POMENULO SE… 2

Autor: Fatih Hadžić

AZEM VLLASI, advokat:

U ovom predmetu nema krivičnog djela iz člana 138. u vezi sa članom 116. KZJ, najprije zato što optuženi nisu ništa učinili ni radili, niti preduzimali ili pripremali radi otcepljenja djela teritorije SRJ i formiranja države Sandžak.

Sve što su radili bilo je isključivo u cilju samozaštite i samoodbrane u slučaju potrebe, i to zbog stvorenog ratnog okruženja i opasnosti kojoj je bilo izloženo stanovništvo u ovim krajevima, pa i ovi ljudi.

U članu 18. KZJ jasno se kaže: „Ko sa umišljajem priprema IZVRŠENJE krivičnog dela kazniće se samo kad to zbog posebne društvene opasnosti samog pripremanja zakon izričito određuje.“ Ovde nema takvog umišljaja i nema posebne društvene opasnosti, jer ovi optuženi nikoga i ništa, nijedan zakonom zaštićeni objekat nisu ugrožavali.

Ovde nema pripremnih radnji u smislu st. 3. člana 18. KZJ, jer nabavljanjem i osposobljavanjem za izvršenje krivičnog dela iz člana 116. nikako se ne može smatrati nabavljanje 52 puške, nekoliko pištolja i par stotina metaka. Nije bilo dogovaranja, planiranja ili organizovanja sa drugim, niti radnji u cilju vršenja krivičnog dela iz člana 116. KZJ.

U radnjama okrivljenih nema društvene opasnosti. A po zakonskom tumačenju člana 18. KZJ „samo pripremanje koje je izrazito društveno opasno može biti kažnjivo“. To je suština kriminalno-političke platforme kažnjavanja za pripremne radnje.

U radnjama mojih branjenika nema umišljaja, jer oni nisu ni htjeli da učine nekakvo krivično djelo. Pravo na samoodbranu, a time i na samozaštitu isključuje protivpravnost i slično je zakonskom pojmu nužne odbrane. Mjere samozaštite nisu i ne mogu nikada biti društveno opasan niti protivpravan čin.


Sjenica: Potpisivanje peticije u prisustvu policije

Ako se krivičnim djelom smatra ono djelo, odnosno ponašanje čovjeka koje je društveno opasno, po svojim obilježjima zakonom određeno kao krivično djelo, u pogledu da je učinilac postupio sa umišljajem, onda ovdje krivičnog djela u vezi sa članom 138. i 116. KZ nema. Jer moji branjenici, a ni drugi nisu ništa učinili čime bi ugrozili teritoriju SRJ, ništa čime bi podstakli nacionalnu ili vjersku mržnju, netoleranciju ili sukobe. U tom pravcu nije bilo umišljaja. Posljedica njihovih radnji nema.

U članu 116. st. 1. KZ, zakonodavac je POKUŠAJ odredio kao krivičnu radnju.

Po članu 19. KZJ, POKUŠAJ je više od pripreme, a manje od dovršenog krivičnog djela. U radnjama mojih branjenika ni u kom pogledu nema takvog UMIŠLJAJA, pa ni takvog POKUŠAJA.

U našoj pravnoj teoriji i sudskoj praksi uglavnom je prihvaćeno tzv. subjektivno shvatanje pokušaja. A ono polazi od volje učinioca da izvrši krivično djelo. Iz spisa ovog predmeta, iz onoga što smo čuli u odbranama optuženih iz dokaznog postupka, nema bukvalno nitijednog traga ni dokaza kako je kod njih postojala volja da upotrebom sile otcijepe navedene opštine iz SRJ i formiraju zasebnu državu Sandžak.

Prema tome, u radnjama mojih branjenika nema elemenata bića krivičnog djela iz člana 138. KZJ. Logično je onda da nisu ni saizvršioci u pogledu krivičnog djela iz člana 33. st. 3. Zakona o oružju Republike Srbije. Jer, kod nabavljanja i podjele oružja nema zajedničkog dogovaranja niti vršenja krivičnog djela. Nema podjele rada u smislu zakonskog tumačenja pojma saizvršilaštva. Nema zajedničkog cilja. Po kazivanju optuženih glavni dobavljač tih nekoliko pušaka bio je A. S., zato što je imao para. Neko kupuje, a neko dobiva besplatno ono oružje koje je kod mojih branjenika, a i kod drugih pronađeno, ali nema prethodnog zajedničkog dogovora u smislu zajedničke akcije za nabavljanje oružja.

Budući da nema krivičnog djela iz člana 116. st. 1. i člana 138. KZJ, onda delo iz člana 33. Zakona o oružju ne može biti u realnom sticanju sa prvim. A kod Mirsada Hodžića niti djelo iz člana 23. st. 2. Zakona o javnom redu i miru Republike Srbije, koje mu optužnica stavlja na teret, ne može biti u realnom sticanju sa drugim gore navedenim djelima.

Ukratko o tome šta je pokazao dokazni postupak? Tvrdnje mojih branjenika, a i drugih da su radnici službe DB koristili pretnju, silu i druga zakonom nedozvoljena sredstva u cilju iznuđivanja iskaza u prethodom postupku, ovdje ničim nisu osporena. Prema tome, te tvrdnje su tačne. Istražne sudije Milomir Jovićević i Mirjana Vujanac, saslušani ovde kao svjedoci, potvrđuju da su ispitivanja okrivljenih obavili u prostorijama službe DB u centru MUP-a u Kraljevu. Zapisničari su bili radnici te službe. Moji branjenici tvrde da je M. Jovićević diktirao zapisnik sa onih zapisnika koje su prethodno sačinili inspektori DB, uz upotrebu sile i pretnje. Jovićević doduše to poriče, jer taman posla da istražni sudija priznaje tako nešto, ali sam je rekao da je te zapisnike imao pred sobom i kaže: „Neki su bili prekucani a neki onako u rukopisu.“ Svako posjedovanje takvih papira ili bilo čega od policije, osim zahtjeva za sprovođenje istrage i Rješenja za sprovođenje istrage prilikom ispitivanja okrivljenih na istrazi i služenje policijskim papirima prilikom diktiranja na zapisnik o ispitivanju okrivljenog, izaziva opravdanu sumnju u razne zloupotrebe i kombinatorike. I Jovićević iVujanac tvrde da prilikom ispitivanja u kancelariji niko nije skjedio od službe DB, ali ne poriču da su im upravo oni dovodili okrivljene do samih vrata i potom ih preuzimali. Svaki sudija zna da okrivljene, ako su u pritvoru, dovode zatvorski radnici u uobičajenim uniformama, a ne DB-ovci.
Jovićević je izjavio da osam ili deset godina radi kao istražni sudija, ali nikada nije okrivljene ispitivao u prostorijama DB. A upravo je DB, kod predmeta političkog karaktera, ta služba koja nedozvoljenim sredstvima vrši „prethodnu obradu“ okrivljenih. Kazivanje svedoka Ademović Osmana i Nikšić Adnana demantuje tvrdnje optužnice o organizovanom slanju ljudi na vojnu obuku u Tursku.

Očigledne protivrječnosti u iskazima svedoka Vuković Njegoša i Luković Mladena dokazuju neosnovanost optužbe protiv Mirsada Hodžića da je počinio djelo iz člana 23. st. 2. Zakona o javnom redu i miru.

Iskaz, pak, svjedoka Ivanović Gorana prilično je podudaran sa iskazom samog Mirsada Hodžića, i na istrazi i na glavnom pretresu.

Deklaracija MNVS od 11. 07. 1991. godine, Nacrt Autonomne pokrajine Sandžak, glasački listići za sprovođenje referenduma, topografske karte, mape, skice, nemaju valjanu dokaznu vrijednost u ovom predmetu. „Nacrt Ustava Republike Sandžak“ je podmetnuta stvar u spis ovog predmeta, jer to ni SDA ni MNVS, niti iko drugi nije uradio, a pogotovo to nema veze sa optuženima.
MNVS nije ilegalno tijelo, već oblik legalnog političkog organizovanja, ima svoju adresu, telefon, kancelarije, memorandum, pečat i sve što je potrebno jednom legalnom društvenom i političkom subjektu.

Već iz same činjenice da tužilac takve političke papire predlaže kao dokaze u ovom predmetu, jasno se vidi da se radi o političkom suđenju Stranci demokratske akcije. Prema tome:

1. Prvi uslov da se kod naroda ovog kraja bar donekle vrati povjerenje u zakon, sudstvo, u pravdu i u pravnu državu jeste da se ovi optuženi oslobode optužbe da su počinili krivično djelo iz člana 116. st. 1. i člana 138. KZJ, jer takva optužba ničim nije dokazana. Zar ovom narodu nije dosta straha i strijepnje. Eventualna osuđujuća presuda zbog ovakvih djela ne samo da bi bila nepravedna već bi uz to dodatno uticala na pogoršanje stanja u ovoj sredini. Optuženi u svojoj odbrani jasno rekoše da je ovdje zavladao strah zbog pretnji raznih ekstremističkih grupa, političkih i paravojnih formacija, a ne od vlasti. Ne bi sada sudsko veće trebalo da te ekstremne formacije tretira „zaštitnim objektom“ koji ima saveznika u vlastima te da je prava batina ne u rukama ekstremista, kako ovi ljudi vjeruju, već u rukama vlasti.

2. Svi optuženi su ozbiljni ljudi i lojalni građani, imaju porodice, nemaju tamne mrlje u svojoj biografiji, nikada nisu dolazili u sukob sa zakonom, niti pokazuju sklonost ka tome, već su izrazito nekonfliktne ličnosti.

3. Eventualno njihovo kažnjavanje za ono što nisu počinili ne bi postiglo nikakav pozitivan efekat, već bi kompromitiralo pravosuđe. Negativan efekat koji bi se sigurno postigao ne samo što bi ugrozio njih i sudbine njihovih porodica, već bi značio i šire gubljenje povjerenja u pravdu.

Zato tražim da se u nedostatku dokaza odbaci optužba za djelo iz člana 116. i 138. KZJ, a za član 33. Zakona o oružju eventualno da se osude uslovnom kaznom, jer su takve kazne zbog toga djela postale uobičajena sudska praksa u Srbiji.
Azem Vlasi, advokat

Nastaviće se…

1] Advokatske odbrane su uzete iz knjige Progoni i politički procesi u Sandžaku, UMS „Sumeja“ i Udruženje pisaca Sandžaka, Novi Pazar, 1996.

Izvor: bosnjaci.net

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.