Proces prelaska na Islam u BiH

Islam u Bosni do dolaska Turaka

Historijski izvori (narodna predanja, spisi) potvrðuju pojavu Islama na ovim prostorima, puno prije pada Srednjovjekovne bosanske države. Naime, pošto je Bosna imala dobre odnose sa susjednim joj, pomorskim državama (prvenstveno mislim na Dubrovnik), onda se osjećaj Islama počeo javljati dolaskom arapskih trgovaca, koji su tada krstarili Sredozemljem. Ipak, masovniji prelazak na Islam, javio se padom Srednjovjekovne bosanske države i uspostavom nove uprave. To znači da se Islam masovnije počeo prihvatati od XV stoljeća, pa nadalje.
Sam čin osvajanja Bosne je uzimao jedan duži vremenski period, jer se zna da je Bosna osvojena i prije 1463. godine, kada je bio zvaničan pad, mada su cjelokupne teritorije osvojene tek 1482. godine, padom Herceg-Novog.
Uporedo sa osvajanjem Bosne tekao je i proces prelaska domaćeg stanovništva na Islam. Prema navodima profesora Imamovića «prihvatanje Islama od najvećeg dijela bosanskog stanovništva i asimiliranje islamske civilizacije na tlu Bosne predstavlja najizrazitiju i najznačajniju pojavu i crtu njene moderne povijesti. Islam, skupa sa srednjovjekovnom bosanskom herezom, koja mu je prethodila, čini duhovnu vertikalu Bosne i Bošnjaka i njihovu bitnu povijesnu odrednicu».
Iz ovoga se da zaključiti da je Islam u Bosni imao nasljednu ulogu Crkve bosanske i da oni zajedno čine jedan izuzetno jaki kontinuitet Bosne i njegova su potvrda. Ovom u prilog idu i nadgrobni spomenici, stećci, čija se tradicija i dalje nastavila ili se pretočila u nadgrobne spomenike islamske kulture, nišane. Ipak i pored ovoga, pitanje prelaska na Islam nije valjano i decidno riješeno, prvenstveno, zbog nedostatka izvora i dokaza.

Lično mislim da se veliki dio historije Bosne nalazi u spisima (defterima) iz Osmanskog perioda , koji iziskuju detaljno istraživanje uz veliki oprez prilikom isčitavanja istih, da ne bi došlo do pogrešnog razumijevanja i tumačenja, a samim time i predstavljanja pogrešnih podataka. Ovim fenomenom su se bavili mnogi naši historičari i orijentalisti, kao: prof. Nedim Filipović i dr. Hazim Šabanović.
Naime, dr. Muhamed Hadžijahić smatra «da je Hazim Šabanović nekritički postupio prema podacima iz sumarnog deftera od 1455.godine, gdje on navodi da do tog perioda su zabilježena samo dva tri slučaja islamizacije ili slučaj da je u Sarajevu bilo mnogo više kršćana nego muslimana, pa je prema Šabanoviću Sarajevo tada imalo 2-3 džamije i svega 5 muslimana»!
Naravno, teško je da ovakvi Šabanovićevi navodi mogu izdržati naučno-historijsku kritiku i samim time njihova vjerodostojnost dolazi u pitanje. U samom bošnjačkom narodu rašireno je mišljenje, koje je po starijim historičarima ispravno, da je odmah po padu Jajca, u junu 1463. godine nastupio «čas islamizacije», te da je 36.000 bogumilskih porodica pohrlilo da se pokloni Sultanu i da su svi prešli na Islam. Ipak, profesor Imamović navodi da «teorija o Janjičarskom zakonu, odnosno o naglom i jednokratnom prihvatanju Islama od strane velikog broja Bošnjaka, teško da može izdržati historijsku kritiku. To je mišljenje bez stvarnih dokaza, a osim toga i bez osjećanja i smisla za dinamiku historijskih zbivanja»
O samom procesu prelaska na Islam, odlučujuću ulogu su imale tri izuzetno važne činjenice, a to su: – pristupanje hrišćanskih feudalaca u timarsko-spahijski sistem;
– prihvatanje Islama od gradskog stanovništva;
– prihvatanje Islama od velikog broja seljaštva.

 

Proces prelaska na Islam
(društveni slojevi koji su prešli na Islam)

Na Islam su prelazile sve narodne mase, od običnih ljudi i seljaka, pa do članova imućnih obitelji i vlastele. U prilog ovome mom navodu, stavljam podatak da meðu velikašima, koji su prešli na Islam bio je mlaði sin Herceg Sjepana, Stjepan – kasnije, veliki vezir Ahmed paša Hercegović, te djeca kralja Stjepana, Tome Žigmund i Katarina, i mnogi drugi, koji spadaju u prvi red velikaša ove zemlje.
Dolaskom Osmanlija, došlo je do apsolutnog zaokreta u tadašnjem privredno-društveno- političkom sistemu i načinu života. Feudalizam, koji je došao sa Osmanlijama je u suštini različit od feudalizma koji je do tada bio u Bosni. Takoðer je važno napomenuti i da je došlo do velikog razvoja gradova i da je Bosna (Bosanski ejalet) počeo da poprima oblike prave države sa visoko razvijenim gradovima i trgovinom. U prilog ovome ide i to da je Bosanski ejalet imao specifično mjesto u ukupnom osmanskom državnom sistemu (jedan vid autonomije), a i samo je u ejaletu Bosna sadržano prethodno ime države, što nije bio slučaj ni sa drugim ejaletom u Osmanskom carstvu.
Novi sistem državnog ureðenja je takoðer pomogao u procesu prelaska na Islam, jer one velike feudalne porodice, koje nisu prešle na Islam, bivale su ostavljene bez posjeda, a sva zemlja je (pošto je bila Sultanova) dodjeljivana drugima i to onima, koji su je, boreći se za sultana, zaslužili. Prema ovim uvjetima, mnogo je dotadašnjih seljaka dobivalo timare, pa se dešavalo da su čitava sela, pa i krajevi prelazili na Islam. Ovo je naročito došlo do izražaja u XVI-om stoljeću.
Do prelaska na Islam dolazilo je i u urbanim sredinama, jer je veliki broj zanatlija i trgovaca prešao na Islam. Naravno, oni koji nisu prešli na Islam, nisu imali problema u svom poslu. Jedina razlika izmeðu onih koji su već prešli na Islam i onih koji nisu, jeste ta da muslimani nisu morali plaćati poreze i sl. Svakako, ovo je odgovaralo malim zanatlijama koji su onda mahom prelazili na Islam.
Probleme, koje su muslimani imali, nastajali su uglavnom iz teza koje su dolazile od strane neprijatelja Bosne i Bošnjaka, a to je da su muslimani došljaci i da je proces prelaska na Islam silom provoðen.
Očito je, da obje ove teze nemaju namjenu dobra, te su kao takve, proizvod, mahom velikosrpskih i velikohrvatskih suludih ideja, o tome da je Bosna srpska, odnosno hrvatska zemlja. Jasno je da ove dvije verzije nisu tačne, a potvrda tome je govor Bošnjaka, kao i to da je sultan ujedno bio i halifa. Kao takav on je morao poštovati božiju riječ, a zna se da je u Kur'anu rečeno «da u Islamu nema prisile» .
Iz ovog proizlazi da je lažna teza «da je islamizacija silom vršena».
Na širenje Islama uticali su i visoki službenici Osmanske države, naročito oni koji su uzeti u janjičarsku službu. U svom istraživanju i proučavanju turskih deftera i dokumentacije Milan Vasić tvrdi da je «islamizacija ravnomjerno zahvatila povlaštene i nepovlaštene društvene slojeve. To je karakteristično za sve krajeve gdje se odvijao taj proces. Tamo gdje islamizacija nije zahvatila nepovlašteno stanovništvo, nije zahvatila ni povlašteno». Bilo je razvijeno i mišljenje da su povlaštene grupacije, odnosna vlastela, prešle na Islam s ciljem da sačuvaju posjede. Ali Vasić napominje činjenicu «da nije bilo masovnije islamizacije u nekim zemljama u kojima je sistem povlastica bio razvijen, na primjer u Srbiji…» Vezane za proces prelaska na Islam jesu olakšice koje bi stanovništvo imalo u slučaju prihvatanja nove vjere. U vezi ekonomskih olakšica, kao jednog od razloga prelaska na Islam, važne podatke treba tražiti u katastarskim defterima. Opet napominjem, da treba obratiti veliku pažnju na unesene podatke jer «u katastarske deftere nije upisivano tzv. Povlašteno stanovništvo, već samo obična raja, nekada i Vlasi, a od gradskog stanovništva, samo oni koji su bili zaduženi ličnim feudalnim porezima». Dakle, prema navodima Hadžijahića, može se zaključiti da su u deftere zapisivani muslimani koji su imali poreske obaveze što svakako nije

 

Shvatanja o bosanskim muslimanima kao autohtonom samorodnom stanovništvu BiH
O tome kako je proces prelaska na Islam, ustvari «pravi proces», koji je trajao jedan duži period, svjedoče imena Bošnjaka u raznim spisima, gdje se oni javljaju kao svjedoci, kupci, prodavci i osobe koje su imale obavezu plaćanja poreza.
Naime, iz njihovih imena , odnosno imena njihovih očeva, primjećuje se prelazak na Islam onih generacija koje su se razvile nakon osvajanja Bosne. Dokaz za navode se nalazi u sljedećem izvoru. Radi se o «hudžetu Šerijatskog suda iz 1489. godine, u kome se spominje spor oko zemlje izmeðu nekog Davud bega i seljaka iz sela Dusine u kreševskoj nahiji. Spor je riješen u korist seljaka, koji je Husejin, sin Pavlov i Hasan , sin Radivojev.» Iz ovoga se vidi da su oni prešli na Islam odmah poslije fetha (osvajanja) i da su im očevi hrišćani. Naravno, ovo nije jedini primjer koji svjedoči prelazak na Islam, ali baš ovaj primjer je otvorio vrata novom fenomenu i novom naučnom istraživanju. Radi se o tome da se kao svjedoci javljaju šestorica ljudi, koji imaju isto očevo ime – Abdullah. I ne samo u ovom primjeru, nego i u mnogo drugih primjera javljaju se imena očeva kao: Abdullah, Abdulgaur i Abdulhajim.
Detaljnim istraživanjem ovih i njima sličnih primjera, došlo se do saznanja da oni koji nisu htjeli da se znaju nemuslimanska imena njihovih očeva, stavljali su imena koja u prevodu znače «Rob Božiji» i ovim se potvrðuje činjenica iskrenog i dobrovoljnog prelaska na Islam. Generalno gledajući, bogumilska većina je prihvatila Islam, druge vjere su ostale slobodne. Ovakve činjenice naravno, nisu odgovarale neprijateljima Bosne, pa su prebacivali razne teze, a jedna od njih je ta – da je u Bosni zavladao umor, te da su bogumili nestali još prije dolaska Osmanlija. O ovom su voðene mnoge rasprave, ali nikad nije donesen valjan zaključak koji bi mogao biti de facto i de iure glavni i osnovni zaključak tih rasprava.
Netačna je tvrdnja da je u Bosni bio zavladao neki umor, te da su bogumili počeli nestajati još prije dolaska Osmanlija, pa je navodno prevladavalo katoličanstvo i pravoslavlje. Poznato je da su Osmanlije vladale Grčkom, Albanijom, Bugarskom i Srbijom i da tamo nije bilo masovnih prelaza na Islam (osim Albanije), osim onih malih sporadičnih i oportunističkih. Prema navodima Adila Zulfikarpašića «u Bosni preko 60% stanovništva prihvata Islam. Katolici i pravoslavci ostaju. Poznat je ukaz sultana Fatiha koji se katolicima garantira izgradnja i popravak njihovih samostana, sloboda vjere, školovanje a isto tako i pravoslavcima. Da su, dakle, katolici i pravoslavci na silu prelazili na Islam, kao što se želi dokazati, ne bi bilo tih širokogrudnih gesta od sultana prema njima, te Ahdname fra Zvizdiću». Sa ovim navodima Zulfikarpašića slaže se i Vlado Gotovac, tako da su i ovi navodi samo potvrda činjeničnog stanja. Interesantno je i to da je proces islamizacije trajao nekoliko stoljeća, te da se na Islam prvo naslonila Istočna Bosna, dok je još trideset godina u Centralnoj Bosni postojala Kraljevina i da su tu bili Bogumili.
Pravac širenja Islama, svakako išao je pravcem osvajačkih pohoda. Ako se zna da proces prelaska na Islam bio postepen i da je trajao nekoliko stoljeća, onda se logikom zdravog razuma da zaključiti da nije bilo nikakve prisile i da je bio zasnovan na dobrovoljnoj bazi.
Pošto je država Bosna vezana za specifičnosti još jedna specifičnost u vezi prelaska na Islam je ta da je Bosna jedina zemlja koja je stotinama godina pod udarom Križarskih ratova, pokretanih iz Evrope, branila svoju vjeru a onda prešla na Islam. Svakako, ratovi i inkvizicija pospješili su prelaženje na Islam, kao i velikodušna tolerantna politika Porte, a tako i izvjesna sličnost Bogumilstva i Islama. Vezano za toleranciju, koja vjekovima traje u Bosni je i tolerantan odnos Husejin bega Gradaščevića prema pripadnicima drugih vjera čiji postupci samo potvrðuju kontinuitet tolerantnosti i dobrosusjedskih odnosa, a opovrgavaju svaku tezu o prisiljavanju i drugim vidovima nasilne politike.
O ovome govori i profesor Imamović, pa kaže: «ko je htio – dobrovoljno je primio Islam, a nad onima koji su ostali u svojoj vjeri nije vršeno nikakvo nasilje, niti utjeravanje u novu vjeru. Naprotiv, njima je bila zajamčena vjerska sloboda ukoliko plaćaju džizju, odnosno harač – porez» .
Narodne mase su u ovome uvidjele korist, pa su prelazili na Islam i mijenjali imena. Vijest da je nekome ukinuta džizja zbog promjene imena navela je ljude na to, pa: «kome je bilo ime Vuk – uzme ime Kurt, kome je bilo ime Živko – uzme ime Jahja, a kome je bilo ime Gvozden – uzme ime Timur i čim se promjenu imena ukine se džizja» .
Prihvatanje islamskih imena, a donekle i prezimena bilo je zaista totalno, posebno kod muškaraca. Iz navedenog primjera se vidi da su ranija narodna imena prevedena na arapski , a posebno na turski jezik. Proces prelaska na Islam trajao je tokom čitave vladavine Osmanlija u Bosni, s tim što je nekad taj proces bio intenzivniji, masovniji, a nekada je zabilježen samo kao raritet ili kao prelazak na Islam manjih grupa. Nakon Bečkog rata (1683 – 1699) došlo je do odreðenih migracionih promjena na području Bosanskog ejaleta. Povlačenjem austrijske vojske, povukao se i veliki broj Srba, a bosanski katolici su se povlačili i iseljavali iz Bosne zajedno sa povlačenjem vojske Eugena Savojskog, nakon što je ovaj munjevitim upadom i maršom spalio Sarajevo 1697. godine, nakon čega se odmah povukao. Poticanje za napuštanje bosanskih prostora bosanski katolici i pravoslavci dobivali iz crkava, katoličke, odnosno pravoslavne. Ove dvije crkve nisu nikako mogle da prihvate činjenicu da jedna nova vjera i njeno učenje ojačava na prostoru kojeg su oni smatrali svojim. Osim toga, srpska historiografija, kao najizrazitiji primjer prisilne islamizacije uzimala je «danak u krvi» , gdje oni navode da su odlaskom mnogih mladića na službu u janjičarske redove koji su poslije napredovali prema visokim položajima, ti isti mladići utjecali na prelazak na Islam i to su oni označavali glavnim nosiocem «potonje islamizacije». Kao primjer svojim tvrdnjama, oni navode rod Sokolovića, te dalje kažu da je Veliki vezir Mehmed paša Sokolović «preobratio mnoga sela i krajeve na Islam u regionu Podrinja».
Koliko je samo kritički slabo potkovana srpska historiografija i koliko slabo ulazi u suštinu historijskog i naučnog problema svjedoči upravo ovaj primjer. Naime, svi oni se ponose Pećkom patrijaršijom i to ime je svetinja, a ne mogu ili ne žele sebi i narodu da priznaju činjenicu da je srpska pravoslavna crkva stekla autokefalnost upravo zaslugama Mehmed paše Sokolovića. «Plima prihvatanja Islama od strane brojnih pojedinaca, ali i od cijelih sela nastavila se nakon obnove Pećke patrijaršije i učvršćivanja njene jurisdikcije nad srpsko – pravoslavnim eparhijama u Bosni, Slavoniji, Dalmaciji. Isto tako, ni sloboda vjerskog djelovanja i misionarstva franjevaca nije presjekla proces prelaska na Islam».
Mora se znati da ništa nije moglo zaustaviti proces prelaska na Islam i to potvrðuje slobodu naroda da bira koju će vjeru uzeti, te da je narod dobrovoljno pristupao novoj vjeri ili zadržao svoje staro vjerovanje. Kolektivni, familijarni proces prelaska na Islam, pored osnovne vjerske imao je i ekonomsku pozadinu, jer se prelaskom na Islam izbjegavalo plaćanje poreza po glavi, a plaćao se po dukat za cijelo domaćinstvo. Ipak, vremenom je došlo do slabljenja carstva, pa su porez bile dužne plaćati sve skupine, što je dovodilo do pobuna, ali nikako nije bilo ponovnog vraćanja staroj vjeri iz čega se može zaključiti da su se stanovnici vremenom srodili sa Islamom i postali iskreni sljedbenici te vjere. Vezano za tezu da su muslimani većinom naselili Bosnu povlačenjem iz Ugarske i Slavonije nakon poraza Osmanlija na sjeveru Carstva, koja naravno nije tačna, navodim primjer broja vjerskih objekata u Bosni do tog perioda. Mehmed Handžić navodi da je «većina džamija u Bosni i Hercegovini podignuta na mnogo godina prije Bečkog rata. To znači da su te mnogobrojne džamije i tada trebale, jer je bio veliki broj muslimana, kako u gradu, tako i na selu. Od 104 sarajevske džamije, 98 ih je sagraðeno prije 1600.godine». Pobornik teze da su muslimani došljaci je Glušac, koji je imao svojih pristalica, koje su slijedile njegovu misao, ali to njihovo izučavanje je daleko od historijskih činjenica i dokaza realnog stanja.
Kao što smo već ranije naveli, jezik bosanskih muslimana potvrðuje činjenicu da su oni domaće – autohtono stanovništvo, jer i sam bosanski jezik «nema onoliko turcizama koliko ima jezik pravoslavnih Srbijanaca, iako su se oni prije oslobodili turske vlasti.»
Treba napomenuti činjenicu, koja je historijski gledano, održiva, a to je da su na prostoru Bosne prije dolaska Osmanlija vladali ratovi, koji su za cilj imali uništavanje bogumilstva. Katolici i pravoslavci su nastojali da iskorijene herezu a u tome su imali svesrdnu pomoć Vatikana i Ugarske. U želji da se jednom i zauvijek otarase Ugarskog utjecaja, Bogumili su priželjkivali nekog ko će im pomoći, a to je u ovom slučaju bila Osmanska velesila. Otuda dolazi zaključak da su Bogumili primili vjeru koju su im donijele Osmanlije, jer su im oni pomogli u uklanjanju Ugarskog utjecaja.
Ranije sam već rekao, da je dolaskom Osmanlija došlo i do razvoja gradova, te da je razvoj gradova u direktnoj vezi sa procesom prelaska na Islam. Adem Handžić navodi da su «usko povezani i da je teško posmatrati ih odvojeno jedno od drugog». Muhamed Hadžijahić navodi i to da bi se «islamizacija mogla predstaviti u nekoliko koncentričnih krugova: u prvom bi se nalazio grad tj. Šeher ili kasaba sa džamijama, mektebima, medresama, tekijama, te drugim objektima kulta islamske prosvjete; drugi krug bi činila bliža okolica grada gdje je bio najjači prodor islamskih utjecaja iz grada; treći krug činili bi župniji i komunikacijama pristupačniji krajevi; dok bi četvrti krug sačinjavalo područje izvan komunikacija i obično brdski krajevi udaljeni od gradova. Ovom posljednjem krugu pripadale bi i balije , muslimanski planinci».
Iz gore navedenog, vidi se da je Islam propagiran najviše u gradovima, te da je tu i bilo najviše muslimanskog stanovništva. Zbog problema komunikacijske prirode, Islam se nešto slabije probijao u zabačenija mjesta, ali je ipak i tamo bio prisutan. Kad se sve ovo sagleda, postavlja se pitanje ko je tumačio vjeru tom narodu koji ju je prihvatio. Prema jednom predanju «Fatih je sa sobom poveo 40 šejhova, koji bi tumačili vjeru». Hadžijahić ovdje navodi mišljenje Rasima Ruščuklija, a sam Hadžijahić je mišljenja da su šejhovi imali drugorazrednu ulogu, te da je Ulema bila na prvom mjestu. On takoðer misli da su značajno mjesto zauzeli sejjar – vaizi, odnosno putujući propovjednici, koji su putovali od mjesta do mjesta i u džamijama i mesdžidima tumačili vjeru, naročito u toku Ramazana, čija se tradicija i danas osjeća u odreðenim mjestima.»
Kada se malo bolje razmotri ova uloga sejjar –vaiza, onda se da primijetiti da su oni imali sličnu, gotovo istu ulogu, koju su imali sofisti u grčkim polisima. I Sofisti su na isti način obilazili gradove, samo što su oni podučavali politici i drugim znanostima. Prelazak na Islam nije nikako bio izdaja hrišćanstva, nije predstavljalo huljenje «pradjedovske vjere», kako je to zapisao Njegoš u «Gorskom vijencu», a kojeg su pravoslavci prihvatili zdravo za gotovo ne osvrćući se na historijsku istinu, fakte i realne činjenice. Pošto je u periodu kada je osvojila Bosnu, osmanska vojska predstavljala strah i trepet za sve ostale svjetske vojske , narodne mase su u njima vidjele glavnu silu koja će voditi riječ, te su uvidjeli perspektivu i mogući napredak. Pored ovoga, civilizacija koju je donijela Turska , takoðer je privlačila Bogumile.
Osim toga, kako navodi Mehmed Handžić «Islam je sam po sebi jednostavan, demokratičan i jasan. Nema u njemu naročitog klera, koji upravlja vjerom , nego svako ko poznaje vjeru je učitelj vjere». Kada sagledamo sve ove obraðene primjere i navode i kada imamo na umu sličnosti u propisima bogumilstva i Islama , onda nam je sasvim jasno zašto je došlo do naglog vjerskog preokreta u Bosni i koji je to glavni uzrok prelaska na Islam kako Bogumila tako i hrišćana u Bosni i Humu. Shodno historijskim okolnostima i u skladu s činjeničnim stanjem, te kao rezultat odvijanja historijskih fakata, broj muslimana u Bosni je varirao. Tu je bilo i uspona , stagnacije, ali i padova u ukupnom broju stanovnika. U XVII stoljeću je na teritoriju tadašnjeg ejaleta, koji je obuhvatao prostor od Šapca do Jadrana i od Zvečana do Virovitice, živjelo je i do 75% pripadnika vjere Islama. U narednom stoljeću će taj procent znatno opasti, biće puno manji, glavni razlog za to je da su mahom muslimani ginuli u ratovima koje je vodilo Osmansko carstvo na ovim prostorima, te kuga koja je pogaðala gradsko stanovništvo koje je bilo muslimansko. Ipak, taj broj je rastao prelaskom na Islam onih Bogumila koji to do tada nisu učinili. Broj muslimana u Bosni povećavao se i doseljavanjem stanovništva iz područja koja su Osmanlije gubile, ali taj broj nije bio veći od već prisutnog broja muslimana, tako da je uvijek bilo više domaćeg nego doseljenog stanovništva. Doseljavanjem se, dakle , samo povećavao broj muslimana u Bosni. Kada se govori o grupama koje su se doseljavale na ove prostore, onda se prvenstveno misli na one koji su po službenoj dužnosti dolazili, oni koji su radi obavljanja poslova i trgovine dolazili, te na one koji su bili primorani da se dosele na prostor Bosne iz područja koja su Osmanlije u ratovima, ili prema sporazumima gubile.
Ono što je važno da se napomene u ovom momentu , jeste, da su protjerani muslimani bili prisiljeni ili da se sele ili da se pokrste. Iz ovoga se vidi da su druge vojne snage vršile prisilno pokrštavanje, a to nedjelo pripisivali muslimanima kada je bio proces prelaska na Islam. Grupe doseljenika na prostor današnje Hercegovine čine muslimani iz Herceg Novog, Risna, Makarske, te Imotskog. Što se tiče područja Bosanske krajine, radi se prvenstveno o muslimanima koji su protjerani iz Like i Udbine, kao i drugih mjesta. Značajne su i grupe muslimana koje su bile prisiljene da se dosele u Bosnu iz Maðarske, Slavonije, Srbije i Crne Gore. Bitno je istaći da masovni proces prelaska na Islam nije pojava vezana samo za Bosnu, bilo je i u drugim krajevima, ali je Bosna bila mjesto odakle su se pokretale sve vojne akcije prema zapadu, pa su prema tome, a u skladu sa politikom Porte, Bošnjaci odlazili na ratište u Slavoniju i Maðarsku i tamo dobivali timare. Iz podataka , koji se daju analizirati, a dolaze iz izvora izuzetne historijske vrijednosti, može se zaključiti, broj muslimana i kretanje tog broja u skladu sa raznim historijskim dogaðajima. Prema tim izvodima, 1485.godine 33% stanovnika Sarajeva su muslimani, dok prema istim izvorima 1570.godine broj muslimana u Sarajevu je 90 %. Ovdje vidimo da se u vremenskom periodu od 85 godina, broj muslimana u Sarajevu popeo za 57%. Muhamed Hadžijahić, u svojoj knjizi navodi rezultate istraživanja prof. Stjepana Pavičića, gdje se kaže « da se na zemljištu izmeðu Drave, Dunava, Save i Ilove za turskog gospodstva formirala nova grupa, muslimani, koje su činili s jedne strane doseljenici, uglavnom iz Bosne i starosjedioci koji su primili Islam; oko 1680. godine nalazilo se na tom prostoru otprilike 115.000 muslimana, 72.000 Hrvata katolika, 33.000 Srba i 2.000 Maðara, pa su prema tome muslimani bili najjače stanovništvo na tom prostoru.»
Govoreći o prelasku na Islam profesor Imamović navodi da «se općenito može reći da je u Bosni u jednom razdoblju od oko 150-200 godina došlo do sveobuhvatnog asimiliranja islamske civilizacije u svim oblastima ljudskog života. Tu je ipak postojala razlika izmeðu grada i sela. Dok je u gradovima Islam u pogledu vjerskih dužnosti i životnih pravila i običaja dosljedno poštovan i primjenjivan, dotle se u zabačenim selima često sretala jedna heterogena vjerska praksa».
O tome da neki stanovnici Bosne u potpunosti ne poštuju pravila vjere su istinita i o tome postoje odreðena predanja, kao što ih navodi Mehmed Handžić, da prema jednom od tih predanja «Sultan Fatih je došao do na Ivan i dotle svijet isturčio. Zato se do Ivana pokriva ženskinje po selu, a od Ivana ne pokriva».
Bez obzira na sve što ime se prigovaralo , izmeðu ostalog i da nisu nacija, «krajem XVII stoljeća se na prostoru od Metohije na istoku do Like na zapadu, te od Slavonije na sjeveru do Dalmacije na jugu obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovništva, slavenskog porijekla jezika. To je stanovništvo u jezičkom, etničkom, političkom smislu općenito u Osmanskom carstvu smatrano Bošnjacima, odnosno bošnjačkim narodom.

 

SVJEDOCI VIŠESTOLJTNE OPSTOJNOSTI BOSANSKIH MUSLIMANA
U Srednjovjekovnoj Bosni su postojali gradovi i trgovi koji su, pored osnovne uloge, imali još i ulogu trgovačkih centara za trgovinu sa drugim državama. Meðutim, dolaskom Osmanlija i početkom procesa prelaska na Islam, tekla je uporedo i ekspanzija i razvoj gradova.
Naravno, za razvitak gradova bila je potrebna pomoć vlasti, a Osmanska vlast je pružala svesrdnu pomoć u razvitku gradova i njihovoj ekspanziji. Osmanlije su ustanovile sistem vakufa koji su bili od velike pomoći za brži razvoj gradova. U Osmanskom carstvu se podizanje gradova i drugih objekata smatralo vjerskom dužnošću te izrazom i dokazom dobročinstva. U takve objekte, koji su graðeni zbog općedruštvenog dobra i napretka, spadale su džamije, mektebi, medrese, musafirhane, javne kuhinje (imareti), bolnice, vodovodi, česme, putevi, mostovi i mnogi drugi objekti. Svakako, za sve ove objekte bila su potrebna sredstva za održavanje pa je, prema toj potrebi, vakif (onaj koji daje vakuf) obično gradio i hamam, han, karavan-saraj, čaršiju sa dućanima i bezistanom, vodenice, pekaru, aščinice i druge objekte. Sredstva prikupljena od rada ovih objekata su se upotrebljavala za održavanje i izdržavanje objekata općedruštvenog značaja. Vakuf je, dakle, predstavljao vjersku zakladu ili zadužbinu ustanovljenu radi izdržavanja javnih zdanja i objekata. Na osnovu ovih vakufa nastali su mnogi i svi veći gradovi u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, kao centar je prvo nastalo i prednjačilo u napretku i modernizaciji, ali iz imena drugih gradova jasno se vidi da su nastali kao vakufi-zadužbine odreðenih osoba-vakifa. Tako na primjer imamo Skender Vakuf, Kulen Vakuf, Varcar Vakuf, Donji Vakuf i Gornji Vakuf.
Da bi jedno naseljeno mjesto postalo grad, moralo je ispunjavati odreðene uslove koji su bili zakonom doneseni i koji su omogućavali daljnji razvoj i napredak. Dakle, jedno naselje je bilo grad ako je:
-stalno naselje gdje živi muslimansko stanovništvo (1 džemat)
-imalo glavnu džamiju gdje su se obavljali dnevni namazi, posebno petkom i bajramima
-ako je posjedovalo dućane i zanatske radnje (kovači, tobdžije, puškari, kujundžije, tabakdžije, sajdžije, zildžije, taščije, sarače…)
-ako je imalo odreðen dan u sedmici kao pazarni dan ( dan pijace ).
Ovo su, dakle, te osnovne komponente koje su činile jedno mjesto gradom odnosno šeherom. Svakako, centralnu ulogu su imale džamije kao simboli okupljanja, jedinstva, mjesta za molitve, dogovore, razgovore i podučavanja.
Kao što smo već ranije rekli, Islam se prvo naslonio na istočni dio Bosne, ali i Sarajevo te se tamo, prema logici trebaju tražiti najstariji objekti islamske arhitekture koji su živi svjedoci opstojnosti i Islama i muslimana na našim prostorima.
Prema nekim historijskim izvorima, najstarije džamija u Bosni, sagraðena je u Ustikolini kod Goražda. Meðutim, istraživanjem epigrafskih natpisa na toj džamiji (epigrafske natpise su imali svi objekti islamske kulture), zaključilo se to da se ne može sa sigurnošću reći da je to najstarija džamija u Bosni, ali se sa sigurnošću može reći da je jedna od najstarijih i da je sagraðena mnogo godina prije zvaničnog pada Bosne. Pored džamije u Ustikolini, druga džamija koju naučnici smatraju najstarijom je Careva džamija u Sarajevu, gdje je formirano i prvo muslimansko naselje. Careva džamija jeste najstarija džamija u Sarajevu, ali ne u njenom današnjem obliku i veličini jer je tokom historije doživjela mnoge restaurativne zahvate i mnoge nadogradnje. Sagradio ju je Isa-beg Ishaković-Hranušić i kasnije ju je poklonio Mehmedu II el-Fatihu, pa je otuda i pozvana Careva džamija. Meðu narodom je prozvana kao Careva, a i njena okolina je prozvana Careva mahala.
Ipak, prema mom mišljenju, kao veoma jak dokaz materijalne kulture o procesu prelaska na Islam, u vidu moramo imati nišane ( nadgrobne spomenike). Poznato je da su stećci bili nadgrobni spomenici bosanskih Bogumila u obliku sarkofaga. Predstavljaju djela visoke skulptorske prefinjenosti sa bogatim simboličnim reljefima i motivima iz lova, života i religije. Posebno su interesantni natpisi koji govore, ne samo o ličnostima sahranjenim ispod ploče, nego i o jeziku, te običajima toga vremena. Meðutim, prvi nišani koji datiraju iz perioda procesa prelaska na Islam, su izuzetno značajan dokaz postepenog prelaska na Islam i prihvatanja nove kulture i tradicije. Nišani koji imaju mnogo sličnosti sa stećcima su simboli stare bosansko-bogumilske tradicije koja se postepeno prilagoðavala novoj, islamskoj tradiciji.Pronaðena su groblja gdje se odmah do stećaka nalaze nišani gotovo istog oblika i izgleda te načina ureðivanja istih. Mnogo je nišana sa istim ili sličnim likovima i simbolima kao i reljefima sa stećaka kao i nišana sa čijih su strana tekstovi ispisani Bosančicom. «Očito je da nišani prve, najstarije epohe u Bosni i Hercegovini imaju dosta zajedničkih elemenata sa srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima-stećcima i da označavaju grobove islamiziranih stanovnika Bosne, starih ¨Dobrih Bošnjana-Bošnjaka¨.»
O tome ko je izraðivao ove nišane i druge nadgrobne spomenike postojale su mnoge teze, ali svakako najprihvatljivije su one da su domaći klesači kamena ( kasnije taščije) nastavili svoj posao izrade nadgrobnih spomenika. Kao dokaz za ovo, Mujezinović navodi primjer « taščije Mahmuta, sina Vukanovog koji radi svoj posao i kleše i nišane i stećke ( iz imena se vidi da je i ovaj klesar konvertit koji je prešao na Islam).»
Zadnji dokaz za činjenicu da se na Islam samo nastavio na Bogumilstvo je taj da su mnogi mezari sa nišanimana istim lokalitetima gdje se nalaze i stećci.

ZAKLJUČAK

Iz do sada navedenih podataka i činjenica, možemo na kraju izvući nekoliko osnovnih, ali veoma značajnih zaključaka koji bi predstavljali rezultat i cilj, kako ove analize tako i svih dosadašnjih radova koji su raðeni na ovu temu.
Pomenuti zaključci su:
-bosansko-hercegovački muslimani kao dio Južnoslavenske grupe naroda su starosjedioci, autohtono stanovništvo ove zemlje i ni u kom slučaju nisu došljaci.
-bosansko-hercegovački muslimani su svojevoljno napustili Bogumilstvo, te su prešli na Islam, koji nije širen nasilnim putem već su korištene humane metode prilikom poučavanja i predstavljanja nove vjere.
-na Islam su prelazili oni ljudi koji su to htjeli.
-oni koji to nisu željeli, ostali su slobodni da propovjedaju staru vjeru.
-na Islam se prelazilo iz dobro poznatih razloga.
-teza da su muslimani anacionalan element nema nikakve osnove i uglavnom dolazi od onih koji zagovaraju podjelu Bosne.
-teza da je broj muslimana, koji su došli u Bosnu nakon gubljenja teritorija, bio veći od onog koji je bio u Bosni nije istinita i nema historijsku osnovu. Odavde su se kasnije razvile razne teorije o tome da su bosanski muslimani Turci, Arapi te su im dodavana i pogrdna i uvredljiva imena
– teza da su muslimani manjina , u odnosu na ostale, nije istinita jer suprotno potvrðuju popisi stanovništva.

Navodeći iste ovakve zaključe, Mehmed Handžić u svojim djelima je samo potvrdio istinu o muslimanima u Bosni i njihovom prelasku na Islam.
Prema podacima iz popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, jasno se da zaključiti da se broj muslimana u Bosni povećavao i da oni sada čine relativnu većinu ukupnog broja stanovnika Bosne i Hercegovine.

Ovo napisano je samo mali dio i analiza onoga što je već uraðeno po pitanju procesa prelaska na Islam. Ne prepuštajući ništa slučaju i ne čekajući da se ponovo desi genocid nad muslimanima ,da bi se ovo pitanje pokrenulo, treba nastaviti kontinuitet rada i istraživanja historije Bosne kao i ovog pitanja, jer lično smatram da je od vitalnog značaja za Bosnu i Bošnjake.
Nadajmo se da će Bosna imati još naučnika koji će naslijediti posao koji su započeli dr. Nedim Filipović, dr. Muhamed Hadžijahić, prof. Mehmed Handžić, dr. Mustafa Imamović, jer postoji još mnogo toga što nije istraženo i što čeka naučnu analizu!!!

LITERATURA

Mustafa Imamović, HISTORIJA BOŠNJAKA /drugo izdanje / Bošnjačka zajednica kulture « Preporod» Sarajevo, Sarajevo 1998. godina;
Muhamed Hadžijahić , PORIJEKLO BOSANSKIH MUSLIMANA, ITP « Bosna « Sarajevo, Sarajevo 1990. godina ;
Grupa autora , BOŠNJACI I ISLAM , VSK za pomoć BiH Sarajevo , Sarajevo 1998. godina;
Adil Zulfikarpašić – Vlado Gotovac – Miko Tripalo – Ivo Banac , OKOVANA BOSNA / RAZGOVOR, Bošnjački institut- Zurich , Zurich 1995. godina;
Mehmed Mujezinović , ISLAMSKA EPIGRAFIKA BOSNE I HERCEGOVINE I i II , «Sarajevo-Publishing» Sarajevo , Sarajevo 1998. godina
Mehmed Handžić, ISLAMIZACIJA BOSNE I HERCEGOVINE, Islamska dionička štamparija, Sarajevo 1940.godina

Izvor: Amir Duranovic/bosnjaci.net

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker