OD ILIRSKE BUDNICE PREKO DAVORIJE DO HRVATSKE NACIONALNE HIMNE

KNJIŽEVNOST U POLITICI I POLITIKA U KNJIŽEVNOSTI – VI

Hrvatska književnost do XIX vijeka, ponajviše oslonjena na dubrovačku ili primorsku literaturu, od svih južnoslavenskih literatura najdirektnije sudjeluje u književnom razvitku zapadnoevropske literarne tradicije kroz naglašenu korespondenciju s talijanskim kanonom. Pojavom ilirizma, kao općenacionalnog pokreta hrvatskog buđenja, koji se reflektirao na sve sfere društvenog življenja, stvorena je posve drukčija književna tradicija proispitivanja vlastitoga bića usmjerena ka buđenju nacionalnih osjećanja. Atmosfera borbe za nacionalnu samosvjesnost reflektirala se i na književnost iliraca koja je zbog toga imala izrazito borbeni karakter. Njena usmjerenost ka afirmiranju seljaka, srednje klase i obezimećenog plemstva uvjetovala je tendencioznost i angažiranost koja se opet najbolje mogla ovaplotiti kroz patriotsku poeziju i sa shvaćanjem pjesničkog poziva kao nacionalne i patriotske obaveze.

Najznačajniji književnici ilirizma Ljudevit Gaj, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Petar Preradović, Antun Mihanović i drugi, pored dosad spominjanih lirskih vrsta, u revolucionarnu poeziju uvode i davorije koje, pored budnica, postaju dominantne pjesničke forme u sloju patriotskih i rodoljubivih pjesama epohe hrvatskog narodnog preporoda.

Osnovna načela ilirizma kretala su od toga da su današnji balkanski narodi potomci starosjedilaca Balkana Ilira, te da u smutnom vremenu raznoraznih utjecaja velikih sila i  pokušaja njihove asimilacije, odnosno germanizacije, mađarizacije, osmanizacije, rusizacije i dr. treba pronaći način za njihovo ponovno ujedinjenje koje će značiti i snažan odbrambeni mehanizam očuvanja balkanske posebnosti, odnosno put ka odupiranju svim velikim silama i očuvanju posebnosti vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Zbog toga mnogi istraživači u ilirizmu vide i korijene panslavenizma, kao ideje o ujedinjenju svih južnih Slavena.

Ilirska budnica usmjerena je ka vraćanju samopouzdanja hrvatskom narodu i buđenju nacionalnih osjećaja, što se može vidjeti u jednoj od rijetkih pjesama začetnika ovog pokreta, reformatora hrvatskog jezika, političara, književnika i novinara Ljudevita Gaja Horvatov sloga i sjedinjenje, nastala potkraj 1832. ili početkom 1833. godine, poznata još po početnim stihovima Još Hrvatska ni propala. Prema hrvatskim književnim historičarima, ova pjesma je primjer istinske hrvatske preporodne pjesme u kojoj su pogledi mlade generacije izneseni na zanosan i pokretački način. Svojim tonom pjesma kao da i nije napravljena za čitanje nego za glasno kazivanje/deklamiranje, s jasnom nakanom da svojom snagom osvoji slušatelje i probudi ih iz mrtvila (Bošković 2007: 51). Ova Gajeva pjesma je prva budnica u nizu mnogih drugih nastalih u tom vremenu s ciljem buđenja nacionalne svijesti. Gajeva budnica sadrži deset katrena, te ćemo zbog prostora ovdje donijeti samo nekoliko strofa iste. Pjesma je prihvaćena od širokih narodnih masa, iako nije postala zvaničnom himnom, u narodu je prepoznata i doživljena takvom, te je do danas ostala jedna od omiljenijih hrvatskih budničarskih i nacionalnih pjesama.

 

Još Horvatska ni propala dok mi živimo;

visoko se bude stala kad ju zbudimo:

ak je dugo tvrdo spala ,jaèja hoæe bit,

ak’ je sada vu snu mala, èe se prostranit.

 

Veæ krat senja èudne senje slatke radosti,

kada se joj kažu tenje jake mladosti;

Drugda pako magle crne nju opstiraju,

kada sestre njoj neverne nju zaptiraju.

 

Jenput vidi županije sve ponovljene, 

Stare slavne sve banije znova stvorjene; 

Vidi, čuje Gorotance, Krajnce dolazit 

I s Horvati neprestance tako govorit: 

“Hoj Horvati, braćo mila, čujte našu reč, 

Neće nas razdružit sila baš nikakva već; 

Nas je negda jedna mati draga rodila, 

S jednim nas je, Bog joj plati, mlekom pojila. “

(…)

Jenput èuje svoje sine složno pevati,

složne glase u visine tako zdigati:

“Braæa danas kolo vodi, danka svetkuje,

Horvatska se preporodi, sin se raduje.”

 

(…)

Uz budnicu, davorija je postala omiljena pjesnička forma iliraca. Davorija je od usmene lirske preko epske doživjela transformaciju u rodoljubivu pisanu pjesmu. U Kačićevom Razgovoru ugodnom naroda slovinskih shvaća se kao junačka ili borbena pjesma. Rodonačelnik ilirizma Ljudevit Gaj je ovaj termin iskoristio za naslove nekih svojih pjesama. Kasnije je prihvaćaju i srpski književnici poput Sterije Popovića. Od sredine XVIII vijeka davorija se izvodi uz muzičku pratnju i postaje neka vrsta koračnice ili marša (Živković: 110). Pored Demetareve ranoromantičarske davorije na kraju poeme Grobničko polje jednu od najpoznatijih hrvatskih davorija napisao je Antun Mihanović Horvatska domovina koja je 1835. godine objavljena u Danici, četrdesetih godina istog vijeka dobija muzičku podlogu srpsko-hrvatskog skladatelja Josifa Runjanina, a šezdesetih napjev od Vatroslava Lichteneggera od kada se pjeva kao Hrvatska himna da bi 1891. godine postala to i zvanično te dobila naziv Lijepa naša domovino. Četrnaest strofa Mihanovićeve pjesme sažeto je u četiri, dvije prve i dvije posljednje, koje i danas čine hrvatsku nacionalnu himnu. Interesantno je da je ovu pjesmu vrlo rano zapazio i Maksim Gorki, te istu preveo na ruski jezik.

HORVATSKA DOMOVINA

Lěpa naša domovino,

Oj junačka zemljo mila,

Stare slave dědovino,

Da bi vazda čestna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga persa, blage noći,
Toplo lěto, toplo dělo,
Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi;
To je naša domovina!

Ženju serpi, mašu kose,
Děd se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć málo doji:

Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje; —
Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pěsme glasno brěg odbija,
Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,
I na berdu, i v dolini,
Plešu mladji sve okolo; —
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li, Unu skriva?
Ni l’ to naši u jauk turobni?
Tko li moleć smert naziva?
Il’ slobodni, il’ su robni?

„Rat je, bratjo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
Slava budi, gdi su naši!“

Buči bura, magla projde,
Puca zora, tmina běži,
Tuga mine, radost dojde,
Zdravo slobost, – dušman leži!

Veseli se, tužna mati,
Padoše ti verli sini,
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše kervcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci
Nit’ ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, světureci:
Da svog’ doma Horvat ljubi,

 

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mertve grob sakrije,
Dok mu živo serdce bije!

Glas islama 288, strana 28-29, dr. Jahja Fehratović, književnost i politika

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.