Učimo od djece

Sin je od mene načinio puno bolju osobu nego li sam to prije bila, samosvjesniju, spremnu na pomjeranje granica tamo gdje ih treba pomjerati.

Piše: Aida Hrnjić

Čest je slučaj na Balkanu da slušamo priče naših roditelja kako su i šta radili da bi podigli svoje porodice. Nekakav patrijarhalni odgoj i poredak u porodici koji se vijekovima njeguje na ovim prostorima je uvijek ostavljao prostor ideji da mlađi članovi porodice moraju slijediti pravila starijih, tražiti uzor u njihovim idejama i djelovanju, učiti od njih i povinovati se njihovim pravilima.

To je odnos koji oblikuje pokoljenja naših prostora i slijedi se vijekovima evo.

Vrlo rijetko se može čuti kako to mladi odnosno djeca čine uticaj na život i osobenost roditelja prosto kao da je sramota u nas reći da si nešto naučio od djeteta. Kada je slučaj takav da te sopstveno dijete iz temelja izmjeni i promijeni ti kompletan svjetonazor i djelovanje onda zapravo shvatiš koliko je pogrešna ta slika slijeđenja niza pravila koji zapravo vrlo često čine štetu i ograničavaju one na kojima će ovaj svijet ostati. Svjesno ili nesvjesno naši roditelji ih usađuju u nas, a mi dalje u svoju djecu.

Majka sam djeteta sa poremećajem iz autističnog spektra i prvo pravilo koje sam spoznala nakon medicinskog dijagnosticiranja i vještačenja nad mojim djetetom je da pravila nema. Pravila u odgoju postoje da bi stavila limite i ograničila djelovanje što nije nužno loša stvar, no u našem slučaju nisu značila ništa i mi smo morali krenuti iz početka, bez pravila.

Sasvim suprotno od onog kako sam odgojena, ja sam ta koja je stala u stranu, posmatrala i učila pravila svog djeteta oblikujući samo ono nužno i to u njemu prihvatljivoj mjeri. To je uistinu nezaboravan put po kom nas dvoje gazimo i ja sam neizmjerno zahvalna i sretna jer me je moje dijete naučilo životnu, ma svemirsku lekciju. Način na koji je on mijenjao mene i pomjerao moje limite je zaista maestralan. Do prije šest godina nisam ni sanjala šta sve mogu i za šta sam sve sposobna. Ispostavilo se da jesam, da mogu koristiti nadljudsku snagu kad mi zatreba ili se apsolutno povući u mali dječiji svijet, opet po potrebi. Koristiti svu svoju kreativnost i maštu da dobiješ samo jedan mali pomak, drugima bi bio beznačajan ali nama je planina.

‘Purple sky’

Prije nekoliko dana u sarajevsko predvečerje, a nakon kiše moj sin se zagledao u nebo i kaže mi „purple sky“ – pogledam u nebo i vidim izmaglicu ali ne vidim ljubičastu boju. Pogledam u njega, ali on je ponavljao, „nice, purple“. Znam da moj sin ima drugačije umrežen mozak nego li ja i da shodno tome drugačije vidi i doživljava svijet oko sebe pa se zamislih možda je nebo stvarno purple samo ja to ne vidim. Zagledam se sa njim i onako u trenu, ta izmaglica je stvarno imala neki ljubičasti odsjaj, tako se valjda prelamala neka zraka zalazećeg sunca kroz oblak. Poljubim ga i on veselo odskakuta voziti svoje bicikl.

Promislih čemu me je to malo biće sve naučilo u proteklim godinama i nasmijah se činjenici koliko smo prkosa i otpora nas dvoje pokazali tom balkanskom utjelovljenu porodice. Onom iz priča „kad sam ja bio mlad…., ne znate vi omladino ništa, čak i onaj pogrdni izraz „omladino-ojadino“ i još drugi izrazi koje sam čula od starijih tokom života. Najčešće onih koji su živjeli u ubjeđenju da ovaj svijet počinje i završava njihovim ubjeđenjima i shvatanjima.

Moj sin je od mene načinio puno bolju osobu nego li sam to prije bila, samosvjesniju, spremnu na pomjeranje granica tamo gdje ih treba pomjerati, a to je izuzetna stvar. Kad razmišljam o mom životu prije i sada, ono prije njegovog rođenja mi se čini kao neki daleki život iz nekog drugog univerzuma. Ni u snu ne bi snila šta će me sve dočekati jer sam ga rodila. Od prilagođavanja njegovim potrebama do sveukupnog aktivizma u društvu u kom živimo. To podrazumijeva široku lepezu djelovanja i rada. Od smišljanja načina kako efikasno pokazati djetetu da je pogrešno vrištati u javnosti do vođenja javnih kampanja recimo u medijima, a vezano za prava djece sa poteškoćama u razvoju. Put koji je doslovno roller-coaster gdje se polako penješ, pa strmoglavo ponireš, pa u zaokret i neprestano tako. Svaki detalj moraš naučiti i svakoj se sitnici radovati i pri tome pomicati sopstvene limite zajedno sa ograničenjima okruženja u kom živiš.

Pažljivo osluškivanje

Odbaciš sve predrasude, vjeruješ u sebe i ljude i u samog Boga i gradiš sopstvena pravila poštujući naravno i one koji tako ne misle. Posmatraš pažljivo i osluškuješ. Svaki detalj bez izuzetka.

Takav način života i shvatanje važnosti pomjeranja granica su učinili da smo zaista sretni i beskrajno uživamo u svakoj maloj pobjedi. Ma koliko čudnih pogleda na ulici dobili ili ne baš lijepih komentara mi se ne osvrćemo jer znamo da to čine oni koji ne znaju i nespremni su prihvatiti različitost naprosto jer je njima tako lakše.

Sjetih se priče jedne stare porodice kad je kćerka uglednog bankara sa naših prostora u Chicagu htjela ići u Beč studirati opersko pjevanje, a otac joj nije dao dozvolu uz riječi „Hoćeš li ti kćeri biti žena, udati se i rađati djecu ili ćeš da budeš svjetska kurtizana“. Nakon nekoliko godina borbe sa porodicom djevojka se odlučila udati za momka koji joj je pružio potporu u njenoj nakani i netom poslije svadbe je otišla na studij u Beč. Vrlo brzo je postala operska pjevačica svjetskog glasa, a njen otac je na sve to rekao „udala se i nije moja briga“.

Dopustila sam sinu da mi pokaže da svijet može biti drugačiji od onog kako ga ja vidim i nagrada za to je ogromna. Nebo je „nice purple“, a naše pobjede su vrh Mont Everesta. Razmišljam koliko svako biće može doprinijeti ljepšoj slici i potpunijem osjećaju samo ako odbacimo stereotipe i tuđa ne baš utemeljena ubjeđenja. Sve drugo je zapravo gubljenje dragocjenog vremena koje imamo na ovoj zemlji.

Izvor: Al Jazeera

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.