Položaj žene u islamu

Da bi se prikazao položaj koji je islam dao ženi, bez sumnje bi trebalo prije toga iznijeti, kakav je položaj imala žena među Arapima prije islama i kod drugih predislamskih naroda? Mi se pored toga nećemo osvr­tati na položaj žene neislamskih naroda prije i poslije islama, niti ćemo zasebno govoriti o položaju žene me­đu predislamskim Arapima. Kod ocrtavanja položaja žene u islamu uzgred ćemo navesti kakav je položaj ona imala kod Arapa prije islama.

 Žensko kao porod 

Mnogi stari narodi, pa i danas neki, izražavahu nego­dovanje prema ženskom dje­tetu, kada mu se rodi. Arapi su toliko mrzili žensku djecu da su ih živu u zemlju za­kopavali, bojeći se da ih ne budu trebali izdržavati, a ona ništa ne mogu privrijediti, i, navodno, bojeći se da ga ne osramoti svojim postupkom ili udajom za nepriliku. Islam je taj postupak strogo osudio i zabranio. Kur’an sa vrlo malo riječi najstrožije to osuđuje i kaže:

“I kada se živo zakopano žensko dijete zapita: Što je zgriješilo, pa da se ubije?”

Pa i danas ima pojedinaca, pa i cijelih narodnih grupa, koje iskazuju negodovanje prema rođenom ženskom djetetu. Kur’an ističe, kako su Arapi u tom postupali, pa kaže

“Oni Bogu pripisuju kćeri, a sebi što žele (mušku djecu). Ako se jednom od njih javi vesela vijest da mu se žensko rodilo, promijeni se njegovo lice, a u sebi prikriva mržnju. On se krije od svijeta od te zle vijesti: Da li da ga zadrži s poniženjem ili da ga zatrpa u zemlju? Ružno li je, kako oni sude!”

Kur’an poučava muslimane da je to, da li će dijete biti žensko ili muško, Božija odredba koju musliman treba zadovoljno primiti. Kur’an kaže:

“Carstvo nebesa i zemlje pripada Bogu. On stvara što hoće. Poklanja kome hoće kćeri, a poklanja kome hoće mušku djecu. Ili im dadne i muške i ženske djece, a koga hoće, ostavi nerodnim. On sve zna i može.”

Arapi prije islama nisu smatrali da žena uopće zaslužuje da naslijedi od svojih roditelja. Nasljedstvo nisu davali djeci uopće, makar i muška bila. Nasljedstvo je bilo samo onima koji idu pred neprijatelja. Kada je islam dao miraz i ženskoj djeci, to je Arapima bilo teško podnijeti, te su se bunili. Pripovijeda Ibn Abbas: Kada je Bog objasnio ostavinske dijelove i koji pripada kćeri, ženi, sinu i roditeljima, svijetu se to nije sviđalo i govorili su: Ženi je data četvrtina ili osmina, kćeri polovica, dato je i malom mušku djetetu. Od ovih svih niko ne ide u borbu niti donosi ratni plijen.

Uzvišeni Serijat je dao kćeri polovicu dijela sinova. Neki ovom prigovaraju i u ovom vide neku nepravdu ženama. Međutim je ovo potpuna pravda. Jer put je muškarca da se oženi, pri čemu mora ženi platiti mehr i izdržavati je i opskrbiti svoju kuću raznim potrepštinama. To sve ženi nije potrebno. Osim toga, žena će uzeti mehr, izdržavat će je muž i u slučaju da on prije umre, ona će ga naslijediti. Kako se vidi muškar­cu s raznih strana izbijaju troškovi, a ženi dobiti. I prema tome, ono što je ustanovio šerijat je potpuna pravda.

Uzvišeni šerijat je oca zadužio da izdržava svoje muško dijete sve dok ono mogne zarađivati i sebe hra­niti. Prema žensku djetetu imao je više obzira. Otac je dužan izdržavati svoje žensko dijete sve dok se ne uda. Pa i kada se uda, ako joj muž slučajno umre ili je pusti, nakon isteka nafake opet ju je otac dužan hraniti, ako ona ne imadne svog vlastitog imetka. Otac je ne može siliti da zarađuje kao što može sina.

Uzvišeni islam je dao odrasloj djevojci da ima pravo dati ili uskratiti svoju privolu za brak. Bez njezine pri­vole niko je ne može siliti na brak i udaju za neku izvjesnu osobu. Ovo je pravo islam djevojci dao u sedmom vijeku po Isa-alejhisselamu, a u Evropi ga je dobila tek u šesnaestom vijeku.

Žena kao supruga

Prije islama Arapi su smatrali ženu kao i ostale obiekte koji se naslijeđuju. Ona bi jednostavno pripala nasljed­niku umrlog muža. On bi je, ako želi, uzeo sebi za ženu bez ikakva mehra, ili je udao, a njezin mehr sebi uzeo. Mogao joj je udaju potpuno spriječiti s namjerom da je naslijedi, kada ona umre. Uzvišeni islam je to odmah dokinuo. Kur’an kaže:

“O vjerni, nije vam dozvoljeno da prisilno u miraz uzimate žene!”

Arapi su na razne načine sprječavali ženskima udaju, da na taj način uzmu od njih što one imaju imetka. Kur’an je to oštro zabranio:

“Nemojte sprječavati žene (nakon što ih vi pustite) od udaje, da na taj način od njih oduzmete jedan dio onoga, što ste im dali!”

U postupku prema ženama prelazili su svaku granicu. Ko je imao više žena, potpuno je nepravedno postupao. Kur’an je naredio da se s njima lijepo postupo. Naredio je da se, koliko je moguće, pravedno postupa, ako čovjek ima više žena. Ako zna i boji se da neće pravedno postupati, dosta mu je jedna:

“Ako se bojite da nećete pravedno postupati, onda uzmite jednu ženu.”

Vi nećete moći podjednako postupati sa ženama, makar vi na to i pohlepni bili. Ali se čuvajte da potpuno jednoj ne nagnete, a drugu ostavite, tako da joj se ne može reći niti da je udata, niti da nije.”

I dok su Arapi prije islama računali ženu kao običnu prtljagu, koja se može i uzajmljivati, islam je ženu učinio slobodnom osobom i pravom gospođom. Dao joj je da ona bude gospodarica u kući, i da nadzire i brine se kućnim poslom. Alejhisselam je rekao:

“Žena je starješina i pastirica u kući svoga muža i bit će pitana za svoje stado.”

Uzvišeni islam nije ženu opteretio onim što se ne može snositi. Teže porodične dužnosti kao opskrbljivanje porodice stavio je u dužnost muža. Zeni je odredio kućni posao i zadužio je da čuva čast svoga muža u njegovoj odsutnosti i da bez njegove dozvole ne izlazi. Kad promotrimo zle posljedice, koje su nastupile zbog slobodnog kretanja žene, vidjet ćemo da u ovom islamskom propisu nema nikakve stege za žene, nego je tu po srijedi samo čuvanje časti i obraza.

Islam nije opteretio ženu ni da opskrbljava svoju djecu, makar ne znam koliko bogata bila. To je stavio u dužnost mužu, a ženi ukazao milost.

U islamu, žena je potpuno slobodna u raspolaganju sa svojim imetkom. Ona može i trgovinu voditi i zarađivati. Dakle, sa sklapanjem braka ne gubi od svoje slobode u raspolaganju sa svojim imetkom ništa.

Žena kao majka    

Ženi kao majci dao je islam najviši stepen. Alejhisselam je rekao “Džennet je pod nogama matera”. Ona kao majka ima mnogo više prava nad svojom djecom, negoli otac. Kad je jedan čovjek pitao Alejhisselama, prema kome najviše duguje Alejhisselam je istakao majku, pa opet majku, pa opet majku. Onda na četvrtom mjestu je spomenuo oca.

 Odlike muškarca nad ženama    

Nema sumnje da je čovjek  fizički jači od žene i bolje izdržaje teške poslove. Pa i sa psihičke strane se zapaža, da čovjek ima prednosti nad ženom. To je tako Bog udesio i to odgovara prirodi, stoga je starješinstvo u porodici dato mužu, a jedan kur’anski ajet glasi:

“Ljudi imaju prednost nad ženama za jedan stepen.”

Na temelju toga je uzvišeni šerijat odredio da halifa može biti samo muškarac, da pravo razvoda braka bude u ruci muža, jer on biva sa razvodom materijalno oštećen, a osim toga žena se brzo rasrdi, a brzo opet povrati, pa kad bi pravo razvoda braka bilo u njezinoj ruci, to bi za malu stvar dovodilo do razvoda braka.

I kod svjedočanstva šerijat nije izravnao ženu sa muškarcem, u većini svjedočanstava žene ne mogu nikako biti samostalni svjedoci. Gdje se traže dva svjedoka, tu jednog muškarca mogu zamijeniti dvije žene. Samo u onim stvarima koje mogu viđati samo žene, može se primiti svjedočanstvo samih žena.

Kur’an ovom kaže:

“Ako jedna zaboravi, neka je druga podsjeti!”. Dakle Kur’an smatra da je žena po svojoj prirodi slabijeg pamćenja, i da je mnogo zaboravna. Stoga ih u svjedo­čanstvu treba više, da se izliječi ta slabost. Ne treba misliti da se je u ovom sudu o ženi uzvišeni Serijat osamio. To i drugi zakoni zastupaju. Rimsko pravo tvrdi da žena cijelog svog života nije sposobna da raspolaže sa svojim važnijim poslovima isto kao dijete, te se sto­ga prepušta starješini porodice da on vodi njene važnije poslove. Francuski zakon zastupa da žena ne može bez privole muža sklapati ugovore. Ima pravnika koji smat­raju trgovačku potvrdu, potpisanu od strane žene, obič­nim obećanjem, te se na tom ne može bazirati ono što bi se baziralo kada bi tu potvrdu potpisao muškarac. Dakle, i ljudski zakoni priznaju slabost žene i da nije u svemu ravna muškarcu.

Džihad je opet u islamu farz samo za muškarce, osim u slučaju da neprijatelj napadne na muslimansku zem­lju, onda je dužna žena da brani islamsku zemlju, pa makar i bez dozvole svoga muža. Džizja se ne uzima od žena. Ženama nije dužnost džum’a niti bajram-namazi. To su uglavnom razlike između muškarca i žene po islamu.

Neprijatelji islama zamjeraju islamu i ubrajaju mu u mahane neke odredbe, koje je odredio prema ženi. Između tih danas se najviše spominje poligamija ili vi- šeženstvo, dozvoljavanje razvoda braka i propisno po­krivanje žene. Stoga ćemo i o tom progovoriti po koju riječ, da ova naša rasprava bude bar donekle potpuna.

Poligamija ili višeženstvo  

Neprijatelji islama smatraju mnogoženstvo, koje islam u određenim prilikama ograni­čeno dozvoljava, jednom od najvećih mahana. Mnogoženstvo oni ocjenjuju kao najveći kulturni nazadak, uzrok koji smeta napretku civilizacije, društveno poniženje žene i potpuno neprirodnu ustanovu koja razorava čovječanstvo.

Islam je dozvolio da se čovjek, koji može propisno izdržavati četiri žene, može oženiti najviše sa četiri žene. Dakle, islam priznaje ograničenu poligamiju. u slučaju da čovjek ima više žena, dužan je prema svima jednako i pravedno postupati. Ne mogne li to činiti, onda mu je dozvoljeno samo jednu ženu uzeti:

Poligamija nije kulturni nazadak. To su nam dokazali kulturni Arapi i drugi kulturni islamski narodi, među kojima je poligamija bila razvijena, a koji su bili na visoku stepenu kulture, što svjedoče njihova djela, kojima se i danas kulturni svijet divi. Dakle, poligamija nije smetnja civilizaciji. O tome nas može uperiti i stari kulturni Rim, koji je poslije opustošavajućih ratova ne samo trpio, nego čak i preporučivao i naređivao poligamiju u svrhu da koliko-toliko izravna onaj rashod u izginulim ratnicima.

Poligamija nije nepriodna, nego baš obratno prirodna, o čemu nas najbolje može uvjeriti statistika. Utvrđeno je da na hiljadu muškaraca dolazi prosječno hiljadu i stotinu žena. I to je u redovitim prilikama, kad ne pusteše ratovi, koji više taru muškarce, u ovom dakle najboljem slučaju može se stvoriti hiljadu brakova, a ostaje jedna stotina zdravih i sposobnih žena, koje imaju pravo na brak. Prema tome načelo isključive monogamije ustaje protiv same prirode. Ono dovodi do onoga što jasno možemo vidjeti kod onih koji zamjeraju islamu zbog poligamije, a to je da oni, mjesto islamske zakonite i ograničene poligamije, u praksu uvode nezakonitu i neograničenu poligamiju, kojom se ruši moral i podrovljava bračni temelj.

Dodajmo tome još i ovaj statistički podatak! Osim stotine djevojaka, koje ostaju neudate, stoji sa udovica­ma ovako: U Švicarskoj na 1000 muških glava dolazilo je po jednoj starijoj statistici udovaca 60,3, a udovica na 1000 ženskih 127,3, u Engleskoj na 64 udovca dolazi 114 udovica, u Italiji na 60 dolazi udovica 136, u Fran­cuskoj na 73 dolazi udovica 139, u Njemačkoj na 44 do­lazi udovica 121, u Austriji na 50 udovaca dolazi 130,5 udovica. Dakle, ukupno na 351 udovaca 764 udovice, a to je preko polovice. Ovo nas sve uvjerava da poligamija nije neprirodna niti štetna.

Glavna svrha braka je porod. U poligamiji je porod brojniji. Prema tome, u naročitim slučajevima poligamija za jedan narod može biti spašavajuća.

 Alejhisselamovo  višeženstvo

Alejhisselamu je bilo dozvoljeno da uzme više od četiri žene. U jedno vrijeme imao je devet žena. I za ovo zapiru neprijatelji islama i time napadaju Božijeg Posla­nika a.s.

Sve do Hidžreta Alejhisselam se je zadovoljio sa jed­nom ženom, koja je bila petnaest godina starija od njega. Kad je preselio u Medinu, bilo mu je 53 godine. Poslije Hidžreta oženio se sa više žena. Iz ovog samog svaki neprijatelj islama može zaključiti da je nešto drugo, osim uživanja, bilo povod da se pod starost Alejhisselamu dozvoli da uzme devet žena.

Mi ćemo između tih razlo­ga istaknuti samo neke:

  1. Potpuno je razumljivo da ima mnogo vjerskih propisa, koji se odnose samo na žene, a o kojima je muškarcu nezgodno govoriti i tumačiti ih ženama. Stoga je trebalo da bude viši broj vjerski obrazovanih žena, naročito u pitanjima koja se tiču samo njih. Tu su ulogu vršile Alejhisselamove žene. u jednom hadisu stoji da je jedna žena pitala Alejhisselama o propisima hajza. A]ejhisselam joj je ukratko rekao, a kad ona nije razumjela i tražila da joj se potanko rastumači, Alejhisselam se zastidio i okrenuo lice. Na to ju je Aiša povukla i potanko joj rastumačila, što Alejhisselam želi reći.

Među Alejhisselamovim ženama naročito se isticala Aiša, iako je bila najmlađa. Na nju su se u vjerskim pitanjima obraćali i učeni ashabi.

Sa ženidbom iz raznih plemena i od raznih za islam zaslužnih ljudi Alejhisselam je nastojao pomoći islamu i olakšati širenje njegove ideje.

Osim toga, svaki pojedini brak, koji je Alejhisselam sklopio sa kojom svojom ženom, imao je naročite razloge koji ga opravdavaju. Evo nekoliko primjera:

1.  Alejhisselam se oženio sa Ummi Habibom, kćeri poglavice Mekke Ebu Sufijana na ovaj način. Ona je bila udata za Ubejdullah b. Džahša, koji je bio prešao zajedno s njom na islam i odselio u Abesiniju, kada su i drugi muslimani pod pritiskom neprijatelja tamo odselili. Tamo joj je muž napustio islam i ona je ostala sama u tuđini i na taj način stradala, držeći se islama. Čim je Alejhisselam za ovo čuo, poručio joj je da je on za se vjenčaje. Kada je za ovo veliko ljudsko djelo čuo abesinski car Nedžašija, on je od sebe dao Ummi Habibi mehr. Ko samo o ovom slučaju promisli, uviđa da je Alejhisse­lam ovdje bio vođen velikim i ljudskim ciljem!

  1. Ovako se Alejhisselam oženio sa Džuvejrijom kće­ri Haris b. Dirara, poglavice plemena Benul-Mustalik: Haris b. Dirar, njen otac, sakupio je borce svoga pleme­na da napadne muslimane. Međutim, u boju je bio po­bijeđen i cijelo pleme zarobljeno, pa i Džuvejrija. Nakon boja, ona je tražila da je Alejhisselam oslobodi ropstva, što je Alejhisselam i učinio, a onda se s njenom privo­lom njom oženio. Alejhisselamovi su drugovi pustili na slobodu sve roblje kao prijatelje Alejhisselamove, a oni u znak zahvalnosti pređu na islam. Tako je ova ženid­ba bila uzrokom da je cijelo pleme Benul-Mustalik, mjesto da strada kao roblje, prešlo na islam.
  2. Sa Aišom se Alejhisselam oženio da time nagradi svog prvog prijatelja i pomagača islama, njena oca Ebu Bekra, koji je sve svoje žrtvovao za islam.
  3. Alejhisselam se sa Hafsom kćeri Omerovom ova­ko oženio: Hafsa je bila udata za Hunejs b. Huzafu, koji je umro zbog rana koje je zadobio u boju na Bedru. U isto vrijeme je umrla žena i H. Osmanova, a kći Alejhisselamova Rukajja. Omer je želio da mu zet bude Osman, te mu je svoju kćer ponudio. Međutim je Osman to odbio. Omer je ponudi i Ebu Bekru, a i ovaj to odbije. Kad je Alejhisselam osjetio da je Omer zbog toga ubijen u srce, oženio se njegovom kćeri, da ga umiri i nagradi za njegovo pomaganje i usluge prema islamu.

Eto, kako se vidi iz navedenih primjera, Alejhisselam je kod sklapanja svakog braka bio vođen višim ciljevima a nisu njegove ženidbe – Bože sačuvaj! – bile zbog želje za uživanjem, kada se vlasti domogao, kako bi željeli reći neprijatelji koji neobjektivno kritikuju islam. Kad bismo svaki brak, koji je Alejhisselam sklopio, napose podrobnije proučili, zapazili bi slične namjere u svakom.

Razvod braka 

Neobjektivni kritičari islama zamjeraju islamu što dozvo­ljava razvod braka, držeći da je brak svetinja koja se nikada ne smije pogaziti.

Islam smatra brak ugovorom, koji po svojoj slobod­noj volji bez ograničenja na vrijeme sklapaju međusob­no muškarac i žena. Zato se i kod sklapanja braka, kao

i kod drugih ugovora, traže svjedoci. Brak je potreban ljudskoj zajednici za razvijanje i rasplođavanje. Njim se čuva porod od propasti i stradanja. Stoga je vjera za­branila svaki drugi odnošaj sa ženskom osim u braku ili u onom što je donekle slično braku, a to je sa robi­njom, kada je u vlasništvu gospodarevu, koji joj sa ra­đanjem postaje kao neki muž. Prema tome, brak nije ni­kakva svetinja sam za se, niti je kao takav ibadet. Ibadetom može postati zbog naročitih okolnosti kao i ostali mnogi drugi poslovi.

Razvod braka bez uzroka je u vjeri prezren. Nasrtanje na razvod braka ima mnogo zlih posljedica. Ali i za­branjivanje razvoda, kada postoje opravdani razlozi može imati vrlo zle posljedice.

Ukratko rekavši, dozvola razvoda braka je da bi se izbjeglo većem zlu. Jer gdje sloge i ljubavi nema, tu nema ni porodice, a brak je za to da čuva porodicu. Iskustvo nas poučava da se muž i žena uvijek ne slažu, te prema tome treba tražiti tome nekog lijeka. Dakle, razvod braka je u izvjesnim slučajevima kod opravda­nih razloga nužna potreba, koju priroda ljudi zahtijeva. Potpuno zabraniti razvod braka nije prirodno, niti od­govara naravi ljudstva.

Oni koji u teoriji zabranjuju razvod braka, provode ga, htjeli ili ne htjeli, u praksi. Muž se od žene rastavi i tako oboje rastavljeni žive. Iz ovog se porađaju mnogo veća zla, nego koja oni navode, da tobože postoje u do­zvoli razvoda braka.

Uzvišeni šerijat je ograničio razvod braka, iza koga se opet isti brak može osnažiti i ponoviti na dva puta. Tu se ogleda mudrost vjerskih propisa, jer je dozvoljeno da se čovjek ne bi kajao, kad jedanput pusti ženu, možda u srdžbi, da je i drugi put povrati i okuša da li će se moći slagati ili ne. Prije razvoda braka propisan je izabrani sud, tj. da se stvar povjeri dvjema osobama, jednoj sa strane muža, a drugoj sa strane žene, koje će ispitati spor i gledati, ako je moguće, da ga izglade.

Propisno pokrivanje žena

Islam je za žene propisao da se pokrivaju i propisno odijevaju. Za nevolju žena može otkriti lice i ruke do za šake. Ostalo tijelo treba da joj je uvijek pokriveno pristojnom odjećom, kada se pojavljuje pred za nju tuđe muškarce. Osim toga, ženi je naređeno da što više boravi kod kuće, baveći se kućnim poslom, i da se ne miješa sa muškar­cima. Kudikamo joj je bolje da i namaz klanja u sobi kuće svoje, negoli u džamiji.

Neobjektivni kritičari ovo hoće da shvate kao stegu slobode žene i kao neko nasilje njoj.

Međutim, namjera je šerijata da baš time podigne stepen žene i sačuva je od svega što bi joj moglo štetiti. To se jasno vidi iz ovog ajeta:

“O Poslaniče, reci svojim ženama, svojim kćerima i ženama vjernika, nek nase obuku ogrtače! To je bliže, da budu poznate, pa da ih niko ne vrijeđa. Allah je onaj što prašta i on je milostiv.”

Dakle, svi spomenuti propisi su da bi se žena sačuvala. Kao što bogataši svoje skupocjene stvari čuvaju i ne izlažu pred svačije oči, tako islam želi da i ženu sačuva.

Na taj se način čuva moral, a radikalno sprječava mogućnost širenja nemorala. Slobodno bi se moglo reći da je glupo tražiti da se blud zabrani, ne zabranivši sve što njemu vodi i što ga omogućava i olakšava. Zato je šerijat najprije naredio ženama da što više kod kuće borave, da se sa muškarcima ne miješaju, da budu propisno pokrivene, kad napolje ih pred muškarca izlaze, da ne izlažu svojih tjelesnih ljepote, zatim da i one i muškarci pređa se pogled obore itd. itd., pa je onda zabranio blud i naglasio da se njemu ne treba prikučivati.

***

Da ovi navedeni islamski propisi, koji se odnose na ženu, ne čine ženu zaostalom najbolje nam pokazuje historija islama. U islamskoj prošlosti bilo je takvih žena, koje se ne samo mogu porediti sa najobrazovanijim ženama današnjeg kulturnog Zapada, nego se može reći da nad njima i odskaču. Zato ćemo navesti samo nekoliko primjera:

  1. Hazreti Aiša je prednjačila u nauci u svoje vrijeme. Poznavala je šerijat, feraiz, arapsko pjesništvo i narod­nu medicinu, koja je tada među Arapima bila raširena. U teškim pitanjima na nju su se obraćali i učeni Alejhisselamovi drugovi.
  2. Sukejna, kći Husejnova, unuka Alejhisselamova bila je na glasu u nauci. Njena kuća je bila naučna aka­demija. Naročito se razumijevala u kritiku pjesme, te su se pjesnici na nju obraćali, da im ona u sporovima sudi i kome bi ona dala prednost, taj je sav ponosan znao daje dobio.
  3. U petom stoljeću po Hidžri živjela je u Bagdadu Šehda nazvana Fahrun-Nisa’ (ponos žena), koja je držala javna predavanja iz povijesti i literature, koja su bila obilno posjećivana čak i od strane učenih kru­gova. Jedan arapski pisac kaže: “Da se je ova Šehda ja­vila u Evropi prije nego su se prosvijetlili Evropejci islamskom kulturom, oni bi je spalili i dokazivali da je vračarka”.
  4. Zubejda, žena Haruni Rešida spada među najveće dobrotvortke svijeta. U Mekki je iz velike daljine do­vela vodu, koja se i danas zove njenim imenom. Zna­čajno je da je tu vodu kasnije popravila opet ženska, kći sultana Sulejmana i žena Rustem-paše, Mihrimah-sultanija, koja također spada u prvi red svjetskih dobrotvorki.
  5. Fatima, žena Kjasanije, pisca glasovitog fikhskog djela El-Bedai’ bila je učena kao i njen muž. Fetve koje bi izdao njen muž i ona je potpisivala. Iza njegove smrti ona je bila muftija i fetve je izdavala. Ukopana je u Halepu kraj svoga muža.

Daleko bi nas odvelo kada bi zaredali sa primjerima. O ženama koje su se u islamu istakle u nauci, upravi, vođenju ratova, dobročinstvu, pjesmi i drugim vrlina­ma, napisana su i zasebna djela na turskom i arap­skom jeziku.

Autor: Mehmed Handžić – Akos.ba

Izabrana djela ‘Islamske teme, knjiga 3, str. 148. – 163.

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker