Omaž preminulim profesorima Gimnazije u Tutinu

Piše: Dr. Kemal Džemić

Dijelite vaše znanje sa drugima-to je način sticanja besmrtosti

U Gimnaziji Tutin 12. juna održan je Omaž preminulim profesorima koji su radili u ovoj vaspitno-obrazovnoj ustanovi od početka srednjoškolskog obrazovanja u ovoj opštini, 1966. godine. U izuzetno dirljivoj i emotivnoj atmosferi događaju su prisustvovali profesori Gimnazije, članovi porodica,prijatelji preminulih profesora i učenici Gimnazije.Omaž je otvoren prigodnim kazivanjem Misli o smrti, Alekse Savića,učenika trećeg razreda Gimnazije Tutin. Profesorka Nerkesa Dreković,koja je vodila konferansu, kazivala je stihove pjesme Kada umrem, poslije čega je pozvala prisutne da minutom šutnje odaju poštu preminulim profesorima. Direktor Gimnazije, profesor Rifat Gegić, je u ume Nastavničkog vijeća u pozdravnom obraćanju zahvalio svima koji su na ovaj način izrazili poštovanje prema preminulim gimnazijskim profesorima. Naglasio je da je ovo prvi događaj ove vrste u Gimnaziji Tutin, što pokazuje da ova vaspitno-obrazovna ustanova misli na svoje profesore i kad nisu živi.

Prigodnu besjedu Epigram za učitelja govorio je profesor književnosti, dr. Kemal Džemić:

Uvaženi profesori, direktore Gegiću, poštovana rodbino i prijatelji naših rahmetli i pokojnih kolega i kolegica i ostalih radnika Gimnazije Tutin, dragi učenici,

Počašćen sam da u ime Nastavničkog kolegijuma Gimnazije ovom učiteljskom besjedom oživim sjećanje na naše uvažene umrle kolege profesore i profesorke i radnike nekad Srednjoškolskog centra, a danas GimnazijeTutin.

Sjećanja i uspomene su naša trajna veza sa našim, dragim umrlim kolegama i prijateljima, sa kojima smo dijelili sve radosti, nedaće, ljepote i tegobe nastavničkog poziva u nekad, pa i danas, prilično nepovoljnom ambijentu u kome tumarajući bjesomučno tragamo za primjerenom i dostojanstvenom pozicijom nastavnika u društu, i teško je ostvarujemo.

Oni su svojim upornim i znalačkim učiteljskim misionarskim radom strpljivo, godinama,neki i decenijama,pronosili mudru intelektualnu učiteljsku riječ našim tutinskim obrazovanjem. I pored svakovrsnih konzervativnih vidljivih i nevidljivih zapreka, jasnih zidova i predrasuda, nerazumijevanja, i raznih društvenih kompleksa, strpljivo su izgrađivali svijest o potrebi širenja slova i riječi pismenosti u ovoj,nekad obrazovno nerzvijenoj sandzačkoj opštini.

Rado se sjećamo i svih ostalih umrlih radnika naše škole koji nisu radili u nastavnom procesu,ali su kao pomoćno osoblje, odnosno kao stručni saradnici bili od pomoći za kvalitetno funkcionisanje nastavnog procesa. I oni su nas svojim zalaganjem zadužili da ih se rado sjećamo i pamtimo.

Prijatelji dragi, svako od vas je svoja znanja, vještine, moralnost, humanizam i misionarsku učiteljsku i ljudsku karakteristiku, trajno utkao i usadio u svijest generacija tutinskih učenika, i ta mudra intelektualna misao se snažno i nezaustavljivo množila i širila kroz vrijeme i prostor ove neše institucije,opštine, države i regije.

Ovoj školi ste podarili mladost, nesebičan profesionalan nastavnički trud, izgrađivali je, njegovali, usavršavali, radovali se sa nama i učenicima, saosjećali i bolovali sve profesorske i đačke bolesti, podjednako i zrelo, mudro, i naivno djetinje, ali uvijek dobronamjerno, trpeljivo, skromno, ali odvažno ste bili upadljivi svojom nastavničkom misionarskom pojavaom.

Sazrijevali ste, patili, voljeli, teško živjeli, kao i većina vaših kolega u malehnom Tutinu, ali vas nije ostavljala progresivna misao i vjera u trijumf prosvjetiteljske plemenite i humane misli i ideje kojom ste uporno mijenjali tutinsku stvarnost na bolje.

Živjeli ste u turobnim društvenim okolnostima besmisla, buna, jednoumlja, raznoumlja i bezumlja, ali ste svojom humanošću i profesionalizmom i djelom nadživjeli sve društvene lomove i mijene, preturili bezbrojne reforme obrazovanja ne dočekavši nijednu kojom bi vas društvo uvažilo adekvatno vašim ljudskim i naučnim kvalitetima.

Niste robovali natruhlom društvenom utilisu i formalizmu, nećemo ni mi, te nas zajedno prati usud osobenih, nekonvencionalnih, neki bi rekli svojeglavih ljudi, mistika, zagnjurenih glava u nauku, teško i nikako prilagodljivih važećem poretku i trivijalnom ustrojstvu življenja, te malo vještih i visprenih da se trijumfalno malograđanski teatralno pokazujemo.

Nismo vas često gledali na binama,priredbama, paradama, važnim događajima gdje vam dodjeljuju značke, priznanja za rad, ali ste svakodnevno bili u učionici među đacima koji su vam podizali spomenike, dijelili pohvalnice i priznanja, iskrena baš kao što je iskrena i dječja priroda. I zbog takvih đačkih priznanja vrijedilo je živjeti,raditi i podučavati ih ljudskoj,naučnoj,umjetničkoj i duhovnoj vrlini.

I tako nizali su se čas po čas, dani, tromjesječja, polugodišta, školske godine, a vi ste istrajavali, podučavali učenike, putovali na ekskurzije, pjevali na maturama, i sjetno listali đačke spomenare i albume. Obilježavali godišnjice mature. Jesi li se oženio sine, udala kćeri, završili fakultet, radite li, kako živite?-roditeljski pitali svoje đake na dragim susretima. I tako zaneseni ne primjetiste da starite,pobolijevate, i ne čekaste na smrt odveć dugo.

Ovim Sjećanjem svjedočimo vaše ljudske, učiteljske i profesionalne zasluge, i molimo dragog Boga da vas počasti nagradom što vam uskrati ovaj trošni i prolazni zemni život.

Svjedočimo i da niste zaboravljeni, već ste sveprisutni ovdje gdje živjeste, patiste, radiste, beketovski čekaste nešto i nekoga, i ovo je naša iskrena učiteljska molitva za učitelja,naš prijateljski i kolegijalni epigram i epitaf vašem ljudskoj i intelektualnoj egzistenciji i nemirenju sa zaboravom, jer učitelj ne zaboravlja učitelja. Zahvalan.

Profesorka Dreković je zatim pročitala kraće biografije svih preminulih profesora Gimnazije Tutin, dok su na video-prezentaciji, koju je pripremio maturant i učenik generacije Haris Gegić, prikazani rukopisi preminulih profesora, fotografije, njihovi umjetnički i naučni radovi.

U ime učenika zahvalnost profesorima pročitala je Emina Softić,maturantkinja Gimnazije:

Dragi naši profesori,govorim u ime svih učenika i izražavam zadovoljstvo što smo i i mi dio ovog izuzetnog događaja,jer naši preminuli profesori zaslužuju da ih se sjećamo i pamtimo.Veliki ljudi ne umiru, jer mrtav si tek onda kada te ljudi u potpunosti zaborave i kada nemaju po čemu da te pamte. U ovoj školi uvijek će biti živo sjećanje na naše rahmetli i pokojne profesore, koji su nas znalački vaspitavali i obrazovali. Vi niste mrtvi, jer žive vaša djela. One profesore koji nam nisu predavali, a umrli su, svakodnevno oživljavaju starije generacije učenika sjećanjima i izrazima posebnog uvažavanja. Imali smo čast da su nam predavali profesori Šemsudin i Sabri, zbog kojih smo zavoljeli,razumjeli i naučili historiju i matematiku. Pamtićemo profesora Šemsudina kao uvijek dobro raspoloženog,radnog i pravičnog prosvjetnog radnika, koji je predavao historiju lahko, elokventno i slikovito. Profesor Sabri je bio vrhunski znalac matematike. Razumio je nas đake i besplatno nas podučavao matematici i poslije redovnih časova u školi. Sve vas dragi naši profesori,pamtimo, volimo i nikad vas nećemo zaboraviti. Vaši učenici.

Za sva ljudska i profesionalna dobra koja su ugradili u ovu tutinsku srednjoškolsku ustanovu , znanja i moral i ideje koje su povjerili na čuvanje i prenošenje generacijama učenika,koelegijalnost i prijateljstvo koje su razvijali, Nastavničko vijeće Gimnazije Tutin odlučilo je da se svojim umrlim kolegama i kolegicama posthumno zahvali i jasno im podigne profesorski spomenik trajnog sjećanja. Direktor Gegić je u to ime zahvalnice umrlim kolegama predao na čuvanje članovima njihovih porodica.

U emotivnom govoru,kroz suze,u ime rodbine preminulih profesora, obratila se dr.Jasminka-Beba Eminović, koja se zahvalila Gimnaziji Tutin za ovo dirljivo podsjećanje na profesore koji su zaslužili da ne budu zaboravljeni.

Iz redova starijih gimnazijskih profesora Vehbo Bahtijarević se u emotivnom obračanja prisjetio zasluga preminulih kolega i kolegica: Era, Hanefije, Hivzije, Ismeta, Rama, Mihajla, Elmaza, Naruna, Sabrija, Šemsudina, Mladena, Hajrana, Bisenije, Envera, Ćemala, Šuća, Sadata, Izeta i mnogih drugih.

Omaž je završen recitacijom profesorke Nerkese Dreković I mi smo živjeli.

Nastavničko vijeće Gimnazija Tutin je ovim Sjećanjem dokazalo visoku intelektualnu svijest,pijetet prema svojim kolegama i kolegicama,te poštovanje ličnosti profesora i njegove uloge u društvu.

 

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker