Svi smo mi daije!

Piše: Admir Iković

Svakog onog ko priča ljudima o Allahovoj vjeri želeći ih upoznati sa istom, smatram daijom i insanom koji zaslužuje pažnju i poštovanje.

U ovakvom svijetu laži, obmana i sveopće trke za dunjalukom, trošiti svoju mladost, vrijeme i svoje živce, da bi ljudima približio vjeru, dok drugi bezbrižno uživaju u dunjalučkim čarima i ukrasima, znak je čestitosti i iskrenosti u imanu (vjerovanju).

Svako onaj ko je svoj život posvetio vjeri i ko želi druge približiti Uzvišenom Allahu, za mene je daija i mu’min. Ne pada mi napamet bilo čiji trud i zalaganje obezvrijediti i nipodaštavati. Bez obzira da li taj insan svoj da’vet zasniva na takozvanim ”tradicijskim”, ”selefijskim”, ”sufijskim” ili bilo kakvim drugim pristupima i metodama, ja ga smatram vrijednim uvažavanja i poštovanja.

Možda su naši putevi, načini i metode rada za Allahovu vjeru različiti, ali je naš nijjet najbitniji. A mi ne možemo prodrijeti ni u čije srce i znati nijjete ljudi. Stoga se udaljimo od postojećih navika pojedinaca koji kritikuju druge vjernike zbog njihovog da’veta (rada za vjeru).

Zašto da osuđujem one koji pozivaju ljude ka Allahovoj milosti i spasenju? Zašto da mi smetaju bilo čiji vazovi, tribine ili predavanja? Nikako. Čak naprotiv: radujem se svakom okupljanju i druženju ljudi koji žele čuti Allahove ajete i upoznati se sa propisima Njegove vjere.

Nije bitno ko je vaiz i predavač. Bitno je da se dotični pridržava teološko-pravnih propisa i vjerovanja ehli-sunneta, te da nije neki sektaš.

A mi u Bosni, hvala Bogu, imamo mnogo vrsnih vaiza i predavača koji su prave daije i svi su alimi ehli-sunneta, i u akaidu i u fikhu.

Ukoliko pak primijetimo da neko od njih citira slabe ili apokrifne hadise i mišljenja, treba naći načina da mu se na to mudro i blagovremeno ukaže, ali nikog ne treba odbacivati i omalovažavati.

Ono što meni smeta kod nekih predavača jeste nepripremljenost za vaz i njihovo filozofiranje onda kada je to potpuno nepotrebno. Teške filozofske teme od kojih obični slušaoci nemaju neku praktičnu korist i teme koje nisu bitne za našu svakodnevnicu i naš ahiret, treba zaobilaziti u širokom luku.

Ljudima treba govoriti: o zdravlju, medicini, sportu, ishrani, nauci, lijepom ponašanju, dobrim međuljudskim odnosima, te o bitnim islamskim temama koje povećavaju naš iman i sa kojima upoznajemo propise čistoće, namaza, zikra i slično.

Svi naši imami, muftije, profesori islamske vjeronauke, te profesori naših medresa i fakulteta, uz učene ”sufijske” i ”selefijske” alime i šejhove, naše su blago. Oni su naše daije, sve dok pozivaju na put Kur’ana, na put ehli-sunneta.

Ali, i mi, kao ”obični” muslimani i džematlije, i mi smo na neki svoj način daije. Ondje gdje nam se ukaže prilika da nekog uputimo na neki Allahov ajet i da nekom čovjeku ili ženi objasnimo neki vjerski postulat i propis, uradimo to sa zadovoljstvom (”Prenesite od mene, pa makar jedan ajet”).

Koristimo i mi društvenoj zajednici, čineći razna dobročinstva isključivo u ime Allaha Uzvišenog.

Akos.ba 

Prikaži više

Slični članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.