Susret Parrya i Avda na najmisterioznijem brdu Planet

Autor: Međedović Faruk

Ovo je fascinantna priča o najgenijalnijem znanstveniku svih
vremena pr. Milmanu Parryu i najdarovitijem i nenadmašnom
pjesniku Avdu Međedoviću. Parry mučeći se da riješi Homersko
pitanje, zahvaljujući susretu sa Avdom, 1935 god. u Bijelom
Polju, okončao je tu vjekovnu enigmu, na najelegantniji mogući
nacin. Ali tek tada nastupaju muke, za mladog istraživača
Parrya. Osim toga sto je razriješio Homersko pitanje, Parry je
obznanio, svjetskoj kulturnoj javnosti, da je on zapravo otkrio
pjesnika Avda, koji je neuporedivo genijalniji i veći i od samog
Homera. Očekivao je sva moguća svjetska priznanja i slavu, a
dočekale su ga prijetnje iz mnogih centara moći, da on zapravo
sa otkrićem, Avda, te stavljajući ga na pijedostol, iznad Homera,
on udara direktno u temelje, zapadne kulture i civilizacije. Parry
je usled nevjerovatnih pritisaka sa svih strana, decembra, 1935
god. u Los Anđelesu počinio samoubistvo. I mladi znanstvenik i
njegov pjesnik su nažalost prekinuli druženje i tek započetu
saradnju. Najvjerovatnije, da i na onom svijetu, nijesu imali zbog
toga mira, te da su razmišljali jedan o drugom. Zato je isceniran i
ovaj njihov onostrani, senzacionalni susret, da bi nastavili
započeto.
Nikada Polumjesec nije bio tako bliži Obrovu, nego što je to bio
ove majske tople večeri. Izgledao je besprekorno bijel i čist, a pred
njegovom savršeno izvedenom vitkom figurom, klonula bi i ruka
najdarovitijeg slikara umjetnika. Neosjetno je prilazio sve bliže i
bliže, dok je viseċi u zraku, bio na udaljenosti samo par kopalja od
vrha veličanstvenoga brda Obrova. Modro plava nebeska
pozadina, koja do ovoga časa, nikada nije izgledala tako jasna,
neopisivo lijepa, okiċena sa bezbroj kristalno blistavih zvijezda,
poput najčistijeg, najprefinjenijeg modro-plavog svilenog platna,
podvijala se je ispod mliječno – sniježno bijele kolijevke
polumjeseca i lagano ga njihala. Ova svjetleċa božanska, nebeska
zdanja, obasjala su tako blistavo i jasno, sami vrh Obrova, te je
izgledao, kao da je bio ogrnut popodnevnom sunčanom svjetlošċu.
Miris livadskih trava i cvijeċa, uzdizali su se ka svjetlošċu blistavioh
nebeskih zvijezda, koje su veċ dodirivale i sami obod polumjeseca.
– Zašto se je polumjesec baš večeras spustio na brdu Obrovu i veċ
dodiruje njegovo tlo?. Zašto milijarde kiptućih blistaviċh zvijezda,
prošivenih, kroz Obrovsko, noćno, modro – plavo nebesko
plavetnilo, zrače blistavu kristalnu svjetlost, koja se pretvara u
zvuke, najmilozvučnije i najsavršenije simfonije ovog svekolikog
univerzuma!. JELI OVO PRIPREMA ZA NEKI SPEKTAKL!. PRIPREMA
ZA NEŠTO POSEBNO ŠTO PREDSTOJI. TO SAMO SVEVIŠNJI ZNA. –
Znam samo jedno: – Da običan smrtnik nije mogao ni svojom
voljom, a niti bilo kakvom magičnom silom, privoljeti nebo, da se
sa svom svojom raskošnom svitom, ogromnim Polumjesecom, i
milionima kristalno blistavih zvijezda, pokloni večeras Obrovu.
NEKO je zapovijedio: – ” Priđite večeras milom ili silom!”.- Stotine
probeharalih japanskih Obrovskih trešanja su uživale prijatnu
toplinu mjesečeve svjetlosti, i dugim vitkim granama doticale
njegovu površinu.
Jedna zvijezda, koja je bila blistavija od svih blistavih zvijezda,
nježno je treperila, u kolijevci ogromnog polumjeseca. Klizila je
svom dužinom savršenog mjesečevog luka, uzdigla se iznad njega i
počela isijavati neprekidan snop plavo bijele blistave svjetlosti.
Isijana plavo – bijela blistava svjetlost se transformisala u
zgusnutu modro – plavu blistavu masu, poput napuhanog balona i
naglo se počela rasplinjavati. Iz rasplinute i razrijeđene mase,
ispod rascvjetale japanske trešnje, uzdizali su se srebrenasto –
bijeli svrdlasti pramenovi, koji su sve više poprimali konture jedne
naočite ljudske kreature. Stvorenje u muškom vidu i obličju, čija je
bijela, duga odjeća blistala, kao sjaj blistavo kristalnih zvijezda, a
lice sijalo poput mjesečevog sjaja, kao melek, stajalo je uspravno,
mirno i skrušeno. Ispružilo je desnu ruku i nježno dodirnulo
površinu mjeseca. Šakom je zahvatio pregršt besprekorno bijelo
čiste mjesečeve prašine, koju je pomiješao sa rosnim beharom
japanske trešnje i počeo se ritualno tom smjesom umivati. U
atmosferi neopisive tišine, izgovorio je: “Spreman sam približiti se
Tvojoj milosti, moj Gospodaru!” Nakon što je mječecevim rosnim
prahom, potro lijevu nogu do iznad članaka tri puta, mirno se
uspravio i digao ruke ispruženih prstiju, izgovarajući: ” BOG JE
VELIKI!”- dok su se sa Obrovskog, noćnog, modro plavog nebeskog
tepiha, prošaranog sa bezbroj blistavih zvijezda, istodobno čuli
jasni i prodorni glasovi” BOG JE VELIK!”- od kojih je cijelo Obrovsko
tlo podrhtavalo. Zatim je stao na svjetlećem tepihu, satkanim od
kristalne svjetlosti blistavih zvijezda, okrenut u pravcu kible, stavio
desnu ruku po lijevoj, i počeo izgovarati:
Tako mi neba i Danice!
A znaš li ti šta je Danica?
Zvijezda blistava!
Nema čovjeka nad kojim neko ne bdije.
Nek čovjek pogleda od čega je stvoren!
Stvoren je od tekućine koja se izbaci,
koja između kičme i grudi izlazi.
I dok se je pregibao, padao ničice i uživao u samilosti
Uzvišenoga Gospodara, jedna druga ljudska kreatura, u muškom
vidu i obličju, odjevena u dugoj nebesko plavoj, svjijetloj odori, na
udaljenosti samo par koraka od njega i njegovog molitvenog
svjetlećeg tepiha, ga je oslovila: –
“Avdo! Avdo!” – ” Where are you from here?” – ” Do you know
me?”
Avdo: Ko si ti zaboga?. Ne razumijem te. Koga tražiš?. Za ime
Božije, ostavi me na miru!. Ne prilazi mi bliže, ne dotiči me!. Ja
nijesam od ovovremene, ovozemaljske prašine i molim Onoga, u
čijoj sam vlasti i samilosti, i koji me posla ovdje, da me nakon
sabah – namaza, a prije svitanja zore, vrati tamo, odakle me je i
poslao.
– Avdo podiže ruke, ustremi pogled prema zvjezdanom nebu i poče
se moliti:
Reci: “Utječem se Gospodaru svitanja
od zla onoga što On stvara,
i od zla mrkle noći kada razastre tmine,
i od zla smutljivca kad smutnje sije,
i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!”
Prilika odjevena u nebeskoj – svijetlo plavoj odori, napravi korak
bliže ka Avdu i rece: – “Ja sam Parry, Milman Parry – zar me se ne
sjećaš!”
Avdo: Profesore!
Parry: Avdo!
Avdo: Gospodine Profesore! Tako mi Svedržitelja, Tvorca,
ovoga, veličanstvenoga, iznad nas sazviježđa, koji se je meni i
tebi smilovao, te nas ovako lijepo sastavi, hvala Svevišnjem,
mislio sam, da te više nikada neću sresti. Napustio sam onaj
onozemaljski svijet, zabluda i spletki, u dubokoj starosti, skrhan
od tuge i boli, jer mi je neko rekao, da si ti Profesore, svoju
mladost, svoj život, zbog mene okončao, jer je cijeli svijet ustao
protiv tebe i tvojeg znanja, a ti to moj Profesore, tu nepravdu,
nijesi mogao izdržati. Rastali smo se, jer si ti morao ići u tvoju
Ameriku, te si mi obećao, da ćeš se brzo vratiti, a ja sam ti htio
pjevati priče, kakve još ljudsko i džinsko uho, u povijesti ljudskog
roda nije čulo. (Avdo je plakao i suze su se slijevale niz njegovo
lice kao biser niz bijelo platno.) – Ravno prije osamdeset tri
zemaljske godine, stajali smo ja i ti Profesore, na ovom brdu,
Obrovu, baš na ovom mjestu, ispod ovijeh trešanja, a ti si mi
govorio, da je ovo najljepše brdo na planeti zemlji, i tako visoko,
sa kojeg si mogao vidjeti i tvoju Ameriku. Nakon tebe, ja više
nikome nisam htio pjevati. (Avdo je pošao u pravcu Parrya i htio
mu je pružiti ruku, – ali ga je Parry uplašeno upozorio,
gromoglasnim glasom, od čije su jačine i prodornosti
podrhtavale i zvijezde na nebu).
Parry: In the name of God! Do not touch me! Neither I nor you,
we are not of earthly blood and flesh!. (U ime božje, Ne dodiruj
me! Ni ja ni ti, nijesmo od ovozemaljske krvi i mesa!.) Dodirneš li
me, za tren oka ćemo se pretvoriti u iskru i nestaćemo!. Uzvišeni
Gospodar u čijoj smo milosti, prenio nas je iz ko zna kojeg
vremenskog kruga, i uskrsnuo nas ovdje, na vrhu Obrova,
najljepšeg brda, od svih brda, ovozemaljske prolazne
materijalizacije, te molim Svevišnjeg, da nas uzme prije svitanja
zore, uznese i otvori nam kapije raja, iz kojeg nas jednim
djelićem sekunde, treptajem oka, donese ovdje.
Avdo: U redu Profesore, slažem se. I sam sam u strahu i čudu,
odakle ja ovdje, na mojem zlatnom Obrovu, a znam, svjestan
sam, da sam već davno napustio okove, onozemaljskih tjelesa i
da egzistiram u nekom drugom vremenskom krugu, negdje
drugdje. Znam, da ne smijem ostati ovdje, ni do svitanja zore.
Prije negoli zora pomoli lice, uzeću abdest, umiti se svjetlošću
blistavih zvijezda i rosnim beharom japanske trešnje, klanjaću
sabah, nebih li se približio milosti Svevišnjeg, pa šta bude.
Profesore, kojim si povodom ti ovdje? Ako si htio da ti pjevam
priče, dobro znaš, da sam ja u stanju, da jednu priču kitim i
trideset zemaljskih dana i noći, – bez predaha – a gdje su još
druge, – a mi smo ovdje još samo par trenutaka. Čak i da je tvoj
pisar Nikola sa nama, pa da zapisuje riječ po riječ moje pjesme,
bilo bi sve uzalud, – jer gdje bi to ostavilo traga? – nigdje ni u kori
stabla ove japanske trešnje, – jer što sam ispjevao, – ispjevao sam
i to je kraj. Sve bi bilo uzalud, moj Profesore. I onako smo samo
dvije sjene, poput dvije utvare, ovdje na samom vrhu Obrova,
bez naše volje i odluke donešeni svjetlošću blistavih zvijezda, te
ćemo sa prvom pjesmom Obrovskog pijetla i uz milost i samilost
Svevišnjeg izčeznuti. Moja i tvoja slava su zemaljaske, i naša
misija je tamo završena.
Parry: Avdo, our missions are not finished. No, I swear by the
light of the moon, and the light of thousands of these crystalclear
stars, that our mission is not over! ( Avdo, naša misija nije
gotova. No, kunem se mjesečevom svjetlošću, i svjetlošću tisuća
ovih kristalno blistavih zvijezda, da naša misija nije završena!)
Ne, ništa večeras ovdje nije uzalud. Pogledaj, nebo iznad nas, i
njegovu modro – plavu nježnu, rajsku boju i toplinu. Pogledaj,
samo, kako nam je blizu, na dohvatu nam je. Vidi, Avdo, ovaj
blistavo – bijeli Polumjesec, pa zar ga ti nijesi dotakao, i sa
njegove površine, zgrabio pregršt bijele čiste prašine, da njome
očistiš tvoje tijelo, da bi se približio milosti Svevišnjeg. Pogledaj
Avdo, kako mjesec obasjava, stotine stabala, ovih oko nas
obrovsko-japanskih trešanja, dok vjetar, donešen svjetlošću
kristalno, blistavih zvijezda, rasipa njihove latice. Kako samo
miriše vazduh, ovijeh nježnih roze, bijelih cvjetova, japanskih
trešanja. I vrijeme ispod njihovih stabala, večeras teče sporije, a
u meni se budi nevjerovatna ovozemajlska inspiracija. – Avdo!
sada me dobro saslušaj. Neka povezana simbolika, ovih magično
lijepih, roze bijelih cvjetova, japanske trešnje i mojeg života, i te
kako postoji. I dok sam boravio u onozemajlskom vremenskom
krugu, nisam se smrti nikada plašio, – jer sam kao i ovaj nježan
trešnjin cvijet, kratko zablistao, u svoj svojoj slavi i ljepoti i pao
bez oklijevanja. Moj slavan i kratak život, posvetio sam samo
jednom cilju: – da nađem najgenijalnjeg pjesnika svih vremena,
najvećeg na planeti zemlji. Našao sam ga u tebi Avdo. Napustio
sam onoprolazni zemajlski život, kada sam bio na vrhuncu
mladosti, ljepote i najveće znanstvene moći, jer nisam htio, da
okončam moj život, u propadanju, koje donosi starost. A što se
tiče, moje i tvoje misije, ona se nastavlja večeras ovdje, na
Obrovu, najveličanstvenijem brdu, ove planete. I nije ovaj naš
susret uzaludan. I nije ovo nebo, čije modro plavo, toplo platno,
dodirujemo našim prstima, večeras ovdje uzalud. Ni milioni
srebrenasto blistavih zvijezda, koje su se spustile, samo par
kopalja, iznad naših glava, nisu tu bez nekog smisla. Tu je i
ogromni Polumjesec, koji se je kao Nojeva barka usidrio, na
rascvetalim granama, japanskih trešanja. Avdo, svi su oni tu, da
bi nas čuli, da bi čuli, ono što andjeli a ni džini, do sada nijesu
čuli. I svaka nasa riječ će se uznijeti, ka nebu, ka sjaju blistavih
zvijezda, ka Mjesecu i uz samilost SVEVIŠNJEG ćemo, prije
svitanja zore, i ja s tobom Avdo i zvijezde i mjesec, izčeznuti sa
Obrova.
Avdo: Profesore, ti znaš da sam ja uvijek spreman, da mi je
uzvišeni GOSPODAR podario finu svijest, te da mogu udovoljiti
tvojim željama.
Parry otkide jednu granu japanske trešnje, punu behara, duboko
udahnu opojan miris roze bijelih cvjetova, nadahnu se, ustremi
pogled prema nebu i teatralno otpoče.
Parry: O, Nebo, Zvijezde, Mjeseče, Vi koji me uzeste, u mojoj
trideset i drugoj godini života, iz onozemne prolaznosti i
otvoriste mi kapije vječitog raja, dođoste večeras, na ovom
svetom brdu, Obrovu, da budete svjedoci istine, zbog koje su
mene, zlobni, zemaljski smrtnici, vječito proganjali. Ja Milman
Parry, kojeg Tvorac, veličanstvenog Svemira, udahnu u krv, meso
i kosti, podari mi snagu, ljepotu i znanje, da u onozemaljskom
carstvu, pronađem onoga, kojeg je dragi Bog, izabrao i podario
mu, posebnu svijest, da može pjevati i pričati priče, tako
veličanstvene i duge, kakve ni onozemaljsko uho do tada nije
nikada čulo. Još, u svojoj ranoj mladosti, proučavao sam
hinduističke svete rukopise, ” Mahabharata”, grandiozan ep, od
sto šest hiljada strofa i bio očaran, ” Ramajanom”, jednim
drugim velikim epom, klasičnog Hinduizma, – jer to beše zaista
jedna indijska Odiseja, gdje prinz Rama, glavna figura ovog epa,
napusta njegov zavičaj u Ayodhyi. On je putovao trista dvadeset
milja istočno od Mithila, na granici, između Indije i Nepala.
Tamo je prinz sreo lijepu Situ i kao buduću suprugu je odveo
svojoj kući. Niko nikada nije mogao znati, ni kazati, koje bio
Autor ni “Mahabharate” ni “Ramajane”, niti kako su nastali.
Niko nije mogao dati odgovor. Isto tako nije bilo živog svjedoka,
koji je ikada vidio Homera, a kamoli, da zna, kako su stvorene
Ilijada i Odiseja. O, Nebo, tako ti magičnog sazvijezđa, kojeg si
približio večeras, tako nisko, ovom svetom brdu Obrovu, čuj me:
Prije osamdeset tri godine, onozemaljske, posla me sami Bog,
ovdje na ovom brdu, na čijem prekrasnom livadskom tepihu,
osvijetljenom svjetlošću blistavih zvijezda, sada ponosno stojim.
I, ja siromah, MILMAN PARRY, OBZNANIH SVIJETU, DA SAM
NAŠAO NAJVEĆEG ŽIVOG PJESNIKA SVIJETA I DA JE PITANJE
JEDNOM ZA SVAGDA RIJEŠENO. Evo ga tu, on je sa nama svima,
sa Mjesecom, zvijezdama, sa raskošnim japanskim trešnjama,
sav u sjaju, u odjeći satkanoj, od svjetlosti kristalnih zvijezda.
Avdo je tu! Pjevao mi je najčudesniju priču, o bošnjačkom
mladom alajbegu Mehu, koji je poput prinza Rame napustio svoj
zavičaj Kanjižu i uputio se za Budim. Uz put, kao i Rama koji je
sreo lijepu Situ, Meho je sreo prelijepu Fatimu, koju oslobađa od
otmičara, te će ona na kraju biti njegova, životna saputnica.
Avdo je mogao bez pera u ruci, pjevati najveličanstvenije priče,
danima, mjesecima, iz jednog daha i niko mu na planeti zemlji
nije bio ravan. Najodabraniji, među odabranima, Avdo je jedini,
mogao stvarati stotine najljepših priča u stihovima i bio je
neiscrpan, kao što su neiscrpna vrela, Nijagarinih vodopada. Dok
mi je Avdo, zanosno pjevao priče, vladala bi neopisiva tišina,
svugje oko nas, i rajsko zelena rijeka Lim, koju sada gledam sa
brda Obrova, zaustavila bi u tom momentu njen tok, a čuo bi se
samo Avdov glas, i ja bih uživao u Avdovom silnom opisu,
rajskih, muslimanskih i hrišćanskih ljepotica, Fatime, Anđelije,
Tihane, Zlatije, kojima je mjesto, među najljepšim nebeskim
zvijezdama. Avdo, tako ti rajskih vrtova, u koje te Svevišnji
smjesti, kaži, jeli govorim istinu?
Avdo: Tako mi dženeta i dženetskih rijeka od vina, od kojeg se
pamet ne gubi, tako mi dženetskih ljepotica, čiji nas milostan
pogled, neće navesti na grijeh, moj Profesore, govoriš sve kako
jeste. Pjevah li ti ja, moj Profesore, ” ŽENIDBU VLAHINJIĆ ALIJE”?
Parry: ” THE WEDDING OF VLAHINJIĆ ALIJA” ! True, you sang,
the most beautiful and longest love ballad, on the planet earth.
Avdo: Šta si rekao Profesore? Ne razumijem ja taj tvoj
američki(engleski) jezik. Kao oficir alamanske škole, slavnog
turskog onozemaljskog carstva, kojem je Bosna bila ključanica i
zlaćeni ključi, u Solunu naučih da čitam i pišem, turski, persijski i
arapski jezik. Tako mi je Bog, darivao, lijepu svijest, da sam
mogao naučiti i deset tuđih jezika, pa bih i američki(engleski).
No prije tebe, moj Profesore, ne sretoh nikada, niti jednog
Amerikanca.
Parry: U redu Avdo. E, vidiš, kako sam ja savladao bosanski, a
ne sretoh prije tebe, nijednog Bošnjaka. O, Nebo, Zvijezde,
Mjesece, koji ste opijeni večeras, najprijatnijim ovozemaljskim
mirisom, ovih japanskih trešanja, sa ovoga svetoga brda,
Obrova, Avdo mi je pjevao najčudesniju, najljepšu,
najuzbudljiviju, najromantičniju i najdužu, ljubavnu pjesmu ”
ŽENIDBU VLAHINJIĆ ALIJE”, koju ni anđeli, ni džini, a niti ijedan
smrtnik, onozemaljskog carstva, nebi bio u stanju stvoriti. Ni
sami Bog , naš Gospodar, uzvišenog Prijestola, Tvorac,
veličanstvenoga Svemira, u ovom svekolikom Univerzumu, nije
podario nikome takvo nadahnuće, kao Avdu. Dok mi je Avdo, tih
sparnih ljetnih večeri, ovdje baš, ispod ovijeh trešanja, ispod
ovog Obrovskog zvjezdanog neba, – pjevao o lijepoj Angeliji iz
kraljevskog grada Aršama, koja je bila smrtno zaljubljena u
bošnjackog junaka Vlahinjić Aliju, doživjeh, da vidim čudo – kako
se Avdov glas pretvara u svjetlost kristalno blistavih zvijezda i
uzdiže ka nebu – a sa prvim svitanjem zore, utihnuo bi i Avdov
glas i izčeznule bi zvijezde, u jutarnjem prelijepom, nebeskom
plavetnilu. A, onda, sledeće večeri, ja i Avdo bi se sreli, opet
ovdje, na ovom brdu, vječite inspiracije, – ali bi Avdo, otpočeo,
da pjeva priču, tek onda, kada bi se na nebu, pojavile zvijezde i
Mjesec. Avdo je bio najharizmatičniji, živi pjesnik, planetarnih
razmjera – pjevao je priče, zanosno, teatralno i glas mu je bio
jasan, melodičan, zvučan, prelamao se je kroz etar i stizao do
samih zvijezda. Nadnadravnim pjesničkim umijećem, prerušio bi
bošnjačkog ljepotana, sirotog Aliju, u djevojku, i tako
prerušenog, uvodio ga je, u spavaću sobu, Anđelije, kćerke
neprijateljskog bana, i preko noći ga je ostavio samog, sa
djevojkom, koja ništa nije slutila. Bila je to, najuuzbudljivija,
najstrasnija, ljubavna priča, koju sam ikada čuo ispod ovog
zvjezdanog neba. Anđelija, djevojka, anđeoske ljepote, spavaše
dubokim snom, na mekanom, svilenom, crvenom dušeku a sobi,
a na obe strane zida, stajalo je po dvanaest kandilja, sve od
suvog zlata. Alija je predosjećao, da se bliži jedan, od
najsrećnijih trenutaka u njegovom životu, najuzbudljivijih i
najslađih, od kojih će i zvijezde na nebu, zadrhtati. Gasio je
jedan, po jedan, kandilj, i kada, nesta svjetlosti zadnjega
kandilja, kristalno srebrenaste zvijezde, obasjaše, njeno
anđeosko lice. Alija se zagleda, u Anđelijine rasute kose po
mjesečini, u njene savršeno, prelijepe crte lica, te u tom trenu
pomisli, da ovakva nadnaravna ljepota, ne može biti nikako
zemaljske prirode. Alija nježno provuče prste, kroz Anđelijinu
kosu, svu okićenu zlatnim đerdanima, i poče nježno, usnama,
skupljati rosu, sa njenog bijelog lijepog lica.
Avdo: Profesore! Prestani sa opisima do u detalje. Bojim se, da
u ovom našem, kratkom boravku, ovozemaljskog vremenskog
kruga, koji se čini kao vječnost, ne zapadnemo u zamku,
ovosvjetskih požuda i strasti. Neka je slava i hvala, Svevišnjem,
koji nas, mene i tebe, moj Profesore, za tren oka, prenese iz
rajskih staništa, savršenog blaženstva ljudskih duša, te nas,
obrete ovdje, gdje smo se, po prvi put i sreli. O, TI
VELIČANSTVENI, KOJI STVARAŠ I OBLIKUJEŠ, IZ NIČEG, STA TI
HOĆES, I U KOGA HOĆES, TAKO TI TVOJEG, SVEKOLIKOG,
VELIČANSTVENOG UNIVERZUMA, TI KOJI SI TRANSFORMISAO
MENE I MOJEG PROFESORA, IZ NAJNJEŽNIJIH SVJETLOSNIH
ZRAKA, KRISTALNO JASNIH SREBRENASTIH ZVIJEZDA, U DVA
DUHA, OGRNUTA SVJETLOSNIM PLAŠTOM, IZ SVJETLOSTI SI NAS
STVORIO, TE NAS PRIJE SVITANJA ZORE, TAKO TI SEDAM NEBESA,
KOJE SI POREDAO JEDNE IZNAD DRUGIH, U SVJETLOST NAS I
VRATI.
Avdo je odjedanput postao, primjetno nervozan. Dugačkim
rukama, ispruženih prstiju, nježno je dodirivao bijelo – snježnu
površinu, mjesečevog luka, i milovao, blistavo, kristalne zvijezde.
Napravio je par koraka, dok nije došao na sami prag tunela, koji je
bio satkan, od isprepletenih grana behara, dugačkog reda,
japanskih trešanja. Pogledao je u Parry- a, koji je izgledao potpuno
miran, sabran, i koji je Avda, posmatrao mudro i ispitivački. Parry
– vo lice, zvjezdanog, mjesečevog sjaja i ljepote, odavalo je utisak
mudraca, koji je, zapravo, poznavao tajne, ove čudesne
konstelacije – neobjašnjivo, neopisive tišine, i svečanog prisustva,
ogromnog Polumjeseca, miliona kristalno, blistavih zvijezda, i
hiljade nijansi, vibrantno, ružičastih i bijelih cvjetova, japanskih
trešanja. Avdov svjetlosno – blistavi ogrtač upijao je u sebe, roze –
bijelu boju behara, japanske trešnje, ispod čijeg je stabla, on
stajao. Avdova uznemirenost je bila, sasvim opravdana: njegovo
bivstvovanje je na razmeđi, dvaju različitih vremenskih krugova –
onog, onostranog, vječnog, dženetskog, sa kojeg je upućen, ne
svojom voljom, i ovog, ovozemajlskog, na čijem tlu, on sada stoji, i
kojeg je davno, prije osamdeset tri godine, napustio, isto tako, ne
svojom voljom. S pravom se pitao: ” A šta sada?” – Sabah je blizu –
već iz zemaljskog iskustva mu je poznato, kako i kada zora na
Obrovu, izlazi iz plašta tamne noći, te je bio svjestan, da je ni
tamo, ni ovamo, i da sam ne može, ništa preduzeti , ako ne bude
stvar, u milosti njegovog Gospodara. Odlučno se je okrenuo,
prema Milman Parry-u :
Avdo: Profesore! Ne može biti, da ti, ne znaš, zašto smo
večeras ovdje! I mjesec i zvijezde su znatiželjni, i očekuju sa
nestrpljenjem, svršetak, te tvoje, misije! Preduzmi, nešto,
naposletku. Ja sam ubijeđen, da je ovo, večeras, sve tvoje maslo.
Ti si sve ovo tražio. Ja, tako mi svega, nijesam. I kada smo, na
zemlji boravili, ti Profesore, čak iz Tvoje daleke i slavne Amerike,
nađe mene siromaha, baš ispod ovijeh trešanja, i ja dadoh, sve
od sebe, od svojeg umijeća, i uz pomoć, Božiju, pjevah ti, Priče,
punih dva mjeseca, bez prestanka, nebih li, udovoljio, tim
Tvojim, zaista teškim eksperimentima. I večeras si me, tražio.
Molio si Svevišnjeg, da se sretnemo, i hvala NJEMU, ON ti je
udovoljio. Pa hajde, moj Profesore, započni, ne oklijevaj. Samo
da znaš, ja što neću obaviti sabah namaz, ja se sa ovog mjesta,
ni pomjeriti neću, taman, kada bih se, u kamen pretvorio.
Parry: Avdo! Ne brini. I, onako je ovaj naš susret od više sile
programiran. Sve, i kada bi mi htjeli ostati ovdje, ispod ovih
božanstvenih trešanja, znaj dobro, to se neće dogoditi. Ja dobro
vladam, ovom veličanstvenom situacijom, i znam, zašto smo
večeras ovdje. Vjeruj mi, da će se naša misija, za koji tren,
završiti na najspektakularniji način u povijesti ovog svekolikog
Univerzuma.
Avdo: Daj Bože! I na zemlji si bio najveći znanstvenik, kojem,
nije bio niko ravan, pa se i ne čudim, da ti je UZVIŠENI, povjerio
sve ovo noćas.
Parry: Avdo! Mjeseca Jula, onozemaljske, hiljadu devesto
trideset i pete godine, počeo si mi pjevati priču ” ROPSTVO TALA
OD ORAŠCA U OZIMU”.
Avdo: Da, Profesore, baš tako.
Parry: Sam početak tog tvojeg epa je bilo nešto
najveličanstvenije, što sam ja ikada, mogao čuti. Ti si mi
ispjevao, samo za pola dana više od četiri hiljade stihova. A onda
si mi rekao, da još trideset dana ti je potrebno, da bi okončao
ovu tvoju pjesmu, te da svakog dana možeš otpjevati deset
hiljada stihova iste, te bi ovaj grandiozni ep imao više od trista
hiljada stihova.
Avdo: Meni je, moj Profesore, bilo jasno, da ti spremaš nešto
veliko, a ja sam baš tih dana, tako mi Bog dade, bio posebno
nadahnut za lijepe i duge pjesme.
Parry: Meni je bilo jasno, da to šta ti stvaraš, da je to
kosmičkih proporcija, te da bih do kraja, zapisao ovaj tvoj ep,
bilo mi je potrebno još preko hiljadu aluminijskih ploča, na
kojima bih snimio tvoj glas i tvoju pjesmu. Zato sam presrećan,
kao ptica, preletio Atlantski Okean, i samo na kratko sam se
vratio u moju Ameriku. Osjećao sam se ushićen, kao astronom
kad otkrije nepoznatu planetu. A onda, obznanih moju sreću,
svekolikom čovječanstvu: da sam otkrio nešto, što je posebno u
povijesti umjetnosti, – nešto, što je jedinstveno u povijesti
usmenog, epskog stvaralaštva, te da sam zapisao, registrovao,
svaku riječ, najgenijalnijeg pjesnika, Avda sa Obrova, i to u
kratkom razdoblju, moje zemaljske znanstvene misije.
Avdo: Tako ti BOG pomogao, moj dobri Profesore.
Parry: A onda, moj Avdo, pojaviše se zlobnici i nevjerne Tome,
sa svih strana. Rekoše mi: ” Znaš li ti čovječe, ko je bio Homer!” –
te ” Dali ti znaš, da su Homerove ILIJADA I ODISEJA temelj naše
zapadne civilizacije!” te ” Kako se samo i usuđuješ, nekakvog
Avda, da nazivaš Balkanskim Homerom!” Moj Avdo, odapeli su
strijele, na mene siromaha, sa svih strana, – i da sam imao srce
Alije Đerzeleza, izdržao nebih, od silnih napada, zlobnih i
nerazumnih. Ja sam branio moj stav, te im rekoh: ” Nisam
siguran, kao ni vi što nijeste, – dali je Homer uopšte i postojavao,
kada i gdje je rođen, ako je i bio rođen, gdje je boravio i šta je
radio – osim toga, Ilijada i Odiseja su toliko duge, koliko samo
jedan velelepan Avdov ep. I naposletku, Avdo nije izmišljena
ličnost, sreo sam ga lično na najveličanstvenijem Brdu planete,
Obrovu, čiji obronci dodiruju i samo nebesko plavetnilo”.
Pobjedonosno sam im kazao ” AVDO JE STVARALAC
NADNARAVNOG DUHA I INSPIRACIJE, KAO ŠTO SU I NJEGOVE
PJESME, PO STILU, STRUKTURI I IZRAŽAJNIM MOGUĆNOSTIMA
NADNARAVNE I NEDOSTIŽNE – I KO JE NAJVEĆI? I KO JE NAJVEĆI?
I KO JE NAJVEĆI?” – vikao sam u očajanju. – ” KO JE VEĆI? DALI
AVDO KOJI MI MOŽE BEZ PERA U RUCI PJEVATI PRIČE, NA
MILIONE STIHOVA, ILI NEKO DRUGI!” – vikao sam, da me je nebo
moglo čuti, jer sam bio uvjeren, da je istinitost, mojih teza,
nesumnjiva i nepobitna. ” I ZAISTA OBIŠAO SAM SVE MERDIJANE
OVE PLANETE, I NISAM NAŠAO VEĆEG PJESNIKA, OD AVDA!” – bio
je moj zadnji krik, krik očajnika, upućen onozemaljskim
zavidnicima.
Avdo je bio ganut, Parryevim onozemaljskim mukama, koje su mu
priređivali zlobnici i zavidnici, te pade niiče na tlo, obasjano
mjesečinom, i poče se moliti:
Avdo: “Utječem se Gospodaru svitanja
od zla onoga što On stvara,
i od zla mrkle noći kada razastre tmine,
i od zla smutljivca kad smutnje sije,
i od zla zavidljivca kad zavist ne krije!”
Parry: Moj Avdo! – treći decembar, hiljadu devetsto trideset i
pete godine, okončah moj mladi život, u onozemaljskom
vremenskom krugu. Tog dana sam bio, u Los Ađelesu, u jednoj
hotelskoj sobi. Narednog dana sam planirao, da krenem
brodom, preko Atlantika do Dubrovnika, a onda sam se kao malo
dijete radovao, da se popnem do tebe, na ovom prekrasnom
brdu, da nastavimo sa našim podvizima. Ležao sam sav ispružen,
i sa prikovanim pogledam, u krajičak nebeskog plavetnila, koje
je provirivalo, između sivih oblakodera. A, onda, moj Avdo,-
odjedanput mi se u sobi pred očima ukaza tvoj Obrov, – ja
zablistah od sreće, umih moje lice, u zeleno – blistavoj rijeci Lim,
koje je bilo preplanulo od sunca, i uputih se brzim koracima uz
strmi Obrov. Htio sam te iznenaditi. Kada sam bio na pola puta
do tebe, iza sebe sam čuo strašan povik baš onih zlobnika,
zavidnika. Okrenuh se i vidjeh, da ih je bilo mnoštvo. Vikali su:
“Zaustavite ga, ne dajte mu da se popne na Obrov, on će nas
uništiti!” Ja sam im već bio na dohvatu. Vukli su me unazad, ja
sam se otimao, svom snagom. Još mi je trebalo par kopalja, pa
da dosegnem, ovdje ovo tle, na kojem smo sada ja i ti. Ponestalo
mi je snage, a oni me okružiše sa svih strana. Prilazili su mi sve
bliže, unoslili su mi se u lice, i govorili: “Odustani od tvojih
zanesenjačkih eksperimenata! Šta hoćeš sa Avdom! Znaš da sa
tim tvojim otkrićima, udaraš u temelje naše zapadne kulture i
civilizacije!” – ” Znaš šta to znači!”- Znaš šta to znači!”- ” Znaš šta
to znači!” – odzvanjalo je tako jako u mojoj glavi, da sam se iz
straha, od silnih zlobničkih povika, prenuo, i uplašen, okrenuh se
oko sebe, te se uvjerih da sam još uvijek u maloj hotelskoj sobi. –
Bilo je to Avdo, za mene jasno predskazanje, – da meni
nerazumnici nešto strašno pripremaju. Bacio sam pogled, na
ogromni kofer, koji je stajao pored stola u sobi, a kojeg sam
dobio na poklon od mojeg djeda iz Oaklanda u Kaliforniji, u
kojem su bile upakovane aluminijske plate, na kojima sam
trebao, Avdo, snimati tvoje pjesme. Otvorih kofer i iz njega zasija
kubura, slivena sva od suhoga zlata, a drška joj bješe sva od
alem kamena. Znaš da sam tu kuburu kupio, od jednog momčeta
sa Obrova, a njemu je ona ostala od njegova pradjeda, koji ju je
dobio na poklon i to baš od cara Sulejmana Veličanstvenoga.
Uzeh je u ruci i ona zasija, kao sjajno sunce. Pomislio sam, kako
bi njen barut, mogao probiti i najtvrđi oklop najljućeg junaka. I
u tom momentu začuh opet zlurade povike: ” Okani se tvojih
znanstvenih pokusa – nije Obrov veći od grčkog Olimpa, niti je
Avdo veći od Homera!” – Primakoh kuburu mojim grudima, a sjaj
suhog zlata i alem kamena obasjaše svu sobu. Prije nego što
povukoh okidač kubure, okrenuh se u pravcu, iz kojeg sam čuo
povike zluradih utvara, te im tetralno svom silom doviknuh: ”
Obrov je najveličanstvenije brdo na planeti, a
Avdo je najveći pjesnik!” Od praska ispaljenog hitca,
potresao se je čitav hotel. Moje se je tijelo stropoštalo pored
kofera u kojem su bile stotine plata, koje su trebale biti dokaz
najsenzacionalnijeg otkrića dvadesetog stoleća. Zlatna kubura je
ostala u mojoj dignutoj i ukočenoj ruci, a odsjaj alem kamena,
pretvarao je lokvu krvi u boje najrazličitih nijansi.
Avdo je bio potresen nesrećnom sudbinom, mladog i
najdarovitijeg znanstvenika svih vremena, Milmana Parrya.
Avdo: Eto moj Profesore, pa ni BOG, hvala NJEMU, nije
poništio tvoja velika djela. Pa i ovaj događaj večeras, govori o
svoj tvojoj slavi i veličini, u kojoj te je Svevišnji uzdigao, i približio
te milosti NJEGOVOJ.
Parry: Osjećao sam užasan bol u grudima, jer mi je kuršum
prošao pored samog srca. Odjedanput sam osjetio nešto kao
šum, kao zujanje, jakog vjetra, koji me je odlijepio od lokve krvi i
podigao me visoko, dok se nisam našao u bašči sa mnogo zelenih
izvora, od čije neopisive ljepote, osjetih blaženstvo u mojoj duši.
Divan prizor izlazećeg sunca je bio neopisiv. Ono bijaše ogromno
i tako blizu. Sijalo je katkada blistavo – ljubičastom svjetlšću,
katkada zeleno – plavom. Odjednom, pored jednog izvora, stvori
se konj ogromne visine, poput visoke vitke jele. Imao je sjajno
zelenu put, i pozlaćenu grivu. Gledao me je mirno, te sam u tom
trenu imao utisak , kao da je bio on obdaren sposobnošću, da
sve zna o meni. Iza mojih leđa sam začuo prelijep, zvonak i
nježan ženski glas. Okrenuh se i vidjeh djevojku, neopisive
ljepote i sjaja, kakvu ni džinsko ni ljudsko oko nije vidjelo niti
dotaklo. Kosa joj bješe rasčešljana, okićena alem kamenom i
pružaše se niz njeno vitko tijelo, pokriveno dugom haljinom od
bijelog platna. Lice joj bješe nebeskog sjaja i ljepote, a vrat dug i
bijel poput mjesečine. ” Dobro nam došao!” reče mi ona. – ”
Poznaješ li me?”, pitala me je. Gledao sam je netremice, dok je
ona nastavila: ” Ja sam kapetan djevojka, vjerenica mladog bega
Ljubovića”. Rekao sam joj začuđeno: ” Znam te, ali odakle ti
ovdje?” – “Ovdje gdje sam ja, a i ti gdje si sada, jedno je od
najljepših rajskih staništa, koje nam je dragi BOG darovao” –
rekla mi je i nastavila pričati: -” Ovo je rajsko ostrvo, na kojem
stanuju samo duše, onih likova, koje ste ti i tvoj nadahnuti
pjesnik Avdo izmislili, stvorili, uobličili, udahnuli nam svu ljepotu
i sjaj, junaštvo i pravednost, okitili ste nas najljepšim osobinama,
kakvim nije niko nikoga okitio. I sami Bog nas je uskrsao u svoj
onoj ljepoti i sjaju, u kakvoj nas opjevaste ti i tvoj Avdo. Ja
kapetan djevojka sam anđeo spasa i dobrote, i moj je zadatak
bio, da tebi u onozemnom vremenskom krugu budem, uvijek pri
ruci. Tako sam ti bila vjerna saputnica, na svakom tvojem
koraku. Zlobnici i zavidnici, oličeni u sili mraka, htjeli su uništiti
tvoju i tvojeg Pjesnika, nadnaravnu kreativnu moć. U onom
momentu, kada je tvoj duh napuštao okove tvojeg
onozemaljskog tijela, zgrabila sam te krilima mojim anđeoskim i
kroz otvorena rajska vrata, donijeh te ovdje”. – A, onda me
Kapetan Djevojka, lagano podiže, stavi me na sedlo konja, koje
bijaše svo od suvoga zlata, sjede iza mene, i prigrli me njenim
dugim prstima, oko srca, od čijih dodira moja rana presta da
krvari i boli. Prigrlih konja i pomilovah njegovu zlatnu grivu, dok
nas on treptajem oka, prenese na drugi kraj rajskog ostrva. E,
moj Avdo, svu ljepotu i sjaj rajskog ostrva, i na njemu rajskih
bašti i perivoja i šedrvana, nebih ti mogao opisati, sve i da mi je
BOG podario tvoju nadnaravnu sposobnost kićenja. Svi likovi,
koje mi ti, u tvojim Pričama opjeva, bijahu na rajskom ostrvu
uskrsli, i u svojoj ljepoti i sjaju, izgledahu kao nanizana zrna
bisera. – Pa onda pomislih: – kako me onozemaljski zlobnici
proganjahu, kao bijednika, a na rajskom ostrvu me, oni, koje ja i
ti Avdo, stvorismo, nasim umijećem, uz pomoć BOžIJU, iz ničeg, i
ovlapodismo ih u stvorove, anđeoske ljepote i pravednosti, i
opjevasmo ih u njihovoj nečuvenoj slavi, dočekaše kao kralja.
Jednom prilikom, Anđeo, Kapetan Djevojka mi pokaza svu
ljepotu i sjaj rajskog prostranstva. Uzjahasmo na zekana
pozlaćene grive, koji nas brzinom svjetlosti prenese na jedno
drugo ostrvo, čiji ambijent, i sunce nad njim, i svjetlost i miris
vrela i bašti, izgledahu jos raskošniji od rajskog ostrva. Anđeo
Kapetan Djevojka mi reče: ” U ovom prekrasnom rajskom
staništu ce uživati duše onih likova, koje ti, i tvoj nadnaravni
pjesnik Avdo, trebate stvoriti vašom maštom, uobličiti ih u
stvorove, anđeoske ljepote i sjaja, dati im dušu, nadahnuti ih
junaštvom i pravednošću, a mi ćemo im ovdje prirediti
dobrodšlicu”. – Pogledah je u čudu i uplašeno upitah: “Kako to
zaboga misliš!?” Ona me smireno pogleda i nastavi: ” Zar ti nije
tvoj Pjesnik počeo pjevati najdužu, najveličanstveniju priču o
Tihani, kćerci jedihnici, kralja od Ozima, alem kamenu
onozemaljskom, oko koje su sve silne kraljevine ukrstile mačeve,
a njeno je srce htjelo samo Halila, bošnjačkog mladog junaka,
najljepšeg na planeti zemlji. Hoću, da, ti, i tvoj nadahnuti
Pjesnik, spojite ova dva mlada srca, da pobijedite tamu i zlo,
ljepotom i pravdom, kako vam glava zna, i da ono dvoje
ugledaju svjetlost i ljepotu ovog rajskog staništa”. I ako u raju
srce mi je od uzbuđenja tuklo u grudima. Okrenuo sam se prema
Anđelu Kapetan Djevojci i rekao joj: “Kako to mislite!? – Pjesnik
mi je tu priču počeo pjevati, kada smo bivstvovali u
onozemaljskom vremenskom krugu. Ja sam nemoćan, da uradim
i sam poduzmem bilo šta! Ne mogu ja prelaziti i preoblačiti se iz
jedne kože u drugu, niti sam anđeo, pa da brzinom konja zekana,
prelazim iz jednog vremenskog kruga u drugi, sam od sebe zaista
to ne mogu. A i gdje je sada moj Pjesnik, to samo BOG zna. Gdje,
u kojem vremenskom krugu, u kojem rajskom staništu i kako ga
naći!?. I da ga nađem kojim čudom, kako i gdje zapisati
Pjesnikovo kićenje!?. Zar je tako nešto moguće!?” sa nevjericom
pitah Anđela Kapetan Djevojku. Ona mi njenim smirenim
tonom, i njenim nebesko – plavim – sjajnim ocima, uli
samopouzdanje: – ” Moguće je, sve što je u moći, i milosti našoj,
to je moguće. Ne brini”, – reče mi Anđeo Kapetan Djevojka.
Avdo i Parry su nepomično stajali i gledali jedan u drugog. Nakon
Parryeve priče iz onostranog svijeta, i Avdu je napokon bilo više
nego jasno, zašto su njih dvojica večeras ovdje, na Obrovu, ispod
opojnog behara, japanskih trešanja. I Polumjesec se je blago
njihao, na rascvjetalim trešnjevim granama, i zvijezde su počele
neprestano pulsirati. Parry je odlučno i mudro, kao precizan i
elegantan znanstvenik, zemaljskog kova, posmatrao čas Avda, čas
Polumjesec i zvijezde, i odmjeravao koracima, širinu tunela
japanskih trešanja.
Parry: Avdo, mislim da ti je sve jasno.
Avdo: Profesore, do mene nije problem.
Parry: Tihana, želi samo Halila. Pred nama je ni malo
jednostavan zadatak. Kako pobijediti sve sile zla u kraljevskom
gradu Ozimu, i spojiti ta dva mlada zaljubljena bića.
Avdo: Sve kraljevine ove zemaljske kugle će se nadmetati oko
lijepe Tihane. Ko god da pobijedi, to će biti protiv njene volje, jer
njeno srce čezne samo za Halilom. Biće tu milioni i milioni
najsilnijih ratnika iz svih kraljevstava.
Parry: Možes li ti Avdo tvojim kićenjem, da opremiš silnu i
vitešku bošnjačku vojsku, koja će pobijediti, sva ta opaka i
nasilna kraljevstva, te izbaviti Tihanu iz njihovih kandži?.
Avdo: Ti, dobro znaš, da je meni to lako.
Parry: Pa, počni, sa srećom.
Avdo pogleda u pravcu Polumjeseca, koji se je za dva prsta
uzdigao iznad rascvjetalih trešnjevih grana, u pravcu srebrenasto –
kristalnih zvijezda, koje su se već počele pomjerati i prestrojavati
u dva, tri paralelna pravca, u pravcu roze – bijelih cvjetnih latica,
japanskih trešanja, koje su lepršale u pravcu zvijezda kristalne
svjetlosti, i u Parrya, koji je mirno stajao i posmatrao drevni grad
Akovo, u dolini Lima. Avdo u svojem jedinstvenom stilu, teatralno,
kao nenadmašni Parryev majstor Pjesnik, podiže ruke u pravcu
Polumjeseca i zvijezda i otpoče riječima: ” O, PRVA RIJEČ, BOŽE
NAM POMOZI!” – Njegove riječi su se pretvarale u zvuke
najtajanstvenije, najveličanstvenije nebeske simfonije ovog
svekolikoga univerzuma. Parry, najveći i najgenijalniji mag –
znanstvenik, kojeg je ikada čovječanstvo imalo, sa zadovoljstvom
je posmatrao, kako kozmički akteri, Polumjesec i zvijezde,
besprekorno i savršeno sudjeluju u ovom svečanom završnom činu,
Pjesnikove nadnaravne inspirativne moći, te kako se Pjesnikove
riječi i opisi, istodobno iz svjetlosti blistavih zvijezda, transformišu
u prekrasne stvarne svjetlosne likove, najljepših lica i obličja, koje
će Anđeo Kapetan Djevojka, na svojim anđeoskim krilima prenijeti
u u bašče najljepših izvora i perivoja, rajskog ostrva.

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.