U povodu štampanja Dodatka „Poučne kratke istorije“ Rašid-beja Belgradija – Kratka historija naših ponavljanja

Bez potrebe za analogijama, naročito onim širokim i sveobuhvatnim, Belgradija treba i čitati i posmatrati u okviru kontinuirane „esencijalizacije“ muslimanskog odnosno bošnjačkog stanovništva Bosne i Hercegovine. Procesi i događaji koji se, recimo, u srpskoj historiografiji nazivaju oslobodilačkim ratovima bili su serija genocidnih pokolja nad muslimanima ovih područja

„Samo, kako ćemo naći mjesto kao što je naš zavičaj (…) i tu sretno živjeti? Ljubav prema zavičaju nije nešto što se lahko zaboravlja. I, svakome je jasno da se te pomisli ne mogu ostaviti“.

Iako su stare gotovo dva stoljeća, ove riječi i danas odjekuju kroz posljednja dva stoljeća istorije u svijesti bosanskih muslimana. Generacije su odrasle i odrastaju u čežnji za zavičajem odnosno traumi razapetosti između oproštaja sa starim i puštanjem korijena u novim zavičajima, u Bosni i Hercegovini i izvan nje.

Belgradi – povratak domovini

Autor navedenih riječi je Rašid-bej Belgradi, pisac „Istorije čudnovatih događaja u Beogradu i Srbiji“ koja je u Istanbulu objavljena 1874. godine, a onda i u Beogradu samo dvije decenije kasnije. Uz to dvotomno djelo, Belgradi je napisao i dodatak (zeyl) posvećen posljednjim danima Osmanskog carstva na teritoriji današnje Srbije i predaje Beograda srbijanskim vlastima. Bosanski prijevod dodatka, pod naslovom „Poučna kratka istorija“, objavili su ove godine El-Kalem i Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka. Tako se Belgradi poslije dva stoljeća vratio kući, u Bosnu i Hercegovinu, sa poukama davno zapretanim u zaborav i neznanje.
O ličnosti Belgradija se ne zna mnogo, osim da je bio visoki službenik Osmanskog carstva koji je službovao i u Bosni i Hercegovini te da je bio reformista, ako je suditi po njegovom učešću u Vijeću za reforme u Istanbulu.
„Dodatak“, odnosno „Poučna kratka istorija“ nije posvećena isključivo posljednjim danima osmanske vlasti u Srbiji. Sudbinu srbijanskih i beogradskih muslimana smješta u kontekst krize Osmanskog carstva. Historijski kontekst događaja o kojima Belgradi piše određen je proglašenjem autonomije Srbije u sastavu Osmanskog carstva, te odlukom da se muslimansko stanovništvo iseli u roku od pet godina uz izuzetak šest tvrđava s posadom i stanovništvom tih gradova. Nakon trideset godina mira, incident na Čukur-česmi – navodno je Belgradijeva kuća bila upravo prekoputa ovog mjesta – značajno je ubrzao proces osmanskog i muslimanskog napuštanja Srbije. Nakon svađe i sukoba između turskih vojnika i nekoliko Srba oko toga ko će prvi natočiti vodu na česmi, sredinom juna 1862. došlo je do pogroma muslimanskog stanovništva u Beogradu.Preživjelo stanovništvo se povuklo u tvrđavu.

Koliko je Belgradi bio upravu, svjedoči i činjenica da je odmah po povratku iz Istanbula – gdje je proglašen „čuvarem Beograda“ – knez Mihajlo počeo bacati pogled prema Bosni i Hercegovini. „Kada se Mihailo vratio iz Istanbula )…) je tražio upravu na tom zemljom i Kneževina Srbija je iznijela takav zahtjev, smatrajući da će biti lahko ostvariti ga.“

Time nije okončano samo osmansko-srbijansko dvovlašće koje je trajalo otprilike tri decenije, nego je događaj poslužio i katalizator serije događaja koji će rezultirati konačnim povlačenjem osmanskih vlasti te odlaskom domaćeg muslimanskog stanovništva iz Srbije. Mjesec dana kasnije nakon ovog događaja 22. jula 1862. u istanbulskom kvartu Kanlica započela je – a u septembru iste godine završila – međunarodna konferencija koja je rezultirala Protokolom od 12 članova koji će zapečatiti sudbinu srbijanskih muslimana. Za razumijevanje Belgradijeve „Poučne kratke istorije“ najvažniji je član VII koji kaže da se „svi muslimanski stanovnici koji žive oko pet utvrđenih tačaka (…) mogu osloboditi svoje imovine i povući sa srpske teritorije što je moguće brže“. Pet godina kasnije i posljednje muslimansko stanovništvo oko ovih tvrđava napustilo je Srbiju, a 10. aprila 1867. upravljanje tvrđavama je, sultanovom odlukom, prepušteno vlasti kneza Mihajla Obrenovića.
„Poučna kratka istorija“ je pisana u nekoj vrsti dijaloške forme i ima više značajki: faktografski je opis ključnih događaja u tom procesu, razorna kritika osmanske politike i analiza stanja u kojem se nalazila muslimanska zajednica na Balkanu. U političkom smislu, Belgradi je besprijekorni realista. Odluku da se srbijanskim vlastima predaju tvrđave sa kompletnim naoružanjem – obrazloženu taktičkim popuštanjem u uvjerenju da će s tim stati zahtjevi Srbije za nezavisnosti – ovaj mislilac smatra strateški pogubnom i politički naivnom. Komentarišući predaju beogradske tvrđave, Belgradi ovako rezimira posljedice:
„Dakle, zna se da nije bilo razloga za predaju takve divovske tvrđave, skupa sa spomenutim ogromnim količinama municije (…) Osim toga, muslimani ne bi bili tako zlostavljani, a njihova imovina, prihodi, palače i kuće ne bi otišli ni za šta“.
Belgradi, naime, poučen iskustvom ranijeg osmanskog povlačenja iz „Vlaške i Moldavije“ kao službenik Osmanskog carstva preporučuje rušenje tvrđava iz praktičnih i strateških razloga: „Nabavka oružja i municije nema smisla kad nema tvrđava, oni bi s vremenom morali napustiti ideju o kraljevini.“ No, on insistira i na nečemu još važnijem a to je da „ne bi svi ti muslimani pretrpjeli tolike jade“.

Protjerivanje muslimana: poslije Srbije na redu Bosna

Koliko je Belgradi bio upravu, svjedoči i činjenica da je odmah po povratku iz Istanbula – gdje je proglašen „čuvarem Beograda“ – knez Mihajlo počeo bacati pogled prema Bosni i Hercegovini. „Kada se Mihailo vratio iz Istanbula )…) je tražio upravu na tom zemljom i Kneževina Srbija je iznijela takav zahtjev, smatrajući da će biti lahko ostvariti ga.“
Belgradi kao očito obrazovan i informisan čovjek, objašnjava i regionalni kontekst odnosno ponašanje nekih od tadašnjih evropskih velikih sila, te potcrtava rastuću rusku ulogu u nevoljama s kojima se suočava muslimansko stanovništvo slavenskog Juga. Štaviše, Belgradi već 1871. identificira ono što danas poznajemo pod nazivom „lažne vijesti“, kao sastavni dio ruske i srbijanske strategije na Balkanu.
„Osim toga, slavensko pitanje, koje Rusija iznosi posljednjih 90 godina, moglo bi ukratko prodrijeti u ovo područje, prenijeti se na evropski kontinent i omogućiti ostvarenje ruskih zavjera. Stvarni cilj krivotvorenih vijesti bilo je da se podstaknu ove ideje. Takve političke mjere trebale su podstaknuti kabinete svih evropskih država – koje su očigledno uzele učešće u širenju takvih izmišljenih nemoralnih vijesti – da razmotre i spriječe agresivnu rusku politiku, koja se u stvarnosti otvoreno provodi.“
Belgradi je bez sumnje bio dalekovid i kao lojalan osmanski državljanin. U kontekstu rasprave o budućnosti, naširoko obrazlaže razloge za i protiv uvođenja parlamentarizma kao oblika vladavine u posrnulom Carstvu. Belgradi je, također, bio u potpunosti u skladu sa duhom vremena u kojem je živio i vjerovatno bi više pripadao sekularnim i nacionalističkim krugovima Zapadne i Srednje Evrope s kraja devetnaestog stoljeća nego li onim tradicionalnim. Parlament je shvatao kao mjesto gdje se „ne rješavaju, niti raspravljaju pitanja vjere i islama, nego su glavna pitanja za diskusiju ona koja se tiču države, zemlje i politike“, ali je njegova vizija buduće Osmanske države inkluzivna jer „među zastupnicima skupštine trebaju biti izabrani predstavnici kršćana (…) proporcionalno njihovom stanovništvu.“

Kritika (političkih) kratkovidosti

Njegova analiza stanja muslimanske zajednice –na Balkanu i drugdje u Carstvu – je razorna. Jednako tako je djelovao i njegov odgovor koji je više ličio vizijama 21. nego li 19. stoljeća. „(…) pošto je već dugo vremena muslimane i njihove potomke okovalo neznanje. Ono ih zbunjuje, ne znaju šta rade, zbog njega potpuno zaboravljaju iskazati se u radu za svoj narod i domovinu, zbog njega gube snagu (…) hodaju okolo ko bezglave kokoši, bez moći da razlikuju dobro od zla. Smucaju se po kafanama dan i noć (…) Brkovi i brade im požutjeli od duhanskog dima.“

Obrazovanjem do slobode
Belgradi nalazi rješenje i za to: „Trebamo požuriti i zatražiti da Vlada uvede obavezu da djeca pohađaju školu, i da ne dopusti da se iko izuzme. Dragi moj prijatelju, bolje je da nemamo djecu neznalice.“
Belgradijevu „Poučnu kratku istoriju“ ne treba čitati samo kao izvještaj o jednom ili više historijskih događaja, odnosno duhu jednog vremena. Bez potrebe za analogijama, naročito onim širokim i sveobuhvatnim, Belgradija treba i čitati i posmatrati u okviru kontinuirane „esencijalizacije“ muslimanskog odnosno bošnjačkog stanovništva Bosne i Hercegovine. Procesi i događaji koji se, recimo, u srpskoj historiografiji nazivaju oslobodilačkim ratovima bili su serija genocidnih pokolja nad muslimanima ovih područja i to ne u kontekstu otpora Osmanskom carstvu, nego vrlo očigledne i potpuno prenebregnute činjenice: današnji bosanski muslimani su posljednji demografski ostaci naroda koji je tada stradao. Rašid Belgradi je i njegova „Poučna kratka istorija“ su glas iz alternativne prošlosti: one u kojoj smo izvukli pouke i naučili lekcije.

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.