Neke od osobenosti bošnjačke kulture na Sandžaku

Piše:  Dr. Mersada Nuruddina Agović

Kultura Bošnjaka Sandžaka manifestuje se najjasnije kroz njihovu kulturu življenja. Bošnjaci Sandžaka živjeli su svakodnevnicu po ustaljenom sistemu. Dan bi započinjao sabahskim ezanom. Narod bi se probudio. Žene bi podizale s poda prostrte dušeke i posteljinu, sklonile u dolafe. Namaz bi se obavio. Stoka bi se pustila na pašu ljeti ili bi joj se ‘položilo’ sijeno zimi i tokom cijelog dana svaki bi ukućanin radio svoj dio obaveza.

Za smještanje postelja, posteljine i pokrivača u zidu su uzidani ili su pred zidom načinjeni ormari, a zovu se m u s a n d e r e, iz kojih se u noći te stvari vade i prostiru po podu, pokrivenu ćilimima. Mjesto stolica su oko soba  s e ć i j e ili m i n d e r l u c i (nepokretni divani). Uza zid, u kojemu su vrata, obično je zidana peć i banjica ili hamamdžik. Često u pojedinim kućama i svaka soba ima banjicu. Musandere, peć i banjica su u istome redu, jedno do drugoga. U običnim kućama je sve to skromno i jednostavno, a u kućama bogataša, koji nisu dirali u starinski uređaj, u izradi ovog nepokretnog pokućstva se pokazuje veoma često trag umjetničkoga rada. Osobito se posvećivala naročita pažnja ukrasivanju š i š e t a (stropa), koje je redovno od drvene građe i obojeno. Osobito se pazilo na izradu sredine stropa, gdje je bila bakrena ili pozlaćena jabuka. Od pokućstva su naročito ukrasivane: m a n g a l e ili d a g a r e, č i r a c i (svijećnjaci), d e m i r l i j e , i b r i c i  i  t e s t i je, posude za vodu, t a b a c i , poslužavnici, p e š k u n i , stolići od orahovine, rahle, posude za kahvu a i za jelo… [1]

Svadbeni običaji kod Bošnjaka Sandžaka su specifični. Dr. Haris Hadžić opisuje adete koje mlada i mladoženja trebaju ispoštovati. Mladoženja okreće mladu u desno tri puta izgovarajući pri tom: “Bismillah”, zatim klanjaju dva rekata đerdekskog namaza. U đerdek se prethodno unosi baklava ili dudovi, da mladenci jedu. ..Prvo veče, u đerdeku svijetli lampa do zore, dok pred vratima ostaje neko od rodbine da čuva đerdek, mladoženja i nevjesta im iznose od svakog kolača po malo. Međutim, danas su i ovi običaji rijetki. ..Nakon darovanja, nevjesta malo podvori, a zatim laganim koracima, ne okrećući leđa, izlazi. Svatovima se daje ručak, a po ručku svatovi se razilaze. Poslije ručka, dolaze žene iz komšiluka i iz drugih mjesta da gledaju nevjestu, da gledaju “sergiju”, i šta je donijela, kakvi su joj ćilimi, kakav joj je vez, kakvi su joj darovi. Ako ima mladih nevjesta, dovode ih da dvore pored mlade, da upoređuju koja je nevjesta ljepša. Poslije nedelje dana, a ponekad i ranije, mladoženja i mlada odlaze rodbini mlade na obdan… Dogovore se kada će doći u prviče i koliki će biti broj prvičana. Prvo dolaze prvičani iz rodbine nevjeste, donose darove, sprema im se ručak, poslije ručka prvičani ostavljaju novac na “tablju”.

Prvičani od strane domovine dolaze sa nevjestom, također obdanice. Ovom prilikom se uzvraćaju darovi. Nevjesta nosi boščaluk majci, ocu ili domaćinu kuće. Po običaju nevjesta ostaje kod svojih. U gostima ostaje prvi put petnaest dana, njeni je vraćaju u ‘dom’ i na taj način se završavaju prvičani… Kada je riječ o svadbenoj gozbi-zijafetu kod sandžačkih Bošnjaka, ,,sandžački Bošnjaci su poznati po gostoprimstvu, velikodušnosti i ljubaznosti. Tako i u slučaju svadbe, porodice mladenaca se trude da što bolje organizuju svadbu, i da svi koji su pozvani budu zadovoljni. Posebno porodica mladoženje, vodi računa o tome da se svakome ‘čuva hatar’ i da se neko ne uvrijedi nekim gestom koji bi bio pogrešno protumačen… Allahov Poslanik, a. s., kaže: “Oglasite vjenčanje, obavite ga u džamiji, a nakon toga, popratite ga udaranjem u defove.” Treba napomenuti da se ovdje govori o dozvoljenoj vrsti pjesme i muzike udaranjem u defove, čija je dozvola već spomenuta. Gozba je sunnet, a svakome koje pozvan na svadbu, obaveza mu je da se odazove, jer Allahov Poslanik, a. s., kaže: “Kada neko od vas bude pozvan na svadbenu gozbu neka se odazove”. [2] Danas se umjesto zvača (pozivača), na svadbu i u svatove šalju se pozivnice. Prije se išlo od kuće do kuće i pozivalo na izvjesnu prigodu.

Bošnjačka narodna nošnja u Sandžaku primila je uticaj staroosmanske i albanske nošnje, pored svojih specifičnih osobenosti. ,,Dobrostojeća žena obično je nosila široku košulju (gömlek) od finog pamuka ili svile, a preko nje dugu haljinu (entari) koja je i u višem sloju i u bogatijih građanki često bila baršunasta ili svilena. Za one manje imućne bilo je jeftinih svilenih i pamučnih tkanina poznatih kao beledi. Izvezena koprena često se brošem pričvršćivala za fes ili kapicu, tvoreći tako raskošno pokrivalo za glavu. Kaputić (dolama) nosio se kao gornja odjeća koja je bila prijeko potrebna zimi u nedovoljno zagrijanim kućama. Izvan kuće žene su nosile široki ogrtač zvan ferace, u čijim je rukavima bilo mjesta da se sakriju ruke. Lica su im bila skrivena iza dvaju komada tkanine zakvačenih za koprenu, na kojima je bio ostavljen samo prorez za oči. U mnogim krajevima nemuslimanke su se odijevale poput muslimanki. Jesu li ostavljale lica otkrivenima ili ne ovisilo je o području, a katkad i o njihovu društvenom položaju.” [3]  Bošnjaci Sandžaka su u odjevnim predmetima pokazivali bliskost, kako kazasmo, i s albanskom kulturom kao što je najizraženije, na primjer, nošenje albanskog ‘ćulaha’ ili ‘čalme’.

Kultura Bošnjaka Sandžaka podrazumijeva sposobnost saburanja u borbi, optimizam i nadu u bolju budućnost. Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s.: „Predskazivanje zla je zabranjeno, a fa'l (predskazivanje dobra, optimizam) je dozvoljen.” Upitaše ga: „Šta je to fa'l?” On odgovori: „Lijepa riječ koja obraduje čovjeka kada je čuje!” [4]  Svaki humanizam veliča čovjeka, oslobađa ga… [5] Bošnjaci Sandžaka zaštitnici su žena, djece, te ugoženih kategorija društva, poput siročadi, udovica, bolesnika i dr. Sura En-Nisa koja govori o pravima slabašnih u društvu, o jetimima, robovima i slugama im je dobro poznata, a ‘ona, uspostavlja temelj ophođenja prema ženi, bavi se odnosom prema muslimanima u islamskom društvu i njihovim pravima, kao i odnosom prema potlačenima.’ [6]

Bošnjaci Sandžaka kroz povijest su se liječili, uglavnom, ljekovitim biljem koje ovaj kraj ima u izobilju. Također, kao preventivu koristili su zdravu hranu i piće, prije svega, kiselo mlijeko. Na Sandžaku postoji predaja da su u vrijeme Osmanske imperije u jednu bošnjačku kuću došla dva hećima na zijafet. Kad su vidjeli veliku količinu hrane na sofri, misleći da niko od ukućana ne poznaje njihov jezik, na tursko-osmanskom su prokomentarisali da će u tom kraju biti velikog posla za njih dvojicu, kao i zarade. Na kraju zijafeta, navodi se, domaćica je na sofru iznijela veliku zdjelu kisela mijeka, pa su hećimi iznenađeno uzviknuli: ,,Pa oni se sami liječe! Nema ništa od našeg posla.” Kasnije je domaćin koji je znao jezik svojim gostima i ukućanima preveo dijalog hećima.

Što se tiče drvodjelstva, mnogi predmeti izrađivani su u duborezu, posebno stare sehare. Sehara ili ‘sanduk’ je sastavni dio djevojačke, tj. ženske spreme (ruha), okovan i ukrašen sjajnim limom i kožom. U njemu bi nevjesta donijela, i kasnije u muževljevoj kući držala, svoju djevojačku spremu, kao i odjeću i druge predmete veće vrijednosti, dževahir kutiju i sl. [7] U ćilimarstvu su, osim ćilima, tkane uske višebojne ‘staze’ i platna raznih vrsta koja su se koristila za izradu bošnjačke narodne nošnje. Grnčari su izrađivali ‘zemljane posude’ i druge predmete od gline. Evlija Čelebija, govoreći o dućanima u Novom Pazaru, veli: ,,Ima hiljadu i sto deset dućana. U mnogim dućanima se izrađuju katanci, čekići, tabandže i drugo oružje.’’ [8]

[1] Nametak Alija: ”Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini”, str. 38., Državna štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 1939. 

[2] Hadžić dr. Haris, ,,Svadba, zijafet i đerdek”, str. 19., Glas Islama br. 262.

[3] www.kdbhpreporod.hr Odlomak iz knjige Suraiye Faroqhi ‘Sultanovi podanici: kultura i svakodnevica u Osmanskom Carstvu’, Golden marketing – Tehnička knjiga.

[4] Ibn Tejmije: Lijepa riječ, hadis:190, str.114, El Kelimeh, Novi Pazar, 2005.

[5] Braudel Fernand: Civilizacije kroz povijest, str. 296., Globus, Zagreb, 1990.

[6] Halid Amr: Riznica Kur’anskih mudrosti,str.64, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007.

[7] Kahrović Muradija: Ala turka u starogradskim kućama novopazarskog sandžaka, Naučni skup ‘Sandžak juče, danas i sutra, Novi Pazar, 2005.

[8] Čelebija Evlija: Putopis, str. 264., Svjetlost, Sarajevo, 1967.

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker