Mulabdićeva vizija bošnjaštva koju je potrebno oživjeti

Nakon pada Bosanskog kraljevstva i osvajanja od strane Osmanskog carstva, Bošnjaci, naročito oni koji su primili islam, svoje književno stvaralaštvo počinju da pišu na orijentalnim jezicima. Ta praksa pisanja na orijentalnim jezicima zadržat će se kod Bošnjaka-muslimana do dolaska Austro-Ugarske monarhije, kada će književno stvaralaštvo doživjeti svoj preporod, kako taj period naziva Muhsin Rizvić (Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1878-1918).

 

Bošnjaci-muslimani će za vrijeme Osmanskog carstva prolaziti obrazovni sistem koji je uspostavila nova vlast i tako, polahko, ali sigurno izgraditi bogato književno stvaralaštvo, najviše na turskom jeziku (koji je ujedno bio i službeni), dok će se poneko djelo javiti i na perzijskom. Arapski jezik je bio religijski i kao takav, njegova primarna funkcija je bila usko vezana za islam kao religiju i nauke unutar iste. Razvit će se i poseban oblik književnosti na narodnom jeziku pisan arebicom, pismom koje je prilagođeno bošnjačko-muslimanskom narodu. Treba istaći kako se paralelno sa ovom vrstom književnosti razvijala i franjevačka književnost, ali zbog religijske razlike, te dvije književnosti nisu imali dodirnih tačaka. Ono što je bilo zajedničko stanovnicima Bosne – Bošnjacima, jeste usmena književnost, koju će početkom i krajem 19. stoljeća sakupiti istaknuti franjevac Ivan Franjo Jukić i nakon njega, jedno od najznačajnih imena bošnjačko-muslimanskog identiteta, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak.

Dolaskom Austro-Ugarske, književno stvaralaštvo Bošnjaka iz orijentalno-islamskog prelazi u zapadnocentrično (romantizam, realizam i prosvjetiteljstvo). Konačno počinje književnost na bosanskom jeziku, što je od izuzetne važnosti kada je u pitanju identitet jednog naroda. Između ostalih, Maksimilijan Braun vrši periodizaciju na sljedeći način:

  1. Folklorni romantizam, čije su karakteristike bile oslanjanje na usmenu književnu tradiciju i buđenje nacionalne svijesti (što je odlika romantizma uopće, s tim da je veličanje nacionalne svijesti na području zemalja bivše Jugoslavije naročito bila izražena). Ovdje je smješten Safvet-beg Bašagić, iako je Bašagićev rad i djelo daleko šire od folkornog romantizma, no o tome neki drugi put.
    2. Prosvjetiteljski realizam, kojeg obilježava: prvi bosanskohercegovački roman Bez nade (Osman-Aziz) i (dopuna autora) prvi bošnjački roman Zeleno busenje (Edhem Mulabdić).
    3. Zaokret ka moderni, sa Musom Ćazimom Ćatićem.

 

Mulabdićevo Zeleno busenje, što je i tema ovog teksta, ispostavit će se kao roman preko kojeg će on svojim prosvjetiteljskim i emancipatorskim idejama kreirati put bošnjačke nacije. Naime, Mulabdić pokazuje kako je ustvari ključ u deosmanizaciji svoga naroda i prihvatanju novih ideja i zadataka koji su pred stanovnicima Bosne i Hercegovine, naročito muslimana. Mulabdić u liku Alije – najmlađeg od trojice braće, prožima svoj racionalizam i prirodan tok prilagođavanja novim vremenima i svemu što ona donose. Činjenica je kako višestoljetno vladanje Osmanskog carstva ostavilo dubog trag u samom identitetu Bošnjaka i taj tranzicijski proces, smjene jedne kulturom sa drugom odražava se na stanovništvo, kako u romanu, tako i van njega, ali Mulabdić i njegovi savremenici prepoznaju opasnosti i štete vezivanja za prošlost, te svojim stvaralaštvom emancipiraju dezorijentiranu i traumatiziranu bošnjačko-muslimansku naciju. Kreiran na principu opozicija – onih koji su strahovali od novih vremena, ali i prezirali sve što je izdajničko Osmansko i okupatorsko Austro-Ugarsko i drugih koji su ipak shvaćali kako je im je Domovina predana iz ruku Sultana u ruke Filipovića, Mulabdić kao sveznajući i objektivni pripovjedač donosi priču, opisuje sliku i priliku vremena u kojem živi i historijske događaje kao što je pokret otpora Austro-Ugarskoj u Sarajevu predvođen Hadži-Lojom, a koji će se odraziti i na ustanike u  Maglaju i jednog od tragičnih junaka Ahmeta. Mulabdić progovara iz Numan-efendije: “Kud sva Bosna tu i mi”! što bi značila ideja Bosanstva (nacije u današnjem shvaćanju), zatim učitavanje racionalizma u liku Alije je ustvari crtica iz njegove autobigrafije, gdje on otvoreno zagovara kako je uzaludna borba sa Austro-Ugarskom. Prof. dr. Sanjin Kodrić u svom eseju Traumatični susret s Evropom: „Austrougarska tema” i počeci novije bošnjačke književnosti donosi crticu iz Mulabdićeve autobiografije – („Je li ovaj rat naših djedova sa moćnom Austrijom bio potreban i opravdan? Zdrav razum kaže, da nije bio opravdan, jer je ova zemlja međunarodnim ugovorom prešla iz ruku jednoga cara u ruke drugoga. Jedan car dao, drugi uzeo. Pored toga maleni smo prema sili, koja nas pritiskuje. // A drugi onda rekoše: ‘Neka car daje svoje, a ne naše. Ove su zemlje bile naše prije nego ih je on kao zavojevač osvojio. A kad je on mačem u ruci na nju stekao pravo, zar domaćin, imajući pravo posjeda na svoju kuću, ne stiče još veće pravo na nju, kad je od navale obrani?’” (E. Mulabdić, Jedna šezdesetogodišnjica, „Narodna uzdanica” 1938, br. 6, s. 179–188). Dok su jedni nošeni romantičarsko-patriotskim zanosom stupali u uzaludni otpor prema Austro-Ugarskoj, Alija je krenuo na školovanje, učio je od vojnika kaursku jaziju i bit će simbol novog vremena, ideje koja kod Bošnjaka treba da živi i dan-danas. Postavlja se pitanje kako?

Bez obzira na političku situaciju i strujanja koja dolaze sa svih strana, svi stanovnici Bosne i Hercegovine bez obzira na vremensku dimenziju (prošlost, sadašnjost i budućnost) i ma kojoj naciji, religiji ili nereligiji pripadali, a naročito Bošnjaci koji su najviše stradali u posljednjem ratu, moraju biti i ostati svoji. Duh osmanofilije i prijezira prema svemu što je zapadno osjeti se i danas, što ni na koji način ne bi trebalo da bude utkano u bošnjački identitet. Bošnjaci su između Istoka i Zapada, a Mulabdićeva vizija mora da bude vodilja u svim prilikama i neprilikama u kojima se nalaze. Biti u koraku s vremenom, ispoljavati slobodno svoja religijska ili nereligijska uvjerenja, emancipirati se i težiti ka visokom stepenu obrazovanja, mora biti identitarno obilježje svakog Bošnjaka. Kao većinski islamska nacija, Bošnjaci svoju nekadašnju osmanofiliju, danas turkofiliju, uglavnom ispoljavaju zbog religijske povezanosti sa Turskom i predsjednikom Erdoganom, dok sa druge strane nose ilirsko-slavenske korijene koji ih povezuju sa drugim narodima iz bivše Jugoslavije i Balkana uopće. Da bi Mulabdićeva vizija bila oživljena, Bošnjaci moraju biti svoji na svome, moraju biti ono što jesu – Bošnjaci – narod sa tisućljetnom tradicijom, imati kritičku distancu prema lijevo i desno, svoj put nezavisnosti koji su začeli kao Bosansko kraljevstvo, trebaju nastaviti i afirmirati ideje koje će donijeti prosperitet mladima i svima onima koji vole Bosnu i Hercegovinu.

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza

Pratite Facebook stranicu Edhem Mulabdić

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker