu i plemenitu ženu, te da upozori sve muškarce do Sudnjega dana: ”Polahko i nježno sa staklenkama (ženama)!”

Uistinu je Muhammed, s.a.v.s., istinski osloboditelj žene. I onaj ko se barem ovlaš upozna sa sirom, odnosno historijom islama iz vremena Muhammeda, s.a.v.s., vidjet će da je, u tom vremenu, status i uloga žene muslimanke u društvu bila mnogo veća i značajnija nego što je to, nažalost, danas u muslimanskim državama i društvima.

Uostalom, dosta je ženama muslimankama slave zbog činjenice da je upravo žena bila ta koja je prva na zemaljskoj kugli primila islam i povjerovala u posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Bila je to Hatidža bint Huvejlid, Poslanikova, s.a.v.s., voljena supruga i majka svih vjernika. Kad god čitamo Poslanikovu, s.a.v.s., siru, a posebno događaj vezan za prvu Objavu, iznova se divimo postupku Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nakon što se, poslije prvog susreta sa melekom Džibrilom, uplašen vratio kući.

Naime, gdje je Muhammed, s.a.v.s., otišao nakon što se vratio iz pećine Hira? Nije otišao svom najboljem drugu Ebu Bekru, niti svom amidži Ebu Talibu koji ga je kao jetima odgajao i volio kao i svoje sinove ili još više, niti kod bilo koga drugog od poznatih i uglednih ljudi iz Kurejša sa kojima se družio, već je otišao potražiti utjehu kod svoje vjerne supruge Hatidže, r.a. Kako je to divna i veličanstvena bračna veza i koliko je samo povjerenja imao Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svoju suprugu Hatidžu. Stoga je ponos i čast svim muslimankama, ali i muslimanima, to što je prva osoba koja ga je podržala i pomogla u najtežem trenutku, bila žena.

Kažu da žena čini polovicu čovječanstva, međutim, pošto je žena ta koja odgaja i onu drugu polovicu, nećemo pogriješiti ako kažemo da žena zapravo simbolizira cijelo čovječanstvo. Kao što nećemo pogriješiti ako kažemo da su žene muslimanke, poput Hatidže, r.a., Fatime, r.a., Aiše, r.a., Hafse, r.a., i ostalih Poslanikovih, s.a.v.s., supruga, kao i drugih ashabijki, tabiinki i ostalih istinskih žena i majki muslimanki, donijele ponos islamskom ummetu rađajući i odgajajući ljudske veličine poput vrlih ashaba, poput Omera ibn Abdul-Aziza, Salahuddina Ejjubija, Sejfuddina Kutuza, Jusufa Tašfina, sultana Mehmeda Fatiha i drugih znanih i neznanih islamskih velikana kroz dugu islamsku povijest.

Mnogi islamski učenjaci, uzrok kompaktnosti i postojanosti islamskog ummeta i njegove pobjede u povijesnim fazama slabosti i stagnacije kroz koje je prošao islamski ummet, vide upravo u ženi muslimanki koja je bila dosljedna i postojana u svojoj vjeri, a koja se opet pozitivno odrazila na njenu djecu od kojih je ona odgojila sinove Ahireta, a ne sinove dunjaluka, koji su u odsutnom trenutku branili i odbranili čast i obraz islamskog ummeta i, uz Allahovu pomoć, spasili ga od potpunog poniženja i nestanka.

I kad god zanemarimo i zapostavimo ulogu žene muslimanke u našem društvu, za posljedicu ćemo dobiti generacije koje nemaju istinske vjere, koje se gube, lutaju i posrću, jer ne znaju pravi put, koje ne znaju kome bi se priklonili i koga bi slijedili, koje ne znaju ko im je prijatelj a ko neprijatelj. Generacije koje žive bez dostojanstva, bez ponosa, bez uzvišenih ambicijai istinskog cilja, koje ne mogu ni pantalone podignuti kako treba (već ih spuštaju niz butine), a kamo li da podignu zastavu islama, zastavu istine i istinske slobode.

Jer, majka je škola koja, ako je dobra i kvalitetna, bez sumnje će iznjedriti dobre i kvalitetne mlade generacije. Ime ”majka” spomenuto je u Kur'anu, u množini i jednini, ukupno 28 puta. Majka je simbol nježnosti, ljubavi, vjernosti i odricanja. Majka je bistri izvor iz kojeg šiklja ljubav koja je neiscrpna i koja nikada ne očekuje da joj se vrati istom mjerom, čak ni riječ zahvalnosti za svoju ljubav ne traži.

Majka je život koji u nas udahnjuje sigurnost i povjerenje, njeno toplo krilo je sigurno utočište kojem pribjegavamo kad smo bolesni i kad nam ponestane snage. U njenom krilu tražimo odmor i sigurnost, a pod njenim stopalima tražimo Džennet. Majka je škola ljubavi, odgoja i morala, koja u nas usađuje samopoštovanje, ali istovremeno i poštivanje drugih.

U nastavku slijedi nekoliko primjera majki koje simboliziraju plodonosna stabla koja su dala najbolje plodove u povijesti islama.

Hansa – majka četvorice sinova šehida

Prva od tih majki muslimanki je ashabijka Hansa koja je na najbolji način demonstrirala ispravno razumijevanje vjere i značenje hrabrosti u ime Allaha. Naime, kada je Sad ibn Ebu Vekkas, prilikom osvajanja Perzije, poveo muslimane u Bitku na Kadisiji, u toj vojsci bila je i Hansa sa svoja četiri sina. Noć uoči bitke, ona je okupila svoja četiri sina da ih posavjetuje i podstakne na borbu te upozori na pogubnost bježanja sa bojnog polja.

Kada se Hansa izdvojila sa svojim sinovima, rekla im je: ”Sinovi moji, vi ste primili islam s ubjeđenjem i potpunom pokornošću i dobrovoljno ste izašli u džihad, u borbu na Allahovom putu. Vi ste sinovi jednog oca i majke, vaši preci su bili slavni i nikada sramotu i poniženje nisu doživjeli, i vi niste repa bez korjena. Sinovi moji, vi dobro znate kakvu je nagradu Allah obećao muslimanima u borbi protiv nevjernika. Znajte da je vječna kuća bolja od prolazne i neka su vam stalno na umu Allahove riječi: ”O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.”Ako sutra živi i zdravi osvanete, dobro se za borbu pripremite, oprezni budite i Allaha, da vas pomogne protiv vašeg neprijatelja, molite. I kada se borba rasplamsa i prašina uskovitla, isučite svoje sablje i hrabro u boj krenite, nadajući se veličanstvenoj pobjedi ili preseljenju u kuću vječnog užitka.” Sutradan su svečetverica njenih sinova poginuli u borbi protiv Perzijanaca.

Kada je Hansa čula za pogibiju svojih sinova, nije plakala, nije tugovala niti naricala i pjesme tugaljke, kao nekada u džahilijjetu, pjevala. Umjesto toga, ona je dostojanstveno izgovorila svoje poznate riječi: “Hvala Allahu Koji me je počastio njihovim šehadetom, ja se nadam da ću se s njima ponovo sresti u okrilju Njegove milosti.”

Majka Sufjana es-Sevrija

Sufjan es-Sevri je jedan od najvećih islamskih učenjaka uopće. Zvali su ga fakih (šerijatski pravnik) Arapa i emirul-mu'minin u hadiskoj nauci. Međutim, treba znati da iza tog islamskog velikana i njegovog ogromnog naučnog uspjeha stoji njegova majka koja ga je odgojila na principima islamskog ahlaka prije nego se počeo baviti naukom i koja je pletenjem zarađivala sredstva za njegovo školovanje. Jedan od njezinih poznatih savjeta sinu, bio je i ovaj: ”Sine, posveti se islamskoj nauci, a ja ću pletenjem zarađivati za tvoje školovanje i mislim da će ti to biti dovoljno. Sine, kad god napišeš riječ od deset slova iz neke islamske oblasti, prvo vidi hoće li ti to novo saznanje povećati bogobojaznost, blagost i dostojanstvo. Ako ne bude tako, onda znaj da će ti islamsko znanje koje učiš više štetiti nego koristiti.” Sa takvom majkom, Sufjan es-Sevri je bio osuđen na uspjeh.

Majka imama Malika

Ibn Ebi Uvejs prenosi da je imam Malik rekao: ”Majka mi je, kao dječaku, oblačila odjeću i spremala me kod učenjaka Rebie ibn Ebi Abdur-Rahmana, a onda bi mi, prije nego izađem iz kuće, govorila: ”O sinko moj, idi na naučne kružoke koje predvodi Rebia ibn Ebi Abdur-Rahman, ali uči od njega lijepo ponašanje i ahlak, prije nego što budeš učio hadis i fikh.”

Majka imama Šafije

Imam Šafija bio je siroče bez oca, pa je svu brigu o njemu vodila njegova majka, koja je na sebe preuzela obavezu da joj sin postane imam i predvodnik u islamskoj nauci. Zbog tog cilja, majka ga je odvela iz Gaze u Mekku. Naučio je Kur'an napamet sa sedma godina. Zatim ga je poslala u pustinju da dobro nauči arapski jezik. Nakon toga poslala ga je da uči jahanje i streljaštvo, tako da je znao ispaliti po sto strelica, a da nijednom ne promaši metu. Njegova majka ništa nije prepuštala slučaju i stihiji, već je uvijek imala zacrtan odgojno-edukativni program za svoga sina. Imam Malik mu je dozvolio da izdaje fetve ili pravne decizije kada je mao 15 godina. Jedanput ga je majka uzela i posjela predase i rekla mu: ”Sine, obećaj mi da ćeš uvijek biti iskren i istinoljubiv.” I sin je obećao i ispunio obećanje. Iskrenost i istinoljubivost su bili staza kojom je imam Šafija hodio cijeli svoj život.

O sebi je ispričao:  ”Ja sam bio siroče i svu brigu o meni vodila je moja majka. Ona nije imala novaca da mi plaća učitelja, a kada sam se posvetio nauci, moj učitelj me je ostavljao za svog zamjenika kada bi on bio odsutan. Naučio sam Kur'an napamet u sedmoj godini, a Malikovu Muvetu u desetoj godini života. Nakon što sam naučio Kur'an napamet, u džamiji sam počeo slušati predavanja iz hadisa i fikha. Nisam imao mogućnosti kupiti papir ili sveske za pisanje, pa sam koristio kosti i na njima pisao.”

Majka imama Ahmeda ibn Hanbela

Zvala se Safija bint Mejmuna bint Abdul-Melik. Njen muž Muhammed umro je u cvijetu mladosti, u tridesetoj godini, a ona je tada imala dvadeset i nešto godina. No, i pored toga, nije željela da se ponovo udaje već se u potpunosti posvetila svom sinu Ahmedu i njegovom odgoju. I uspjela je. Zahvaljujući brižnoj i mudroj majci i njenom odgoju, Ahmed ibn Hanbel je, kao i njegovi prethodnici: Ebu Hanife, Malik i Šafija, postao jedan od najvećih islamskih učenjaka i s pravom je ponio epitet čuvar Sunneta u vremenu fitneta (smutnje).

Majka imama Buharije

Imam Buharija odrastao je također kao siroče uz svoju majku. Međutim, njegova majka posvetila se odgoju svoga sina i tako ga odgojila da se nije ni primijetilo da nema oca. Kada je imao šesnaest godina majka ga je odvela u Mekku da obave hadždž i onda ga ostavila u Mekki da uči islamsku nauku. Nije prošlo puno vremena, a njen sin je postao imam u hadisu za kojeg je njegov šejh rekao: ”Boljeg i učenijeg čovjeka u hadiskoj nauci od Buharije nema.”

Ibn Tejmijjina majka

Nakon što je šejhul-islam Ibn Tejmijje svojoj majci poslao pismo u kojem se izvinjava što se dugo zadržao u Egiptu, a nije bio s njom, jer je svoj ostanak u Egiptu smatrao potrebnim zbog podučavanja muslimana vjeri i vjerskim propisima, njegova majka mu je odgovorila na sljedeći način: ”Dragi sine, tako mi Allaha, ja sam te zbog toga odgajala i zavjetovala te da služiš islamu i muslimanima. Sine moj, nemoj misliti da je tvoja blizina i prisutvo uz mene, draža meni od tvoje blizine islamu i služenju muslimanima u svim regijama. Sine moj, znaj da je moje zadovoljstvo tobom, srazmjerno tvom trudu i žrtvi za islam i muslimane. I ja te sutra, pred Allahom, neću pitati za tvoju udaljenost od mene, jer znam gdje si i šta radiš, već ću te, dragi moj sine Ahmede, pitati pred Allahom i optužiti te ako uskratiš svoju pomoć islamu i svojoj braći muslimanima.”

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker