Sandžački glagol “IZRIMITI SE”

Neki dan sam čuo riječ, tačnije glagol, koji sam imao prilike slušati samo od rahmetli bike i djeda. U slobodnom muhabetu sa taksistom, kada se rastegne priča o običnim temama jer prosto ne znamo o čemu bismo drugo – ne poznajemo se, nismo ni dušmani ni dostovi, a treba nam riječ da razagna tupu šutnju koja obojici šteti obrve – jedan više mlad nego sredovječan taksista duboko uzdahnu i reče: „Narod se baš izrimio!

Tako su i moji dobri bika i dedo, nek ih Svevišnji nagradi džennetskim perivojima, običavali kazati da se narod izrimio. I eto, već neko vrijeme mi se taj glagol vrzma po glavi i prosto tjera da ga malo dublje i bolje razumijem.

Potraga po rječnicima nije urodila plodom. Glagola izrimiti se nema ni u Enciklopedijskom rječniku bosanskog jezikaDževada Jahića, ni u Rječniku karakteristične leksike bosanskoga jezika Alije Isakovića, ni u rječniku Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku Abdulaha Škaljića, ni u velikom šestotomnom Rečniku srpskohrvatskog književnog jezikaMatice srpske i Matice Hrvatske, pa čak ni u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka – a to su sve ko biva najznačajniji rječnički poduhvati u bosanskome i drugim južnoslavenskim jezicima. Znači, nije do rječnika već do riječi koja nije toliko rasprostranjena na južnoslavenskom govornom području i, kako je niko drugi do mi ovdje u Sandžaku ne koristi, očigledno je izvorno sandžačka riječ, ili leksema sandžačke varijante bosanskoga jezika. Malko sam se nadao da ću je možda pronaći u Enciklopedijskom rječniku bosanskoga jezika, obzirom da je u njemu inkorporirano podosta izvornih sandžačkih leksema kojima akademik Jahić potkrjepljuje hipotezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika u kome bi sandžačka varijanta bila podjednaka bosanskoj. Strefila se zgoda da u jednom danu sretnem akademika Jahića i Džavida Begovića, jednog od koautora skoro publiciranog Sandžačkog rječnika, te da o ovoj riječi upitam Akademika s namjerom da isprovociram gospodina Begovića i provjerim ima li u njegovom Sandžačkom rječniku glagola izrimiti se i koje mu je značenje. Akademik Jahić, prema mom očekivanju, reče da te riječi nema u Enciklopedijskom rječniku i da za nju u Bosni nije pronašao izvora, što će značiti da je nigdje u pisanoj građi nema te da je mala vjerovatnoća da se i u govornom jeziku koristi. U razgovor se uključi Begović rekavši da glagola izrimiti se ima u Sandžačkom rječniku i da nosi leksičko značenje iskvariti se; kada se kaže narod se izrimio znači narod se iskvario. To značenje se poklopilo s onim koje sam nosio u djetinjstvu kada bi istu riječ izgovarali dedo ili bika. Međutim, ta kognitivna spoznaja značenja ništa ne govori o porijeklu glagola izrimiti se, o vezivanju supstantiva Rim/rim za pokvarenost, moralno posrnuće svih oblika s naglašavanjem odstupanja od normi pristojnosti u muško-ženskim odnosima – što predstavlja izazov da se upustimo u leksičku i morfološku  analizu ovog glagola.

Ukoliko glagol izrimiti se podijelimo na morfeme, dobit ćemo sljedeće morfemske jedinice izrimitise. Ključna ili korijenska morfema koja nosi leksičko značenje jeste rim, i njome ćemo se pozabaviti. Najprije valja razlučiti da li dolazi od Rim s velikim početnim slovom ili riječi rim s malim početnim slovom. Ukoliko je u pitanju leksema Rim, onda se njeno leksičko značenje odnosi na glavni grad Italije i regije Lacio sa preko 2,7 miliona stanovnika, na zapadu centralnog dijela Apeninskog poluotoka i ušću rijeke Anijen u Tibar. A ako je riječ o leksemi rim, ona se najvjerovatnije može odnositi na rimsku kulturu i civilizaciju, ali sa otvorenim pitanjem da li na onu prije ili poslije usvajanja kršćanstva kao zvanične državne religije ove imperije. Obzirom da je riječ u sandžačkoj varijanti bosanskoga jezika rijetka i da se u svom osnovnom i nama jedino poznatom značenju susreće samo kod starijih govornika, mala je vjerovatnoća da se radi o leksemi Rim koja bi se u najužem korijenskom značenju odnosila na prijestonicu Republike Italije. Tome u prilog ide i činjenica da u novijem kulturnom pamćenju Sandžaklija italijanska prijestonica ne igra tako važnu ulogu da bi se za nju vezala jedna specifična riječ, pogotovu ovakvog leksičkog značenja kakvo ima glagol izrimiti se. U dvadesetom vijeku tješnji kulturalni i teritorijalni dodir Sandžaka i Italije bio je za vrijeme II svjetskog rata kada je ova vojna sila na strani fašizma okupirala dobar dio Sandžaka, krećući se od krajnjeg juga na granici sa Crnom Gorom kod Mojkovca pa sve do granica tutinske općine ka Novom Pazaru i Sjenici koje su potpale pod njemačke okupacione snage. Međutim, u kolektivnom pamćenju naroda vezanom za taj period okupatori iz redova italijanskog naroda nikada se ne imenuju kao Rimljani već isključivo kao Italijani/Talijani. Nakon Drugog svjetskog rata, značajnija konekcija sandžačke i italijanske kulture javila se samo još jednom, i to krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina kada je u takozvanu masovnu modu ušla kraća frizura s mašinskim niveliranjem kose na zadnjem dijelu glave i sa strana od „nularice“ do „trojke“ i također pravilnim niveliranjem kose prednjeg dijela glave. Ali, ni taj modni detalj masovne kulture nije došao u Sandžak izravno iz Italije, kao što su primjera radi neki supstrati dolazili iz Njemačke, zbog brojnih sandžačkih gastarbajtera i migracijskih kretanja sandžačkih naroda u ovoj zapadnoevropskoj državi, već posredstvom državnih centara moći i medija (Beograd, Podgorica, Sarajevo, Priština, te u manjoj mjeri Skoplje, Zagreb, Novi Sad i Ljubljana) odakle su u rubne krajeve Jugoslavije stizale sve značajnije pomodne promjene. Dakle, korijenska morfema, kao nosilac značenja u sandžačkom glagolu izrimiti se, nije mogla doći od lekseme Rim koja označava prijestonicu savremene Republike Italije. Ostaje nam samo još da razlučimo da se li leksema rim koja je korijenski morfem glagola izrimiti seu kulturnom pamćenju naroda Sandžaka odnosi na rimsku civilizaciju prije ili poslije usvajanja kršćanstva kao zvanične državne religije Rimske imperije. Ako znamo da je kršćanstvo zvanično postalo ravnopravno sa ostalim religijama Rimske imperije 313. godine donošenjem Milanskog edikta od strane imperatora Konstantina, te da je ukazom imperatora Teodozija iz 393. godine postalo jedina državna religija koja se smije javno ispovijedati, onda smo već usvojili osnovne temporalne graničnike koji mogu biti razdjelnica za određivanje značenja korijenske morfeme glagola izrimiti se. Za potpuno određenje tog značenja fali nam još samo da spoznamo prilike u Sandžaku prije i poslije tog četvrtog vijeka, odnosno da li je i u kojoj mjeri rimska kultura i civilizacija dopirala do ovih krajeva.

Tvrdnje historičara novijih i starijih metodoloških pristupa po pitanju kretanja naroda na teritoriju Sandžaka nisu identična i kreću se u rasponu od krivotvorenih, nepotpunih, nacional-romantičarskih do naučno preciznijih prema mjerilima koje pružaju savremena tehnološka dostignuća, pogotovu kada je riječ o ispitivanju DNK genetskog koda. Ukratko, ono što znamo i što je nepobitno jeste da su na ovom od prahistorije naseljenom području živjeli mnogi narodi, ostavljajući o sebi dublje, pliće ili skoro nikakve tragove koji bi nam danas koristili da spoznamo nešto više o njima, njihovoj kulturi, civilizaciji, običajima i svemu drugom. U historijskom slijedu, pet do šest kultura i civilizacija je dominiralo ovim područjem: helenska, ilirska, rimska, slavenska, bizantijska, osmanska, austrougarska, jugoslavenska, zapadnoevropska… preplitalo se, razmjenjivala kulturna i civilizacijska dobra, dopunjavalo se, borilo za dominaciju jedna nad drugom i na kraju potiralo međusobno uvlačeći u te svoje razmirice i brojne narode koji su ih činili – od Autarijata, preko Gota, Sasa, Tračana, Dačana, Dardanaca, Kelta, Ilira, Grka, Italijana, Slavena, Bošnjaka, Srba, Albanaca, Hrvata (Dubrovčana), Turaka, do Roma, Cincara, Čergeza, Kovača, Gabelja, do današnjih dana i novonastalog talasa dolaska Kineza na ova područja. Mnogi od njih ostavljali su svoje tragove u toponimiji, u humkama, u spomenicima, u zadužbinama, u stećcima, u nišanima, u ćelijama, u hižama, u džamijama, u tekijama, u katedralama, u crkvama, u kapelama, u kupatilima, u hamamima, u sahat-kulama, u hanovima, u putevima, u ćuprijama, u mostovima, u nakitima, u pokućanstvu, u oruđu, u oružju – u svim oblicima očuvanih ili uništenih kulturnih dobara za koje imamo i nemamo arheološke potvrde, pogotovu ne u našim muzejima jer su oni odavno opljačkani, a njihove postavke postavljene tako da prekrajaju historiju. Međutim, postoji nešto što hiljade fabrikovanih arheologa ne može prekrojiti, a to je kolektivno pamćenje sandžačkog naroda, koje kao svoju posebnost njeguje i svoj bosanski jezik, a kao potvrdu te posebnosti glagol izrimiti se. U tom našem kulturnom pamćenju, prije svega jezičkom, zabilježene su mnoge događajnosti koje tek naslućujemo, jer su u njima skriveni znakovi za generacije koje pristižu i koje će ih možda znati rastabiriti i pouku iz njih uzeti.

Prije nego nastavimo s naslućivanjem starostavnog sandžačkog glagola izrimiti se, osobito njegove korijenske morfeme, koji još čuvaju tek najstariji pripadnici bošnjačkog naroda u Sandžaku, podsjetit ću Vas na jedan znak koji su nam ne tako davno, svega prije nekih šezdesetak godina, prethodnici ostavili da ga razumijemo u vremenu za koje nisu znali kada ali su vjerovali da će jednom morati doći. Riječ je o brzalici koju smo mi, rođeni sedamdesetih, osamdesetih pa i devedesetih godina dvadesetog vijeka sricali uvježbavajući razliku između afrikata č i ć, iako nikada nismo imali problem u njihovom razlikovanju, bar ne onoliko koliko je on izražen u Bosni, ni ne razmišljajući o podtekstu koji krije jednu od najvećih tragedija Bošnjaka Sandžaka druge polovice dvadesetog vijeka. Nismo tu brzalicu učili u školi, nje nije bilo ni u jednoj čitanci, ni u jednoj gramatici ni jednog razreda osnovne ili srednje škole, već samo kolokvijalno na sokaku, u mahali. Ta naivna metodički vrhunski osmišljena brzalica, toliko je bila popularna da je postala stilogeni marker našeg lokalnog identiteta prema kome su nas drugi prepoznavali i upoznavali. Na stotinu hiljada puta se u Sandžaku i šire u tom vremenskom rasponu zbrzavalo Ćetres ćetiri ćafkena Hađet ćućahu i prićahu kako je ćovek ćoveka ubio ćekićom u ćelo, a da se nije javno govorilo o njenom podtekstu. Prva značenja te hiperpopularne brzalice saznavali smo od majki, navečer kada bismo se pripremali za počinak i usput redali te riječi izrugujući se sami sebi zbog tog, kako kažu u Bosni „mehkog i tvrdog ć/č“. Obazirući se na naše bezazlene jezičke doskočice, majke su nam potiho objašnjavale šta to zapravo znači. Govorile su nam da je na Hadžetu, nakon što je partizan nadbio švabu, strijeljano na hiljade muslimana (tada se još nismo znali pisati kao Bošnjaci), i da su tu u ogromnim rupama koje su napravile švabine bombe potrpani te da je onda zemlja izravnata, i svijet udrio u pravljenje kuća. Allah je zato poslao čavke da graču na Hadžetu i opominju onaj svijet što se raspištoljio i pravio kuće nad mezarevima tolikog muslimanskog mahljuka, zaboravljajući da su podno temelja njihovih kuća, ispod kreveta na kojem spavaju kosti mnogih nevinih ljudi. Onima što nisu hajali za tu Božiju opomenu, svisla ja pamet, pa su im se pričinjavali merhumi i zvali ih da im se maknu s groba. Nakon ove majčine hikaje, lijegali bismo u krevet i učili šehadet da razagnamo strah od tih merhuma što se priviđaju živim ljudima. Vremenom su nam oči izrastale, a pamet se oslobađala, te su legende u priči naših majki zamijenjene istinom koja je još bila strašnija, i od koje se i danas često prevrćemo u krevetu, odhukujući i lijevo i desno. Spoznali smo da su komunističke vlasti na Hadžetu 1945. godine strijeljale više hiljada najuglednijih Bošnjaka, uleme, inteligencije, aga, begova, poduzetnika, trgovaca, zanatlija – svih onih koji su činili vjersku, intelektualnu i ekonomsku jezgru sandžačkih Bošnjaka, po kratkom postupku, skoro bez ikakvog suđenja, pod izgovorom da se obračunavaju sa kolaborantima i saradnicima njemačkog okupatora, a u suštini kažnjavaju prvake bošnjačkog naroda zbog toga što nikada nisu dozvolili četničkim kamama da uđu na njihovu teritoriju i počine genocid po direktivama čišćenja Sandžaka i Bosne od nesrpskog stanovništva, kao što su januara i februara 1943. godine četnici Pavla Đurišića u Limskoj dolini, na prostoru od Bijelog Polja do Foče, izvršili genocid nad Bošnjacima i pobili 9200 civila o čemu on, kao velikom uspjehu, iscrpno izvještava svog vrhovnog komandanta Dražu Mihajlovića. Eto, u svojoj mudrosti, onda kada se o tome nije smjelo javno govoriti, naš narod je sačuvao pamćenje u naovlaš bezazlenoj dječijoj brzalici, koju su hiljade i hiljade njih izgovarali a da nisu bili svjesni podteksta. I samo zbog ne tako velike vremenske distance i još uvijek kod prorijeđenih svjedoka tog vremena danas u potpunosti razumijevamo tu brzalicu, nismo izgubili osjećaj za njen podtekst. Zapravo, toliko smo ga svjesni da je nestao razlog njegovog skrivanja u brzalici koja je obilježila moje i djetinjstva generacije prije i poslije mene, te skladno tome današnje generacije djece skoro i ne znaju za ovu brzalicu, ali znaju, pamte i produbljuju saznanja o genocidu na vakufskom dobru Mearif na Hadžetu, gdje su strijeljani i u kratere od njemačkih bombi u masovne grobnice sahranjeni očevi i djedovi njihovih djedova i sve snažnije iskazuju osjećanje da se obilježe mjesta njihovog stradalništva i ukopa, da se otkriju i ispišu njihova imena na spomen obilježju te da svjedoče o njima i o nama.

Suština paralele koju želim naglasiti između priče o brzalici Ćetres ćetiri ćafke…, razlogu njezina postojanja i našem svjedočenju tog vremena i glagola izrimiti se jeste u tome da narod u jeziku čuva samo važne stvari, i da riječi koje imenuju te stvari postoje samo dok imaju svoju svrhu. Zato je naša brzalica skoro arhivska građa, ne živi intenzivno kao prije dvadesetak ili petnaestak godina jer je ispunila svrhu koja joj je primarno data: da sačuva sjećanje o nečemu što jedan narod, ako želi da opstane, ne smije istisnuti iz svog kolektivnog pamćenja, čega uvijek mora biti svjestan i o čemu svako buduće pokoljenje mora podučiti. Iz te činjenice se nameće pitanje po čemu je rim,odnosno Rimska imperija, toliko važna našem narodu da joj, kao korijenskoj morfemi i nosiocu leksičkog značenja, posveti jedan cijeli glagol? Također, iz tog problemskog pitanja se rađaju i pitanja zašto je taj glagol prisutan samo u jeziku sandžačkih Bošnjaka i zašto uvijek ima intenzivirano značenje negativnog, da ne kažemo ružnog?

Najprije da riješimo dilemu da li se korijenska morfema glagola izrimiti se odnosi na rimsku civilizaciju prije ili poslije preuzimanja kršćanstva kao zvanične religije.  Općepoznato je da je prihvaćanje kršćanstva i njegova dominacija nad silnim paganskim božanstvima rimskog carstva bilo viševjekovni mukotrpni proces, te da je tek u petom vijeku suštinski ovladalo teritorijem rimskog imperija. Postoji više arheoloških nalazišta koja potvrđuju prisustvo naroda paganskih vjerovanja na teritoriju Sandžaka prije dolaska Slavena, neki arheolozi prepoznaju čak i posebnu peštersku kulturu koja se dodiruje sa u nauci već potvrđenom glasinačkom kulturom. I danas u mnogim sandžačkim selima postoje humke i nekropole koje narod naziva grčka groblja, iako je uglavnom riječ o pokopnim ostacima Dardana, Kelta, Autarijata, Gota i drugih naroda koji sve do III vijeka nove ere, iako postaju dio Rimske imperije od 9. godine n.e., uspijevaju očuvati svoje vjerske i nacionalne posebnosti, koje su se umnogome oslanjale na helensku kulturu i civilizaciju. Vjerovatno je to razlog što narod i kasnije nekropole iz rimskog perioda u svom imenovanju naziva grča groblja. Jer i danas, bez obzira o kom sloju stanovništva da se radi, kada upitate ljude o tim starim humkama, oni će vam reći da su to grčka groblja, i ničija više. Za njega je to sve bio Grk, paganin i hedonista, bez ulaska u razlikovne nijanse tih starih naroda. I nauka nam donekle govori o tome. Recimo, Stipčević u svojoj knjizi Iliri, povjest, život, kultura na jednom mjestu upravo spominje da su stari Grci znali da plemena koja žive sjeverno od njih pripadaju Ilirima, odnosno barbarskim i polubarbarskim narodima koji pričaju sasvim nerazumljivim jezikom, te da su se tijekom vremena neki od tih barbarskih krajeva helenizirali. Ako narod ni u grobljima ne čuva sjećanje na Rimski imperij iz doba paganstva, onda je mala ili skoro nikakva vjerovatnoća da jedan tako poseban glagol veže leksičku jezgru za to doba. Također, ni leksička jezgra rim kao simbol za imenovanje nečeg jako ružnog nije se mogla vezivati za taj period, jer nije bilo tolike razlike između naroda da bi se mogla stvoriti takva simbolika, pogotovu ne u Sandžaku koji je bio duboko u unutrašnjosti Balkana i bez neke transparentne veze s koloseumima i drugim rimskim civilizacijskim „dostignućima“. Krajnje hipotetičko razmišljanje dovodi nas do zaključka da je ova glagolska leksema nastala nakon prihvaćanja kršćanstva kao zvanične religije Rimskog imperija, iza sedmog vijeka, odnosno poslije velike seobe Slavena i njihovog miješanja sa autohtonim stanovništvom Balkana.

Slaveni su na većem dijelu Balkanskog poluostrva zatekli ilirska plemena, koja su svojom svježom krvlju u najvećoj mjeri slavenizirali. Ali, taj proces nije na svakom mjestu išao uzlaznom linijom i nije tekao odviše jednostavno. Prostor Sandžaka sa sve skromnim i manjkavim arheološkim istraživanjima pokazuje da su se na ovom teritoriju jako dugo održale komune preslavenskih balkanskih naroda. O tome svjedoče zbirke ilirskog, dardanskog i drugih nakita pronađene u okolini Novog Pazara, a koje se danas čuvaju kao najveće dragocjenosti u beogradskim i drugim muzejima, kao i niz djelimično očuvanih kulturno-historijskih spomenika ili čiji se obrisi tek naslućuju. Ka tome, ne treba gubiti iz vida da je nakon prihvaćanja kršćanstva od većine slavenskih naroda, prostor Bosne i Sandžaka bio domovinski prostor bogumila, koji su vijekovima proganjani od strane papinskih inkvizicija i domaćih crkvenih velikodostojnika. Jedan od prvih genocida na prostoru Balkana upravo je napravljen u Novome Pazaru, kada je 1186. godine na inicijativu Stefana Nemanje održan Sabor kod Petrove crkve na kome je odlučeno da se svi bogumili na teritoriji Raške prevjere u kršćanstvo ili pogube. Prema historijskim izvorima, ubijeno je preko 30.000 bogumila na najsvirepije načine, najčešće spaljivanjem, dok ih je možda i veći broj ostao osakaćen, izvađenih očiju, bez ruku i nogu. Didu ili Velikome gostu iščupan je jezik sve do grkljana, a sva njihova imanja su zaplijenjena i izdijeljena pokrštenicima. Razmjere od 30.000 ubijenih u današnjem shvaćanju vjerovatno prevazilaze više miliona ljudi, što će kazati da je tada istrijebljen jedan cijeli narod. Preživjeli bogumili su ili izbjegli u Kulinovu Bosnu ili su javno primili kršćanstvo, a tajno propovijedali svoje učenje sve do dolaska Osmanlija, zaključno sa 1396. godinom kada se u turskim defterima spominje stalno prisustvo osmanlijskog kadije u rudarskom mjestu Gluhavica na današnjem magistralnom putu između Novog Pazara i Tutina, kada bogumili sukcesivno prelaze na islam i postaju dio raskošne osmanlijske kulture i civilizacije.

Nova nepristrasna istraživanja potvrđuju ne samo bogatu bogumilsku tradiciju u Sandžaku već donose više lokaliteta na kojima se i danas nalaze ostaci bogumilskih nekropola, doduše ne tako raskošnih iluminacija kao u Bosni i skoro bez napisa, što se može razumjeti potrebom tadašnjih bogumila Sandžaka da, zbog progona, ubijanja i istrjebljenja kojima su konstantno bili izloženi od strane nemanjićke dinastije, skrivaju svoje vjerovanje a samim tim i kulturu življenja. Vjerovatno su zbog toga njihova greblja, kao ono nedavno pronađeno u okolici Novoga Pazara, bila u šumama ili teško pristupačnim zaravnima, daleko od očiju znatiželjnika.

Pokolji i progoni bogumila na području Sandžaka i Bosne od strane Nemanjića nastavljaju se i nakon Stefana Nemanje, jer njegov stariji sin Vukan, dukljanski knez koji od oca dobi na upravljanje Zetu, pozva 1199-1200. godine inkvizitore pape Inoćentija III protiv Kulina bana i drugih bogumila u Bosni. Obzirom da su u ta doba oba rimska carstva (Istočno i Zapadno) bila žestoki protivnici bogumila, te da su bogumili i ortodoksnu i katoličku crkvu smatrali izopačenima – vjerujući, između ostalog, da su zidane crkve sotonine sinagoge, te da oni koji se u njima mole vrše idolopoklonstvo, da su crkvene ikone idolopoklonstvo, da je krst đavolji simbol, da je svako poštivanje svetaca zabranjeno, jer se samo Bogu valja klanjati; prezirući službu, laude i crkvene pjesme; osuđujući štovanje svetačkih moći, svetaca i crkvenih sakramenata – navjerovatnije otuda potječe leksičko značenje korijena glagola izrimiti se kao nešto izrazito negativno, odvratno, ružno, nešto na što se može gledati samo sa prezirom. Zato su ovaj glagol sandžački bogumili mogli koristiti dvojako: 1) izrimiti se – „biti pokvaren i ružan kao pripadnik rimokatoličke i ortodoksne crkve, kulture i civilizacije“; 2) izrimiti se – „preći iz prave u krivu vjeru, preobratiti se se iz bogumilske vjere u kršćanstvo, postatati krivovjernik“.

To osnovno dvosmjerno negativno značenje riječi rim u sandžačkome jeziku doživljava određenu promjenu tijekom vladavine Osmanlija ovim prostorom, jer su oni, osvajajući Bizant, otklonili opasnost od direktnih obračuna kršćanskih svećenika i njihovih vojski sa domicilnim stanovništvom, a sa druge strane bogumili su, zbog izuzetne bliskosti između svog i islamskog učenje i slobode koju su konačno dobili, prigrlili islam i postali dio muslimanskog ummeta. Da nisu svi bogumili s teritorija Sandžaka istrijebljeni za vrijeme Nemanjića, te da su oni samozatajno ispovjedali svoje učenje, govori činjenica da osmanlijski defteri iz prvih godina nakon oslobađanja ovih krajeva bilježe priličan broj muslimanskog domicilnog stanovništva, a to su ustvari bogumili koji odmah po dolasku Osmanlija prelaze na islam. Međutim, ni kao muslimani ne mogu zaboraviti svirepost kršćanskih progona te i dalje gaje osjećaj odvratnosti prema njima, pa zato u svom dubinskom biću za sve što je ružno i pokvareno zadržavaju subjektivni osjećaj koji definiraju riječju rim, slično kao što su Rimljani sve neobrazovane i neuke ljude nazivali barbarima, iako je osnovno leksičko zančenje te riječi bilo ljudi koji slabo ili nikako govore grčki jezik, i potječe iz helenske kulture i civilizacije. Leksičko pomjeranje te riječi danas je otišlo još dulje, tako da termin barabarizam nosi značenje nekulturan, primitivan, neciviliziran čin ili pristup. Na isti način je došlo do pomjeranja osnovnog značenja glagola izrimiti se u sandžačkim govorima bosanskoga jezika iz već opisanog u postati nemoralan, bezbožnički sa stilogenim nijansama najvećeg stupnja pokvarenosti i ružnoće. Vjerovatno je do takvog pomjeranja leksičkog značenja ovog glagola dovela i suprotnost razvoja islamske kulture i civilizacije u odnosu na zapadnu kulturu i civilizaciju koja je u podsvijesti sandžačkog čovjeka još uvijek bila Rim. Dok se Osmanlijska imperija držala općih načela javnog morala, patrijarhalnog odgoja i porodičnog ambijenta bliskog islamskom ahlaku, dotle je zapadna Evropa sa sve Rimom pomjerala granice dozvoljenog postajući postepeno žrtva svojih slabosti i strasti. Tako je recimo u Bosni i Sandžaku bilo nepojmljivo konzumiranje alkoholnih pića na javnim mjestima, postojanje kupleraja i lokala u kojima su se igrale hazardne igre sve do odlaska Osmanlija i uspostave austrougarske, odnosno srpske i crnogorske vlasti. Dok je Bošnjakinja sve do nasilnog skidanja zara i feredže 1946. bila skrivena pred svijetom kao biser u školjci, dotle je u rimskoj Evropi razgolićena pa čak i vulgarna ženska odjeća još u XIX vijeku postala visoka moda. E, upravo je iz tih razloga naš sandžački čovjek u svom bogatom jeziku zadržao glagol izirimiti se u značenju pokvariti se, postati nemoralan, odati se sotonističkom uživanju strasti jer kako će drukčije objasniti svu tu  prljavštinu koja dolazi iz rimske Evrope i od njega traži da prizna za normalno nešto što ni po Božijim ni po ljudskim zakonima ne može biti normalno i što iz dana u dan srlja u sve veću izopačenost, kao što su, recimo, najnovije zapadnjačke devijacije priznavanja istospolnih brakova i veličanje lgbt populacije, koje ne mogu biti ništa drugo do satanizam koji je sadržan u izvornom, bogumilskom značenju ovog glagola.

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker