Priča o nama i dječacima iz džamijskog harema

Lekcija iz ahlaka

Mi što pero uzvisujemo  a prašnjave knjige sa polica ne uzimamo!

Akšam, ezan je već proučio, a nebo polahko navlači plavi plašt. Dok u džamijskom haremu voda tiho žubori dvije majke tiho šapću molitve na džamijskim sofama. Žubor zikra u tišini vjerničke duše  prekida smijeh dva dječaka, istih godina i iste radosti u očima. Mirnu sliku džamijskog harema veselo remeti dječija igra. Dok svojim nevinim ručicama iscrtavaju oblike na džamijskom tepihu i nestašno se veru po stalažama naslonjenim uz zid, klanjači obavljaju molitvu predani svojim duhom da se oslobode dunjalučke prljavštine što je nose na leđima. A bili su i klanjači jednom  ne tako davno, nevini i čisti pred Bogom, ko` dva dječaka u džamijskom haremu.

I Pejgamber Muhammed a.s je klanjao, dok su Hasan i Husejn veselo trčali po džamiji i grlili u namazu voljenog dedu svog, što u suzama moli Allaha za oprost. Neobičan prizor dječaka koji se tek upoznaju puni povjerenja jedan u drugog, privlači pažnju vjernika dok šapću zikrove. Nevini, čisti poput prve pahulje što se spušta na džamijsko kube, svojim slobodnim koracima, držeći se za ruke zajedno, trče ko` jedan i pričaju nam priču kakvi bi trebali biti mi, mi  Muslimani. Mi što pred Boga stajemo, i safove redamo puni zavisti i nepovjerenja jedni u druge. Mi, što u safovima stojimo dok klanjamo, i  glavu prema bratu u istom pravcu okrećemo dok selam predajemo,a ulicu prelazimo da se ne sretnemo i glavu oholo okrećemo. Jer sumnjamo,  jer se plašimo, jer nam je opasno biti zajedno. Vjernici počeše izlazit iz džamije slijedeći Božiji imperativ: „A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite…“ (El-Dzumuá 10. ajet) Dok se vjernici razilaze zov majke prekide dječiju igru. Dječija igra je trajala koliko jedan namaz i zikr, a nisu se željeli rastati puni povjerenja i nevine ljubavi. A koliko traju naša prijateljstva? Koliko vjerujemo jedni drugima? Koliko je čvrsto naše bratstvo?

Dječaci da su se sreli pred crkvom, sinagogom, bibliotekom, školom, na igralištu, jednako bi pohrlili jedan drugom. Poletili bi u susret sretni jer mogu da se druže. Pohrlili bi jer za igru nije važna vjera, boja kože i nacija, igrali bi se sretni u svojim različitostima,a bogati u svojim iskustvima. Družili bi se jer su nevini i čisti, jer su djeca. A gdje smo mi? Koliko naši pogledi daleko sežu, i koliko smo daleko postavili nevidljive granice u svojim glavama. Koliko čvrsto smo udarili direke u zemlju a parmaci su nam natruhli,korov ih obavija. Mi što iz Kur`ana učimo: “Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, Koji poučava peru, Koji čovjeka poučava onome što ne zna.” (El-Alek, 1.-5.)

Mi što pero uzvisujemo  a prašnjave knjige sa polica ne uzimamo! Mi što Božije blagodati i zemlju hvalimo a vlastitim je rukamam prljamo, a u molitvama tiho šapćemo: „Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“ (El-Kehf, 7.)

Čovjek, razumno biće što planetu u propast vodi, a opet gordo i oholo blagodti koristi, i pred kušnjom zbunjeno uči :  „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek…“ (El-Ahzab,72)

Zato zažmiri u tihoj noći, i vidjećeš dva dječaka kako tiho šapću Božije riječi: „i jedan od dokaza Njegovih je stvaranje nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su, zaista, pouke za one koji znaju“ (Ar-Rum, 30.)

Piše: Naida Šahinbegović

Izvor: akos.ba

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker