Zašto je Kina lider u solarnoj energiji, a ne SAD

Solarni panel je izmišljen u SAD-u; pa kako to da se Washington za tu energiju ne zalaže najviše?

Solarna energija je jedna od najbrže rastućih industrija na svijetu. Kako navode iz Međunarodne agencije za energiju, na nju otpada skoro dvije trećine ukupnog globalnog kapaciteta nove energije.

U 2016. godini novi solarni kapacitet čak je pretekao ukupni rast uglja, ranije najvećeg novog izvora energije. Procijenjena vrijednost solarne energije 2015. godine bila je 86 milijardi dolara, a procjenjuje se kako će do 2022. dostići 422 milijarde dolara. Nema razloga da se očekuje da će tu stati i postoje svi razlozi da ona nastavi rasti.

Fosilna goriva, uključujući ugalj, naftu i prirodni gas, i dalje su svjetski primarni izvori energije. Međutim, oni imaju velike vanjske posljedice – klimatske promjene, zagađivanje zraka i vode – te u slučaju frakturiranja – zemljotresi. Ove posljedice rapidno rastu i ljudi su sve više svjesni njih. Zbog toga se, također, povećavaju i javni zahtjevi da se posljedice uzmu u obzir – i u politici, i u parnicama.

Sve je dobro, ali Sunce…

Nadalje, svijet je dugo svjedok ratova i prijetnji ratom i igrama moći koje dolaze s naftnom ovisnošću. O ovome se malo govorilo donedavno, jer je izgledalo kako nema stvarne alternative nafti. No, kako su obnovljivi izvori energije s minimalnim vanjskim troškovima i posljedicama postajali sve praktičniji i dostupniji, više se ljudi okreće prema njima.

Postoji nekoliko vrsta obnovljivih izvore – vjetar, hidroenergija, biomasa, geotermalni – no solarni je uvjerljivo najefikasniji. Energija vjetra je više tehnološki zahtjevnija od solarne. Hidroenergija obično traži pregrađivanje rijeka branama, što donosi druge komplikacije. Čini se, barem za sada, kako je solarna energija budućnost.

Osnova za najmodernije sisteme prikupljanja solarne energije je silikona fotovoltna ćelija. Izumili su je 1954. godine tri američka naučnika – Calvin Souther Fuller, Daryl Chapin i Gerald Pearson – u Bell Labsu,  u New Jerseyju. Tada su PV ćelije imale veoma slabu efikasnost konverzije svjetla u električnu energiju (oko šest posto) i bile su veoma skupe za proizvodnju. U nekoliko narednih godina je Les Hoffman, još jedan američki naučnik, poboljšao ovu efikasnost na 14 posto i snizio troškove proizvodnje.

Nedugo nakon toga je Sunce postalo jedan od primarnih izvora dobijanja struje u svemiru. NASA je 1964. godine lansirala prvu svemirsku letjelicu Nimbus, satelit sposoban raditi u potpunosti na solarnom naponu od 470 vati. Dvije godine kasnije lansirana je prva na svijetu Orbitalna astronomska opservatorija u potpunosti napajana naponom od jednog kilovata.

Po uzoru na Južnu Koreju

Do danas su američki naučnici i dalje lideri kada je riječ o solarnim inovacijama. Najefikasniju solarnu ćeliju do sada, s efikasnošću konverzije svjetla u električnu energiju od 40,7 posto, razvili su američko Ministarstvo energije i Spectrolab, podružnica Boeinga, 2007. godine.

Ipak, sedam od 11 najvećih proizvođača solarnih panela na svijetu nalaze se u Kini. Kanadski Canadian Solar, jedan od preostala četiri, dobio je ime po lokaciji sjedišta, ali se većina njegove proizvodnje realizira u Kini. Na kineske kompanije otpada približno 60 posto godišnje proizvodnje solarnih ćelija.

Zašto tamo i zašto ne u SAD-u? Politika. Kina ima ciljane, svjesne, industrijske politike razvoja. One su napravljene po uzoru na južnokorejske politike koje su imale veliki uspjeh 1960-ih i 1970-ih.

Južna Koreja je 1960. godine bila jedna od najsiromašnijih država na svijetu. Tada je vlada pokrenula detaljnu i konkretnu strategiju industrijskog razvoja. Nacionalizirala je sve komercijalne banke i reorganizirala bankarski sistem kako bi imala kontrolu nad kreditima. Fokusirala se na pet ključnih industrija – čelik, petrohemija, autoindustrija, brodogradnja i elektronika – i osigurala pozajmice s niskim kamatama poslovima u ovim sektorima, u skladu s potrebama ekonomskih planova. Također je pokrenula najbolji sistem tehničkog obrazovanja u Aziji. Zahvaljujući ovim industrijskim politikama, Južna Koreja je sada 11. ekonomija svijeta po veličini.

Biranje pobjednika i gubitnika

Danas se Kina vodi južnokorejskim primjerom i pomaže razvoju svoje solarne industrije u sklopu dugoročne, dobro isplanirane strategije industrijskog razvoja.

No, u SAD-u republikanci, koji vole reći “vlada ne bi trebala birati pobjednike i gubitnike”, sada su na vlasti. Tako priča Mitt Romney. Tako priča Paul Ryan. Tako priča i Donald Trump, također. To je horska pjesma u redovima desničarskih centara. Oni tako ne misle.

Amerika stalno “bira pobjednike i gubitnike”. Naprimjer, ima specijalne poreske politike po kojima ljudi poput Romneyja plaćanju značajno manji porez na svoj prihod od prosječnih radnika. Postoje specijalni zakoni koji omogućavaju senatorima, kongresmenima i njihovim savjetnicima da se uključe u insajdersko trgovanje. Kada je usvojen zakon da se ta praksa obustavi, napravljene su rupe u zakonu kako on ne bi bio pretjerano efikasan.

Kada se desio pad 2008. godine, Iz saveznog budžeta su izdvojene stotine milijardi dolara za spas banaka. Federalne rezerve su dale hiljade milijardi dolara u ruke najvećih banaka. Veoma je malo ostalo za ostale, koji su ušli potom u Veliku recesiju. To je politika. Ona bira pobjednike – vodećih 0,1 posto; i gubitnike – svi ostali. Porezna politika i pomoć također predstavljaju industrijsku politiku. Možda je to bolje nazvati anti-industrijskom politikom, jer obje strane favoriziraju financijalizaciju u odnosu na proizvodnju.

Američka vlada daje veliku podršku odbrambenoj industriji. To ima rezultate. Veliki dio tehnološkog napretka države dolazi iz tog sektora. To podržava i druge industrije, poput Boeinga, koji su jednom nogom u ratnoj mašineriji, a drugom u civilom svijetu.

Carter, Reagan i solarni paneli

Sjedinjene Američke Države su i dalje kolekcija država. Sve se takmiče da dovedu biznise i radna mjesta. Čak i gradovi to rade. General Motors, Ford, Shell Oil, Caterpillar, BMW, Mercedes Benz, Microsoft, Airbus, Panasonic, Amazon, Google, Michelin, Sears, Dow… neke su od 48 kompanija koje je New York Times uvrstio u svoj Klub 100 miliona dolara, a to je donja granica državnih grantova koje su dobile od 2007. godine.

Ono čemu se Amerika protivi je artikulirana, smišljena i ciljana industrijska politika. Kada je Jimmy Carter izabran za predsjednika, trajala je naftna kriza. On je postavio solarne panele na Bijelu kuću i tražio investiciju od milijardu dolara u istraživanje solarne energije. Griješio je u pomisli da će svijet ubrzo ostati bez nafte. Ali je bio u pravu da će jedna trećina američkog trgovinskog deficita biti zbog uvoza nafte, da će se zbog nje voditi još ratova i da je budućnost solarna.

Kada je Ronald Reagan došao na vlast, otarasio se solarnih panela. Vratio je politiku onima koji su imali najviše finansijske snage da je kupe. Najvećim dijelom ona je ostala u njihovim rukama od tada.

Izvor: Al Jazeera

Prikaži više

Slični članci

Close

AdBlocker detektovan.

Podržite nas tako što ćete ugasiti AdBlocker. Na portalu se nalaze samo reklame Google Adsense-a i reklame koje sami kreiramo. Ne brinite za sigurnost vašeg računara. Hvala.