Postaje li Saudijska Arabija „bolesnik s Bliskog istoka“?

Autor: dr. Halil el-Anani

Osmanslijski sultan Abdulmedžid Prvi započeo je 1839. godine, zakonodavne, administrativne i društvene reforme koje su kasnije prozvane tenzimat. Cilj je bio da Osmanlijska carevina uhvati priključak u razvoju za evropskim zemljama. Reforme Abdulmedžida Prvog bile su nastavak reformi njegovog oca Mahmuda Drugog u oblasti vojske, koje je započeo stupivši 1808. godine, na prijestolje. Reforme su nastavljenje sve do Abdulhamida Drugog, posljednjeg stvarnog vladara Osmanlijske carevine, koji je uklonjen s prijestolja 1909. godine.

Naposljetku, reforme su dovele do pada Osmanlijske carevine nakon šest vijekova postojanja. Naravno, postajali su i brojni drugi faktori njenog pada, poput učmalosti i zaostalosti koja je pogodila sve pore osmanslijskog društva. Ali, glavni faktori pada osmanlijske države bili su autokratija i politička diktatura, jer vojnu i administrativnu reformu nije pratila adekvatna reforma u oblasti politike.

Nešto slično dešava se u Saudijskoj Arabiji koja ubrzano i nepromišljeno provodi određene reforme pod vođstvom princa Muhammeda ibn Selmana. Mladi princ nastoji preskočiti historijske faze i na ekspresan način postići preokret i provesti modernizaciju društva, administracije i ekonomije; dok se, u isto vrijeme, grčevito bori za utvrđivanje i jačanje političke diktature u kraljevini.

Ibn Selmanove reforme su započele predstavljanjem Vizije 2030. u aprilu 2016. godine, ambicioznog plana ekonomskih reformi.

Važan motiv puštanja u opticaj ovako ambicioznog projekta jest da Ibn Selman izgradi imidž lidera i uzdanice mladih Saudijske Arabije, kako bi se što bezbolnije obavio prijenost vlasti sa njegovog oca na njega.

Princ Muhammed ibn Selman nastoji raskinuti historijski savez saudijske dinastije sa vjerskom institucijom koja od uspostavljanja prve saudijske države (Imareta Dar‘ijja) pa sve do danas predstavlja čvrsti stub njihove vlasti.

„Selmanijske“ reforme započele su ukidanjem neslavne zabrane ženama da upravljaju automobilom u Saudisjkoj Arabiji, ali reforme se neće zaustaviti na tome. To je sasvim sigurno. Već se uveliko govori o ukidanju Institucije za pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, koja je već pretrpjela jak udarac time što joj je prije izvesnog vremena oduzeto pravo da privodi osumničene i vrši ispitivanja, te je njena uloga ograničena na savjetovanje prekršilaca šerijatskih normi i podnošenje prijava drugim državnim organima. Moguće je da ova institucija neće biti ukinuta otvoreno. Postoje indicije da će biti pripojena ministarstvu za vjerska pitanja čime bi se njen značaj dodatno obezvrijedio i na posljetku bi prestala biti svrsishodna.

Pored ovoga, uveliko se govori o donošenju novih odredbi kojima će u Saudijskoj Arabiji postati dozvoljene i druge stvari koje su, poput toga da žena vozi automobil, bile zabranjene, kao što su otvaranje kina, izgradnja plaža na kojima bi bio dozvoljen bikin, miješanje muškaraca i žena, alkohol itd.

Kao što su osmanlijski sultani za svoje reforme tražili uzor u zapadnim zemljama, tako i mladi saudijski prijetolonasljednik u svojim reformama za uzore uzima zapad, ali i vesterniziranog susjeda Emirate, koji je od zapada preuzeo samo ono što je bezvrijedno.

I kao štu su osmanlijski sultani prilikom svojih reformi angažirali savjetnike sa zapada, tako i Ibn Selman ima svoje savjetnike iz Sjedinjenih Država i Velike Britanije, koje su mu, opet, preporučili prijatelji iz Emirata, koji su s njima sarađivali provodeći reforme u svojim emiratima.

I baš kao što prilikom osmanlijskih tenzimata, narod nije konsultiran niti uzet u obzir prilikom provođenja reformi, tako se ni Ibn Selman u svojim reformama ne obazire na stremljenja naroda i njihove želje i potrebe u pogledu reformi.

Osmanlijske reforme ohrabrile su pojavu mnoštva nacinalnih pokreta u carevini, koje su je svojim pobunama rušile iznutra, a Rusija i evropske zemlje okuražile su se u neprijateljstvu prema Turskoj. Zbog toga je Turska postepeno, ali konstantno, slabila, zbog čega je nazvana bolesnikom sa Bosfora. Bolesnik je konačno dokrajčen 1924. godine kada Mustafa-paša ukida hilafet i proglašava Republiku Tursku.

Princ Muhammed ibn Selman i oni koji stoje iza njega, čini se, nisu svjesni da će nametanje reformi jednom konzervativnom društvu kakvo je saudijsko i prisilno uvođenje onoga što većina društva ne želi, imati kontraefekat.

Princ i njegovim mentori, također, nisu svjesni da će ekonomske i administrativne reforme, neminovno voditi ka političkim reformama, koje bi, u konačnici, mogle dovesti do rušenja vladajuće dinastije.

Moguće je da će radikalni elementi ove ishitrene reforme i, do sad u Saudijskoj Arabiji neviđenu, represiju i brutalnost u obračunavanju s neistomišljenicima i nepoželjnim osobama, uzeti kao argument za jačanje protivljenja vladavini dinastije Saud.

Svaka reforma ima cijenu koja se, kad-tad, mora platiti, a  to bi Ibn Selman i njegovi mentori mogli naučiti iz osamanlijskih tenzimata, kad bi htjeli proučiti historiju.

Preveo: Abdullah Nasup

Dr. Halil el-Anani je gostujući profesor na Johns Hopkins University u Sjedinjenim Američkim Državama.

 

Izvor: saff.ba

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.