Sandžak u doba Osmanlija

Sandžak je regija koja se prostire na površini od 8.687 km kvadratnih. Kao teritorijalna cjelina posjeduje historijske i međunarodnim konvencijama verifikovane granice, koje su potvrđene odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine i Carigradskom konvencijom iz 1879.godine. Sandžak danas obuhvata sljedeće opštine: Novi Pazar, Tutin, Sjenicu, Novu Varoš, Prijepolje, Priboj, Rožaje, Bijelo Polje, Berane, Plav i Pljevlja. [1]  Osim nabrojanih općina/opština Sandžak čine i mjesta Brodarevo, Andrijevica i Gusinje, a općina je nedavno postala i Petnjica.

U doba Osmanlija, više sela činilo je ‘nahiju’, više nahija ‘kazu’, a više kaza ‘sandžak’, sinonim za sandžak bio je ‘liva’ i više liva činilo je ‘vilajet’. ‘Mirliva’ je bio upravitelj live, tj. neko poput ‘sandžakbega’. Sandžakbeg je bio najznačajnija ličnost s najviše ovlašćenja u jednom sandžaku. On je u novoosvojena područja upućivao svog povjerenika i dodjeljivao mu vlast na tom prostoru. [2]  Riječ ‘kajmakam’ sastoji se od dvije riječi ‘ka'im’ (kijam-stajanje) i ‘mekam’ (mjesto, prostor), što bi značilo ‘onaj ko je postavljen na neko mjesto’, ‘koji stoji na mjesto’. U državnim arhivima Istanbula nalaze se imena novopazarskih kajmakama.

Oni su bili zastupnici, okružni načelnici i pomoćnici Velikog vezira, tj. njegovi zamjenici u prestolnici kad je ovaj išao u vojne pohode. Od prvih dana egzistiranja Osmanskog carstva sultani su konstantno postavljali i povjeravali upravu nad izvjesnom oblašću dvojici predstavnika vlasti. U prvom redu, misli se na bega, koji je bio u sastavu vojničke klase i oličavao je sultanovu izvršnu vlast, i kadiju, koji je pripadao ulemi i u ime sultana personifikovao pravosuđe. [3] Evlija Čelebija piše da su se u Novom Pazaru sastajala trojica kadija: ,,Prvo je kadija bosanskog sandžaka, zatim kadija Trgovišta, pa kadija Brvenika.” [4]

Tokom tog perioda predstavnici šerijatskog prava (ehli šer’) i predstavnici običajnog prava (ehli urf) vodili su borbu za utjecaj. Od 16.stoljeća utjecajniji su postali pripadnici ehli šer'a. [5] Kadije su bile zadužene da rješavaju sporove i po šerijatskom i običajnom pravu. Postojale su zbirke fetvi u kojima se naznačavalo mišljenje koje preovladava u hanefijskom mezhebu. Kanuname koje je izdavao sultan bile su trojake: 1. fermani i berati iz kanunama sandžaka, 2. kanuname o zemljištima i porezima, kao i sijasetname (koje sadrže kazne predviđene za političke prestupe) i 3. opće kanuname koje su važile u sve dijelove carstva kao vid zvaničnog zakonika. Svi obrađeni sudski procesi su se zapisivali u šerijatski sidžil. Zimije su bili nemuslimani koji se su se obavezali da poštuju odredbe islamskog prava, da se ne uzimaju u vojsku i da daju porez (džizju). Osmanska država im je štitila život i imetak i dozvoljavala slobodu vjere. Muste'meni su bili nemuslimani, stranci koji su privremeno boravili u carstvu i koji su podlijegali kazni osvete, ako namjerno ubiju muslimana ili zimiju, a u njegovim grijesima pred Bogom, nisu se primjenjivale odredbe islamskog prava.

Osmanska imperija u ovim krajevima bila je u potpunosti zagospodarila 1455.godine. Do osvajanja Bosne (1463.), teritorija Sandžaka bila je krajište Osmanlijske države sa hrišćanskim zemljama. To je, zapravo, bila teritorija odakle se polazilo u dalja osvajanja. Veći dio teritorije današnjeg Sandžaka, od 1463. do 1878., bio je u okviru Bosanskog sandžaka (od 1580.godine – ejaleta), što čini period od 415 godina. [6]  U 17. stoljeću Bosanski sandžak se sastojao od šesnaest kadiluka. [7] ‘Kuloglani’ su bili sinovi janičara. Krajem 16. stoljeća broj takozvanih kuloglu mladića –kuloglana, dostigao je oko 700. Upražnjena mjesta u janjičarskom korpusu mogla su se na zahtjev janjičarskog age popunjavati kuloglanima. [8] Svaki vojnik i službenik u osmanskom carstvu bio je plaćen. Pojedinačna plaća nazivala se ‘kist’. Plaće su se dijelile u žutim kesama od kože. Najprije su se davale janjičarima, a onda redom pripadnicima drugih korpusa kapikulu. Janjičarima se davala jedna suma akči, takozvanih čil akči koje su tek izašle iz kovnice novca. [9] Vojnici su boravili u odama (kasarnama) na čijim se vratima čuvala straža. U odama su bile prostrte hasure. Za osvjetljenje su se koristile svijeće koje je jednom sedmično dijelio čauš. Adžemije su na glavi nosili kupastu kapu u žutoj boji. Ispod kaputa nosili su odjeću koja se naziva dolama. Kopčala se do koljena, a u donjem je dijelu bila šira. Nosili su pojas i za pojasom mali handžar. Obuća je bila u obliku papuča, nije se vezivala. [10] Zagardžibaša je komandovao zagardžijama koji su se brinuli o  vladarevim lovačkim psima. Veliki lovački psi su imali naziv ‘sakson’, a saksondžibaše su komandovali saksondžijama koji su brinuli o njima. Turnadžibaše su komandovali turnadžijama koji su lovili ptice, čaplje i ždralove. Tufekčibaša je rukovodio tufekdžijama – puškarima.

Spomenici kulture iz osmanskog perioda od neprocjenjivog su značaja za islamsku kulturu i kulturu uopće. Ova specifična arhitektura svoje je karakteristike izrazila kroz brojne sakralne i sekularne objekte: džamije, medrese, hanove, karavan-saraje, sahat-kule, imarete, šadrvane, česme, hamame, puteve od kladrme, mostove  itd. Kod transformisanja postojećih naselja, odnosno formiranja novih, izgradnja religioznog kompleksa (džamija sa mektebom ili medresom, konačištem, imaretom, nekoliko dućana) predstavlja ključni element promjena, odnosno nukleus novog grada. Kada bi zauzeli grad u zidinama, ukoliko je unutar zidina bilo dovoljno prostora oni bi dograđivali postojeću urbanu strukturu. Ukoliko je stari grad bio prenapućen, onda bi oni osnivali novi na prostoru izvan gradskih zidina. [11] Osobenost gradova u unutrašnjosti bila je njihova vojna priroda i položaj na terenu, sa izuzetno dobrim pogledom na okolinu. Građeni su na stjenovitim, teško pristupačnim brdima. Strana sa koje im se pristupa znatno je bolje obezbjeđena. Kako su prilagođavani konfiguraciji terena, imaju nepravilnu osnovu. U arhitekturi su prisutni i zapadni i istočni uticaji. Uz ovakve gradove nastajala su podgrađa, koja su se negdje razvila u velika naselja. Prosječna udaljenost između gradova i fortifikacija bila je jedan dan pješačenja.  Podgrađa zatečenih gradova u osmansko doba se transformišu u gradove (kasabe ili šehere). [12] Putnik De He, koji je 1626.godine bio u Novom Pazaru, kaže da se njemu ovaj grad učinio najboljim od svih koje je vidio na svome putu od primorja. [13]

Kultura življenja u Sandžaku podrazumijevala je lijepo uređenje kuća i avlija, te održavala ambijent džemata i mahale. Kada je riječ o starim bošnjačkim kućama, one su izgrađivane kao prizemljuše i kuće na sprat kod kojih je prizemlje bilo izgrađeno od kamena, a sprat od drveta. Sprat je bio istureniji i prostraniji. Na spratu se stanovalo ljeti kad su dani bili sunčaniji, a u prizemlju zimi, gdje je bilo toplije. Krovovi su bili pokriveni ćeremidom. U avliji se nalazio mutvak (ponekad spojen za vanjski zid kuće), banjica sa vodom, bašta, cvijetnjak… Nastojalo se da mahala bude dobro snabdjevena vodom. Svaka mahala je imala zajedničku česmu na sokaku u slučaju kad domaćinstva nisu imala česmu u dvorištu. Muslimanske kuće su za razliku od kršćanskih bile zatvorene prema putu i ograđene visokom ogradom, na kojoj se nalazila kapija. Time se nastojala očuvati intima porodičnog života. Kuće su pravljene na ravnoj površini sa dobrim vidikom, a na kosini su harmonično nadvisivale jedna drugu i takođe jedna drugoj omogućavale dobar vidik. Podovi bošnjačkih soba su bili zastrti ćilimima. Ispod prozora su se nalazili minderi zastrti čohom, jastucima i vezenim čaršafima. Spavalo se na dušecima koji su se ujutro dizali i odlagali u ugao sobe.

Muški članovi porodice su najčešće bili aktivni izvan kuće, u polju ili na zanatu, a ženski u kući u aktivnostima vezanim za vođenje domaćinstva. Izrađivalo se posuđe od bakra: đugumi, ibrici, džezve, sahani i dr. Spravljala su se tradicionalna slana i slatka jela, kao što su bureci, sarme, dolme, baklave, ušećereni bomboni, lokumi, od pića: kahva, čaj i šerbet. Evlija Čelebija o voću i hljebu u Novom Pazaru bilježi: ,,Tu postoji 48 jabuka i 35 vrsta krušaka. Hljeb im je jako bijel i izvrstan.” [14]

Žene su bile smjerne i čedne. Evlija ističe formulaciju “kreću se vrlo čedno”, što  se odnosi i na ulogu ženske odjeće koja muškom promatraču treba pokazati čednost žene time što je skriva. Bošnjačke žene su od osmanskih naučile dotjerivanje ispod zara ili nekog drugog pokrivala za glavu. Sve žene u Osmanskoj državi, kojoj god vjeri pripadale i kakvog god roda bile, voljele su se dotjerivati i što je moguće ljepše odijevati, uostalom, kao i sve žene, ma gdje se one nalazile i ma u kojem razdoblju živjele. Međutim, njihove otmjene haljine (žena elitnog statusa, prim.aut.) i ukrasi koji su se sastojali od almasli (dijamantskoga) pasa i topuza (velika šnala koja drži punđu), ogrlica ukrašenih rubinima, biserima ili drugim dragocjenostima (safirima, smaragdima, prim.aut.) i belenzuka (narukvica), ostajali su skriveni pod feredžama, a mogle su ih pokazivati samo u svojim ili kućama svojih prijateljica. [15]

Svakodnevne aktivnosti bile su raspoređene tokom cijelog dana. U gradovima su radni prostori bili u odvojenim mahalama. Od kuće se do posla išlo pješice, kaldrmisanim sokacima. Dućani su istovremeno bili i mjesta na kojima se roba proizvodila i mjesta na kojima se prodavala. Roba koja bi došla sa trgovačkim karavanama, najprije bi bila uskladištena u velike hanove, a potom bi se distribuirala ka esnaflijama. Zvukovi koji su dolazili iz svih dućana u kojima su se pravili različiti predmeti gradu su davali osobitu živost. U čaršije se nije odlazilo samo radi obavljanja kupovine, već i radi šetnje. Jedan od najvažnijih svakodnevnih zadataka bio je obaviti kupovinu na mjesnim pazarima koji su se postavljali u određenim danima u sedmici. U dnevnom tempu rada od sabahskog do akšamskog namaza (od jutra do prvog mraka), pa bilo ljeto ili zima, dva puta dnevno bi se pravile pauze i odmaralo se, i to za ručak i podnevni namaz, te za obavljanje ikindije-namaza. Dan odmora u jednoj sedmici bio je petak. Blagdani i dani nekih sajmova i proslava tretirani su kao dani odmora u godini. [16]

Što se tiče prehrambenih artikala, izbor je bio veoma bogat i raznovrstan. U bašhanama je bilo ovčije glavuše, pača (nogica) i pilava, a u muhalebidžija se moglo uzeti mlijeko, kajmak, griz (ili irmik-halva) i vareno kokošije meso. Večeralo bi se u kućama. Najviše se trošilo pirinča, bravetine i povrća. Jelo se iz kalajisanih činija i sahana, ili iz zemljanih čanaka koji bi se poredali po siniji. Mlječni proizvodi, a posebno jogurt bili su važni prehrambeni artikli… Bilo je jako puno različitih vrsta jela. Pored vode, najviše su se pili napici kao što su boza i muselles, pekmezovina i medovina… Veoma se raširila i upotreba kahve koja je u Tursku dospjela sredinom šesnaestoga stoljeća. Prva ‘kahva’ (objekat u kojem se služila kahva, prim.aut.) otvorena je u Istanbulu 1554., te su se kahve u veoma kratkom roku raširile diljem države, postale modnim trendom i okupljalištem koje se veoma često pohodilo. [17] Posebno svečano bilo je tokom mjeseca ramazana.

Muslimani i nemuslimani su se u osmansko doba raspoznavali i po detaljima na odjevnim predmetima. Ihsanoglu je ovako opisao njihovu odjeću: Nose vunene čarape koje prekrivaju čitavu nogu, a na stopalima ovisno od situacije, nose opšivene mestve od žute ili crvene kože. I cipele su u istoj boji, a urađene su gotovo isto kao pantofne; na pete se stavlja polukružni komad željeza; ova se obuća naziva papučama (pabuç). Muslimani su nosili žute, a nemuslimani crne ili modre ‘papuče'… Saruk je bio najbitnije pokrivalo za glavu. Nošen je tako što bi se na plišanu kapicu bez obruba omotavao turban. Način motanja turbana ukazivao je na pozicije onih koji su ih nosili. Ovaj se princip odrazio čak i na nišanima… Razni oblici saruka imali su zasebna imena kao što su selimi,kallavi, perišani. Nemuslimani, pak, nisu nosili saruke, već šiljate kape ili toke. [18]

Mnogi odjevni predmeti su se u Sandžaku izrađivali od vune. Veliki broj seljaka, osobito oni koji su živjeli u zabitima nastojali su se sami ekonomski održati. Žene bi češljale, prele i tkale vunu dobijenu od ovaca koje bi bile uzgojene u porodici; muškarci bi obrađivali kožu, pravili predmete od štavljene kože i obično su pravili predmete od drveta koji su se koristili na poljoprivrednom dobru. Jedan od svakodnevnih zadataka muškaraca bio je i pravljenje grubog sukna (kostrijeti). Koliko god da se sukno koristilo za prostirku, pokrivač ili šatorsko platno, toliko je predstavljalo i sirovinu za odjeću, kao što su kratki pastirski ogrtači i kape.

Seljaci su obično hranu za sebe osiguravali od onih ovaca koje su sami koje bi sami proizveli, odnosno od onoga što bi sami zasijali. U njihovoj ishrani najvažnija mjesta su zauzimali prehrambeni artikli kao mlijeko, jogurt, različiti sirevi, sirovo ili suho voće, ovčetina, med, orasi i sl. Glavni napici bili su voda  mlaćenica. Svaka seoska porodica bi obično posjedovala jednu ili dvije krave, par volova ili bivola, nekada konja ili magarca, koze, ovce, kokoši, te bašču u kojoj bi proizvodila povrće za svakodnevnu upotrebu. Vrsta stoke razlikovala se od kraja do kraja. [19]

U kućama su se nalazile prostirke od kostrijeti i vunene pustećije, a obuća se pravila od goveđe i ovčije kože, opute. Poznato je da se kuće Bošnjaka bar jedanput godišnje kreče, vuneni dušeci i jastuci prečešljavaju, odnosno peru i čupaju (postojali su posebni zanatlije koji su se bavili ovom vrstom poslova odnosno ušivanjem dušeka i jorgana tzv. jorgandžije), da se avlije obavezno metu i sapiraju vodom. [20]

Vrijeme sunećenja djece nije precizno utvrđeno, ali se najčešće praktikovalo do

polaska u školu. Obrezivanjem su se nekada, a nerijetko i danas, bavile posebne zanatlije, tzv. berberi. Danas su to ljekari koji se koriste novim naučnim i stručnim saznanjima, ali u osnovi sam proces i razlozi cirkumcizije (sunećenja) ostali su neizmijenjeni. Samo sunećenje praćeno je veseljem, posebnim svečanim večerama, darivanjem i sl., a imućnije porodice znale su organizirati o svom trošku zajedničko sunećenje više muslimanske siromašnije djece. [21]

Oblast Pešteri obuhvata preko stotinu sela i zaselaka razbacanih po sjeničko-tutinskom kraju. [22]  To je visoravan nadmorske visine 1150 – 1200 m. [23] Kuće koje su, ovisno od regije, bile pravljene od različitih materijala, zastirane su ćilimima, tepisima ili prostirkama od kostrijeti… U kućama (seoskim, prim. aut.) nije bilo namještaja. Za odjeću su korištene kožne torbe ili drveni sanduci. Prehrambeni artikli kao što su, žito meso i suho voće čuvali su se u posebnim hambarima (serendi) i u zemljanim posudama. [24] Mlječni proizvodi su se čuvali u tzv. mljekarima koji predstavljaju vid stočarskog stana. Evlija Čelebija o klimi novopazarskog kraja kaže: ,,Budući da je klima jako prijatna, to je ljeti ljeto, a zimi zima. Zbog toga je narod zdrav i otporan.’’ [25]

Piše:  Dr. Mersada Nuruddina Agović

 


[1] Dudić dr. Mevlud: Nastanak i razvoj medrese u Novom Pazaru, str.17., IUNP, Novi Pazar, 2005.

[2] Šabanović Hazim: Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela., str. 12., Svjetlost, Sarajevo, 1982.

 [3] Inaldžik Halil: Osmansko carstvo, klasično doba 1300-1600, str.147., SKZ, Beograd, 1974.

[4] Čelebija Evlija: Putopis, str. 265-266, Svjetlost, Sarajevo, 1967.

[5] Ibid. str. 532.

[6] Ibrić Sead: Novopazarski sandžak, Glas islama br.93, Novi Pazar, 2004.

[7] Rahić Esad: Historijski razvoj Novopazarskog sandžaka, str. 162., Takvim 1997., Novi Pazar, 1997.

[8] Ibid. str. 420.

[9] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 459., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

[10] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 426., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

[11]  Pašić Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878) Urbano okruženje, str. 1.,

[12] Ibid. str. 2.

[13] Vinaver Vuk: Osnivanje Novog Pazara, str.171., Književne novine, Beograd, 1969.

[14] Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967.

[15] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 671., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

[16] Ibid. str. 673.

[17] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 672., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

[18] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 671., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

[19] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 675., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

[20] Serdarević Mevlida i Omanić Ajnija: Bošnjačka kultura ponašanja, str. 262., Svjetlost, Sarajevo, 2000.

[21] Ibid. str. 273.

[22] V. Škrijelj Redžep: Pešter i pešterski guslari, Bošnjačka riječ br 5., str. 39., Novi Pazar, 2007.

[23] V. Pavičević-Popović Radmila i Milošević Spomenka: Tuzinjski stanovi na Pešteri, Zbornik Sjenice br. 6-7., str. 99., Sjenica, 1990.

[24] Ihsanoglu Ekmeleddin: Historija osmanske države i civilizacije, str. 676., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2004.

[25] Čelebija Evlija: Putopis, str. 265., Svjetlost, Sarajevo, 1967.

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker