Sve o fidji – Fidja za one koji ne mogu postiti

FIDJA – “ POST” TRAJNO BOLESNIH I STARIH IZNEMOGLIH LICA

Ovaj naslov smo namjerno izabrali kako bi skrenuli pažnju naših čitatelja na obavezu davanja fidje za određena lica. Sam naslov ne bi mogao izdržati blagu analizu ali ako njime uspijemo skrenuti pažnju na ovaj tekst cilj je postignut. Naime, riječ je o obavezi vezanoj za post određenih kategorija lica koja se kod nas, na žalost, rijetko ili gotovo nikako, izvršava. Dok se sa druge strane mnogi odlučuju postiti, naročito u ovo vrijeme kada su ramazanski dani kratki, kao što su malodobna djeca što je sasvim opravdano sa stanovišta njihova odgoja, sticanja navike, izgradnje postojanog karaktera i osjećaja pripadnosti porodici, zajednici i Ummetu, dotle, određene kategorije zbog zdravstvene ili fizičke nemogućnosti da poste misle da su obaveze vezane za ramazanski post sa njih spale.

Tome treba pridodati i činjenicu da je vrlo malo pažnje posvećivano fidiji, kako u našim vazovima tako i u pisanju o ovoj temi. Fidja se vrlo malo i usputno tretira u radovima o postu. Usput da kažemo da je potpisniku ovih redova poznat samo jedan rad tematski posvećen fidji i kefaretu objavljen u periodici Islamske zajednice. Teme koje preovlađuju su one koje se tiču toga šta se smije a šta ne u toku posta. Na taj način, isključili smo jedan dobar dio naših džematlija ili vjernika koji iz ovog ili onog razloga nisu u mogućnosti da poste. Stalnim isticanjem vrijednosti posta i postača zanemaruje se kategorija vjernika koji zbog objektivne fizičke sprečenosti nisu u mogućnosti da učestvuju u ovim zajedničkim radostima. Da li im se na taj način čini nepravda ili im se njihov unutrašnji žal i tuga još dodatno produbljuje? Suprotan momenat od prethodnog jeste razumijevanje da ako se ne može posti, recimo, zbog staračke iznemoglosti time spada obaveza ramazanskog posta, što je potpuno pogrešno. U tom cilju pozivaju se hodže, hadžije, bule i svakojaki “autoriteti” da nani, koja posti sav svoj život, kažu kako ne treba postiti jer je previše stara i iznemogla, a da joj se ne kaže da ako ne posti treba da dā fidju.

Allah, dželle šanuhu, propisao je obavezu posta postavljajući određene uvjete od kojih se najviši dio njih odnosi na fizičko stanje muslmana i muslimanke. Naime, ističe se fizičko stanje, jer je post, kako ga definišu pravnici, tjelesni ibadet. To dalje znači da je riječ o ličnoj i pojedinačnoj obavezi svakog muslimana i muslimanke, koji ispunjavaju određene uvjete, te ih, za njihova života, niko drugi umjesto njih ne može zamijeniti. Dok se, recimo, davalac zekata ne uvjetuje da lično da zekat iz svoje imovine nego to umjesto njega može uraditi ovlašteno lice ili imenovano lice od nadležne vlasti koje direktno radi na prikupljanju i distribuciji zekata, ili recimo bedeluk, odnosno, zamjena za hadž, dotle kod posta tako nešto nije dozvoljeno uraditi. Musliman ili muslimanka imaju obavezu lično da poste za sebe, a ako to nisu u stanju da urade iz šerijatski opravdanih razloga predviđeni su drugi oblici nadoknade. Dozvoljena je nadoknada posta za roditelje, ako njihovo dijete ili preciznije kazano nasljednik, zna da mu umrla majka nije uspjela za života nadoknaditi ili napostiti propuštene dane ramazanskog posta, te ovaj post ima tretman kao i druge vrste duga. Cjelovitosti radi, spomenimo mogućnost da neko dobrovoljno posti, a potom sevabe toga posta posta dovom Allahu, dželle šanuhu, pokloni roditelju ili već kome hoće.

Znajući psiho-fizičke osobine čovjeka, stanja u koja ga stavlja, Stvoritelj i Gospodar, Allah, dželle šanuhu, direktno u Kur’anu navodi neke kategorije koje imaju opravdane razloge da ne poste mjesec Ramazan, jer je vjera data čovjeku ne da bi je osjećao teretom. Niz ajeta iz sure Bekare kojima je Uzvišeni propisao post i nabrojao neke propise gotovo da se završava sa postulatom, principom, koji nije vezan samo za post, ali mudrost Božija jeste u tome da je u ovim ajetima spomenut kojim se ističe: “ Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža!” Stoga pravnici na osnovu Kur’ana i Sunneta navode kategorije i lica koja imaju šerijatski opravdane razloge za prekid ramazanakog posta, odnosno da ne poste uz Ramazan.

Ti razlozi su sljedeći:

1. Putovanje. Putnik ( musafir) koji u toku Ramazana mora da putuje u mjesto koje je od njegove kuće udaljeno 89 kilometara ima šerijatski opravdan razlog da ne posti. Ova kategorije lica direkto je spomenuta u Kur’anu u 184. ajetu sure El-Bekare.

2. Bolest.Pod bolešću se misli na takvu vrstu bolesti koja ozbiljno narušava zdravlje. Ako bi post u stanju bolesti doveo postača u situaciju stvarnog pogoršanja bolesti, ozbiljnog pogoršanja zdravstvenog stanja postač je dužan da se omrsi. Pravnici ne navode taksativno koje su to vrste bolesti, jer to nije njihov posao nego doktorov. Pravnik će, ako mu se obrati vjernik sa sličnim problemom, najčešće uputiti takvog bolesnika da se obrati liječniku muslimanu, koji zna šta je post sa islamskog stanovišta i koji i sam posti. Ako bi došao u situaciju da ne nađe liječnika koji posti obratiti će se ljekaru koji zna šta je to post sa islamskog stanovišta. Mjerodavno je mišljenje liječnika muslimana u takvim situacijama. Ako postač ne bi poslušao ljekara i umre, počinio je grijeh i umro je sa tim grijehom.

3. Borba sa neprijateljem. Ako je postač na ratištu dozvoljeno mu je prije bitke se omrsti kako bi fizički bio jači i pripravniji za borbu.

4. Trudnoća i dojenje djeteta. Ako se trudnica ili majka dojilja boji za vlastito ili zdravlje djeteta kojeg nosi, odnosno, doji ima pravo da se mrsi u danima Ramazana.

5. Staračkaiznemoglost.Stare osobekoje ne mogu izdržati post, također, mogu u danima Ramazana mrsiti.

6. Preopterečenost glađu i žeđu. Ovakve situacije u kojima postač može biti doveden su opravdani razlozi za mršenje, s tim da se ovdje misli na stavrnu, objektivnu glad i žeđ koje mogu dovesti do uništenja zdravlja pa i života. Očuvanje života je jedna od pet zaštičenih vrijednosti u islamu.

7. Težakrad.Podteškimradomsemislinatakavposaoiliradzatakvommašinomkojidirektnoutječenazdravljeradnika, uovomslučaju, postača, kadajeneophodnoutokuradakonzumiranevelikihkoličinatečnosti, kaoštosuraduzveliketemperatureisl.

Potrebnojenaglasiti, daovekategorijelicaimajuobavezudapropuštenedaneRamazananaposte, propuštenidanzadanpostit, kadaimsestanjeilisituacijapromjeni, pasemusafirvratikući, bolesnikozdravi, trudnicaseporodiitakodalje. Međutim, nekaodnavedenihstanjapostajutrajnainemaizgledadaćese ikada promijeniti. Utakvojsituaciji, recimo, starijaiznemoglaosobanemanadedaćejojsezdravljeilikuvetvratiti.

Vratimo se našem naslovu. Fidija nije post, niti spada u neku vrsta posta, ali jeste vezan za post. Post je jedinstven i pravnici ga definišu onako kako smo još u našim mektebima naučili:Post jeste ustezanje od jela, pića, i seksualnog odnosa u periodu od kraja sehura, koji se završava pojavom zore, do nastupa akšamskog vakta.

Jezički fidija znači iskup, otkup i žrtva. Stoga je fidija otkup za nemogućnost posta mjeseca Ramazana. Ujedno, fidija u značenju žrtve prestavlja materijalnu žrtvu kao nadomjestak već pomenute nemogućnosti. S druge strane, fidja je žrtva koju određene kategorije lica plaćaju kako bi i pored teškog fizičkog stanja u koje ih ih je stavio Allah, dželle šanuhu, dali svoju žrtvu i time bili dio Ummeta, učesnici u blagodatima Ramazana.

Fidju mogu platiti dvije kategorije lica: stare iznemogle osobe i trajni bolesnici koji boluju od takve vrste bolesti čije liječenje, odnosno, terapija ih sprečava da poste, odnosno riječ je o bolesti koja je takva da nevezano o terapiji sama po sebi onemogućava da takvo lice posti.

U oba navedena slučaja osnovni princip jeste trajnost dotičnog stanja. Prema tome, staračka iznemoglost se ne može odrediti godinama. Svjedoci smo osamdesetogodišnjaka ili devedesotogodišnjaka, doduše ovim tempom života ovih druge rijeđe, koji post lakše podnose nego drugi koji se nalaze u životnoj snazi. Godine nisu određujući momenat već iznemoglost kojoj su stare osobe sklone i koji idu putem ili zakonom kojeg je Allah, dželle šanuhu, postavio ljudima.. Takva lica su izgubila nadu da će im se njihovo stanje poboljšati.

Kada je riječ o bolesti, susrećemo se većim probemom u smislu različitosti bolesti i slučajeva. Ni ovdje godine nisu presudne, ali za razliku od prethodnog slučaja gdje je navedeno da se radi o starijim licima, u ovom slučaju vrsta i karakter bolesti jeste presudan momenat. Trajnu bolest najčešće dobiju starije osobe, ali tu naprosto ne postoji pravilo. Trajnu bolest koja sperčava takvog bolesnika da posti može dobiti ili oboliti i mladić u cvijetu svoje mladosti, pa i prije. Sasvijm je moguće da mladić u svojoj dvadesetoj godini ne posti mjesec Ramazan iz šerijatski opravdanog razloga jer je obolio od trajne bolesti koja ga sprečava da posti. Koje su to bolesti? Već smo rekli da to nije pitanje na koje daju odgovor šerijatski pravnici, iako se neke poznate bolesti navode kao primjeri. Šerijatski pravnici postavljaju principe, koje smo već istakli. To su trajnost, odnosno, da nema nade u njeno izlječenje, i da ga takva vrsta bolesti sprečava da posti, bilo da je riječ o terapiji koju mora uzimati, bilo da sama bolest sprečava izvršavanje posta. U takvim slučajevima se treba konsultovati sa ljekarom koji ne samo da zna vrste bolesti i njihovo liječenje, nego i konkretnog pacijenta, jer jedan te isti lijek ne odgovara svakom bolesniku iako je riječ o “istoj” bolesti. Pored toga, kako smo istakli, liječnik zna propise posta i sam je musliman.

Sve pravne škole se slažu o obavezi davanje fidije u gore spomenuta dva slučaja. Za razliku od naše hanefijske pravne škole ostale dodaju još dva slučaja. Prvi se tiče trudnica i dojilja koje ne poste iz bojazni za vlastito zdravlje ili zdravlje svoga poloda, odnosno, djeteta. Prema malikijskoj, šafijskoj i hanbelijskoj pravnoj školi ako trudnice i dojilje prekidaju post Ramazana iz bojazni za svoj plod ili dojenče treba pored napaštanja propuštenih dana da daju i fidju. Ako, pak, to čine iz straha za vlastito zdravlje onda će te dane samo napostiti, bez davanja fidje. Ovi pravici smatraju da trudnice i dojilje, također, ulaze u opće značenje kura’nskog ajeta o fidiji u kome se kaže: “ A oni koji ga jedva podnose, dužnost je da daju fidju…”. Dr. Vehb Ez-Zuhajli u svome djelu El-fiqhu’l-islamijju ve edilletuhu smatra da su stavovi ovih pravnih škola argumentiraniji i on odabire ovaj stav kao ispravniji. Drugi slučaj, kojeg također navode sve tri spomenute škole, odnosi se na sve kategorije lica koji nisu napostili propuštene dane, a već je došao novi Ramazan, te treba da daju fidiju uz obavezno napaštanje tih dana sada već od prošlog Ramazana. Nema davanja fidije već samo napaštanje u slučaju ako je postojala objektivna spriječenost da se u toku proteklih jedanaest mjeseci izvrši napaštanje. Prema tome, po njima ako napaštanje nije izvršeno zbog lijenosti ili nemara, a došao je novi Ramazan treba uz napaštanje dati i fidju. Hanefijski pravnici ne uvjetuju ovaj zadnji slučaj jer u ajetu “ A oni koji su od vas bolesni ili na putu, isti broj dana da naposte”, nigdje nije precizirano vrijeme napaštanja, iako svi pravnici kažu da je svakako bolje to učiniti što prije, jer je riječ o obaveznom dugu. Ovaj stav pravnika drugih mezheba ističemo da bi se shvatila ozbiljnost i pravni tretman napaštanja propuštenih dana Ramazana ali i fidje.

Ako se obratimo naročito na starija djela iz Fikha o tome na koji način i šta dati kao fidiju vidjet ćemo da se mjere izražavaju u određenim kategorijama pšenice. Danas ulema kaže se fidja isplaćuje sa proračunom jednodevne hrane koju dotična osoba jede. Prema tome, visina fidije, ako je pretvaramo u novac, zavisi od ličnog standarda. Pa, ako se više ulaže u ishranu i time više troši i visina fidije je veća. Nije dozvoljeno, kao što ima slučajeva, da takvo lice živi u Švicarskoj ili negdje drugdje u svijetu, a fidiju preračunava po nekom standardu u BiH. Fidju naravno može dati i nekome u BiH, ali određivanje visine fidije se vrši prema ulaganjima u ishranu u zemlji u kojoj se živi. Za svaki dan treba nahraniti jednog siromaha ili mu dati protuvrijednost. To znači, da ako je Ramazan bio trideset dana da se za svaki propušteni dan ili nahrani siromah ili mu se da protuvrijednost u novcu. Međutim, ako djete zna da mu umrli roditelj za svoga života nije dao fidju, treba da da fidju za svoga umrloga,

Kome dati fidiju je posljednje pitanje o kojem želimo nešto kazati. Allah, dželle šanuhu, u predmetnom ajetu kaže da se fidja daje miskinu. Već smo naprijed rekli, pokušavajući dati uobičajeni prijevod ovog termina, siromah, dok se naš prevodilac opredijelio za termin nevoljnik što je možda bliži prijevod. Potrebno je uložiti maksimalan trud da se fidje da u “prave ruke”. Recimo, ako se radi o mlađem čovjeku koji ne radi i koji je u fizičkoj snazi, njemu se ne daje jer neće da radi. Ako, pak, isti radi ali mu njegova plaća nije dovoljna da zadovolji minimum ličnih i porodičnih potreba njemu se može dati fidja.

Završavamo ovo pisanje sa zadnjim dijelom 184. ajeta iz sure Bekare u kojem Allah, dželle šanuhu, kaže da nam je bolje da postimo. Prije toga, naveo je neke od kategorija koje smo u radu tretirali. Tako musafir ima šerijatsko opravdanje da neposti, ali mu je bolje postiti, jer je dan Ramazana nenadnodiv nikada više u životu, a sam post u drugim mjesecima jeste. Naš, sljedeći susret sa ramazanskim danom je na Sudnjem Danu.

Izvor: preporod.com

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker