Priča o nastanku najljepše bjelopoljske džamije “Hadži Danuša”

Piše: Hajrudin Mekić Lule

Prolazeći kroz vremenske kapije dječaštva, proljetni vjetar mi sa latica ruže đulberšećerke, zasađene u haremljuku, donije šapat hadži Danuše, koji mi u ušima zatreperi. Učini mi se da se u bajramskoj noći, širom otvoriše kapije mog Akova i da se u njoj zabijeliše i džennetskih nurom zasijaše dvori Abdul- age čauša i njegove porodice, koji skinuše veo zaborava sa osmanskog zemana.

Pred mojim očima se obrnu točak vremena, u kojem ugledah hizmećara Abdul-age čauša, kako onako povijen, kraj ulaznih vrata avlijskog zida selamluka, čeka zapovjed nadređenih. Bio je to devedestogodišnji starac sa sijedom bradom u čohanim čakširama i košulji sa vezenim fermenom. Oko struka mu je bio opasan svileni trabolos, na nogama je imao bijele čarape i kožne firale, a na glavi mu se žutila ahmedija sa vezenom sarukom. Tako uslonjen, žmirkao je sitnim očima i otpočinjao priču:

“ Ja sam Hasan, sin Sulejmana kundradžije, hizmećar u službi kod čestitog Abdul – age čauša. Kako mi se godine nanizaše i izjedna se nižu k’o đinđusi na đerdanu, sve zrno po zrno, Bog jedini zna, šta mi ovo vrijeme nosi i šta će mi donijet. Sa ovog dunjaluka lagahno klizim k’o po loju, a primičem se onom vječnom, boljem i pravednijem ahiretskom svijetu.

No, dok me još služi pamet, htjedoh vam ispričat jednu hikaju iz našeg memlećeta (zavičaja)

U toploj majskoj noći, posle jacijskog namaza, šeher Akovo je ispod gizdavog brda Obrov, pod zvjezdanim nebom, u kojem su pri mjesečini svjetlucali vrhovi minara, polahko tonuo u proljetni san. Izuzimajući slučajne prolaznike, koji su pretrčavali Ašik mahalu, na sokaku nije bilo žive duše. Samo je iz kuće Abdul – age čauša, na divanhani iz musafirske sobe pomalo cmiljela lamba. Oko kuće, u raznobojnom čičekluku, blagi povjetarac je lagahno milovao šeboje,karenfile i ružu đulberšećerku, raznosio njihove opojne mirise u svaki kutak velike avlije, obasjane, treperavom žućkastom svjetlošću lambe.

Sem šuma česme u avliji, koji je narušavao noćnu tišinu, sve je bilo mirno, tiho, spokojno, bez nagovještaja predstojećih događaja.

Streknuh i poskočih, kada noćnu tišinu iznenada raspori uzvik Abdul- age čauša, koji se odjednom pojavi na vrata musafirhane i sa divanhane poput razjarenog risa urliknu: “ Hasane!!!”

Od njegovog krika, učinje mi se da se nebo nad mahalom prepolovi. Naslonjen uz duvar svoje sobe u ”kahve-odžaku” smještene u donjem boju, gdje su bili magaza i ahar, skočih k’o da me kuršum pogodi.

Istrčah napolje bos, samo u lanjenoj dugačkoj košulji.

“Koje dobro, Abdul – efendi?!”

“Hasane, brzo mi osedlaj konja!”- viknu, a k’o da mu gruhnu iz grla million topova.

Ja se hitro vratih u sobu, na brzinu navukoh čakšire, nazuh kundure i trčeći uletjeh u ahar. Onako zbunjen, jedva podigoh sedlo, nabacih ga na konja i drhtavim rukama pritegoh kolane. Kada, držeći fenjer u rukama, izvedoh osedlanog konja u avliju, ugledah Abdul-agu čauša kako me, hodajući s jednog kraja avlije na drugi, nestrpljivo čeka.

Kada mu priđoh i predadoh mu uzde u ruke, bojažljivo ga upitah:

“ Koji te to zort u ovo doba tjera da jašeš konja, dobri moj Abdul-efendija?”

“Ne pitaj me, moj Hasane! Danuša, moja ružica, podobro je hasta, pluća joj od bolova pucaju!”

Jedva sam pred njim uspio otvoriti kapiju, a on je u galopu s konjem odjurio u noć. Dok se peo na konja, usput mi dobaci: “ Čuvaj kuću, Hasane, ja odoh u Gubavač po hećima, amidžića mi Selima!”

Gledajući Abdul- efendijinu dolamu kako leprša i nestaje u tami, ja skoro za sebe rekoh:

“Nek je s’ hajrom, čestiti efendija.”

Dugo vremena sam zurio u mrklu noć i tek tada shvatio zašto je pred akšam u Abdul-aginoj kući bila neka čudna užurbanost. Primjetio sam travarku Hasibu kako je sa Danušinom hizmećaricom Vezirom, polahko ušla na mala mutvačka vrata. Bezbeli su tražili kod nje ilača za hastu.

Iako je vojska u Akovu imala svoje hasta-hane (ambulante) narod je išao kod travarki za trave, čajeve, mehleme a i da im one slijevaju stravu. Nije me čudilo što Abdul-aga u to doba ode čak u Gubavač, jer sam znao da je on najviše vjerovao u znanje amidžića Selima, mlada i iskusna hećima.

Kada se odjek konjskih kopita utišao, ja onako sanjliv i zbunjen priđoh česmi, spustih na kameni zid fenjer, i nekoliko puta se vodom pljuhnuh po licu. Kada me hladna voda malo rashaviza, sjedoh na ivicu korita i gotovo naglas rekoh:

“Milostivi Gospodaru, pomozi Danuš–hanumi .”

Doveći, prisjetih se vremena kada sam kod njih kao mlad počeo raditi kao hizmećar. Kako sam rođen u siromašnoj desetočlanoj porodici, koju je izdržavao moj otac kondurdžija, a čija zarada nije bila dovoljna da nas sve prehrani, bio sam prinuđen da negdje odem u najam i ocu olakšam da jedna usta manje hrani.

Kada sam počeo služiti u Abdul – aginoj kući, bio sam jako sretan, jer sam tu uvijek bio sit. Kako sam bio vrijedan i marljivo završavao sve obaveze, pridobih povjerenje i naklonost ukućana, tako da me zadržaše do dana današnjeg.

U ovoj našoj Ašik mahali, popločanoj kaldrmom, opruženoj preko kamenog mosta na rijeci Lješnici, preko rijeke Lim, u kojoj su smješteni dućani i zanatske radnje sa ćepencima, sahat kulom, hanom te porodičnim kućama, voćnjacima i prostranim avlijama, posebno se isticala Abdul – agina kuća sa vekikom avlijom, baščom, voćnjakom i dućanima. Abdul-aga je bio sin hadži Ibrahima Mehmed Alijage, koji je bio naočit, visok i plećat čovjek. Nosio je kratko ošišanu bradu, na glavi fes, omotan svilenim trabolozom, crne suknjene čakšire obrubljene crvenim gajtanom, bijelu košulju od šifona, sukneni vezen fermen, oko pojasa fini traboloz. Za vrijeme turske vladavine, bio je

čauš i imao rang oficira koji je bio u službi cara, paša, vezira i ostalih viših zapovjedníka. Oduvijek je to bila bogata i plemenita akovska porodica, čiji su članovi stoljećima bili carski službenici .

Hadži Ibrahim je bio oženjen kćerkom hadži Jusufa Abdurahman- bega, čija je porodica bila begovska, bogata i ugledna.

Abdul-agina žena Rabije-hanuma, bila je vrlo tiha, saburli i nadasve pobožna žena.

Oni dvoje su imali Danušu, kćer jedihnicu, koja im je bila očinji vid, ponos i dika.

Danuš -hanuma je bila visoka i vitka djevojka, duge crne kose u dvije pletenice puštene niz leđa, koje je ukrašavala svilenim upletnjacima na koje su bili zakačeni dukati. Na rumenom licu, isticale su joj se izrazito crne oči, koje su svakog stidljivo i umilno gledale. Nosila je svilene dimije sa vezenim, zlatnim širitima, a na pojasu zakačen edzel od srme. Na njoj se bijelila vezena košulja od malteza, na koju je bio navučen jelek i ječerma od kadife u zlatovezu. Na nogama su joj vazda bile kožne papuče ili cipele, “terluke”, a na glavi fesić prekriven ćatkijom (svilenom mahramom) i tepeluk sa kiticama ukrašenim biserom i urubijama.

Van kuće, Danuš-hanuma je nosila svijetlu feredžu ili tamnozeleni zar od basme, na rukama su joj vazda bile navučene tanke bijele rukavice.

Po kući je nosila nanule i crvene papuče, a zimi potpećene mestve i terluke (cipele) od tanke crvene kože.

Kako je u Abdul-efendijinoj kući dolazila mnogobrojna akreba, njegova i njegove hanume, brojne komšije, trgovci, putnici namjernici, carski službenici, tu je vazda bilo živo. Abdul- efendija i Rabije-hanuma su svakom nevoljniku priticali u pomoć, tako da su u cijeloj čaršiji važili kao izuzetno časni i ugledni ljudi.

Njihova kćer Danuš- hanuma se radovala tim čestim posjetama musafira i dostova. Sjedeći u haremluku, začuvši na avlijskim vratima zveket metalne halke, hitro bi skočila da pridošlici otvori avlijska vrata i poželi mu dobrodoščicu. Posebno se radovala svakodnevnom dolasku hizmećarice Halime i njenom umilnom glasu.

Iako je bila hizmećarica, Halima je bila pripsana djevojka i u cijeloj čaršiji veoma cijenjena. Poticala je iz siromašne, ali poštene bjelopoljske porodice, koja se s mukom borila da se prehrani. Zbog te porodične neimaštine, Halima je bila prinuđena da radi svakojake poslove. Čak je i za minimalni bakšiš opsluživala cijelu čaršiju i svakog ko ju je zvao da mu nešto pomogne. Bogatim akovskim hanumama kući je donosila, raznovrsnu dućansku robu, a pri tom i mnoge čaršijske haberove. Ona je znala ko se u Akovu ženi, ko udaje, gdje je sunet, ko je kod koga pozvan, u čijojse kući uči mevlud.

Ranim jutrom, prvo bi svratila do Danuš- hanume da joj kaže ko nema dovoljno para za svadbu, sunet ili mevlud, a ova bi odmah pružala pomoć svima, posebno siromašnoj djeci i djevojkama koje su se spremale za udaju. Kupovala bi im najpotrebnije stvari, a zatim bi im sa svojim hizmećaricama i mahalskim djevojkama pomagala u pripremi nevjestačkog ruha, spreme i nakita za dževahir kutiju, te organizovanju kne i posluženja svatovima.

Sjedeći tako na ivici korita i slušajući šum vode sa česme, nisam primjetio da je počelo svitat. Sav utrnio, kada htjedoh ustati, iz daljine začuh topot konjskih kopita i ubrzo ugledah Abdul-agu sa amidžićem Salihom, hećimom. Sa oznojenim konjima, oni onako zadihani, skoro uletješe u avliju. Ja odmah pritrčah te prihvatih dizgine i uvedoh konje u ahar. Ne pogledavši me, obojica u licu blijedi k’o kreč, pretrčavši haremsku kaldrmu, uđoše u kuću.

Ja za njima ostadoh ubehućen, saplaisa me briga šta će bit sa Danuš-hanumom, ne znadoh na koji sam svijet. Nekoliko puta sam prelazio avliju, netvozno motavajući i pušeći cigaru za cigarom, ulazio u kahve-odžak, nepotrebno sam otvarao i zatvarao avlijska vrata. Tek u jedan vakat, nakon sabah namaza Abdul – aga izađe u avliju sa Selimom. Stojeći ispred ahara, buljio sam đekad u Abdul-agu, đekad u Selima i pokušavao im sa lica pročitat u kojem je stanju Danuš-hanuma.

Kda Selim konju odveza dizgine, malo se skrajnuh u stranu, i kad on uskoči u sedlo, čuh kada dobaci:

“Abdule, dao sam hizmećarici mehlem, “đulab” ulje spravljeno od ruže, koje skida jaku groznicu i objasnio kako će Danuši privijati obloge. Bezbeli, da ona mora nekoliko dana piti po dvije maštrafe đulsije. U nad Boga, vjerujem da će se ubrzo kultarisati groznice i mučnine.

Ja, u nekakom dumanu zadeveran, stajao sam ukipljen u mjestu i činilo mi se da ću svakog trenutka čatlaisati.

Malo se pomjerih kada mi Abdul – aga priđe i reče:

“Moj Hasane, gotovo noćas od brige pamet pomjerih. No, hvala dragom Bogu, dove nam biše uslišene i šćer će mi ozdraviti. Međer našoj Danuši u ruži bi ilač …Dina mi osle ću ružu zvat Danuš-đula .

Koliko je Abdul -aga volio i vedio svojoj šćeri, govorio bi:

“ Đulberšećerki ruži je potrebna posebna njega za rast i cvat, tako i Danuši-đul poseban kimet i ićram.

Nakon jedne hefte uzimanja ružinog ilača, Danuš- hanuma se zaista potpuno oporavi i ponovo postade ona ista vesela i živahna djevojka. Iako sasvim oporavljena i okupirana svakodnevnim kutnjim poslovima, primjećivalo se da je u duši ipak nešto danima tišti.

Jednog jutra, dok su joj babo i majka sjedili na minderu i u muhabetu očekivali prvu jutarnju kahvu, dotjerana i namirisana, Danuš- hanuma, im na tablji u staklenom čanaku, prinese slatko od ruže, fildžane i džezvu sa skuhanom kahvom. Dok se nebo iznad Akova u svježem jutru rumenilo, naslonjen na kalufli jastuk, Abdul-aga je savijao cigaru, a Rabije-hanuma, doveći, u ruci prevrtala ćabenski tespih.

Polahko spustivši pred njima kahve takum, Danuš-hanuma im tihim glasom reče:

“Onomad, kada sam ono bila hasta i kad ste me, haman, svi ožalili, ja sam u onom svom deveratu usnila neobičan san, koji me od tada nikako ne ostavlja na miru. Kako je od tada prošlo nekoliko dana, ja eto, riješuh da vam ga ispričam.

Pripaljujući cigaru ugarkom iz tegare, Abdul-aga, mahnu glavom i reče: “Hajr unšallah, šćeri moja đul Danuša. Pričaj nam tvoj san!”

“ Velahaule, snijevam, ko se ja obrela u haremluku (ženskoj avliji ) i stojeći kraj česme i one moje ruže đulberšećerke, koju ti babo moj, od milošte zoveš đul Danuša, u ime Milostivog Gospodara, podigoh džamiju i medresu sa haremom i šadrvanom. Sve to nanijetih uvakufit i taj hajrat kao hediju poklonit mom šeher Akovu u kojem će se rađati i obrazovati čestiti insani. Bila sam sretna što je to bila prelijepa jednoprostorna džamija sa mahfilom, čija je unutrašnjost bila zastrta ćilimima, serdžadama i postekijama od kurbana. Džamija bijaše pokrivena četvorovodnim krovom, iz kojeg je izlazila visoka drvena minara od borovine, šestougaonog oblika čije stranice bijahu obložene daščicama. Minara se u gornjem dijelu, pri vrhu, širila u šerefe (kružna galerija) bijaše bogato ukrašena rezbarijama, ogradom sa šest lučnih otvora (prozora) i šest upaljenih fenjera. Šerefet se završavao krovom (šatorskim oblikom) na čijem vrhu se sjajio visoki zlatni alem sa tri jabuke i polumjesecom .”

“Dina mi, šćeri moja, plaho ti begenisah ovaj san. Galiba je ovaj alem sa tri zlatne jabuke išaret naše sretne porodice, koju Allah sami čuva “- reče Abdul-aga, prije nego što Danuša završi kazivanje neobičnog sna.

“Ama, babo, ne završih vam cio san. Taman kad nakastih klanjat akšam namaz, priđoh česmi da uzmem abdest, kad se nad džamijom odjednom spustiše tamni oblaci u kojima bijahu sakrivene neke čudne ptice, k’o ugarak crne. Čim sletješe na džamiju, k’o pomahnitale kidisaše na vitku munaru i oštrim kandžama sa šerefeta, pokidaše i raskomadaše upaljene kandilje.

Iz polomljenih fenjera, vatra se rasplamsa, plamen zahvati šerefet i munaru, a zatim cijelu džamiju. Koptisaše i druge ptice da kidaju i raznose dio po dio džamije, istovremeno ubijajući i moju dušu i sve ono što se mojim zvalo. Puna srdžbe, jedva rashavizana, otrčah do ruševina džamije, koja se bijaše pretvorila u ugarke i u zgarištu temelja nađoh i iz njega izvadih zlazni ćabanski tespih…”

Na kćerine riječi, Rabije-hanuma se zamisli, pa je onda tužno gledajući, zagrli.

“Danuša, najslađa đul hanumo, sabura imaj, vidu očinji naš. Sve što insan snuje, Allah određuje. Naš Poslanik Muhamed s.a.w.s. je rekao: “Dobri snovima Allah inasane razgaljuje, a ružnim snovima šejtan, lanet ga bilo, insane plaši i rastužuje. Zato nam je ukazano da je šejtanski šer prema čovjeku isti k’o na javi, k’o u snu.”

Okrenutih dlanova i podižući ruke ka Kibli, Abdul-aga, pogleda ka nebu i naglas reče:

“Svemilosni, Gospodaru Naš! Podari nam halal imetek i berićet, da bismo činili dobra djela i voljom Tvojom postali vakifi džamija i mekteba!”

Dok je Danuš-hanuma slušala tople majčine i babove riječi, koje joj duši bijahu ljekovitiji od đul mehlema koji ju je izliječio, sa obližnje džamije, začu milozvučni sabhski ezan, čiji se odjek raznese po tek probuđenom šeheru.

Prije nego krenu da klanja sabah namaz, Danuš-hanuma priđe babu i majci, poljubi im ruku, a zatim zastade kraj ograde divanhane. Okrenuvši se ka njima, odvažno im reče:

“Tako mi ovog sabahskog namaza, ove zore što se rumeni nad šeher Akovom i svih naših sevapa upisanih u Božiji tefter, ovdje na ovom mubarek mjestu, u našoj avliji, pokraj ove ruže đulberšećerke, sagradiću džamiju i medresu sa šadrvanom, onako kako me Milostivi Gospodar u mom snu ljepotom počastio.

Vjerujući u Božije zadovoljstvo i šefaat, oduprijeću se šejtanskoj nakani da me odvrati od mog nijeta, svojevoljno ću se odreći svog imetka i uvakufiti ga da bi ljudima za dobrobit koristio.

Nakon zajedničko otklanjanog sabah namaza na divanhani, Danuš-hanuma još jednom pred roditeljima ponovi svoj jemin. Napomenu im da ima nijet prije toga otić na Hadždž, kada kroz šeher Akovo prođe karavan sa budućim hadžijama, pridružit će im se.

S obzirom da je put sa karavanom bio dug nekoliko mjeseci i vodio preko Skoplja, Carigrada, Sirije do Medine i Mekke, ti su karavani bili bogato opremljeni i od razbojnika dobro zaštićeni.

Te iste godine, kada se Danuš-hanumi obistini zadati jemin i ode na Hadždž, koji je trajao veoma dugo, kada se kući vrati, ne zateče majku, Rabije-hanumu, živu.

No i pored velike žalosti, hadži Danuš- hanuman povratak sa Hadždža, bio je za čaršiju izuzetan događaj. Veliki broj ljudi je sa svih strana dolazilo da je dočeka, da je vidi i pita o svemu. Neki od njih su dobili hadždžijske hedije: ćabenski miris, zemzem vodu, tespih, namazbez, djeca hadžijske kape i bombone, sirotinja sadaku.

Nakon dolaska, prvog petka, hadži Danuš-hanuma sa babom i taniklarima (svjedocima) u mehćemi pred kadijom, obejani svoju vakufnamu, upisa u vakufe: svoju avliju, veliku bašču i voćnjak uz kuću , na kojem će graditi džamiju sa haremom ,medresom, (srednjom školom) I šadrvanom. Zakle se da će ona, dok je živa, brinuti o njima, a da će prihodi od druge im uvakufljene imovine, koja se nalazila na nekim drugim mjestima u čaršiji, nakon njene smrti, služiti za njihovo održavanje.

Tako i bi. Godine 1789. miladi takvima, dvadesetpetog dana mjeseca ševala, Hidžretske 1204. Godine, hadži Danuš-hanuma dade da se sagradi džamija, medresa i šedrvan na njenom vakufu, pokraj ruže đulberšećerke, taman tu gdje ju je i usnila.

Aman, kako je sve na ovom dunjaluku prolazno,baš kao i snovi. Danas nema đul Danuš-hanume, nema ni Abdul – age čauša, ni njegove žene Rabije-hanume. U haremu džamije ostadoše tri sniježno bijela nišana i za njima njihovi hajrati. Možda je meni Milostivi Gospodar podario dug život kako bih prenio hadži Danuš-hanumin amanet: “Bosandža lisanile arzuhal” (molba na bosanskom jeziku) generacijama koje dolaze : “Ostavljam u amanet ovaj hajrat svima koji hode putevima istine i koračaju tragovima našim”, – završivši priču, hizmećar Hasan uzdahnu duboko.

“Zato vami ja sada predajem ovaj njen amanet i ovu hikaju o tim dobrim insanima koji su hajrate, to neprocjenjivo blago, iza sebe ostavili šeher Akovu ”- glas Hasanov se utiša, iz oka mu poteče suza…

Umorne mu ruke poslednji put lagahno zatvoriše velika avlijska vrata hadži Danuš-hanumnog vakuf

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.