Raspikuće bosanskog jezika

Nedavno je objavljena jedna neobična inicijativa, nečuvena u istoriji lingvistike pod naslovom “Deklaracija o zajedničkom jeziku“ kojom se predlaže da se jezik jednog naroda umjesto svojim imenom, preimenuje  (umalo ne rekoh – “prekrsti“) u “Zajednički jezik“. U prvi mah pomislio sam da je riječ o nekoj retro-dadaističkoj, doduše iščašenoj varijanti grupe književnih pregalaca, koji su nadrealističku inspiraciju kombinirali sa montipajtonovskom poetikom zafrkancije na sopstveni račun. Dobro je, rekoh, emancipirani duh se vraća na velika vrata! Gdje se smoglo snage za humor, tamo ruže cvjetaju.

Dok ne razabrah da potpisnici ove Deklaracije,  mrtvi ozbiljni i ničim izazvani, stvarno predlažu oficijalnu deniominaciju i ukidanje naziva “Bosanski jezik“. Obično se kaže: “Razbistri mi se pred očima!“  kad čovjek nešto tačno shvati.  Ali  kada shvatih da je upravo to tačno  značenje ove Deklaracije, meni se baš onako – zamagli pred očima.  Smrknu mi se, jer mi sve postade jasno: nema tu ni traga od emancipacije duha, ni od montipajtonovske iskričave samokritičke duhovitosti! Nikakve ruže tu ne cvjetaju! Kakav humor, kakvo ti šta, ovi se ne šale – rekoh sebi!

“Jeste ludilo, ali u tom ludilu ima sistema!“ – kaže Hamlet. I u ludilu “Deklaracije o zajedničkom jeziku“ takođe ima nekog sistema: Sistem tog ludila svodi se na slijedeće teze: Kad je već tako sličan srpskom, hrvatskom, crnogorskom jeziku, što bi da se i bosanski jezik  petlja među njih, gdje mu nije mjesto!? Dosta je što će Srbi, Hrvati, i Crnogorci  i dalje morati da kubure sa tim nesrećnim  nacionalnim predikatima bačenim kao jabuka razdora pred tri gracije ili kao kost pred gladnu paščad, i da se spore od zore do mraka, koji je čiji jezik, dok ih bijela pjena ne pop’ane! Mi Bošnjaci ćemo, brale, prosto dići ruke od ćorava posla i umjesto bosanski, nazvaćemo svoj jezik “zajednički“! Ko god nam ga je do sada osporavao, sada će ostati bez argumenata! Ako mi svi govorimo tim jezikom, onda je nepobitna činjenica da je taj jezik kojim svi mi govorimo naš jezik, dakle upravo “zajednički jezik“! Tu ni najvispreniji sitničari i cjepidlake neće naći nikakve zamjerke!

Brilijantno! Hoću reći: brilijantno glupo!

Ipak, bilo je i sjvetlih trenutaka. Između ostalog, naišao sam, nedavno, na formulaciju koja Deklaraciji o jeziku prilazi kritički,  problematizirajući je kao binom, naizgled uzjamano isključujućih opcija suočnih u dilemi:

“Zajednički jezik: intelektualni čin ili ideološki eksperiment?“

Iako je ovaj provokativani naslov formulisan u klasičnoj disjunktivnoj formi “Ili/Ili“ (Ili je Deklaracija o zajedničkom jeziku intelektualni čin ili je ideološki eksperiment  – trećeg nema),  koliko se ja razumijem u logiku ovaj naslov nije nikakva disjunkcija.  Naime, u ovoj formulaciji ima mjesta i za treću i za četvrtu i td. opciju, jer ono prvo (intelektualni čin), nikako ne isključuje ono drugo (ideološki eksperiment), i obratno! Osim toga, dvije opcije sugerisane u naslovu nisu ni komplementarne, jer jedan intelektualni čin može i biti i ne biti ideološki eksperiment, kao što i ideološki eksperiment može i biti i ne biti intelektualni čin!

Ukratko, spomenzuta formulacija  izražava samo dvije od bezbroj teorijski  mogućih i logički neprotivječnih binarnih iskaza na ovu temu. A rješenje ove dileme oko pravog smisla i kranjeg cilja projekta zvanog “Zajednički jezik“ je  jednostavno i svodi se na jedan jedini, sasvim očigledan cilj:

Skinuti, jednom zauvijek, s dnevnog reda neprijatno pitanje opstanka izvornog originalnog imena bosanskog jezika! Imena neprijatnog, naravno, za one koji negiraju postojanje Bošnjaka kao naroda i njihove autentične kulture, u čemu im je već i sam naziv “bosanski jezik“ velika prepreka koju su naumili definitivno ukloniti pozivom da se ukine nacionalna odrednica i promoviše se vječni san i uzvišeni cilj svih pravih kosmopolita sabran u krilatici: Gens una sumus!  Jedan smo rod! Pa neka, biva,  Bošnjaci povuku nogu i prvi se odreknu svoje nacionalne uskogrudosti i neka oni svima pruže primjer istinske kosmopolitske širine, prihvativši da se njihov jezik, umjesto bosanski, od sada pa za vjeki vjekov, nazove “zajednički jezik“.

Želim vjerovati da su na umu zbilja  imali onaj  divni, uzvišeni, kosmopolitski prijedlog legendarnog L.L. Zamenhofa, koji je sa nepunih 28 godina (1887. godine), dovršio rječnik i gramatiku zajedničkog jezika namijenjenog za lakše komuniciranje cijelog čovječanstva, pod nazivom “Esperanto“ .

Esperantno je stvoren, ali kako vidimo nije prihvaćen. Ideja de Zanmenhofa je bila da svaki narod, razumije se, i dalje zadrži svoj maternji jezik i koristi se njime u svim područjima društvenog života, kao što se uvijek i koristio – ali da uz taj jezik obavezno svi narodi nauče i zajednički svjetski jezik – esperanto! Tako bi se sva međunarodna komunikacija obavljala potpuno ravnopravno, na esperantu kao istinskom zajedničkom jeziku svih naroda , dok bi se svaki čovjek bilo gdje u svijetu, koristeći esperantno takođe mogao bez ikakvih problema razumjeti sa lokalnim stanovnicima. Ujedno, time bi se isključila kulturna hegemonija najmoćnijih država, koja se inače neizbježno uspostavlja prevlašću njihovog jezika na međunarodnoj sceni!

Divan plan, kao što rekoh, ali plan koji je, kao što svi znamo, propao. Odbacile su ga, na žalost sasvim predvidljivo, upravo najmoćnije države svijeta koje se nisu mogle odreći strategije uspostavljanja svoje političke i ekonomske  hegemonije na najefikasniji način: putem nametanja jezičke hegemonije! Danas esperantom govori šačica iskrenih entuzijasta, disperziranih u svim državama svijeta, i vjerujte mi, iako ne mogu uspostaviti nikakvu hegemoniju nad ni jednim jedinim pojedincem,  ti ljudi imaju ogromne praktične olakšice u komuniciranju, što, uz činjenicu da poštuju duh tolerancije kakav ne poznaju ljudi zatvoreni u svoje jezičke torove i izloženi obavezi učenja jezika planetarnih hegemona, složićemo se, nije mala prednost!

Ako je to bila osnovna inspiracija predlagača ove Deklaracije o zajedničkom jeziku, morali su insistirati ili na esperantu, kao drugom jeziku cijelog regiona, ili su bili dužni predložiti neku drugu, novu varijantu zajedničkog regionalnog jezika, ne dirajući ni u ime, ni u društvenu praksu upotrebe ni jednog jedinog nacionalnog jezika na tim istim prostorima.

Ovako, ostaje pitanje da li ozbiljno vjeruju da će se u Srbiji i RS, u Hrvatskoj i Crnoj Gori izbaciti iz upotrebe nazivi “srpski“, “hrvatski, “crnogorski“ jezik, i umjesto toga, uvođenjem naziva “zajednički jezik“ prihvatiti njihova objektivna de-nominacija!?  Budimo ozbiljni. Ako je samo ovo pitanje nonsens, kao što jeste, možete zamisliti šta bi tek bio odgovor na njega: Kolosalna glupost koju treba odbaciti u cjelosti!

Zanimljivo je i tempiranje plasiranja ove Deklaracije. Dok se drevni bosanski jezik nije ponovo digao iz pepela lomače na kojoj su ga slavodobitno više puta spaljivali njegovi dušmani, ni pomena nije bilo o nekakvom – ‘zajedničkom jeziku’! Sada, kada je bosanski jezik ponovo tu, u punoj snazi svoje povijesne matrice koja je osnova za kodificirane verzije sva tri gore spomenuta jezika, (srpskog, hrvatskog, crnogorskog), odjednom su se prepali da će se doznati istina! Da će ponovo morati priznati hiljadugodišnju neprekidnu tradiciju postojanja i Bošnjaka kao naroda, i kontinuitet  bošnjačke nacionalne kulture i  istorijski nepobitnu realnost bosanskog jezika.  Pa bi opet da nas potuše!  Poručujemo im jasno: Neće proći!  Ni ove, ni bilo koje druge noći! Jezik Bošnjaka je bosanski jezik i može ga slobodno govoriti ko god hoće u zemljama regiona i šire, uz punu podršku i blagoslov svih Bošnjaka,  sve dok ga naziva njegovim izvornim imenom! Siguran sam da će sve Bošnjake radovati, čak i ako u cijelom regionu, dakle, na području Bosne, Srbije, Hrvatske, Crne Gore – bosanski jezik pod svojim imenom, bude prihvaćen kao taj zajednički jezik, što je, zapravo, oduvijek i bio – lingua bosniaca!

Bosanski jezik je kroz cijelu pisanu povijest bio i ostao jezik Bošnjaka. Mijenjati mu ime ili ga ukinuti, nema pravo niko, pa ni svi Božnjaci svijeta, kad bi im to, ne daj Bože, palo na pamet! Jer bosanski jezik nije iymislila ova generacija,  kao što ga nisu izmislili ni autori Deklaracije o zajedničkom jeziku,  niti su ga kodifikovali, ni ime mu dali,  da bi ga sada krčmili kao da je to imanje koje su svojim radom stekli! Ništa im ne daje za pravo da naš bosanski jezik  tretiraju  kao bezimeno siroče  kome se ne zna ni čije je, ni ko je, ni odakle je, puko nahoče bez oca i matere i bez ikoga svoga.

Zato, čujte šta vam poručuju Bošnjaci. Naš  jezik se oduvijek zvao i danas se zove bosanski jezik, i kad smo već kod bosanskog jezika, drugi narodi duguju mnogo više njemu nego što on duguje njima, jer su i srpski i hrvatski jezik kodificirani na osnovima bosanskog jezika a ne obrnuto!

Podsjetimo ove raspikuće bosanskog jezika, na par činjenica koje su morali imati u vidu prije nego što su i pomislili da pišu Deklaraciju o zajedničkom jeziku:

Već je Povelja bosanskog bana Kulina  od 29. augusta 1189 godine, napisana na starobosanskom narodnom jeziku i to bosanskim pismom bosančicom;

Muhamed Hevaija Uskufi rođen 1601 u Dobrinji kod Tuzle objavio je 1627. godine Rječnik bosanskog jezika. Za poređenje, Srpski rječnik, Vuka Stefanoviča Karadžića, objavljen je 1818. godine – 191 godinu kasnije; Ljudevit Gaj je svoju knjižicu Kratka osnova hrvatsko-slavenskog pravopisanja, na hrvatskom i njemačkom jeziku objavio 1830. godine, dakle 203 godine kasnije.    Muhamed Uskufi je sebe izričito identifikovao kao Bošnjaka, a jezik svog naroda Bošnjaka nazivao je uvijek i jedino – bosanski jezik. Jednu svoju pjesmu Uskufi počinje riječima koje ovo eksplicite naglašavaju: ”Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani…”

Uz Povelju Kulina bana  i bezbroj službenih dokumenata, postoje mnogi pisani izvori u kojima se koristi naziv bosanski jezik a koji datiraju i prije Uskufijevog Rječnika bosanskog jezika. Tako naprimjer, Fra Matija Divković (rođen u mjestu Jelaške, kod Vareša, 1563), u svojoj knjizi Nauk krstjanski, objavljenoj 1611 godine, nedvosmisleno naglašava: ”I ovo istomači aliti privede iz jezika dijačkog u pravi i istiniti jezik bosanski fra Matija Divković.”

Postoje i dvojezični rječnici bosanskog jezika koji datiraju iz XVII-og i XVIII-og  vijeka. Autor ovog teksta, na primjer, posjeduje primjerak Dizzionario di lingua Bosniaca, bosansko-talijanski rječnik štampan 1728. godine.

Da je bosanski jezik bio jedini naziv za jezik na cijeloj teritoriji Bosne sve do pred kraj XIX vijeka, dakle i u vrijeme okupacije Bosne od Austro-Ugarske (koja je, kao što je poznato, na zahtjev Srba i Hrvata iz Bosne, i oficijalno zabranila naziv bosanski jezik 1907 godine, što je jedinstven slučaj u modernoj istoriji svijeta), svjedoči i dio predstavke koju je u ime varcarskih i jajačkih župljana 1885. godine napisao fra Ante Knežević, upućene Benjaminu Kalaju, u kom se kaže:

“Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove ‘zemaljskim’ (eto izvorne inspiracije za ovaj “zajednički jezik”!- primjedba F.M.), i dopušta da se njeki zovu ‘Srbi’ a njeki ‘Hrvati’, umjesto da pravedno i iskreno rekne ‘zemlja Bosna’, žitelji ‘Bošnjaci’, a njihov jezik ‘bosanski’ (Italik F.M.).  A zar ćemo dopustiti da se spomen naš i naše kraljevine uništi !? Nigda! To nigda dopustiti nećemo!”

Tada je Bosna bila pod tuđom vlašću pa su Bošnjaci morali bolnim srcem gledati u dvoličnost te vlade. Danas je Bosna i Hercegovina suverena i slobodna država pa Bošnjaci mogu otvoreno poručiti i ovoj i svakoj budućoj vlasti, domaćoj i stranoj, kao i svima koji još boluju od nedostojne bolesti da kroje kapu Bošnjacima, da se ova zemlja i danas zove Bosna a žitelji Bošnjaci, i da je njihov jezik bosanski.

I da će tako ostati dok je svijeta i vijeka, ako Bog da!

Izvor: feridmuhic.com

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker