Teslino pismo u kojem govori da je primio Islam?

Postoje ozbiljni dokazi da je Nikola Tesla primio Islam. Jedan od dokaza predstavljamo u posljednjem pismu Nikole Tesle upućeno njegovoj majci.

Srijeda, 18. novembar

Majko, pri pomisli na tebe osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nisi dobro. Volio bih da sam kraj tebe sada i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje službe čovječanstvu nisu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo, jer sam ponovo čuo nešto što već duže vremena kroz san čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poji i moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san sa očiju i pritvrdio da glas dolazi odasvakud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra.   Bojim se da nisam razum izgubio. O ovome ne smijem pričati Dr. Layonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice.

Četvrtak, 19. novembar

Opet mislim na tebe majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije, jer ja moram krenuti kući u domovinu, krenuti tebi. Znam sada sigurno da nisi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svjestan i budan. Još sam razuman. Petak, 20. novembar Nisam pisao u ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu lično svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomijerati obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otisao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da čekaju na moj poziv sutra spremni. Ja sam odlučio da čovječanstvu darujem ono što mu pripada i vraćam se u Evropu, tebi majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuce. Shvatio sam sada na kraju da je čovjecanstvo ovisno o vladama i da pojedinac ne moze sam promijeniti svijet.

Ali onaj čudni glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze sa tobom, sa mojim eksperimentom, sa nečim transcendetalnim.

Subota, 21. novembar

Majko, sutra polazim za Jugoslaviju. Gospođica Nora je otišla po mome nalogu u lučku kapetaniju i obezbijedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuce. Računam da mi treba oko deset dana ili dvije nedjelje najviše. Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje sa laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. Nisu me interesovale njihove reakcije uopšte. Izašao sam odmah napolje, jer nisam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kada sam pogledao svjetiljku i čekao da “moja” bežična struja dođe sa turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovoga svega. Osjetio sam da je neko ili nešto nosi od Nijagare do kongresne sale i da je u tom zakonu kojeg sam smatrao “mojim” otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je samo meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim. Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nisam nešto ponuđeno spoznao. Neka je formula bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nisam našao ili nisam htio da je nađem. To ima veze sa onom maurskom tužbalicom, siguran sam sada.

Nedelja, 22. novembar

Ovo pismo nećeš nikada dobti majko. Ne znam zašto ga pišem tebi koja ga vise nikada pročitati ne može. Neka ti je lahka zemlja majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram sa viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nisu bili spremni još prije dvije godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sada su evo vidjeli da može, ali opet je neće znati stoljećima koristiti, jer neko je spalio moj laboratorij u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se možda i jadio, ali sada više ne, jer znam dobro da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je “moje” otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I ustvari ono upšte nije “moje”. Znam da to neko nadzori sve i da ima plan pa sam zato možda i ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju čekaju. Ovo pismo ću poloziti na tvoj grob, kad stignem u Milanovac, naše seosko groblje.

Sad vjerujem u ono što nikad nisam, da sam tamo negdje još uvijek “ti” i da tvoj život NIJE zauvijek prestao. Sad mi je i žao što nisam htio nikad da se družim sa Turcima, jer su oni iste onakve tužbalice pjevali kao ona iz mojih pradskozorja. Sada se sjećam da su oni znali puno više nego ja o svim ovim stvarima koje tek sada spoznajem.

Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bijaše jalova. Moli tamo za mene majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svoga sirotog neukog sina.

Izvor: info-ks.net

Prikaži više

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Detektovan Adbloker (dodatak koji blokira reklame)

Molimo vas podržite nas tako što ćete ugasiti Adbloker